Problemi ljevice iznutra O stanju na ljevici u Hrvatskoj - treći dio

Treći dio iz serije tekstova o današnjem položaju i nužnim koracima ljevice u Hrvatskoj. Nakon što smo se u prošlom tekstu osvrnuli na objektivne prepreke koje ljevici danas nameće kapitalistički sistem, u ovom tekstu se bavimo subjektivnim problemima na samoj ljevici. Direktnodemokratski ustroj, salonsko ljevičarenje, sektašenje i disidentstvo neki su od glavnih primjera kako ljevica sama sebi puca u nogu.

U prethodnom tekstu nabrojali smo samo neke objektivne probleme nametnute od strane jakog saveza kapitala i države koji bi ljevicu trebali alarmirati te ukazati na nužnost čvršćeg političkog organiziranja. Međutim, kao da objektivne prepreke nisu dovoljne, ljevica danas ima i subjektivne probleme koje si nameće sama.

Direktnodemokratski ustroj

Za organizaciju koja teži korjenitoj društvenoj promjeni, direktnodemokratski (dirdem) ustroj je kontraproduktivan i neefikasan. Riječ je o ustroju koji nastoji prakticirati potpunu jednakost svih članova i odbija izabrati i priznati neko centralno tijelo unutar organizacije.

Prvo, u takvoj organizaciji ne postoji formalno rukovodstvo koje ima jasne zadatke, odgovornost i otvoren put prema djelovanju odnosno opravdanju/opovrgavanju dobivenog povjerenja. Unutar takvog ustroja u potpunosti su izjednačena znanja, iskustva i vještine političke borbe. Primjerice, član čiji su se prijedlozi i potezi u praksi pokazali krivima, imat će i dalje isto pravo odlučivanja o svim pitanjima. Rukovodstvo u organizaciji inače ima i zadatak proaktivnog djelovanja, tj. odgovorno je i za eventualno stanje pasivnosti. Ukoliko bi se u dirdem organizaciji dogodio period neaktivnosti i pasivnosti, za to nitko ne bi bio odgovoran.

Drugo, dirdem ustroj otvara širom vrata stvaranju neformalnih vođa, tj. ljudi koji su formalno jednaki sa svima, ali u prvi plan guraju sebe i svoje interese- opet “bez dokaza” jer to rade pod krinkom horizontalizma. Unutar takvog ustroja postoji otvoren put djelovanju iz sjene, manipulacijama i pritiscima koji organizaciji mogu raditi ogromnu štetu iznutra i kočiti njezin razvoj.

Treće, zagovaranje horizontalnog ustroja pokazuje otvoreno ljevičarsko podcjenjivanje kapitalizma. U prethodnom poglavlju ovog teksta bile su pobrojane samo neke od sistemskih prepreka moćnog klasnog saveza kapitala i države koje pokazuju koliko je taj savez umrežen i organiziran. Nasuprot tome, horizontalno ustrojeni neprijatelji kapitalizma su si, radi maštanja o samoupravljanju i prakticiranju egalitarnosti unutar klasnog društva, dozvolili prilično labavi, stihijski ustroj.

Salonsko ljevičarenje nipošto ne smije ljevicu odvesti putevima vulgarno-materijalističkog prezira prema akademiji ili teoriji, već se nanovo treba dokazivati kako analitičko-teorijska razina ostaje prazna bez praktično-organizacijske.

Iako se oštro protive vertikalno ustrojenim organizacijama, zagovornici horizontalnog ustroja svejedno slave dvije velike epizode ljevice u 20. stoljeću: Oktobarsku revoluciju i Narodnooslobodilačku borbu (NOB) iz koje su proizašle pozitivne tekovine jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Oba navedena podviga ljevica ne bi mogla postići direktnodemokratskim ustrojem, a to upravo pokazuju povijesna iskustva proživljena i prenesena od strane samih aktera revolucija i ratova.

Prvo, u vremenu revolucije kao snažnog društvenog potresa, kada se na ulicama nalaze mase različitih klasa i klasnih interesa, sa raznim političkim zahtjevima, kada se sva nagomilana društvena proturječja bliže točki usijanja, kada represivni aparat dijelom otkazuje poslušnost buržoaskoj vladi i državi, ljevica je morala biti spremna da se prometne u onu snagu koja će političke zahtjeve masa pobrojati, povezati, artikulirati i udariti novi smjer revolucije- na klasnoj osnovi.

Nakon početnog elana, mase se polako umaraju, a njihove prosvjedne šetnje sve više gube smisao. U tim trenucima ljevica ne smije dopuštati masama da posustanu, odnosno kapitalističkim strankama da ih zavaraju i kupuju sitnim ustupcima nakon kojih će ih nastaviti eksploatirati u neznatno izmijenjenim uvjetima. Direktnodemokratska organizacija, koja ni sama nema rukovodstvo, nedvojbeno bi se i sama utopila u masama. U vremenu kada se traže hitre odluke i organizacijske vrline dosljednog držanja čvrstog smjera i zadanog cilja, ali i taktičko-strateške vrline brzih preorijentacija, organizacija koja ni sama nema rukovodstvo, već o svakom pitanju odlučuje glasanjima svih članova- zasigurno bi doživjela kolaps. To su vremena kada vladajući poredak još nipošto nije poražen, već je ozbiljno uzdrman, ali još uvijek ima resurse da pokuša iscrpiti revoluciju bojkotom i ostatkom policijske i vojne sile. Štoviše, i tako načet i uzdrman, taj poredak za razliku od masa ima naviku i znanje djelovanja u kriznim situacijama.

Ako analiziramo iskustva najvećih praktičara revolucije iz 20. stoljeća, dolazimo do zaključka o nužnosti rukovodstva i hijerarhije u tim presudnim historijskim momentima, kada se čitava generacija ljevice i sama revolucija nalaze pred povijesnim sudom: ili će pobijediti ili će nepovratno nestati.

Drugo, ako želimo zamisliti dirdem organizaciju u NOB-u odnosno ratu, moramo zamisliti vojsku bez hijerarhije i zapovjednog lanca, unutar koje svaki vojnik ima jednaka prava odlučivanja o svemu, kao i osporavanja svake odluke, vojske koja u situaciji kad je neprijatelj 5 km udaljen plenumaški raspravlja o tome hoće li krenuti u povlačenje, ofenzivu ili nešto treće. Taj sastanak bio bi naprasno prekinut bombardiranjem od strane neprijatelja koji je u međuvremenu stigao na kilometar udaljenosti. Bez Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) kao vertikalno ustrojene političke organizacije ljevice koja je bila spremna raditi i 20 godina u ilegali, nitko ne bi 1941. godine uspio podići, širiti i voditi ustanak protiv fašizma i kapitalizma do konačnog trijumfa 1945. Samoorganizirane (“samoupravne”) narodne mase bi mogle podići ustanak (pitanje samo kakvog klasnog i nacionalnog karaktera), ali se zasigurno ne bi mogle uspješno i koordinirano boriti protiv neprijatelja raspoređenog u četiri vojne formacije (ustaša, četnika, talijanskih fašista i njemačkih nacista), te ga naposljetku i poraziti. Konačno, bez vertikalno ustrojenog KPJ-a i ratne pobjede pod njegovim rukovodstvom, danas ne bismo ni mogli govoriti o jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu jer ga, po svoj prilici, ne bi ni bilo.

Dirdem ustroj otvara širom vrata stvaranju neformalnih vođa, tj. ljudi koji su formalno jednaki sa svima, ali u prvi plan guraju sebe i svoje interese. Unutar takvog ustroja postoji otvoren put djelovanju iz sjene, manipulacijama i pritiscima koji organizaciji mogu raditi ogromnu štetu iznutra i kočiti njezin razvoj.

Prema tome, slaviti prošle revolucije i građanske ratove protiv fašizma i kapitalizma s jedne, a istovremeno kritizirati vertikalno ustrojene organizacije s druge strane, predstavlja potpunu pomutnju i nedosljednost.

Zaključno, posljedica horizontalnog ustroja je za ljevicu pogubna jer takva organizacija suviše riskira da stoji na mjestu i previše se bavi sama sobom radi organizacijskog nereda, stihije i konfuzije koji se povećavaju kako raste opseg poslova. Politička organizacija ljevice ne smije biti ničiji eksperiment, nego njezino praktično-organizacijsko oruđe u svim fazama klasne borbe. Dirdem ustroj možda može funkcionirati u nekim manjim i manje ambicioznim organizacijama i ustanovama, ali unutar organizacije čija je ambicija preuzimanje vlasti i ukidanje kapitalizma, koja pred sobom ima čitav niz poslova i polja djelovanja, on se nameće kao prepreka. Možda ljevičarima koji zastupaju dirdem ustroj preuzimanje vlasti i ukidanje kapitalizma ni nije cilj, već se zadovoljavaju samim proklamacijama i pozivima na ukidanje? Kako drukčije objasniti toliko podcjenjivanje kapitalizma i prepuštanje organizacijskoj stihiji?

Sektašenje i disidentstvo

Pojam sektašenja se često čuje, ali pitanje je što ono uopće znači na ljevici. Sektašenje je svjesno izoliranje od radnika i masa. Sektaška organizacija jest ona koja se zatvorila u sebe, uvjerena da je izbrusila vlastitu političku liniju, te se ponaša krajnje konspirativno iako ne predstavlja prijetnju nikome, i nema nikakvu konkretnu namjeru i strategiju organizacijskog prilaženja radnicima, kao ni razgovora i povremene suradnje sa političkim neistomišljenicima jer oni “nisu na liniji”.

Takvo ponašanje je višestruko loše; ako se procijeni da bi suradnja s drugom organizacijom dodatno jačala radnički pokret i slabila vladajući poredak, takva suradnja se ne smije zanemariti. Organizacija koja ne gleda šire i odbija suradnju svakako jest sektaška.

Prema tome, prosvjede i skupove sindikata (čak i krajnje žutih) na koje dolazi njihova radnička baza, ili prosvjede civilnodruštvenih organizacija koje adresiraju ozbiljan društveni problem ljevica ne smije ignorirati, već na njih mora dolaziti sa svojim rezonom problema o kojem se prosvjeduje.

Drugi problem na ljevici tiče se vječnog osjećaja i stava disidenta i marginalca. Budući da današnje generacije ljevičara odrastaju u eksploatatorskom sistemu koji za posljedicu ima mnoge društvene anomalije i zloporabe od strane institucija, mnogi već od tinejdžerskih dana razvijaju osjećaj bunta i prezira prema vlastima i autoritetima. Neki na tom stavu ustraju i kada odrastu, a neki se kasnije, kroz djelovanje u nevladinim ili neprofitnim organizacijama, nalaze u poziciji da nude povremena rješenja vladama, ali opet nipošto ne žele biti dio vlasti.

Možda ljevičarima koji zastupaju dirdem ustroj preuzimanje vlasti i ukidanje kapitalizma ni nije cilj, već se zadovoljavaju samim proklamacijama i pozivima na ukidanje? Kako drukčije objasniti toliko podcjenjivanje kapitalizma i prepuštanje organizacijskoj stihiji?

Ako je ljevica danas marginalna, treba se truditi da se to promijeni i da iz godine u godinu širi svoje kontakte i područja djelovanja. Ljevičari se ne trebaju navikavati da jedan dan uđu kao ministri u neku kapitalističku vladu, ali moraju biti spremni u budućnosti preuzeti odgovornost punog sudjelovanja unutar nekog važnog sektora u vladi radničke države. Iako je ta budućnost daleko, iako dakako nije ni izvjesna, već sada se valja odvikavati pozicije vječnog marginalca i stava vječnog disidenta.

Salonsko ljevičarenje

Na ljevici postoje ljudi koji su teorijski načitani, ali vlastitu teoriju ne izgrađuju niti provjeravaju u praksi. Oni se izoliraju kako bi dubinski izučavali primjerice Marxa, ali iz te izolacije ni ne izlaze; ne dolaze na radničke štrajkove, ne prilaze radnicima, ne osmišljavaju organizacijske strategije. Takve ljude ne možemo nazvati marksistima, već marksolozima. Pojedinci koji ljevici nastoje dati nekakav teorijski okvir u vakuumu, bez prakse, a istovremeno uvjeravaju sebe i druge da danas nije vrijeme za političko organiziranje, koji pišu tekstove bez zaključka i prijedloga rješenja, a istovremeno kritiziraju one koji su se odlučili politički organizirati- to su salonski ljevičari. Zarobljeni u svijetu akademizma, neki od njih se ni ne trude obraćati radnicima i masama, već barataju napornim i često neopravdano kompliciranim vokabularom, riječima iza kojih se često ne nalazi ništa korisno, ni ljevičarima, ni radnicima. Oni žele da društvena kretanja zaobiđu njihove udžbenike i ostave ih da na miru proučavaju Marxa.

Salonsko ponašanje takvih pojedinaca nipošto ne smije ljevicu odvesti putevima vulgarno-materijalističkog prezira prema akademiji ili teoriji, već se nanovo treba dokazivati kako analitičko-teorijska razina ostaje prazna bez praktično-organizacijske. Akademski zatvorene ljevičare treba poticati da se uključe u rad lijevih organizacija i tamo ispune svoje znanje provjerom i doradom nekih vlastitih teorijskih postavki. Konačno, da i sami ožive u praksi. Dakako, pokušaji suradnje i vječno natezanje s kružok grupama ili pojedincima koji nemaju namjeru izaći iz svoja četiri zida predstavlja gubljenje vremena, upravo stoga što ne doprinosi ni jačanju ljevice ni slabljenju kapitalizma.

Za kraj, i stav salonske ljevice prema NOB-u je problematičan. Oni sasvim ispravno liberalima predbacuju da se na antifašizam ne može gledati primarno kao na “građansku ili civilizacijsku vrijednost”, već na masovni pokret neodvojiv od socijalističke revolucije, pa traže da se naglasak stavi na ratni i poslijeratni proces uspostave socijalizma i samoupravljanja, kao i na njegove tekovine. Ali ljevica na to mora dodati- ne, stavimo za početak naglasak na nužan preduvjet koji je morao biti ispunjen da uopće dođe do antifašističke borbe i kasnije uspostave socijalizma i samoupravljanja. A taj preduvjet je partijsko organiziranje.

Prvi dio: Ljevica na periferiji kapitalizma

Drugi dio: Objektivni problemi pred ljevicom

Četvrti dio: Nužnost političkog organiziranja