Problematika studentskog rada Izvještaj s karlovačke tribine o studentskom radu

Na tribini o studentskom radu koju je organizirala inicijativa Za radnički Karlovac studentice Lara Manojlović i Ana Vragolović ispričale su svoja iskustva rada preko studentskog ugovora, objasnile zašto su uopće počele raditi za vrijeme fakulteta i kako kombiniraju rad i studiranje. Prvi Zakon o obavljanju studentskih poslova bio je jedna od glavnih tema, a na kraju su se sudionici dotakli i povezivanja radnika i studenata.

U srijedu, 7. studenog, inicijativa Za radnički Karlovac organizirala je tribinu na temu studentskog rada. Tribina se održala u Gradskom muzeju Karlovac, na Strossmayerovom trgu 7 s početkom u 18:00 sati. Ova lokacija je odabrana jer je u blizini Studentskog centra Karlovac, a sam Studentski centar odbio je ustupiti prostor jer se, po njihovu mišljenju, radi o politizaciji. Gosti na tribini bili su Lara Manojlović, studentica Prehrambene tehnologije u Karlovcu i novinarka INDEKSpressa i Ana Vragolović s Radničkog portala, ujedno i studentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a moderator tribine bio je Dimitrije Birač iz inicijative Za radnički Karlovac.

Uvodno je Birač komentirao zabranu održavanja tribine u SC-u Karlovac rekavši da inicijativa tribinom želi pridonijeti puno većoj demokratizaciji i transparentnosti političkog prostora: “Za nas je političko primarno javno djelovanje i u ovom kontekstu to znači da se ljudi mogu naći na nekom mjestu, da mogu reći bez straha da će izgubiti posao, bez da riskiraju neke stvari”. Potom je rekao da je studentski rad za inicijativu interesantan jer se radi o jednom od oblika radnog odnosa te da je to jedan od problema mlađih Karlovčana.

Na tribini smo mogli čuti iskustva rada studentica, kako se suočavaju s niskim satnicama, razmišljanja o organiziranju studenata, povezivanju s radnicima te neke prijedloge rješenja.

Ana Vragolović opisala je svoja iskustva rada na festivalima, u Konzumovoj trgovini i iskustva njezinih kolegica iz call-centara. Rekla je da radi od 1. godine faksa, neke povremene poslove koji su joj bili potrebni da financiranje studija olakša roditeljima. Rad na INmusicu opisuje kao veoma potplaćeni rad, jer se radi o noćnom radu, a sramotno niskim satnicama: “Radna snaga koja za sramotnu satnicu radi tamo uglavnom je studentska. Moja satnica je bila 17 kuna, radila sam kao kucač na blagajni. Neki su imali i manje – 15 kuna je bila satnica za slaganje šankova i punjenje frižidera koje se odvija prije samog festivala, a čuvari šanka za vrijeme festivala su imali satnicu od 10 kuna”. Osim toga, nema plaćenog prijevoza ni obroka, a teško je otići i na pauzu jer ima jako puno posla. Navela je da ekipa koja radi na montaži prije festivala također ima jako malu satnicu. Kao drugi festival na kojemu je radila spomenula je Lost Theory, također festival koji ostvaruje veliki profit, a studenti su plaćeni nedovoljno s obzirom na opseg rada: “Radi se po 12 sati, s tim da treba doći pola sata prije, otići pola sata kasnije, prebrojati novac, pospremiti šank i takve stvari”.

Drugi njezin primjer bio je rad u Konzumu – radila je na slaganju robe na police, kao blagajnica i druge poslove. U trgovini u kojoj je radila nije bilo dovoljno radnika po smjeni pa su i radnici i studenti stalno bili u žurbi. Radnici su morali ostajati duže kako bi dovršili posao, studenti službeno nisu, ali su ostajali da pomognu pa da i radnici mogu nešto ranije otići kući. S radom na blagajni je bilo problema jer nije bilo formalne edukacije, nego su joj iskusnije kolegice rekle samo osnove pa se za stvari koje ne zna morala dovikivati s kolegicom s prve blagajne, što je utjecalo na porast nervoze, i među radnicima i među kupcima, jer kupci žele brzinu i rad bez greške, a teško je brzo raditi bez iskustva. Uz to što su radničke plaće male, štedi se i na sredstvima za čišćenje koja radnice moraju same kupovati, pa ih ni ne kupuju često, što rezultira nehigijenskim uvjetima rada.

Kao treći primjer Vragolović je navela rad u call centrima poput Iskona koji zapošljavaju jako velik broj studenata. Svake godine imaju fazu otpuštanja radnika koji rade na ugovor o radu da bi „kako oni kažu, očuvali operativnu učinkovitost i osigurali potencijal za dugoročni i održivi rast, u prijevodu, da bi ostvarili veći profit umjesto stalno zaposlenih radnika zapošljavaju studente i agencijske radnike“. Satnica u call centrima većinom je 18 kuna i trebala bi rasti što student ima više iskustva, međutim, većinom ostaje taj iznos, osim toga, studenti se uglavnom sami osposobljavaju, nema plaćenog obroka, nema prijevoza i uglavnom imaju sličan položaj kao i agencijski radnici.

Izvorna ideja studentskog rada je da si student povremeno zaradi za džeparac, a ne da radi puno radno vrijeme kako bi otplatio školovanje u kojem se u konačnici ne može kvalitetno posvetiti.

Lara Manojlović rekla je da je s radom započela također na prvoj godini faksa, a počela je raditi kako bi sudjelovala u prihodima za kućanstvo, pomogla roditeljima i kako bi sebi mogla priuštiti neke stvari. Naglasila je da je ostala studirati u Karlovcu jer joj roditelji nisu mogli isfinancirati studiranje u nekom drugom gradu, a uz studij u drugom gradu teško bi mogla i raditi toliko da si može sve sama plaćati.

“Prvi posao koji sam radila bio je u Aquatici (slatkovodni akvarij Karlovac, op.a.). Radila sam kao čuvar reda i mira u smislu da upozoravam ljude da ne pljeskaju i ne plaše ribe. Radilo se 8 sati, često sam ostajala 11 sati, jer su nas znali zamoliti da ostanemo ako dođe neka grupa izvanredno. Tu je postojala jedna caka – ja sam predala ugovor, a oni su maksimalno zavlačili s isplatom, jedno 3-4 mjeseca, pod izlikom da su izgubili ugovor. To mi nisu javili nego sam morala ići tamo, kolegica i ja smo se žalile, da nismo ne bi te novce nikad dobile”, govori Manojlović. Nakon nekog vremena opet je počela raditi za njih jer su se ispričali zbog te “neugodnosti” – satnica je bila isprva 25 kuna, kasnije 20, a kasnije su ponovno kasnili s plaćanjem. Navodi kako njoj to nije bio problem jer je radila još dodatnih poslova pa se uspjela skrpati, ali da je slučaj drugačiji, da je u Karlovac došla studirati i da si mora plaćati hranu, režije, ne bi mogla čekati dva-tri mjeseca na isplatu.

Kao drugi primjer Manojlović navodi pisanje za mnoge portale gdje je često nailazila na pokušaje prevare, a nekoliko puta je i bila prevarena. Radi se o portalima koji tek započinju s radom i traže studente da im napišu nekoliko probnih članaka besplatno ili koje kasnije ne žele platiti pod izlikom probnog rada. Navela je da slučajeve treba prijaviti u Student servis kako bi oni te poslodavce stavili na crnu listu. Osim toga, studenti se mogu žaliti i tako da podignu tužbu protiv poslodavca, što je komplicirano, skupo i zahtjeva vremena, ali se, po njezinu mišljenju, isplati, ako se radi o većoj svoti novca.

Za riječ se javila sudionica iz publike koja se aktivno bavila Zakonom o obavljanju studentskih poslova koji je prije 8. studenog 2018. Zakon smatra izrazito lošim, posebno uvođenje minimalne satnice jer je jasno da studenti sve više počinju biti zamjena radnicima, a minimalna satnica može utjecati da su ili studenti ili radnici u neravnopravnom položaju. Npr. studenti mogu biti manje plaćeni jer se plaća i satnica ne određuju u odnosu na satnicu namijenjenu poslu koji taj student i radi. Nadalje, u Zakonu stoji da student ima pravo na prijevoz, topli obrok i drugo ako je ugovoreno, što znači da ta odredba zapravo nije obavezna, pa student može biti zakinut ako radi u firmi gdje je radnicima to pravo zajamčeno. Komentirala je i izvanredne studente koji, po njezinu mišljenju, “ne bi trebali biti ti koji će kroz studentske ugovore obavljati te poslove” jer smatra “da je Zakon o radu dovoljno fleksibilan da se može dogovoriti da za poslodavca obavljaš posao i u nekakvom nepunom radnom vremenu i na određeno vrijeme i u nejednakom rasporedu, a ta osoba ima zaštitu koja mu po zakonu o radu pripada”.

Studentice gošće na tribini također su komentirale Zakon. Vragolović je rekla kako je prva zamka to što se zakon zove Zakon o obavljanju studentskih poslova, a nigdje nije navedeno što su to studentski poslovi: “To može biti bilo što – rad u skladištima, trgovinama, kioscima, isti opseg poslova kao i rad preko ugovora o radu, samo drugačiji status, a to ne bi trebalo biti tako. Izvorna ideja studentskog rada je da si student povremeno zaradi za džeparac, a ne da radi puno radno vrijeme kako bi otplatio školovanje u kojem se u konačnici ne može kvalitetno posvetiti”.

“Druga moja glavna zamjerka Zakonu je minimalna satnica koja se računa prema minimalnoj bruto plaći radnika, onda to ispadne nešto više za studenta jer se za njih računa neto, a studenti su, mislim i zato, podržali Zakon, zato što smatraju da neće više biti poslova za 18 ili 15 kn po satu. Ali to nije točno, glavni problem toga je što ne rade studenti za višu satnicu nego svi rade za minimalnu, općenito se snižava cijena rada”, rekla je Vragolović.

Prokomentirala je i mogućnost rada izvanrednih studenata preko studentskih ugovora koju su dobili ovim Zakonom. Smatra da postoji potreba za taj rad, da je teško naći poslove na ugovor o radu, osobito zbog općenite tendencije prekarizacije radnih odnosa, povećanog zapošljavanja preko studentskih i agencijskih ugovora: “Problem je u tome što je izvanredno studiranje odavno izgubilo svoj smisao, ti studenti imaju iste obaveze kao i redovni studenti, moraju pohađati nastavu, kolokvije položiti, sve isto, onda je to teško iskombinirati. Da ne spominjem troškove školovanja i činjenicu da izvanredni studenti nemaju prava na iksicu, smještaj u studentskom domu, na jeftiniji prijevoz, znači nikakva studentska prava”.

Radila sam kao čuvar reda i mira u smislu da upozoravam ljude da ne pljeskaju i ne plaše ribe. Radilo se 8 sati, često sam ostajala 11 sati, jer su nas znali zamoliti da ostanemo ako dođe neka grupa izvanredno.

Manojlović je rekla da je dobro da se započelo s definiranjem studentskog rada jer se sada studenti imaju na što točno žaliti i mogu reći što točno u Zakonu nije u redu. Smatra da studenti općenito nisu upućeni u ovu temu, da nisu pročitali ovaj Zakon i da problemi ostaju na kavama, o njima se ne govori u javnosti.

Moderator je potom pitao o iskustvima života, tj. kako studenti kombiniraju studiranje i posao.

“Prema trenutnom sistemu besplatna je jedino prva godina studija i svaka iduća ako student prikupi 55 ECT bodova, a to je teško postići pogotovo za studente koji dolaze izvan Zagreba, recimo, a možda nisu uspjeli dobiti mjesto u domu, zato što je i sam natječaj za studentski dom problematičan i odnosi se uglavnom na izvrsnost, a socijalni kriteriji u njemu su manje zastupljeni. Ja nisam dobila dom odmah na prvoj godini, a imam četvero braće koji se školuju i roditelji mi ne rade. Drugi je problem što Bolonja zahtjeva puno radno vrijeme, kad se ECTS-i preračunaju u sate, 40 sati tjedno bi se trebalo posvetiti faksu, a uz ovakav posao i ovakve satnice to nije moguće. Recimo, kolegica radi za 18 kuna na sat, svaki dan po 8 sati, od 9:00 do 17:00 sati, dok dođe kući već bude 18:00, dok jede 19:00 i onda je teško naći vremena, snage i volje za učenje. Troškovi života su veliki, uz tu satnicu uz puno radno vrijeme može zaraditi oko 3000 kn, a samo stanarina je oko 1500 kn, plus režije oko 400-500 kn, ostane za hranu jako malo, tako da studenti uglavnom moraju stalno kalkulirati koliko još do druge plaće, postoji konstantan strah od nepredviđenih troškova i onda se još događa da studentski centar zadržava neko vrijeme plaću na svom računu i ne isplaćuje plaću studentu, pa onda dovodi studenta u neugodnu situaciju”, rekla je Vragolović.

Na tribini smo mogli čuti da studenti sve više rade iz potrebe, te da je tema besplatnog obrazovanja i dalje aktualna, ali da treba puno raditi na informiranju, aktiviranju i organiziranju studenata. Manojlović je predložila organiziranje više tribina ili debatnog kluba, a Vragolović spomenula plenume koji su se nakon što se situacija na Filozofskom smirila prestali održavati na neko vrijeme, no na plenumu održanom prije dva tjedna iznesen je prijedlog da se plenum sastaje češće i da raspravlja o pitanjima bitnim za studente, jer definitivno postoji potreba: “Plenum je jedan od načina na koje se studenti mogu organizirati, jer je to tijelo koje predstavlja mišljenje svih studenata, SZ treba imati samo izvršnu funkciju”. Manojlović je također istaknula da je problem što se studenti kandidiraju za sudjelovanje u Studentskom zboru, no nakon izbora ne obavljaju svoje zadatke i ne dolaze na sastanke.

Sudionici su se dotaknuli i pitanja sindikalnog organiziranja te povezivanja radnika i studenata te je istaknuto da je problem što nema percepcije da su radnici u kolektivu zaštićeni i da se u kolektivu mogu izboriti za neka prava.

Vragolović je štrajk u Studentskom centru u Zagrebu iz studenog 2016. navela kao primjer povezivanja radnika i studenata na kojemu su studenti mogli puno naučiti o tom tipu industrijske akcije: “Prvi dan se okupilo pedesetak radnika od ukupno 900, pa se sumnjalo u uspjeh štrajka, međutim, kako je vrijeme odmicalo štrajk je rastao, pridruživali su se i neki studenti, tad su bili i plenumi, pa smo čitali pisma podrške studenata i jasno se vidjelo koliko radnicima ta podrška znači, studenti doma Stjepan Radić na Savi na balkone su izvjesili transparente podrške itd. Tu studenti mogu i konkretno pomoći radnicima, recimo, štrajk bi završio mnogo ranije da se odigrala blokada menze, da je menza stala na par sati, sigurno bi odgovorni pozvali štrajkački odbor na sastanak, jer je to velik pritisak na njih. Nije bilo puno studenata tada pa nije bilo mogućnosti za radikalnije akcije, ali mislim da treba konstantno raditi na povezivanju i međusobnoj solidarnosti”.

Pred kraj tribine govorilo se o još nekim studentskim problemima i dodatnim problemima Zakona o obavljanju studentskih poslova. Manojlović je navela primjer studentske prakse gdje se također iskorištava studente da čak besplatno odrađuju posao: “Odradila sam praksu u KIM mljekari, dva tjedna, pet dana tjedno, od 6:00 do 14:00 sati, nakon čega sam išla raditi studentski posao, nama ta praksa nije bila plaćena, ali ja tamo nisam gledala kako mljekara funkcionira, nego smo fizički radili, slagali palete i sl.”. Sudionik iz publike komentirao je da je stavka Zakona koja kaže da se Studentski centar treba pobrinuti za zaštitu na radu apsurdna jer se na taj način miče odgovornost s poslodavca. Dodatni je problem što Studentski centar ne može napraviti ništa ako poslodacac ne vrati ugovor centru, a to nije definirano Zakonom.

Na kraju je Manojlović rekla da će se potruditi širiti studentske teme na portalu za koji piše, a Vragolović je rekla svoje mišljenje o koracima u studentskoj borbi i pitanju studentskog rada: “Što se tiče studentske borbe, mislim da se ona prvenstveno treba voditi na lokalnom nivou, aktivniji studenti trebaju poticati ostale putem plenuma, tribina, raznih sličnih događaja na aktivnosti i rasprave o ovakvim problemima. A što se tiče Zakona i studentskog rada, naravno da se treba boriti za bolje uvjete rada, ali zahtjevi koji se uz to trebaju isticati su da školovanje ne košta toliko koliko košta, da se uspostave mehanizmi koji će smanjiti ovisnost studenata o radu, bolja mreža stipendija, više studentskih domova, odnosno da se studenti vrate studiranju, a radnici radu”.

Treba se boriti za bolje uvjete studentskog rada, ali zahtjevi koji se uz to trebaju isticati su da školovanje ne košta toliko koliko košta, da se uspostave mehanizmi koji će smanjiti ovisnost studenata o radu, bolja mreža stipendija, više studentskih domova, odnosno da se studenti vrate studiranju, a radnici radu.

Sudionici ove tribine naveli su glavne probleme studentskog rada – studenti rade za niske satnice bez nekih osnovnih radničkih prava poput plaćenog obroka i prijevoza, te se suočavaju s neisplatama, a aktualni Zakon o obavljanju studentskih poslova te probleme neće riješiti.

Kao što je rečeno na tribini, prvi problem Zakona o obavljanju studentskih poslova jest činjenica da uopće nije definirano što je to studentski posao. Iz toga proizlazi da je studentski posao onaj posao koji odrađuje osoba koja ima status studenta i može sklopiti ugovor posredstvom Student servisa (ili čak visokog učilišta po ovom Zakonu), a koji tip posla će student raditi, koji će mu biti opis posla nije bitno. Ni do sada u Pravilniku o posredovanju pri zapošljavanju redovitih studenata to nije bilo definirano, a sada je ozakonjeno da bilo koji posao dolazi u obzir.

Studenti su radna snaga u ogromnoj mjeri već na mnogim radnim mjestima gdje su inače radili radnici zaposleni preko ugovora o radu – u velikim trgovačkim lancima poput Konzuma, Kauflanda i Lidla, u šoping centrima, tj. trgovinama poznatih marki odjeće i obuće, poput Zare, Bershke, H&M-a, Pepca, Massa itd., lancima brze hrane poput McDonaldsa i KFC-a, u call centrima poput Iskona i HT-a, na kioscima, u pekarama, u skladištima, na poslovima čišćenja itd. i na svim tim radnim mjestima rade zajedno s radnicima ili se radnike postepeno otpuštalo pa su ih studenti i nadmašili brojem. Tu dolazimo do drugog problema – minimalne satnice. Budući da se studentska neto minimalna satnica računa prema radničkoj bruto minimalnoj plaći, ako radnici budu plaćeni minimalno za ove poslove, što uglavnom i jesu, poslodavci, vodeći se logikom profita, ni studentima neće isplaćivati više od tog iznosa. Druga je opcija da ipak plate studentima nešto više jer su studenti općenito jeftiniji od radnika na ugovor, a na taj način ih lako mogu držati na uzdi.

Radeći u punom radnom vremenu studenti uz minimalnu satnicu mogu zaraditi oko 3.400 kuna što nije dovoljno za pokriće životnih troškova i troškova studiranja, kao što i radnici jedva preživljavaju od minimalne neto plaće koja iznosi oko 2.700 kn.

Osim toga, prevladavanje studentske radne snage značajno umanjuje mogućnost organiziranja u sindikat i borbe za bolje uvjete rada u određenoj branši. Recimo, ako je u sektoru trgovine više zaposlenih studenata kojima Zakon o obavljanju studentskih poslova ne dozvoljava organiziranje teško će se ostatak radnika sam izboriti za bolje uvjete. Vjerojatnija je situacija da će se poslodavac riješiti i preostalih radnika i zaposliti studente.

Iz navedenog vidimo da su problemi radnika i studenata jasno povezani – zahtjev za povećanjem satnice i boljim radnim uvjetima poboljšat će i položaj radnika i položaj studenata te im omogućiti da radeći manje zarade više i da im ostane više vremena za fakultet. No, glavni zahtjev koji bi se uz zahtjeve za boljim radnim uvjetima trebao čuti jest i zahtjev za drugačijm obrazovnim sustavom – za sustavom koji će ukinuti diskriminaciju po socijalnoj osnovi i koji se neće voditi logikom profita. O tome kako započeti zajedničku borbu čuli smo na tribini – plenumi, tribine, javne rasprave na kojima će sudjelovati i radnici i studenti – zajedničkom borbom oni mogu biti nosioci promjena.