Previranja u Uljaniku Nova prijetnja deindustrijalizacije - brodogradilište na meti poduzetnika

Nedavni incident sa neisplatama plaća radnicima Uljanika nanovo je pokrenuo pitanje sudbine našeg najvećeg brodogradilišta koje se nalazi pred opasnom prijetnjom preseljenja i restrukturiranja. Iako posluje pozitivno i ima visoku stopu izvoza, atraktivno zemljište Uljanika zapelo je za oko poduzetnicima koji u savezu sa političarima nastoje brodogradilište preseliti kako bi se izgradio turistički kompleks za bogataše. U trenucima sindikalne razjedinjenosti, radnici Uljanika moraju se ugledati na radnike sisačke rafinerije i od sindikata tražiti hitno formiranje stožera i uspostavu radničke kontrole kao jedinog rješenja.

Sredinom mjeseca u medijima je odjeknula vijest da dio radnika Uljanik grupe nije dobio cijelu plaću, točnije njih tri tisuće ili više od dvije trećine. Novac za plaće radnika preusmjeren je na pokrivanje dugovanja dobavljačima i kooperantima. Radi se samo o dijelu dugovanja jer su prema natpisima u medijima kratkoročne obaveze Uljanik grupe iznosile nešto više od pola milijarde kuna. Plaće su u međuvremenu isplaćene, međutim neisplata plaća samo je dio puno šireg problema u kojem se nalazi naše najveće brodogradilište. O tome smo razgovarali s čelnikom Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, Brunom Bulićem.

Nešto ranije, sredinom listopada, oglasila se i Koordinacija Sindikata metalaca Hrvatske – Industrijskog sindikata (SMH-IS) u 3. Maju (inače članu Uljanik grupe) iskazavši zabrinutost za sudbinu brodogradilišta. Kako je u njihovom priopćenju rečeno, u sindikatu su zabrinuti stanjem knjige narudžbi, ali i vođenjem poslova i procesom restrukturiranja. Sindikat je od Uprave tražio očitovanje o stanju i restrukturiranju brodogradilišta te o ispunjenim stavkama ugovora o privatizaciji, ali bez uspjeha. Tom su prilikom organizirali izjašnjavanje članstva i davanje podrške sindikalnim zahtjevima, međutim nemamo saznanja kako je izjašnjavanje proteklo jer nam Juraj Šoljić (SMH), donedavni predstavnik radnika u Nadzornom odboru, nije htio dati izjavu.

Početkom studenoga, ministrica gospodarstva Martina Dalić izjavljuje da je njezino ministarstvo, temeljem nalaza Državne revizije za 2016., zatražilo provođenje proračunskog nadzora u 3. Maju s ciljem utvrđivanja toka novca i korištenja subvencija. Uz to, tvrdi i da je Uljanik upozoren da smanji dugove prema dobavljačima, ali da, s obzirom na to da se radi o privatnoj tvrtki, država ne može učiniti više od toga.

Izlaz iz postojeće situacije za radnike Uljanika nisu dogovori s ministricom na povjerljivim sastancima. Rješenje je upoznavanje cijele zemlje s problemima Uljanika i ukazivanje na savez države i uprave Uljanika.

Sve to dobar je uvod u priču o nužnosti restrukturiranja Uljanika, što je, kao što znamo iz čestih iskustava, šifra za raspačavanje vrijedne imovine, otpuštanje radnika i prenamjene atraktivnog zemljišta na kojem se Uljanik nalazi.

Prema mišljenju Brune Bulića, priča oko Uljanika započinje 2000. godine kada Ivan Jakovčić kao član Nadzornog odbora Brijuni Rivijera daje izjavu da bi brodogradilište Uljanik trebalo preseliti na neku drugu lokaciju. Na sličnom tragu je i poduzetnik Danko Končar koji smatra da će Uljanik smetati budućim gostima nautičko-turističkog kompleksa Sveta Katarina – Monumenti, kojeg na sjevernoj obali Pule planira graditi. Ne treba, stoga, čuditi činjenica da je Ivan Jakovčić, kako su pisali i mediji, na platnoj listi Danka Končara, odnosno njegove Afarak Group, i da u tome ne vidi ništa sporno. U imovinskoj kartici koju je dužan ispuniti u Europskom parlamentu naveo je da je član boarda Afarak Group, kao i da prima između 1001 i 5000 eura mjesečno. Tvrtka Afarak Group u priopćenju 21. svibnja potvrdila je Jakovčićevo imenovanje za člana dvaju odbora- jedan se bavi revizijom poslovanja Afarak Grupe, a drugi kadroviranjem i naknadama.

Navodno i GUP grada Pule pogoduje takvom razvoju situacije. Iako je Končar koncesiju dobio još 2011., gradnja nautičko-turističkog kompleksa Sveta Katarina – Monumenti trebala bi početi tek ove godine, a smatra se da je u tome ključnu ulogu odigrao Konzervatorski zavod koji je godinama otezao čitavu stvar i de facto preuzeo na sebe odgovornost što se od 2011. nije počelo s investicijama. Ovo odugovlačenje omogućilo je Končaru da sačeka rasplet situacije s Uljanikom. U međuvremenu, Uljanik preuzima 3. Maj čime se stječu uvjeti za preseljenje brodogradilišta.

Podsjetimo, Končar je svojevremeno bio zainteresiran za kupnju Uljanika, brodogradilišta Kraljevica, ali i 3. Maja, za kupnju kojeg je njegova tvrtka Jadranska ulaganja jedina predala ponudu 2012., ali je na kraju odustala. Inače, Končar nije mogao garantirati nove narudžbe 3. Maju te je zaključio da je između 1000 i 1500 radnika 3. Maja – višak.

Bulić dalje navodi itekako zanimljiv podatak- krajem 2015. godine u Puli je osnovana tvrtka za poslovno savjetovanje ARSENAL KONCEPT d.o.o.. Od 14 vlasnika/osnivača, samo njih dvojica nisu zaposlenici Uljanika. Ostalih dvanaest rade u Uljanik Grupi, i to na rukovodećim pozicijama, od predsjednika uprave Giannija Rossande (koji je i predsjednik Arsenal koncepta) do drugih direktora i članova uprave. Bilo bi interesantno vidjeti s kojim ciljem je tvrtka osnovana i kakvu će ulogu odigrati u daljnjoj sudbini Uljanika.

Stožer kao borbeno radničko tijelo, za razliku od pojedinog sindikata, ima taj prostor koordinacije svih sindikata koji u njemu djeluju. Kao ‘nadsindikalno’ tijelo on djeluje izvan okvira koje sindikatima nameće poslodavac.

Prije deset dana, na sastanku s Martinom Dalić, predstavnici SMH (Vedran Dragičević, Damir Bačinović, Đino Šverko i Juraj Šoljić) izrazili su svoju zabrinutost stanjem u Uljaniku, a raspravljalo se i o planu restrukturiranja Uljanik grupe, o kojem je Uprava početkom tjedna informirala Ministarstvo.

Nakon sastanka u Vladi izlazi podatak da bi dio restrukturiranja bila i prijevremena mirovina s otpremninama za tristotinjak radnika, što je u najmanju ruku suludo s obzirom na to da je početkom godine Hrvoje Markulinčić, član uprave i direktor ljudskih potencijala Uljanik grupe, medijima izjavio kako im najviše nedostaju brodomonteri, elektrozavarivači i brodocjevari. Prema tome, Uljanik je od manjka radnika došao do viška u manje od godinu dana!

Bulić smatra da, ako Uljanik opstane, a pri tome se odrekne brodogradnje kao svoje glavne djelatnosti, njegova djelatnost u Puli bazirat će se na uslužnim djelatnostima, povezanim s marinama, kao što su sitni popravci i održavanje, a ne na proizvodnji. Uljanik danas zapošljava oko tri tisuće radnika bez radnika 3. Maja, te kooperante i dobavljače koji ovise o Uljaniku. Radi se o velikom broju ljudi posredno ili neposredno ovisnih o Uljaniku. Pitanje je, ukoliko se realiziraju planovi političko-ekonomskih elita, koliko će ljudi zaposliti buduće marine, golf igrališta i hoteli koji se planiraju graditi. Zasigurno ne 3000. Iako su i radnici u škverovima potplaćeni, radnici u turizmu stoje još gore, radi se uglavnom o sezonskim, visokointenzivnim i slabo plaćenim radnim mjestima bez ikakve sigurnosti kakvu pruža radni odnos na neodređeno ili kolektivni ugovor.

Od ukupno deset poduzeća koliko sačinjava Uljanik grupa, dva brodogradilišta (pulski Uljanik i 3.Maj) posluju pozitivno. Uljanik je već godinama na listama najvećih hrvatskih izvoznika, a ove godine nalazi se među prvih 10. Očito je da samo brodogradilišta dobro posluju, što bi značilo da se gubitci generiraju u drugim članicama Uljanik grupe. Knjiga narudžbi Uljanika popunjena je do kraja 2019. kada će se preuzimanje 3. Maja pokazati ključnim. Bulić smatra da će se stvari morati rješavati i s Bruxellesom, a EU je još manje stalo do hrvatske brodogradnje.

U Uljaniku djeluju četiri sindikata, od toga je Jadranski sindikat najveći, nastao je kao frakcija Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, a Bulić ga posprdno naziva djetetom Uprave koje se u datom trenutku otelo kontroli. Sindikat metalaca, iako je pregovarao s ministricom Dalić, nije većinski, a zanimljivo je da je samo taj sindikat bio na razgovorima u Vladi. Isto tako Sindikat metalaca jedini traži sastanak s Upravom te su preko GSV-a Primorsko goranske županije pokušali progurati prijedlog o pet tjedana socijalnog mira. Međutim Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije odbio je takav prijedlog i naglasio da period mirovanja može vrijediti samo za članove SMH-a. Radnici Uljanika nažalost nisu u većoj mjeri sindikalno organizirani i, prema riječima Bulića, ne zanima ih previše budućnost brodogradilišta, budući da dobar dio njih živi i od turizma.

Uljanik je već godinama na listama najvećih hrvatskih izvoznika, a ove godine nalazi se među prvih 10. Samo brodogradilišta dobro posluju, što bi značilo da se gubitci generiraju u drugim članicama Uljanik grupe.

Po svemu sudeći, u Hrvatskoj slijedi još jedna epizoda deindustrijalizacije u režiji poduzetnika i političara, a industrijska grana koja bi ovoga puta mogla dodatno stradati jest brodogradnja. Uz pomoć svoje države, poduzetnici se spremaju na prenamjenu zemljišta i izgradnju luksuznog uslužnog kompleksa kojeg si radnici zasigurno neće moći priuštiti.

Jedino rješenje za radnike Uljanika jest poduzimanje koraka prema radničkoj kontroli. U tom smislu treba pogledati slučaj radnika sisačke rafinerije. Tamo isto djeluju četiri sindikata koji kroz uobičajeni odnos s poslodavcem nisu mogli efikasno koordinirati svoje djelovanje. Međutim, sa Stožerom za obranu Rafinerije nafte Sisak postignut je i jedan od bitnih preduvjeta za bolje i efikasnije sindikalno djelovanje.

Stožer kao borbeno radničko tijelo, za razliku od pojedinog sindikata, ima taj prostor koordinacije svih sindikata koji u njemu djeluju. Kao ‘nadsindikalno’ tijelo on djeluje izvan okvira koje sindikatima nameće poslodavac.

Prvi koraci stoga trebaju biti: međusobna sindikalna koordinacija (ojačana izborom koordinatora iz redova jednog od sindikata) i javna komunikacija stožera (svih sindikata) sa čitavom hrvatskom javnošću – s medijima, radnicima i sindikatima drugih poduzeća, političkim organizacijama itd. Zašto je bitna ova komunikacija?

Zato što sami sastanci dijela sindikalnih vođa Uljanika s ministricom Dalić ili nekim drugim ministrom ništa neće riješiti. Ovi ministri itekako znaju da je najbolje bilo koje poslovne informacije i bitna pitanja Uljanika držati podalje od javnosti. Imamo aktualni primjer radnika Rafinerije Sisak! Kod njih se najbolje može vidjeti koliko davanje informacija u javnost utječe na jačanje radničko-sindikalne borbe u odnosu na državu i poslodavca.

Izlaz iz postojeće situacije za radnike Uljanika nisu dogovori s ministricom na povjerljivim sastancima. Rješenje je upoznavanje cijele zemlje s problemima Uljanika i ukazivanje (konkretnim podacima!) na savez države i uprave Uljanika. Ta inicijativa mora doći od sindikalnih vođa Uljanika koji će samim time uraditi prve korake prema Stožeru, a onda i prema radničkoj kontroli.