Prema nacionalizaciji Uljanika uz vodstvo Stožera Nužni koraci u daljnjoj borbi za Uljanik

Brodogradilišta Uljanik grupe trenutno se nalaze u naizgled mirnim, a zapravo vrlo eksplozivnim okolnostima. Osim klasnog sukoba radnika s jedne i države i kapitala s druge strane, ove okolnosti čini i dinamika političkog djelovanja raznih stranaka. Jedini konkretni zahtjev ljevice morala bi biti nacionalizacija brodogradnje uz najužu suradnju radničkog stožera. Nacionalizacija sama po sebi znači nastavak antiradničke politike.

U posljednje vrijeme dosta se kalkulira o tome hoće li vlasnik Brodosplita Tomislav Debeljak konačno preuzeti Uljanik grupu. Uprava Uljanika prihvatila je zajedničku ponudu koju je Debeljak predao s talijanskim Fincantieriem, koji bi u tom scenariju vrlo vjerojatno sebi uzeo 3. maj. Ako bi posao za Debeljaka i Talijane završio uspješno, ovim činom bio bi poduzet presudan korak u konsolidaciji hrvatske brodogradnje pod diktatom privatnog kapitala. Na taj način bi ono što inače rade snažne kapitalističke države umjesto naše slabe kapitalističke države uradio privatni kapital. Drugim riječima, strateška važnost brodogradnje za hrvatsku privredu dodatno bi bila vezana uz stihiju kapitalizma i lov za profitom, a da od toga čak ni sama hrvatska država ne bi imala koristi. Upravo ovih dana traje natezanje privatnog kapitala i države oko plana restrukturiranja Uljanika. U tom natezanju prvi očekuje i vrši pritisak da prijašnji (još uvijek sadašnji) vlasnici podmire svoje dugove i saniraju postojeću štetu, a država uz sve postojeće varijacije (i razne izjave vladajuće stranke i koalicijskih partnera) ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje daljnju privatizaciju brodogradnje.

Stvari se daju preokrenuti u korist radnika i same budućnosti Uljanika, i to na isti način na koji su ti isti radnici djelovali posljednjih godinu dana – zajedničkom borbom pod rukovodstvom Stožera.

Istovremeno su u mainstream medijima na bezbroj načina obrađivane dvije stvari. Prvo, Debeljak se prikazuje kao mogući spasitelj brodogradnje, ukrotitelj radnika i zaštitnik društvenog interesa. Drugo, razvija se jedno huškanje, zapravo medijski napad na radnike Uljanika putem objavljivanja podataka o troškovima poslovanja, gubicima Uljanik grupe koji se mjere milijardama kuna. Ne prođu ni dva dana, a da u medijima ne izađe neka vijest, informacija ili članak o tome da Uljanik košta hrvatske građane (porezne obveznike) enormne novce. Drugim riječima, mainstream mediji puštaju informacije uvijek u paru s indirektnom kritikom radnika, jer se kod prosječnog građanina stvar i svodi na to da ovi radnici troše i troše, a ništa ne stvaraju.

Zatim isti mediji smišljaju razne načine da dodatno dočaraju hrvatskom malograđaninu taj trošak. Rade se operacije izračuna troška Uljanika po glavi stanovnika, predlažu se razne uplatnice na pojedinačni iznos koji bi trebao platiti svaki stanovnik s pitanjem bi li on ili ona zaista pristali na to “spašavanje”, pa se gubici Uljanika i iznos novca za njegovu sanaciju uspoređuju sa svim onim što se za te novce moglo izgraditi, da bi konačno ingeniozni Index uradio najbolji štos kada je usporedio trošak Uljanika i razaranje Vukovara. Ne samo to, nego je i ustvrdio da je materijalna šteta razaranja Vukovara sitnica prema onome što čeka hrvatske građane ako država bude spašavala Uljanik.

Ne ulazeći dalje u analizu plitkosti i kretenizma ovih medijskih prikaza jasno je da iza svega stoji interes kapitala bilo putem državnog aparata bilo putem direktne, privatne inicijative.

To znači da su opet radnici Uljanika na jednoj strani, a mediji, država (lokalna i središnja vlast) i kapital, na drugoj strani. Konkretno, kratkom primirju koje je bilo lažno primirje, jer se nije odustalo od potkopavanja radnika, javno je proglašen kraj. Početak novog sukoba bit će još jači i sveobuhvatniji. Nekoliko zaostalih plaća dio je ovog sukoba kojim se radnike dodatno pokušava razjediniti i obeshrabriti. Trebamo imati na umu i da vladajuća politika, ali i mediji uče na vlastitom iskustvu, i da njihova antiradnička taktika neće biti uvijek ista niti će puno toga biti slučajno.

Stoga, kad, na primjer, voditelj emisije Otvoreno pozove sindikalista Šverka, a ne na Cerovca ili člana Stožera i Nadzornog odbora Hadžića – onda taj voditelj radi na poništavanju godinu dana duge radničke borbe, koja se, između ostalog, vodila i za medijsku vidljivost. Ne moramo ni naglašavati kolika je to protuusluga samim radnicima, a kolika usluga državi i kapitalu. Korist se ogleda u tome da radnici preko svog legitimnog predstavnika nemaju priliku javno reći svoju stranu priče, odnosno istinu, dok se za to vrijeme medijski razvija antiradnička atmosfera.

E sada, što nam sukob na ovoj razini ukazuje? Najjednostavnije rečeno – ukazuje na to da će sve ovo što su radnici do sada radili (štrajkovi, prosvjedi i prosvjedne šetnje, osnivanje Stožera za obranu brodogradnje, medijski istupi) da bi ojačali svoju poziciju – tek sad imati onu vrijednost zbog koje su isprva i krenuli u borbu. Tek sada počinje prava borba za Uljanik jer su politika i kapital kalkulirali i čekali da početna radnička sloga, izborena ljetos, počne popuštati. Sukob postoji i najgore što se može činiti jest ignorirati tu činjenicu. U neposrednoj budućnosti odredit će se i sama sudbina Uljanika. Potpuno je jasno i razumljivo da dobar dio radnika Uljanika, dobar dio stanovnika Pule, pa i cijele zemlje, smatra da se više ne treba ni o čemu odlučivati jer je sve gotovo, jer je Uljanik gotov.

Ipak, treba reći da situacija s Uljanikom zaista može biti gotova, “riješena”, ali tek onda ako sami radnici u cjelini u to povjeruju. U ovom trenutku tome nije tako. I to je dobro! I dalje je stvar neizvjesna, i dalje se stvar može spasiti. Ali isključivo i jedino uz najuže sudjelovanje radnika!

Radnici trebaju odgovoriti strategijom koja uključuje jače međusobno povezivanje, ustrajanje na rukovodećoj ulozi Stožera i inzistiranje na ulasku države uz jamstvo punog sudjelovanja radnika.

Radnici Uljanika danas imaju veliku prednost time što su izborili svog predstavnika u Nadzornom odboru. Nekima koji se čude kako je radnik uspio zasjesti u NO treba odgovoriti da je uz radničku borbu sve moguće. Dalje, radnici Uljanika imaju veliku prednost jer su pokazali da mogu okupiti čitavu Pulu oko sebe. Čvrsta podrška lokalne zajednice puno znači. Konačno, radnici Uljanika imaju veliku prednost jer su prešli put od praktički već otpisanih do toga da im Vlada dolazi u posjete, do toga da su odbili Končara. Sve su ovo razlozi zbog kojih Debeljak itekako kalkulira i pokušava veći dio tereta prebaciti na državu.

Nismo slijepi, situacija u brodogradilištu sama po sebi ne daje puno optimizma radnicima, da se izrazimo najblaže, i vrlo vjerojatno su sav onaj elan, ona borbenost od prošlog ljeta u laganom padu, a možda se čak gubi i vjera u neke daljnje pomake. Bili bismo još veći slijepci kad to ne bismo vidjeli i kad to ne bismo uzeli u obzir, nego si naprosto umislili da je radnicima lagano te da su stvari super i bez isplaćenih plaća. Međutim, stvari se daju preokrenuti u korist radnika i same budućnosti Uljanika, i to na isti način na koji su ti isti radnici djelovali posljednjih godinu dana – zajedničkom borbom pod rukovodstvom Stožera. Nikad ta borba neće, barem ne odmah, okupiti baš sve radnike. To se još nigdje nije dogodilo, pa ni Uljanik neće biti prvi slučaj. Zato je najvažnije da postoji manja grupa radnika koja ustraje, koja još vjeruje da će borbu preokrenuti u svoju korist jer će onda položaj radnika u Uljaniku biti kudikamo jači. Ta grupa svojim entuzijazmom i energijom može utjecati na opću atmosferu.

Zajedništvo radnika i agresivna borba koraci su putem kojih će se stvari moći spasiti. Radnici ne smiju imati iluziju da ako oni miruju ili ako su, zbog neisplaćenih plaća i svih drugih problema, gotovo odustali – da država i mogući kupci to isto rade. Upravo suprotno! Svaki dan, svaki sat se taktizira, smišljaju planovi i politike kako što bezbolnije privatizirati Uljanik, kako platiti što manje dugova i pokriti što manje gubitaka. Dakle, druga strana je itekako energična, itekako organizirana i itekako radi na skorašnjem napadu – to je činjenica koje moramo biti svjesni!

Radnici zbog toga trebaju odgovoriti strategijom koja uključuje jače međusobno povezivanje, povezivanje s radnicima drugih brodogradilišta, radnicima sisačke Rafinerije, radnicima županjske tvornice kombajna SDF Žetelice itd.; koja zatim uključuje ustrajanje na rukovodećoj ulozi Stožera i inzistiranje na ulasku države uz jamstvo punog sudjelovanja radnika. Ono što smo pisali prije dvije godine za sisačku Rafineriju vrijedi danas i za Uljanik: “Bez snažne radničke kontrole u Rafineriji Sisak, a možda jednog dana i Rafineriji Rijeka, svi planovi za podržavljenje i energetsku strategiju past će u vodu.”

Na kraju, što se tiče ljevice, za nju nema dileme. Njen zahtjev je podržavljenje brodogradilišta i strateški razvoj takve državne brodogradnje. Pitat će neki radnik – pa zar nemaju i neke druge stranke isti zahtjev? Ne traže li i one nacionalizaciju brodogradnje? Točno je. Međutim, razlika ljevice i tih stranaka jest u tome što ljevica polazi upravo od radničke borbe koja intenzivno na ovaj ili onaj način traje u Uljaniku već barem godinu i pol. Ljevica svoje zahtjeve ne smije izvoditi iz populizma (“populus” kao narod nisu samo radnici, nego i poduzetnici, bankari itd.), pa zagovarati nacionalizaciju jer smatra da je prihvaćena u narodu. Zahtjev za nacionalizacijom nastavlja se na konkretno iskustvo radnika, neovisno o tome jesu li tamošnji radnici u datom trenutku svjesni dugoročnih političkih ciljeva ili nisu. Ono čega su svjesni, a to je u ovom trenutku dovoljno, jest da se gotovo nijedna istina ne bi saznala, ne bi se mogli izboriti za ranije plaće niti bi odgodili pitanje preuzimanja Uljanika da nisu zajednički ušli u borbu, da nisu podržali Stožer. Onda je i činjenica da je najkonkretnije iskustvo radnika Uljanika osnivanje Stožera za obranu brodogradnje i njegovo djelovanje. Utoliko za ljevicu bilo koja državna intervencija, pa i ona najviša – nacionalizacija – ne može ići bez istovremenog zahtjeva za najužim sudjelovanjem radničkog stožera.

Prema tome, nacionalizacija da, ali jedino uz jamstvo sudjelovanja Stožera koji zasad već ima svog čovjeka u Nadzornom odboru Uljanik grupe. Posebno naglašavamo važnost ljevice ovdje jer ako posljednjih godinu dana radnici Uljanika nisu uspjeli učiniti više za pritisak na državu, za ubrzavanje čitavog procesa, to manje govori o njima samima, a daleko više o ljevici. Ljevica se mora izboriti i uvjeriti radnike zašto je nužno da uz nacionalizaciju Uljanika i uopće konsolidaciju brodogradnje ide radnički stožer za obranu brodogradnje.