Prema jačanju sindikata i internacionalnom povezivanju Izvještaj s tribine o organiziranju u tekstilnoj i srodnim industrijama

Na tribini “Organiziranjem do boljih radnih uvjeta” održanoj 12. 10. u Varaždinu razgovaralo se o tome zašto je važno biti član sindikata, gdje odlazi profit koji radnice u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji teškim radom zarade, kako se izboriti za veće plaće, što je važno prilikom štrajka i drugim pitanjima važnim za radnike koji se žele organizirati i promijeniti uvjete.

Na tribini “Organiziranjem do boljih radnih uvjeta” održanoj u subotu 12. 10. u Hotelu Park u Varaždinu okupilo se dvadesetak sudionika, uz značajan broj radnica iz nekoliko tekstilnih i obućarskih tvornica s područja Varaždinske županije. O uvjetima rada i mogućnostima organiziranja govorili su Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), Štefica Pale-Valjak, tekstilna radnica, i Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog sindikata. Tribinu su organizirali RIS i Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS), a moderatorica je bila Ana Vragolović iz HCRS-a.

Siniša Miličić najprije se osvrnuo na minimalne plaće u tekstilnoj i kožarskoj industriji, te na jedan od razloga zašto su one minimalne – dolazak stranih investitora. Rekao je da su podaci o plaćama koji su dostupni na portalu FinInfo previsoki (prosječne neto plaće u sektoru tekstila i obuće uglavnom su između 3200 i 4500 kn), što su potvrdili i radnici, jer su tu uračunati i prekovremeni sati, dodaci, troškovi direktora i režije, a sve to skupa povećava ukupni prosjek. Obično se za male plaće krivi industriju koju se smatra neprofitnom, ali nije istina da nema profita. Naime, u obradi tekstila vlasnici su većinom strani investitori koji su došli u Hrvatsku zaraditi na niskoj cijeni rada. “Često se čuje i da Hrvatska ima administraciju koja nije prijateljski nastrojena prema stranim investitorima, što nije istina. Oni su došli u Hrvatsku pa su prvo kupili banke, jer se tu može zaraditi, potom telekome, iz istog razloga, pa onda i neke tvornice, ili su izgradili sasvim nove, na livadi, tzv. greenfield investicije, jer se na tome može dobro zaraditi”, rekao je Miličić.

Istaknuo je da je minimalna plaća problematična jer se od nje ne može ni živjeti, a kamoli uštedjeti i potom usporedio minimalnu plaću u Hrvatskoj i u Sloveniji. Bruto minimalac u Sloveniji je 6561 kn (887 eura), a u 2020. će biti 940,58 eura. U Hrvatskoj on iznosi 3750 kn (506,75 eura). Minimalna neto plaća u Sloveniji je 4721 kunu, a prosječna plaća u Hrvatskoj 3800 kn. Naši poslodavci se bune protiv povećanja minimalne paće, jer im je navodno skupo, i prijete da će otići gdje je jeftinije. Međutim, austrijska kožarska tvrtka Boxmark ima tvornicu u Varaždinu u Hrvatskoj i u Kidričevu u Sloveniji, što je 43 km zračne linije od Varaždina, u kojoj radnici u startu rade za veću plaću. “Isti proizvod, ista tvornica ima bitno različitu plaću u Varaždinu i Kidričevu, što znači da bi plaća u Varaždinu mogla biti barem 30 posto veća. Međutim, ta tvornica prikazuje gubitke pa je u zadnjih pet godina prikazala gubitak (2014. – 2018.) od 778 milijuna kuna. To rade, pretpostavljam, zato da im porezna ne uzme porez na dobit, da mogu radnicima reći mi nemamo novaca za povećanje, imamo gubitke”, smatra Miličić te dodaje da su i strani i domaći investitori došli kod nas zaraditi, upravo na niskoj cijeni rada, pa je tako i Nenad Bakić kupio Varteks ne zato da ga spasi nego da zaradi.

Boxmark ima tvornicu u Varaždinu u Hrvatskoj i u Kidričevu u Sloveniji, u kojoj radnici u startu rade za veću plaću, jer je minimalac veći za 1700 kuna. To znači da bi plaća u Varaždinu mogla biti barem 30 posto veća.

U drugom dijelu svog izlaganja Siniša Miličić je govorio o sindikalnom organiziranju i zašto je važno da koristimo prava koja imamo: “Pravo na sindikalno organiziranje garantiraju međunarodne konvencije i Ustav RH, ali ako niste sindikalno organizirani nemate pravo na štrajk i dobit ćete otkaz ako pokušate štrajkati. Sindikat ima ekskluzivno pravo na sklapanje kolektivnih ugovora i organiziranje štrajka. O sindikatima kruže svakakve priče, ovakvi su, onakvi, ali, iako tu ima istine, sindikati su u osnovi demokratska organizacija i svi mi činimo sindikat. Sad štrajkaju učitelji, koje treba podržati, i ako oni izbore veće plaće mi imamo uporište da tražimo veće plaće za nas. Potrebno je obrazovati mlade, jer mnogi ne znaju što je sindikat, što može, pa ni da su sva prava koja danas imamo, poput osmosatnog radnog vremena, izborena, nisu nam dana. Naši zakoni omogućuju radnicima da izaberu svoje sindikalne povjerenike, radničko vijeće, predstavnika radnika u nadzornom odboru, što pomaže u borbi.”

Rekao je da se radnička prava smanjuju uvijek kad se mijenjaju zakoni i naveo primjer vezan uz povjerenika zaštite na radu: “Povjerenik zaštite na radu imao je mogućnost četiri sata tjedno izbivati s posla i brinuti o zaštiti na radu, a budući da naši ljudi nisu ni birali povjerenike, a u firmama gdje su ih izabrali oni nisu koristili tu mogućnost, poslodavci su rekli – čujte, mi moramo platiti četiri sata da ništa ne rade, a oni to tako i tako ne koriste pa ajmo to smanjiti. Sad je ta mogućnost tri sata, a u novoj izmjeni bit će manje, sve dok je ne ukinu. Zato je važno da prava koja imamo koristimo.”

Jedan od razloga zašto je dobro aktivirati se u sindikatu jest i mogućnost zaštite: “Sindikalni povjerenici i povjerenici radnika za zaštitu na radu imaju kakvu-takvu zaštitu – ne mogu dobiti otkaz ako im suglasnost ne da radničko vijeće ili sindikat. Mandat sindikalnim povjerenicima je četiri godine, radničkom vijeću isto. Prema tome, ako si zainteresiran i želiš se angažirati, ali se brineš za posao, za dijete, ako ti dijete ide u školu, u slučaju aktiviranja ti si četiri godine siguran od otkaza”, kaže Miličić.

Svoje izlaganje završio je pozivom na organiziranje i borbu: “Na nama je da se organiziramo. Ako se ne boriš za svoja prava, ne očekuj da će drugi to učiniti za tebe. Na mnogo načina možeš biti obespravljen, a na samo jedan zaštićen – ako znaš koja su ti prava i kako se boriti za njih, jer ako samo šutiš nećeš imati ni prava ni pravdu.”

Jedan od načina borbe koji je moguće legalno ostvariti samo kroz sindikat jest štrajk, stoga su sudionici na tribini govorili i o iskustvu štrajka u Domaćoj tvornici rublja (DTR). Štefica Pale-Valjak, bivša radnica Zelinke, tvornice u Svetom Ivanu Zelini, i DTR-a, ugašenog 2017. godine, rekla je: “Prvi štrajk u DTR-u bio je 2006. zbog neisplate plaća. Tada još nismo poznavali Novi sindikat, upoznali smo se na parkiralištu. Poslije toga je bilo relativno mirno, do 2013. kad su opet počele kasniti plaće. Tad nam je došla voda do grla, jer i to malo što smo trebale nismo mogle dobiti. Onda smo, kad je štrajk počeo, organizirale putovanje svaki dan Zagreb-doma. Tada sam živjela u Brezničkom Humu i svaki dan smo putovale u Zagreb, hodale po Zagrebu, molile, da bi došle do tih svojih zaostalih plaća na vrlo težak način.”

Prilikom štrajka u DTR-u bilo je pitanje kako dobiti vidljivost jer je pogon bio u Brckovljanima, 30 km od Zagreba, gdje novinari neće doći. “Zbog toga je Novi sindikat prilikom prijave štrajka pisao da će se štrajk održavati u svim prostorima poslodavca, uključujući i dućane u centru Zagreba i zbog toga su radnice svaki dan dok je trajao štrajk – dva mjeseca – putovale. Na taj način je uspješno probijena i zadnja linija fronte, te se napokon saznalo tko je direktor DTR-a. Radnici su izborili sve što im je po zakonu pripadalo, a neki dan su isplaćene i zadnje otpremnine. Izborile su se jer su bile organizirane, u organizaciju koja zna kako se to radi”, rekao je Tomislav Kiš iz Novog sindikata te dodao: “Moram napomenuti da sam bio protiv tog štrajka, međutim, naši članovi su ga željeli, pa su ga i imali, i to dobro organiziranog. Radili smo i manje akcije (podrška pirotehničarima 2013. koji su u isto vrijeme štrajkali, podrška radnicima tržnica koji su bili u lošoj situaciji zbog zakona o fiskalizaciji, radnicama Modne kuće Slavonija…) i na kraju izborili sve što se moglo.”

Pouka koja se može izvući iz štrajka u DTR-u jest da će radničke akcije biti uspješne ako su dobro organizirane, tako da privuku pažnju medija i zadobiju podršku javnosti i drugih radnika, te ako radnici stvarno žele nešto promijeniti i izboriti.

Ako se ne boriš za svoja prava, ne očekuj da će drugi to učiniti za tebe. Na mnogo načina možeš biti obespravljen, a na samo jedan zaštićen – ako znaš koja su ti prava i kako se boriti za njih.

Siniša Miličić također je naveo uspješan primjer sindikalne akcije: “U tvornici obuće dio žena bio je na dugotrajnom bolovanju jer ne mogu raditi, ali su se morale vratiti na posao. Zbog lošeg zdravstvenog stanja ne mogu napraviti normu, zbog čega ih poslodavac krivi i kaže im – kasnit ćemo sa isporukom, vi ste krive za budućnost firme. Najbolje vi otiđite na burzu. Radnice su imale pravo na otpremninu u visini šest bruto plaća, koje Uprava nije htjela isplatiti, nego je zaprijetila da će im, ako se ne odreknu prava na otpremninu, napisati otkaz krivnjom radnika, zbog čega neće imati pravo na burzu. Regionalni industrijski sindikat rekao je svojim članicama da poslodavcima kažu da su se konzultirale s njima i da im taj pokušaj neće proći. Na kraju su one koje su tako napravile dobile pune otpremnine, a druge koje su se odrekle samo osam tisuća kuna.”

Tomislav Kiš iz Novog sindikata govorio je o razlozima slabe organiziranosti u sindikat i odlaska mladih iz zemlje. Rekao je da već 75 godina traju pokušaji da se radnike u Hrvatskoj odvikne od borbe, i pritom im se oduzimaju prava. Kiš smatra da glavni razlog iseljenja nisu male plaće, nego okruženje, loše sudstvo i neorganiziranost, a onda i plaće. Vrlo često ljudi ne vjeruju u sindikat i misle da su sindikati korumpirani, no pritom zaboravljaju da oni sami čine sindikat. Npr. ako poslodavac nije isplatio božićnicu ne treba očekivati od sindikata da će riješiti problem sam nego radnici trebaju pitati kako ćemo zajedno to riješiti: “Greška je očekivati od sindikata da će riješiti vaše probleme bez da se sami uključite. To nije moj posao, moj je posao da vas naučim i osposobim da se sami izborite, da dam zakonsku podlogu i organizaciju”, rekao je Kiš.

Potom je dodao da sindikat nije ni njegovo vodstvo, ni pravni tim, ako nema radnika: “Cijela naša profesionalna ekipa, bez ljudi koji bi nas podržali, koji bi nam rekli što treba, nije ništa. Grupa radnika u nekoj firmi bez organizacije samo su šljakeri. Tek kad se te dvije stvari spoje nastaje organizacija.”

Puno je zabluda o sindikatima: “Ja sam pekar, ja spadam u sindikat pekara. Ja radim u trgovini, spadam u sindikat trgovine. To je greška. Zašto pekar ne bi bio u sindikatu mesara ako je on jači, kvalitetniji i može se izboriti za njegova prava”, smatra Kiš. Također je naveo i da je jedan od problema to što su radnici uporno članovi sindikata za koje znaju da nisu dobri, da recimo vrh sindikata potkrada novac od njihovih članarina, ali i dalje se ne iščlanjuju i ne učlanjuju u borbeni sindikat.

Osvrnuo se i na stanje u tekstilnoj industriji, kojom danas dominiraju doradni (lohn) poslovi: “Kad su uvedeni lohn poslovi mislilo se da je to dobro jer iz inozemstva dobiješ tkaninu, konac, gumb, tvoje je samo da šivaš i još je plaćeno u markama. Nisu rekli da gubiš dizajn, inovativnost, položaj na tržištu i da se svodiš na puku radnu snagu. Postao si rob svog znanja i svog šivanja. Dizajn je ono što donosi novac, dizajn probija tržište. Mi smo devedesetih imali oko 120 tisuća radnika, danas ih ima 24 tisuće, a industrija propada i dalje. Tko je tu kriv? Sindikati koji smo djelovali, vlada, poslodavci, pa i radnici.”

Greška je očekivati od sindikata da će riješiti vaše probleme bez da se sami uključite. To nije moj posao, moj je posao da vas naučim i osposobim da se sami izborite, da dam zakonsku podlogu i organizaciju.

Kiš se zapitao koji su načini da se izbori za veće plaće: “Plaće u tekstilnoj industriji su male, a novca generalno ima. Samo gdje? U hrvatskim tvornicama, kod hrvatskih direktora sigurno ne. Stalno su u gubitku, ako povećaju plaće neće biti za režije, morat će zatvoriti tvornicu. Direktor Orljave npr. duguje radnicama jednu plaću, ali on sam to ne može riješiti. On nema novac, nije ga sakrio ni potrošio. Navest ću primjer iz posjeta Bugarskoj. Upoznao sam tamo radnicu koja od kuće šiva gornjište mokasinki za poznati brend. Za jedan sašiveni par dobije deset lipa, a cipele u trgovini koštaju 168 eura. Novac treba tražiti tamo gdje je, kod brendova – u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj.”

“Kad bi izvršili pritisak na brendove i tražili da plate par eura više po proizvodu onda bi radnici mogli imati veću plaću, ali kako doći do njih? Kapital je globalan, ne poznaje granice, stoga treba vidjeti gdje je sjedište nekog brenda i naći saveznika u toj zemlji, nekoga tko tamo može izvršiti pritisak”, kaže Kiš.

U internacionalnoj borbi može pomoći međunarodna organizacija koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji, Clean Clothes Campaign (CCC), čiji su članovi u Hrvatskoj Novi sindikat, RIS i HCRS, te se planiraju povezati i s organizacijama u BiH.

“Tajna sindikalizma nije u rascjepavanju, nego u okrupnjivanju. Što si brojniji, to si jači. Što si veći to ti je mogućnost djelovanja veća. Što si jači rezultat je u konačnici bolji”, kaže Kiš.

CCC zagovara koncept dostojanstvene plaće, plaće za život, koja bi bila dovoljna jednom članu obitelji da prehrani partnera i dvoje djece, te da pokrije troškove stanovanja, pristup školstvu, zdravstvu, prijevozu, odjeći i obući, odmoru, a da na kraju nešto ostane i za uštedjeti.

Za kraj svog izlaganja Kiš je naveo primjer što strani investitori misle o hrvatskim radnicima. Prije početka štrajka u Leistritzu Uprava firme pitala je radnike zašto od njih očekuju nešto više od minimalca ili prosječne plaće u Slavoniji koju trenutno primaju, kad su im oni spremni dati samo to. To je radnike razljutilo, jer jasno pokazuje koliko malo je njihov rad cijenjen, a štrajk je završen nakon devet dana značajnim povećanjem plaća i drugih materijalnih dodataka.

Nakon izlaganja govornika, dio sudionika također je ispričao svoja iskustva, a jedna radnica Varteksa rekla je da je prije tribine pozvala pedesetak svojih kolegica, no nažalost, nisu se odazvale. Također je rekla da je tokom radnog vijeka nastojala pokrenuti i promijeniti nešto, ali da nije naišla na pozitivan odgovor od radnih kolegica. Nezainteresiranost iz bilo kojih razloga dio je problema o kojemu je bilo riječi na tribini – očekivanja da će netko drugi riješiti probleme i izboriti se za bolje uvjete.

Promjene na takav način nisu moguće, stoga se treba organizirati u borbene sindikate, započeti s povezivanjem na nacionalnoj i internacionalnoj razini te usmjeriti pritisak prema onima koji kontroliraju većinu industrije – velikim multinacionalnim kompanijama u čijem je vlasništvu većina modnih brendova.

Ne smijemo dopustiti da nas gaze, da im služimo kao robovi i da za vlastiti profit uništavaju preostalu domaću industriju – organizirajmo se i promijenimo situaciju!