Iako se o porezima često raspravlja općenito i neprecizno, pitanje porezne politike u suštini je klasno pitanje i analiza poreznog sustava može otkriti kojim društvenim skupinama se pogoduje, a koje ostaju kratkih rukava. Današnja porezna politika u Hrvatskoj odgovara političkim elitama zbog njima prilagođene distribucije poreznih prihoda, te kapitalističkoj klasi zbog niskog poreza na kapital. U takvom odnosu snaga, zakinuti ostaju radnici, nezaposleni i umirovljenici.

Kada se u javnosti raspravlja o porezima i poreznoj politici rasprave obično poprime toliko banalnu notu da se o porezima počinje govoriti vrlo općenito, kao da su svi isti ili da je njihova svrha jedna jedina – da zadovolji prihode onih koji žive na ‘državnoj sisi’. Takav diskurs savršeno se uklapa u cjelokupni postupak zavađivanja radnika u javnom i privatnom sektoru, o čemu smo već pisali. Dakle, banaliziranje pitanja poreza i porezne politike igra vrlo važnu ulogu u reproduciranju sistema i postavljanju privatizacije kao jedinog rješenja problema. To održavanje stanja u kojemu je sasvim normalno i jedino moguće da je kapitalistička privreda i slobodno tržište nešto oko čega postoji konsenzus prava je funkcija banalnih rasprava o porezima.

Prokapitalistički orijentirani novinari, ekonomski analitičari i političari tako stalno spominju da je smanjivanje poreza jedna od ključnih reformi jer se time smanjuju prihodi glomaznoj javnoj upravi i oterećuje privatni sektor koji kakti grca u porezima i parafiskalnim davanjima. Ovaj stav je ključan za ovu analizu jer je u njemu bezbroj proturječja i krivo, a često i nejasno te nedorečeno postavljenih stvari. Prvo, o kojim se porezima radi i za što ti porezi služe? Nama ništa ne znači ako se govori o porezima uopće. Drugo, nema prokapitalistički orijentiranog novinara ili političara koji neće reći da je javni dug Hrvatske prevelik i da ga treba smanjiti te da se dugove općenito mora vraćati, makar u njih stanovništvo biva gurnuto protiv svoje volje i po logici samog sistema. Što je tu proturječno? Pa proturječno je onda tražiti manje poreze! Kako bi se ‘krpale rupe’ u državnom proračunu ako ne, između ostaloga, i dizanjem poreza? Osim toga, to predlaže i MMF kada govori o ‘mjerama štednje’ (one se sastoje i u rezanju javnog sektora i u dizanju poreza – običnog onog na dodanu vrijednost, PDV-a)! Treće, a o čemu smo već pisali, stvar je ovdje postavljena kao da su javni i privatni sektor unutar sebe jedinstveni, kao da nema unutar njih samih razlika, kao da su u javnom sektoru isti interesi radnika i politički namještene uprave i kao da su u privatnom sektoru isti interesi radnika i kapitalista. Četvrto, što znači smanjiti prihode javnoj upravi bez neke druge mjere? To znači ostaviti veliki broj ljudi bez posla – dakle povećati nezaposlenost, a time smanjiti potražnju, što znači da se roba iz privatnog sektora neće baš moći kupovati onoliko koliko je potrebno za toliko traženu ekonomsku konjunkturu. Peto, jesu li uvažena gospoda ekonomisti, analitičari i političari razmišljali o tome kako razviti društvo solidarnosti ili im je jednostavno normalno da zdravlje i obrazovanje plaćaju tek oni koji to mogu i koliko mogu?

Privatna inicijativa u periferno-kapitalističkim zemljama poput Hrvatske, koja još k tome prolazi jednu od svojih tranzicijskih faza, ne može opstajati bez državne pomoći, odnosno svjesno regulirane državne politike u korist privatnih interesa.

Ima raznih poreza – od onih koje svi jednako plaćaju, bez obzira na imovinski status, do onih koji rastu s obzirom na primanja (progresivni). Tako porez na dodanu vrijednost (PDV) svi plaćaju jednako, dakle po istoj stopi, neovisno o primanjima. Taj porez je krajem devedesetih godina u Hrvatskoj uveo tadašnji ministar financija Borislav Škegro i on se danas smatra jednim od onih poreza koji najviše doprinose punjenju državnoga budžeta – dakle, porez koji jednako plaćaju i najbogatiji i najsiromašniji predstavlja glavno sredstvo punjenja proračuna – nešto ozbiljno nije u redu s takvom poreznom politikom. Nasuprot tome, Hrvatska ima jedan od najnižih poreza na kapital (progresivni porez) u odnosu na prosjek Europske unije – prihodi od tih poreza su, za razliku od onih od PDV-a, najmanji. Nadalje, sam MMF preporučuje dizanje PDV-a – upravo poreza koji je najveći harač za najsiromašnije i najosjetljivije. Dakle, umjesto o porezima općenito, rasprava bi se mogla voditi oko karaktera institucija poput MMF-a i karaktera kapitalističke države kao takve – potonja će činiti sve da korporacije i najbogatiji pojedinci ostanu što manje dotaknuti poreznim opterećenjem. A uopće zamisliti smanjivanje državnog deficita bez povećanja poreza dovelo bi do još mnogo gorih posljedica mjera štednji – javni sektor bi trebao biti srezan do te mjere da bi sustavna privatizacija školstva i zdravstva bila neminovna, kao i rasprodaja većine strateških poduzeća i resursa, što uključuje i vode i šume. Posljedice ne bi bile samo gubici radnih mjesta i drastično smanjivanje radničkih prava, već i velika šteta za krajnje korisnike usluga (naročito zdravstvenih, obrazovnih i komunalnih), a sve bi to dovelo do općeg osiromašenja većine stanovništva. Osiromašenje bi pak uzrokovalo još veći pad kupovne moći većine stanovništva i tek onda privatni sektor ne bi uspijevao jer bi novac slabo cirkulirao i privreda bi stagnirala. Pravo je pitanje onda – je li sve u redu sa sistemom koji dovodi do tog začaranog kruga?

Kako je već naznačeno u tekstu o nužnom jedinstvu radnika, javni sektor koji živi od poreza nije jedinstvena cjelina – njega čine i cijele privredne grane, i socijalni servisi poput škola i bolnica, i birokracija, i političari, i brojne pomoćne usluge u većim institucijama (čišćenje, pranje, kuhanje itd.). S obzirom na to da porezna politika uključuje distribuciju prihoda, je li onda svejedno kome se novac prikupljen od poreza distribuira? Evidentno nije – mi imamo slučaj da distribucija ide puno više u korist birokracije i političkih elita (pa i samih privatnih aktera koji posluju s državom, a takvi su skoro svi) nego u korist socijalnih servisa. To je još jedan od razloga zašto porezi ne mogu biti toliko niski koliko neki protržišni autori žele – oni u velikoj mjeri ispunjavaju svrhu zadovoljavanja klijentelističko-koruptivne mreže sastavljene od glomazne stranačke administracije koja pak povratno tako uspijeva održavati postojeće stanje i postojeći sistem. Osim toga, privatna inicijativa u periferno-kapitalističkim zemljama poput Hrvatske, koja još k tome prolazi jednu od svojih tranzicijskih faza, ne može opstajati bez državne pomoći, odnosno svjesno regulirane državne politike u korist privatnih interesa. Kome nije jasna sprega između države i tržišta, odnosno kvazi-javnog aparata i privatnih interesa očito nije dobro razumio funkcioniranje kapitalističkog društva.

Jedna politika koja bi se konačno mogla zvati progresivnom i usmjerenom u interesu radničke klase i potlačenih slojeva sastojala bi se u oporezivanju najbogatijih- porast poreza s obzirom na imovinski status, a što većem oterećenju samih radnika i potlačenih od poreza.

Pitanje porezne politike u bitnom je smislu klasno pitanje – kako će se ona voditi i u čijem interesu rezultat je klasne borbe, tj. stabilizacije klasnih interesa u jednoj instituciji koja se lažno predstavlja kao predstavnik općega interesa – države. Kako su poluge moći trenutno znatno na prevazi kapitala u odnosu na rad ne čudi porezna politika koja zadovoljava interese kapitalističke klase (niži porezi na kapital) i političke elite (distribucija u birokraciju i politički namještenu javnu upravu), a ide na štetu radničke klase, nezaposlenih i umirovljenika (visoki PDV). Tobožnji jauk više srednje klase zbog prevelikih poreza i javne potrošnje samo je krinka pod kojom se maskira temeljni društveni antagonizam, opravdavaju napadi na socijalne servise i stvara društvena klima u kojoj navodno imamo sukob između onih koji žive od poreza i onih koji su porezni obveznici, dok se pravi sukob nalazi na relaciji rada i kapitala, a svi ostali su tek izvedeni iz njega. U tu je svrhu i stvorena tzv. udruga poreznih obveznika nazvana Lipa čije je postavljanje mjerača javnog duga upravo primjer jedne takve indoktrinacije – reći svakom pojedincu da duguje toliko i toliko kao da su to dugovi većine, odnosno kao da je taj dug jednako raspoređen među pojedincima u društvu. U tom smislu, nema velike razlike između prebacivanja tereta duga na većinu stanovništva, dok su korporativni profiti nedotaknuti, i dominacije poreza koji pogađa tu istu većinu.

Umjesto toga, jedna politika koja bi se konačno mogla zvati progresivnom i usmjerenom u interesu radničke klase i potlačenih slojeva sastojala bi se u oporezivanju najbogatijih (porast poreza s obzirom na imovinski status), a što većem oterećenju samih radnika i potlačenih od poreza. To je jedina politika koja bi mogla dovesti do smanjivanja ovako velikih nejednakosti u društvu, a ako bi ona dovela do odljeva kapitala i gašenja velikog dijela privrede (kako to upozoravaju prokapitalistički ekonomisti, političari i novinari) postavlja se pitanje – zašto bismo uopće trpili sustav koji je vođen takvim sluganskim pravilima?

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.