Politika bez suprotnosti rada i kapitala Novi izbori kao nastavak društvenih kretanja na štetu radnika

Uoči izbora, uigrani trio političara, poduzetnika i medija pleše veselo kolo. Čitav fokus je na slobodi poduzetništva kao generatoru navodnog razvoja, a sukob kapitala i rada maksimalno je potisnut.

Izbori su na samim vratima, a iza nas je još jedna predizborna kampanja koja je vrvila ispraznim parolama i nikad manje izraženom razlikom između političara koji pretendiraju doći na vlast, sudjelovati u vlasti ili osvojiti tek nešto mjesta u parlamentu. Ono što je opet karakteriziralo kampanju jest skoro potpuni izostanak tematiziranja odnosa rada i kapitala. To nije bilo prisutno ni u onoj mjeri u kojoj su vodeći političari išli na razgovore sa sindikalnim središnjicama. Posebno upada u oči i da tzv. protestne stranke (makar ne i “antisistemske”, kao što ih se nerijetko tako doživljava) poput koalicije oko Živog zida i Nema prodaje nisu tu temu dovodile u centar pozornosti, već su svoj otklon od mainstreama iskazivali u terminima odnosa vjerovnika i dužnika (zato ovršeni i blokirani jesu, koliko-toliko, unutar političkog diskursa) te monetarne politike.

Političke stranke u Hrvatskoj koje imaju izglede biti na vlasti ili biti opozicija u parlamentu više-manje parazitiraju na neoliberalnom konsenzusu koji je, ukratko, određen neupitnošću i neumitnošću tržišne doktrine te pripadajućih političko-ekonomskih mjera koje pospješuju funkcioniranje tržišnog mehanizma. U tim uvjetima uopće se ne preispituje suštinski odnos između rada i kapitala jer je već početna pretpostavka ta da sukoba između rada i kapitala – nema. Stoga se pitanja tek kreću oko toga treba li nam više ili manje privatizacije, što sve treba privatizirati, a što ipak ne, koliko treba fleksibilizirati radno zakonodavstvo, kako se prilagoditi tržištu radne snage te kako eventualno riješiti nezaposlenost tržišnim mehanizmima itd. Drugim riječima, privatizacija se ne preispituje kao takva, niti tržišni mehanizmi kao takvi – umjesto toga, kritizira se eventualno “nezakonita” i “netransparentna” privatizacija, a koruptivno-klijentelističko pogodovanje određenim privrednim akterima sagledava se kao otklon od tržišnog mehanizma i kapitalističkog načina proizvodnje, a ne kao njegov sastavni i nužni dio.

Od političkih stranaka koje ne dovode u pitanje bezalternativnost tržišnoj privredi i kapitalizmu gori su samo mediji kojima ni to što u svojim političkim programima nude politički akteri očito nije dovoljno. Paradoksalno i nadasve shizofreno, oni u programima većine političkih stranaka vide “ostatke socijalizma” ili “nespremnost na reforme”, a “reforme” uključuju daljnji kontinuirani i produbljeniji nastavak neoliberalnih politika s ciljem pogodovanja kompradorskoj buržoaziji te međunarodnim kreditorima.

No, od političkih stranaka koje ne dovode u pitanje bezalternativnost tržišnoj privredi i kapitalizmu gori su samo mediji kojima ni to što u svojim političkim programima nude politički akteri očito nije dovoljno. Štoviše, oni čak, paradoksalno i nadasve shizofreno, u programima većine političkih stranaka vide “ostatke socijalizma” i/ili “nespremnost na reforme”, a “reforme”, kao što nam je valjda već i više nego poznato, uključuju daljnji kontinuirani i produbljeniji nastavak neoliberalnih politika s ciljem pogodovanja kompradorskoj buržoaziji te međunarodnim kreditorima. Riječ je uglavnom o medijima koji su neformalna glasila HUP-a (Hrvatske udruge poslodavaca) ili barem imaju neke novinare koji su izrazito prokapitalistički orijentirani. Tu se ponajviše ističu portali poput Indexa i dnevne novine poput Jutarnjeg lista (najviše vidljivo u člancima koji su pisani uz pomoć i podršku Hanza medije i Hrvatske udruge poslodavaca). Prema tome, dominantni politički diskurs konstituiran je po pravilima “nema alternative” – kapitalizam i tržišna privreda naša su jedina životna i radna nedvojbenost, nužnost i neumitnost. Pitanje je samo tko je “vjerodostojniji”, “sigurniji”, “transparentniji” i “pošteniji” da ostvari ono što nam se predstavlja kao jedino moguće. Stoga nas ne trebaju previše čuditi priče o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, niti Mostovo izigravanje “moralnih čistunaca” u politici jer im se svjetonazori doista mnogo i ne razlikuju (bez obzira što se uporno govori o forsiranju “svjetonazorskih razlika”) – njihovi svjetonazori su više-manje oni gore navedeni oko kojih prevladava konsenzus. Tzv. ekonomski eksperti iz medija i pro-biznis novinari, glumeći “neovisnost”, samo dodatno učvršćuju glavne dogme današnjega društva koje političari provode na način koji im je oportun i koji će im osiguravati kakvu-takvu podršku biračke baze. Logika sistema po osovini kapitalistička klasa – političari – mediji tu se zatvara i čini puni krug.

Koliko je odnos rada i kapitala tema izbačena iz političkog diskursa, vidi se i po tome što se sve predložene mjere i politike koje pogoduju kapitalu maskiraju korištenjem vrlo neodređenih izraza, većini uglavnom suštinski nepoznatih, a na prvi pogled prihvatljivih – primjerice “tržišne i ekonomske slobode” – lako se može priupitati zašto bi itko bio protiv “sloboda”, samo što je problem taj da su to uvijek slobode samo za kapital i njegovo slobodno širenje, no to ne izlazi direktno na vidjelo kada je antagonizam između rada i kapitala jednostavno potisnut do te mjere da rad i kapital više nisu skoro ničiji okviri referiranja.

Kako bilo, čini se da progresivnim akterima i svim onima koji se žele nazivati ljevicom “ljevijom” od tzv. lijevog centra predstoji borba na više terena, a jedna od njih obuhvaća vraćanje odnosa rada i kapitala u politički diskurs te stavljanje u fokus tema od neposrednog radničkog interesa i općenito interesa radne većine. To je trenutno nemoguće kada su skoro svim relevantnim političkim akterima na jeziku samo “poduzetnici”, što i ne čudi mnogo jer od njih žive i bez njih ne mogu, a vrijedi i obrnuto. Ipak, da se suprotnost između rada i kapitala ponovno afirmira te da se konačno počne graditi jedna politika koja će se na to i fokusirati, potrebne su neprestane radničke i sindikalne borbe na terenu, njihovo međusobno povezivanje, kao i povezivanje s drugim potlačenim skupinama. U tom smislu pojava Sabahudina Gašića na izborima predstavlja važan korak u dovođenju radničkih tema u žižu interesa. Ipak, širi društveni procesi zahvaćeni odnosom rada i kapitala moraju biti popraćeni politiziranjem jer to se tiče javnog interesa, odnosno interesa zajednice, pa ne može biti drugačije nego političko. Bez toga i nužne posljedične radikalizacije opet neće biti u politici istinskog i ozbiljnog zagovornika radničkih interesa.