Nakon višemjesečne neisplate plaća, radnici Inkopa iz Poznanovca stali su s radom. Rezultat je to višegodišnjeg beskrupuloznog izrabljivanja od strane raznih direktora koji su se čitavo vrijeme bogatili na tuđem radu, a neorganizirane radnike držali na minimalcu. Radnici su prošli tjedan krenuli u borbu, a jučer su uspješno blokirali rampu i spriječili dogovoreni izvoz robe iz tvornice.

Val radničkih štrajkova i prosvjeda pogodio je ovoga ljeta sjever Hrvatske. Nakon štrajkova u varaždinskoj Koki i Varteksu, prošlog su tjedna s obustavom rada započeli radnici tvornice Inkop obuća d.d. iz Poznanovca u Krapinsko-zagorskoj županiji. Uzrok prosvjeda leži u neisplati zadnje četiri plaće što je svih 230 radnica i radnika natjeralo na opravdani protest i nužan prvi korak u borbi za vlastita prava. Aktualni događaji u ovoj tvornici imaju temelje u višegodišnjoj eksploataciji i gaženju radničke pozicije.

Tvornica Inkop nastala je na temeljima tvornice prerade i proizvodnje kože koja je s radom počela 1919. Osamdesetih godina izgrađena je suvremena tvornica za proizvodnju obuće, a danas se Inkop bavi proizvodnjom svih vrsta obuće, pri čemu se specijalizirao za namjenske obuće (radne, sigurnosne, vojne, policijske). Glavni kupci su MORH, MUP, Hrvatske šume, Hrvatske željeznice, Hrvatska pošta i dr. Inkop je ustrojen kao dioničko društvo, a radnici imaju 43,50 posto dionica. Najveći pojedinačni dioničar je Vedran Rogan, čovjek čije se ime našlo na prošlogodišnjem popisu 200 najbogatijih Hrvata, pri čemu je pisalo kako je “težak više od 10 milijuna kuna”. Rogan ima 17,54 posto dionica, a iza njega slijede Branka Rukljač sa 7,74 posto, Danica Benčić i bivši direktor Vlado Rafaj sa 4,79, a pri vrhu je i sadašnji direktor Zlatko Novosel, te još nekoliko Rukljača.

Svih 230 radnika već godinama radi za minimalac, bez dodatka na minuli rad, regresa, božićnice, plaćenog obroka, bolovanja, uz mizernu i premalu naknadu za prijevoz . Radnici su 20 godina izdvajali svaki mjesec 1 posto od plaće za smrtne slučajeve što je nedavno ukinuto, a za povrat su dobili svega 280 kuna

Kao i u drugim industrijskim granama, broj radnika je s godinama opadao; devedesetih je radilo 800-tinjak ljudi, da bi danas brojka spala na 230. Krajem 2015. na mjesto bivšeg direktora Vlade Rafaja dolazi Zlatko Novosel i polako kreću problemi s neisplatama plaća radnicima koji već četiri mjeseca nisu vidjeli ni kune. U čitavom periodu, direktor Novosel i 30-ak članova administracije uredno si isplaćuju plaće od 15-ak tisuća kuna, a na platnoj listi još je uvijek i bivši direktor Rafaj koji je, prema riječima nekih radnika, de facto savjetnik novog direktora Novosela. U 12. mjesecu prošle godine, na račun firme kupljena su i 3 automobila (dva nova i jedan rabljeni) koje gospoda direktori koriste i za privatne svrhe. Nasuprot tome, strojevi u tvornici su stari, što govori kako uprava uopće ne ulaže u modernizaciju i razvoj, već joj tvornica služi kao dioničko društvo za vlastito bogaćenje i izrabljivanje radne snage.

Iako su vlasnici 43,50 posto dionica, u poduzeću ne postoji radničko vijeće, što znači da radnici nemaju nikakvu kontrolu nad poslovanjem i financijama, a već šest godina nisu sindikalno organizirani. Ovakav radnički položaj godinama je savršeno odgovarao besramnim izrabljivačima iz uprave. Uz ugovore na neodređeno, svih 230 radnika već godinama radi za minimalac, bez dodatka na minuli rad, regresa, božićnice, plaćenog obroka, bolovanja, uz mizernu i premalu naknadu za prijevoz (svega 130 kn mjesečno). Radnici su 20 godina izdvajali svaki mjesec 1 posto od plaće za smrtne slučajeve što je nedavno ukinuto, a za povrat su dobili svega 280 kuna! Prekovremeni rad također im nije plaćen; iako im je službeno radno vrijeme osam sati, zapravo rade devet sati, plus rad subotom od pet sati. Kako bi radnike zadržala na minimalcu, uprava je postavila norme koje je nemoguće ostvariti. Nakon što su im prestale stizati i te minimalne plaće, našli su se u goloj egzistencijalnoj krizi jer ih kući pritišću režije i blokade računa, te je sve teže prehraniti vlastitu obitelj. Neki doslovno nemaju za kruh, te se snalaze raznim posudbama ili uz pomoć rodbine.

INKOP - trgovina

Foto: RP | Inkopova trgovina obuće u neposrednoj blizini tvornice

Maltretiranje radnika u Inkopu nije počelo jučer. Radnici navode kako je bivši direktor Rafaj često vrijeđao radnike na radnom mjestu, a radnici su zimi radili bez grijanja na što im je govorio da brže rade pa će se ugrijati. Neko vrijeme su dio plaće dobivali u bonovima. Bio je i slučaj otkaza jednom borbenijem radniku. Sindikalistica Svjetlana Šokčević je 2007. napisala rad Radnopravni aspekt mobbinga na slučaju iz sindikalne prakse kod poslodavca Inkop Poznanovec u kojem se bavi radničkim i sindikalnim uznemiravanjem. U Inkopu je do prije šest godina bio Sindikat tekstila, obuće, kože, gume Hrvatske (TOKG), međutim zadnji sindikalni povjerenik je, u dogovoru s tadašnjom upravom, radnike uvjerio da im sindikat ne treba nakon što im je objasnio da firma stoji i posluje stabilno i sigurno. Pristajanje radnika na ovaj prijedlog korumpiranog sindikalista bilo je kobno, ali situacija danas ipak nije beznadna i bezizlazna.

Tako su prošle srijede radnici ujedinjeni krenuli u prosvjed, stvoreno je nužno radničko jedinstvo, a u ponedjeljak su se stali organizirati – predali su zahtjev za osnivanjem radničkog vijeća, te su se krenuli učlanjivati u sindikat. Paraleleno s tim, uprava je naredila podli izvoz proizvoda iz poduzeća. Jučer su poskrivečki iznesena dva kombija s obućom, ali treći nije uspio jer su radnici blokirali portu, nakon čega je roba vraćena u skladište. Direktor Novosel je zaprijetio s policijom, ali ta prazna prijetnja nije prestrašila radnike budući da policija nema pravo ulaska u tvornicu ako radnici ne razbijaju imovinu, a oni to nipošto ne čine već brane ono što je njihovo. S radnicima iz tvornice solidarizirao se i prodavač iz obližnje Inkopove trgovine koji je obećao da neće dozvoliti da se kompenzacijama preko ove trgovine prebijaju dugovanja prije nego se radnicima isplate njihove plaće. Ovaj prodavač također već mjesecima nije dobio plaću, a radi na minimalcu pri čemu se od njega traži da bude i prodavač i poslovođa (nakon osmosatnog rada na blagajni, čeka ga popisivanje robe).

Radničko jedinstvo koje je stvoreno prošli tjedan sada se nipošto ne smije razbiti, već se valja boriti poput radnika Itasa koji su prije 11 godina herojski obranili i preuzeli vlastitu tvornicu

Pred radnicima je sada borba za spas tvornice i radnih mjesta. Prvi nužni koraci su ostvareni putem zahtjeva za radničkim vijećem i učlanjenja u sindikat, jučerašnja blokada porte također je bila važna akcija, ali radnici u narednom periodu ne smiju popuštati i ustuknuti ni milimetar. Nakon što sami izaberu sindikalnog povjerenika i predstavnika u radničko vijeće kao ljude kojima vjeruju, ne smiju nijedan tren gubiti kontrolu nad daljnjim procesom, te moraju paziti da nema pojedinačnih dogovora s direktorom na kavi ili u birtiji. Radničko jedinstvo koje je stvoreno prošli tjedan sada se nipošto ne smije razbiti, već se valja boriti poput radnika Itasa koji su prije 11 godina herojski obranili i preuzeli vlastitu tvornicu. Upravljački odnosi i okolnosti u Inkopu danas nisu identični, ali radnicima u prilog ide njihov visok dionički udio. U slučaju da i dođe do stečaja radnici bi svoja potraživanja mogli pretvoriti u vlasnički udio te bi na taj način mogli postati većinski vlasnici.

Budući da su radnici uglavnom starije dobi, i kako nema zapošljavanja mlađih, da se naslutiti kako je konačan cilj parazitske uprave likvidacija i gašenje ove tvornice, te kasnija eventualna prenamjena i prodaja zemljišta. To bi svakako bio strašan udarac ovom mjestu i općenito ovom kraju čije su tvornice danas, kada je riječ o proizvodnji, tek sjena nekadašnjih snažnih tvornica u kojima su radile tisuće radnika. Na putu prema Inkopu, u Bedekovčini, dovoljno je baciti pogled na poznatu tvornicu keramike Zagorku da bi se vidjelo što je ostalo od njihovog nekadašnjeg sjaja.

Kapitalistički način proizvodnje u Inkopu je pokazao svoje surovo lice – radnici su godinama proizvodili i stvarali višak vrijednosti, ali od toga nemaju ništa jer kompletnu proizvodnju prisvajaju kapitalistički direktori koji se pritom masovno bogate na tuđem radu i besramnoj pljački radničke klase. Ovakav nepravedan odnos radnici moraju zaustaviti i započeti borbu nakon koje će nad tvornicom zavijoriti radnička zastava!