U sklopu naše nove rubrike Internacionalni socijalizam sociolog iz Slovenije Marko Kržan, jedan od osnivača slovenske stranke Ljevica i njezin službenik u parlamentu u mandatu 2014.-2018., piše o tome može li ljevica iskoristiti parlament za jačanje radničkog, antikapitalističkog pokreta, koje su subjektivne i objektivne prepreke na tom putu te u čemu je važnost prijelaznog programa za ljevicu.

Na ovogodišnjem kongresu IV. Internacionale usvojena je većinska linija koja principijelno podupire suradnju socijalista u i sa lijevim parlamentarnim strankama. Međutim, ne smije se zanemariti upozorenja manjine o uzrocima teških poraza Radničke stranke u Brazilu i kapitulaciju Syrize u Grčkoj, naročito zbog toga jer u posljednje vrijeme lijevi parlamentarizam opet pridobiva na značenju, barem u južnoeuropskoj periferiji. 1

Kao što je poznato, lijeve stranke u Zapadnoj Europi, poput njemačke Die Linke, ostaju u poziciji folklorne ljevice ili, u najboljem primjeru, moralnog korektiva sa veoma malim utjecajem na politička zbivanja. Njihov parlamentarni rad ima uglavnom agitacijsku dimenziju. U istočnoeuropskim zemljama one uglavnom i ne ulaze u parlamente. Međutim, u nekim “južnoeuropskim” zemljama one su postale znatan činilac, bez kojeg nisu moguće lijevoliberalne vlade. Barem je tako u Portugalu 2 i u Sloveniji 3, a moglo bi se dogoditi i u Španjolskoj 4.

Postavlja se pitanje što su ove stranke u stanju izboriti za svoju bazu i da li se može ovakvo stanje iskoristiti za jačanje radničkog, antikapitalističkog pokreta. U ovom sastavku pokušat ću opisati neke subjektivne i objektivne prepreke na tom putu i zacrtati moguća rješenja.

Kako biti radikalan u sistemu koji deradikalizira

Na načelnoj razini pitanje da li antikapitalističke stranke sudjeluju u parlamentarnom radu odgovoreno je odavno i pozitivno. Već je Lenjin u svoje vrijeme u polemici sa otzovistima (“bojkotašima”) ustanovio da je parlamentarizam, ako upotrijebim Althusserov izraz, ideološki aparat kojim se moraju koristiti i socijalisti. Ovaj aparat je, naime, tribina za agitaciju i, barem kod modernih parlamenata, izvor financija za rad stranke. Treba ga iskoristiti za jačanje antikapitalističkog pokreta. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je on aparat kapitalističke države. Parlamentarizam, sa svojim odvajanjem politike od privrede i nagovaranjem ljudi kao apstraktnih pojedinaca, a ne kao pripadnika određene klase ili društvene grupe (jedan čovjek – jedan glas) utvrđuje klasne kompromise između kapitalističke i podređenih klasa. Taj kompromis može biti više ili manje povoljan za radne klase (radnike, male i srednje seljake, sitne obrtnike i proletarizirane službenike), ali je uvijek kompromis koji podržava iskorištavanje i podčinjavanje.

Zbog toga parlamentarizam hrani oportunizam. U borbi za popularnost parlamentarci (zastupnici i njihovi pomoćnici) prilagođavaju žargon i ciljeve “realnosti”, tj. vladajućoj ideologiji ili nekoj od njezinih spontanih varijanti. Što su više životno vezani na parlament, to su više skloni ka intrigama za privilegije i položaje u stranci. Ovakve prakse stvaraju jaz između njih i mnoštva međusobno izoliranih članova. 5 Ti su, upravo kao i svi birači u buržoaskoj demokraciji, svako toliko pozvani da ritualima formalne demokracije potvrđuju prinijete odluke. Dok taj mehanizam dobro poslužuje “klasične” stranke, on je poguban za antikapitalističku stranku jer uvećava rascjep između njezinog programa i mogućnosti njegovog ostvarivanja. Nije pretjerano govoriti o nastanku jedne male nomenklature koja je u odnosu na antikapitalističku stranku to što je sovjetska nomenklatura naspram svoga društva. Prema Mandelu 6 nomenklatura je stvarno bila vladajuća socijalna grupa SSSR, no nije bila nova (vladajuća) klasa. Naime, suprotno kapitalističkoj klasi, čiji životni interesi koincidiraju sa potrebama reprodukcije kapitalističkog društva (težnja ka uvećavanju individualnog profita svrsishodna je za akumulaciju kapitala uopće), intrige i korupcija nomenklature smanjuju efikasnost državne privrede i onemogućuju radničku kontrolu. To može vrijediti i za vodeću grupu antikapitalističke stranke: intrigantska borba za “pozicije” unutar stranke smanjuje broj aktivnih članova, dok prilagođivanje žargona masovnim medijima i ciljeva tobožnjemu realizmu vodi ka praktičnom ili čak izravnom napuštanju programa.

Parlamentarizam, sa svojim odvajanjem politike od privrede i nagovaranjem ljudi kao apstraktnih pojedinaca, a ne kao pripadnika određene klase ili društvene grupe (jedan čovjek – jedan glas) utvrđuje klasne kompromise između kapitalističke i podređenih klasa.

Kod stranaka kao što su slovenska Ljevica ili portugalske antikapitalističke stranke, koje imaju stvaran utjecaj na lijevoliberalne vlade, to stanje može dovesti do paralize ili čak do kapitulacije. Umjesto da stranka koristi potporu vladi (tj. utjecaj na nju) za jačanje antikapitalističkog pokreta, ona u stvari postane oslonac “političke stabilnosti”, znači buržoaske vladavine kao takve. Njezine odluke počinju objektivno određivati “državotvornost” (jer, “što ako poslije rušenja lijevoliberalne vlade na vlast dođu populisti?”), a subjektivno izravni interesi nomenklature (jer, “što ako mi ispadnemo iz parlamenta?”). Bez poduzimanja protumjera postaje tek pitanje vremena, kad će se stranka do kraja integrirati u političku klasu, 7 ili ispasti iz parlamenta (jer, zašto bi ljudi glasali za kopiju lijevoliberala umjesto za original?).

A koje su to protumjere? – Antikapitalistički pokret se može razvijati samo stvaranjem autonomije od sistema. Potrebno je stvarati idejno-političku, akcijsku i materijalno-financijsku autonomiju. Idejno-politička autonomija nužna je jer antikapitalistički pokret mora stvoriti svoje saznanje realnosti. Pri tome će se moć osloniti na inteligenciju iz sveučilišta i raditi kroz NGO-e. Međutim, ta se savjest neće proizvesti u tim ideološkim aparatima države jer oni proizvode znanje sa stajališta vladajuće ideologije i u interesu vladajuće klase. Bez valjane analize situacije političke odluke prepuštaju se intuiciji i njihova pravilnost zavisi od puke slučajnosti. Akcijska autonomija znači sposobnost za politički rad nezavisno od parlamenta i od buržoaskog civilnog društva, uključujući i sindikate, jer je i sindikalizam ustvari ideološki aparat države. Materijalno-financijska autonomija znači neovisnost stranke o svim onim izvorima financiranja, kojim se stranka podčinjava logici sistema, što je često primjer kod NGO-a. Nitko, naravno, ne kaže da bi ova autonomija trebala biti apsolutna i stvorena odjednom i to na sva tri područja. Dapače, idejno-politička autonomija može, recimo, kompenzirati pomanjkanje akcijske i materijalno-financijske autonomije, jer će se kadrovi sa pravilnom savješću lakše odupirati oportunizmu u stranačkom ili sindikalnom radu i biti skloni solidarnosti umjesto konkurenciji za privilegije.

Od apstraktnog ka konkretnome: prijelazni program

U zaključku ću se malo detaljnije pozabaviti idejno-političkom autonomijom. Polazna točka može biti opažanje da su programi današnjih antikapitalističkih stranaka manje radikalni od programa ne samo antikapitalističkih stranaka u prošlosti, nego i programa socijaldemokratskih stranaka u poslijeratno doba. 8 To se, djelimice, može objasniti starim marksističkim principom da bit određuje savjest: pošto su i svjetski kapitalizam i njegova ideologija danas jači, toliko se jedna idejno-politička platforma prije može okarakterizirati kao radikalna. Iz toga proizlazi još jedna karakteristika ovih programa, njihova – barem prividna – proturječnost. Određene fiskalne mjere i socijalne politike te svaki ambiciozniji pokušaj preobražaja privrede u pravcu radničkog upravljanja i planiranja nezamislivi su u pravnim okvirima Europske unije. No, ove stranke rijetko ozbiljno razmišljaju o napuštanju zajedničkog europskog tržišta ili barem zajedničke valute. Međutim, i ako je ovaj reformistički stav o Europskoj uniji s jedne strane posljedica napora da se ne odbije šire mase, ova su proturječja također posljedica sve veće integriranosti društva u svjetsko kapitalističko tržište. Ono sad utječe na društveni život na razinama koje su u zlatno doba europskog kapitalizma od njega bile dosta nezavisne. Jačanje kapitalizma očigledno je tako u smislu integracije svih zemalja kao i u smislu prožimanja svih područja društvenog života unutar pojedine zemlje. Zbog toga se zaoštrava paradoks koji bitno određuje političko djelovanje socijalista: s jedne strane okolnosti zahtijevaju sve radikalnije mjere za bilo kakve realne promjene, dok s druge strane i iz istog razloga one sve teže prodiru u svijest, a kamoli u praksu širih masa.

Kako se ovaj paradoks može rješavati? – Na idejno-političkoj razini glavni zadatak je stvaranje prijelaznog programa. 9 Prijelazni program premošćuje jaz između minimalističkog, tj. parlamentarno-reformističkog, i maksimalističkog, tj. socijalističko-revolucionarnog programa. Prijelazni program je način aktivacije maksimalističkog programa koja je sa svoje strane uslov za razvijanje samog antikapitalističkog pokreta. U doba Trockog pretpostavke prijelaznog programa bile su svjetska kapitalistička kriza i nemoć buržoazija kapitalističkih zemalja poput Francuske da je savladaju bez zapadanja u fašizam. U naše doba polazište prijelaznog programa je kriza onih oblika integracije u svjetski kapitalistički sustav zbog kojih se, kao što sam rekao, antikapitalistička rješenja praktičnih pitanja doimaju utopijskim, a antikapitalističke ideje ne mogu probiti blokade spontane ideologije masa. Koliko god se kriza EU danas artikulira u kulturnoj, često rasističkoj, optici ona ipak ima potencijal za raskidanje ove blokade političkog rada. Ne smijemo biti naivni: antikapitalisti na ovome terenu neće lako parirati nacionalistima o čemu svjedoči i raspad Jugoslavije. Međutim, za razliku od raspada Jugoslavije danas u krizi nije jedan podređeni i, barem u principu, antisistemski poredak (tzv. “drugi svijet” realnog socijalizma), nego sam vladajući poredak. Drugim riječima, situacija nije, kao što bi rekao Althusser, nadodređena krizom svjetskog antisistemskog pokreta, nego krizom samog sistema. Znači, čitava se situacija i u njoj radnička klasa premještaju nekoliko koraka naprijed, pa će se moći i morati radikalizirati i socijalistička stranka. 10

Određene fiskalne mjere i socijalne politike te svaki ambiciozniji pokušaj preobražaja privrede u pravcu radničkog upravljanja i planiranja nezamislivi su u pravnim okvirima Europske unije.

Tu se ne mogu upuštati u elemente jednog takvog prijelaznog programa, naročito jer oni u velikoj mjeri zavise od specifične situacije u pojedinoj zemlji. Međutim, njih bi valjalo tražiti na točkama gdje politika velikih imperijalističkih struktura, kao što su NATO i EU, izravno utiče na socijalni položaj širokih slojeva društva. Jedna ovakva točka su zahtjevi NATO-a (pa i EU sa njezinom “obrambenom unijom” PESCO) po radikalnom povećanju izdataka za vojsku uopće i posebice za naoružanje koje bi smanjilo ionako sve manje kapacitete za ulaganja u zdravlje i blagostanje stanovništva. Ne samo da su kod ovakvih mjera interesi kapitala (vojničko-industrijskog kompleksa) izravno suprotni interesima radnih klasa (po miru i blagostanju): tu se jedan apstraktni cilj (antiimperijalizam) sklapa sa konkretnim borbama (čak i parlamentarnim) te konkretnim koristima (zaštita javnog dobra i stečenih prava) u kojima antikapitalistički pokret može pobijediti. 11 Upravo u ovakvim borbama može se neutralizirati i oportunistički pritisak parlamentarizma, koji inače briše razliku između antikapitalističke, znači antisistemske stranke, i buržoaskih stranaka, jer tu postaje jasno da prvi konflikt nije između lijeve (tj. lijevoliberalne) i desne (konzervativne) frakcije političke klase nego između radnih klasa i kapitala te njegovih predstavnika u politici. Nije slučajno da niti Ljevica niti portugalske antikapitalističke stranke na ovom području nisu uspjele izboriti praktički nikakve “koncesije”, jer je tu podčinjenost lokalnih političkih klasa tuđim centrima moći i njihova suprotstavljenost interesima vlastitog “naroda” najjača. A ako je najjača, onda se može najlakše razgaliti i iskoristiti za mobilizaciju.

Naravno, ovakve neuralgične točke treba pronaći na svim područjima, recimo kod poreske politike. Šteta je što europske lijeve stranke i sindikati nisu bili u stanju mobilizirati radne klase protiv porezne politike koja smanjuje poreze na kapital, dohotke od kapitala i visoke dohotke uopće stvarajući deficit javnih financija kojeg onda iskorištava za uvođenje antisocijalnih politika, kao što su povećanje poreza na potrošnju i smanjenje socijalnih prava. Nemiri u Francuskoj 12 svjedoče da se ovakvi napadi na radne klase pod maskom “ekologizma” mogu iskoristiti za radikalizaciju pokreta i mobilizaciju širih masa pod lozinkama tipa: “Nećemo platiti vaše (ekološke, budžetne, sigurnosne…) krize!”

Prijelazni program, očigledno, nije puki papir nego praksa, koja je moguća samo pod uslovom određene idejno-političke, akcijske i materijalno-financijske autonomije antikapitalističkog pokreta. Stvaranje prijelaznog programa nije samo “intelektualni čin”, već i organizacijsko pitanje. Zadatak socijalista prema Lenjinu je da vrše agitaciju i propagandu. 13 Propaganda je aktivnost u kojoj se mnogo ideja predaje malom broju ljudi, a agitacija aktivnost kod koje se malo ideja predaje mnogima. Propaganda je obrazovanje članova i aktivista o klasnom poretku i borbi dok je agitacija uključena u “spontane” oblike borbi za bolje uslove rada, plate, pa čak i u parlamentarni rad. Što pravilnija je predstava o mogućem poretku i krizi staroga, to više može zamijeniti “spontane ideologije” kojima su zapljusnute radne klase. Zbog toga, barem u idejno-političkom smislu, i kvaliteta parlamentarnog rada zavisi od kvalitete propagandističkog rada. Zbog toga su uspostava uslova za propagandistički rad i opiranje svih vrsta agitacije, uključeno sa parlamentarnim, na njegove rezultate, nezamjenljivi uslovi za razvoj antikapitalističke stranke i pokreta.



Fusnote:
  1. Sve rezolucije, uključujući i odbijene, objavljene su u časopisu Inprecor, br. 655/656 2018.
  2. Gl.: Maria Manuel Rola, Adriano Campos i Jorge Costa: „Enseignements de l’expérience du Bloc de gauche. Un « non-modèl »“, Inprecor, br. 653/654 (2018).
  3. Prim.: Ana Podvršič, “Desna vlada lijevog centra“. Bilten, 26. 10. 2018. – Usprkos “istočnoeuropskom podrijetlu” Slovenija ima i bitne karakteristike južnoeuropske periferije, tj. dosta sličan način tehnološke, ekonomske i monetarne integracije u europski kapitalizam. Zbog toga se europska kriza manifestirala na sličan način, dok je dužnička kriza u tim zemljama izravno uticala na krizu u Sloveniji. Prim.: Marko Kržan: “Crisis in Slovenia: Roots, Effects, Causes”. Studies in Development (METU Ankara), god. 41, br. 3 (2014).
  4. Ovih je dana objavljena vijest da će španjolska manjinska vlada sljedeće godine povisiti minimalnu plaću za 22 posto na osnovu dogovora s Podemosom, sklopljenog već u listopadu. Za razliku od lijevih stranaka u Portugalu i Sloveniji, Podemos nema dovoljno zastupnika, da bi sam zagarantirao većinu lijevoliberalnoj vladi.
  5. Ako članstvo nije uključeno u neku svrsishodnu političku praksu ono se pasivizira, a ako (osim parlamentarne) u stranci nema svrsishodnih političkih praksi, nema ni komunikacije i udruživanja članova pa između članova osim apstraktnog formalnog članstva ne postoji nikakva realna društvena veza.
  6. Prim.: “Ten Theses on the Social and Economic Laws Governing the Society Transitional Between Capitalism and Socialism”, 1973.
  7. Moja hipoteza jest da je to što obično nazivamo političkom klasom frakcija sitne buržoazije. Druge su njene frakcije birokracija državnih aparata i takozvani srednji menadžment. Sitnoj buržoaziji su faktički i ideološki podčinjeni više ili manje proletarizirani službenici. Parlamentarni i stranački aparat je u tom smislu malograđanska institucija, a oportunizam je unašanje malograđanske prakse i ideologije u unutrašnju i vanjsku djelatnost stranke.
  8. Prim. Susan Watkins: “Oppositions”. New Left Review, br. 98 (2016).
  9. Gl.: Lav Trocki: Tranzicijski program (1938.)
  10. Agitacija je masovna djelatnost koja se mora vršiti na rubu, ali ipak unutar vladajuće ideologije i ideoloških (parlamentarnog) aparata, jer njezini učinci zavise od toga da se može nasloniti na “spontane ideologije” i širiti kroz masovne medije. Ovako tumačim Lenjinovu lozinku da mora biti partija uvijek jedan, no samo jedan korak ispred radničke klase.
  11. Naravno, u prvo vrijeme ne u smislu izlaskom iz pakta NATO, ali barem sprječavanjem najštetnijih investicija, ekspedicija i sl., to jest konkretnim koracima ka jednom apstraktnom, dugoročnom cilju.
  12. Za pokret tzv. gilets jaunes vidi članak: “Yellow jackets: continue the mobilization against the high cost of living” i daljnje članke u Socialist Viewpoint.
  13. В. И. Ленин, Задачи русских социал-демократов, 1897.