Parazitiranje i profitiranje na tuđem radu Čistačice u Hrvatskoj kao žrtve outsourcinga

Nakon što je država 2015. poslove čišćenja svojih ureda dala u outsourcing, krenula je utrka privatnika u kojoj je pobijedio Control Home Management vlasnika Andreja Krpine čime je otpočela brutalna eksploatacija i pljačka 150 čistačica. Budući da ni ostale privatne tvrtke koje se bave uslugama čišćenja vlastitu radnu snagu ne tretiraju mnogo bolje, krajnje je vrijeme da borbeni sindikati stanu ulaziti u ovaj uslužni sektor kako bi organizirali zasad nemoćne čistačice.

Početkom lipnja prošle godine pisali smo o outsourcingu na primjeru tvrtke Control Home Management vlasnika Andreja Krpine kojemu je država na jesen 2015. putem javne nabave povjerila poslove čišćenja 70 posto svojih ureda. Nakon preuzimanja posla, Krpina je izrabljivao oko 150 radnica izrazito niskim plaćama bez doprinosa i dodataka, a na koncu im nije isplatio plaće za tri mjeseca čime ih je konačno ponizio i bacio na prosjački štap. Razgovarali smo s nekoliko bivših radnica ove tvrtke, ali i s radnicima koji su kod Krpine radili u drugim tvrtkama prije Control Home Managementa. Također, od radnica smo saznali kako situacija u drugim privatnim tvrtkama koje nude usluge čišćenja nije pretjerano bolja.

Naša prva sugovornica, koja je za ovaj tekst htjela ostati anonimna, za Krpinu je počela raditi u Control Home Managementu krajem 2015. preko ugovora na određeno.

Svim radnicama je ostao dužan plaće za tri mjeseca – ožujak, travanj i svibanj 2016. Radile smo vikendima te smo i preko tjedna imale puno prekovremenih sati koji nam nikada nisu plaćeni. Radila sam po 12 sati dnevno. Često sam morala “trčati” s jedne lokacije na drugu, po različitim dijelovima grada. Nijedna od nas nije imala položene sigurnosne mjere zaštite na radu niti edukaciju, a sredstva za čišćenje smo morale same kupovati.

“Radila sam, isto kao i moje ostale kolegice, preko ugovora na određeno, koji smo morale dolaziti potpisivati svakih mjesec dana. Prijavljene smo bile na minimalac, a doprinosi se nisu uplaćivali, iako je to zakonska obveza svakog poslodavca. Svim je radnicama ostao dužan plaće za tri mjeseca – ožujak, travanj i svibanj 2016. Radile smo vikendima (i subotama i nedjeljama) te smo i preko tjedna imale puno prekovremenih sati koji nam nikada nisu plaćeni. Radila sam po 12 sati dnevno. Često sam morala “trčati” s jedne lokacije na drugu, po različitim dijelovima grada. Nijedna od nas nije imala položene sigurnosne mjere zaštite na radu niti edukaciju, a sredstva za čišćenje smo morale same kupovati. U ministarstvima su nas zaposlenici znali vrijeđati iako nismo bile ništa krive. Neke žene su osim zgrada državnih ureda čistile i privatne stanove nekih “njuški”. Radnice su većinom bile starije gospođe ili samohrane majke, uglavnom osobe koji nisu imale drugog izbora. Bilo je tu i podstanarki kojima je prijetilo izbacivanje iz stana, pa su morale posuđivati novce. Bilo je i slučajeva plakanja kad neke žene nisu imali djetetu što staviti na stol”, ispričala nam je naša sugovornica.

Jedna od radnica koju je Krpina opljačkao je i Jelena Vladić. Ona je radi neisplate plaća Krpinu odlučila tužiti na što je on odgovorio protutužbom radi organiziranja štrajka, čime je ujedno i izdao upozorenje svim radnicama koje bi mogle pomisliti na tužbu.

“Kod Krpine sam radila skoro sedam mjeseci. Ostao mi je dužan 16 tisuća kuna, i ne vjerujem da ću taj novac ikada dobiti. Moje radno mjesto bilo je na Ministarstvu turizma, ali sam znala u pola posla biti prebačena na Ministarstvo branitelja ili na Studentski dom Stjepan Radić gdje sam znala raditi i noću. Radno vrijeme je ispočetka bilo osam sati, kasnije i po deset do dvanaest sati. S plaćom od 2.460 kuna kao podstanar i samohrani roditelj nisam mogla živjeti, zato sam se odazivala na prekovremeni rad da si zaradim dodatno, ali nikad nije platio. Morala sam sama kupovati vrećice za smeće i sredstva za čišćenje. Bila sam iscrpljena, imunitet mi je pao. Nakon što plaća nije stizala već dva mjeseca, organizirala sam štrajk koji sam mu prethodno najavila. U ovakvim privatnim firmama bi trebali postojati sindikati koji će se boriti za naša prava budući da je kvadratura čišćenja preogromna, a plaća jadna, i to bez prijevoza”, rekla nam je Vladić.

Država je u lipnju 2016. s Krpinom raskinula ugovor, a od naše prve sugovornice smo saznali da je u rujnu pokrenut ubrzani stečaj tvrtke, ali radnice ne vjeruju da će vidjeti lipe od toga jer je Krpina prije toga ispraznio račune. Također, saznajemo da je DORH protiv ovog poduzetnika u međuvremenu podigao kaznenu prijavu radi neisplate plaća, ali Krpina čitav proces živi na slobodi čime može utjecati na svjedoke. Prema pisanju jednih dnevnih novina, čini se da mu na slobodi nije dosadno jer je u listopadu namjeravao kupiti kuću u centru Zagreba.

Control Home Management nije prva tvrtka Andreja Krpine. Ovaj poduzetnik ranije se okušavao i u drugim djelatnostima, poput ugostiteljskih. Modus operandi uvijek je bio isti – radnici bi mu stvarali višak vrijednosti niskim satnicama, a potom bi ih ostavio i bez plaće učinivši od njih besplatnu radnu snagu. Tvrtke bi se nakon nekog vremena zatvorile, ali bez sankcija po Krpinu čime mu je država omogućavala nove užitke parazitiranja i profitiranja na tuđem radu.

Tako je 2013. preko tvrtke G2 SISTEM j.d.o.o. otvorio pizzeriju Buritto u Karlovcu gdje je četiri mjeseca radio radnik I.M. koji nam je ispričao svoja iskustva.

“U Burittu sam radio kao kuhar i picmajstor, a kasnije sam uskakao i kao konobar te išao u nabavu. Dakle, počeo sam raditi smjene od osam sati u kuhinji, a s vremenom se moje radno vrijeme protegnulo na 16 sati dnevno. Bio sam prijavljen na 2.600 kn, uz ugovor na neodređeno. Radio sam tri mjeseca bez slobodnog dana, dakle i vikende i blagdane koji nisu bili dodatno plaćeni. Ostao mi je dužan osam tisuća kuna, novac nikad nisam dobio. Osim mene, prevario je još šest ili sedam ljudi”, kazao nam je ovaj radnik.

U posjedu smo dokumenta Ministarstva rada i mirovinskog sustava iz veljače 2014. u kojem stoji da je kod poslodavca izvršen inspekcijski nadzor kojim je utvrđeno da Krpina ovom radniku nije isplatio niti minimalnu plaću radi čega je podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu, kao i da je obaviještena Porezna uprava. Međutim, radnik nakon toga više nije dobio nikakav odgovor ili poziv za sud, kao ni svoj novac.

Radio sam tri mjeseca bez slobodnog dana, dakle i vikende i blagdane koji nisu bili dodatno plaćeni. Ostao mi je dužan osam tisuća kuna, novac nikad nisam dobio. Plaću mi je prije toga davao na ruke, na banku mi je uplatio samo jednu plaću. Osim mene, prevario je još šest ili sedam ljudi.

S druge strane, slobodni poduzetnik Krpina se nakon ili tijekom ove izrabljivačke avanture u Karlovcu preselio u Zagreb gdje je otvorio kafić F1 Pit Stop kako bi nastavio sa starom praksom. Razgovarali smo s jednom anonimnom radnicom koju je izrabljivao i na koncu opljačkao preko studentskog ugovora.

“Radila sam preko student servisa kao konobar i šanker u caffe baru F1 Pit Stop kod zagrebačke Džamije, bilo je to prije tri godine. Krpina mi je ostao dužan 2.000 kuna, ako se dobro sjećam. Radno vrijeme mi je znalo biti svakakvo, kao i u svakom drugom kafiću – smjena koja je trebala završiti u ponoć znala je završiti u tri ili četiri ujutro, makar se znalo da ujutro idem na predavanja i da nemam svoj auto nego moram ganjati javni gradski noćni prijevoz koji je rijedak. Znala sam doći doma oko pet ujutro i u osam biti na predavanjima, i nakon predavanja opet na poslu. Za satnicu od 18 kuna radila sam vikendima, praznicima, noću i ništa mi od svega toga nije plaćeno. Također, po Studentskom centru ti dani i sati nisu ništa više plaćeni nego obična satnica na običan radni dan. Ne može se živjeti samostalno od toga”, rekla nam je ova sugovornica koja je u studentskim danima osjetila svu realnost izrabljivanja na vlastitoj koži radi čega je danas i napustila svoj rodni grad.

“Kao studentica sam radila na dosta radnih mjesta gdje me nisu platili, jedna od njih je i Styria 24 sata. Bila je to teška godina za mene, jer sam stalno nalazila na poslove koje sam radila, davala im svoje slobodno vrijeme i za to nisam dobivala nikakav novac ni objašnjenje zašto. Iz tog razloga sam se preselila iz Zagreba, makar je moje rodno mjesto i makar ga volim. Ali ne vidim perspektivu u mjestu gdje radim i nisam plaćena za taj posao, a isti posao obavljam dobro i uvijek u roku”, objasnila je.

Trgovački sud u Zagrebu je u prosincu 2016. presudom naložio Krpini da u roku od osam dana isprazni spomenuti poslovni prostor koji je koristio bez valjane pravne osnove, dakle u kojemu je bio ilegalno. Na stranicama Porezne uprave stoji da je s datumom 31. 10. 2016. dužan 98 tisuća kuna.

Kapitalističkog izrabljivača Andreja Krpinu ne možemo promatrati kao izoliranog pojedinca. Osim očigledne veze u državnom aparatu, njegovo izrabljivanje i parazitiranje omogućuje mu upravo kapitalistički način proizvodnje – u slučaju usluga čišćenja to je bio outsourcing kao sve prisutniji oblik prepuštanja poslova privatnom sektoru, odnosno privatnicima koji se preko radničkih leđa (tj. niske cijene rada) natječu na tržištu.

Vidjeli smo kako u uvjetima sve veće nejednakosti u hrvatskom društvu mnoge radnice i radnici pristaju raditi za niske satnice u stalnom strahu od onog najgoreg – gubitka krova nad glavom. Unutar privatnih tvrtki koje se bave uslugama čišćenja, Krpinin Control Home Management bio je samo najekstremniji slučaj. Prema svjedočanstvima samih radnica, i ostale tvrtke svoju radnu snagu pojačano eksploatiraju niskim satnicama i povećanim opsegom posla.

Problem potplaćenosti prisutan je kod svih outsourcing tvrtki. Obezvrijeđivanje radnika te njegova dehumanizacija proces je koji je nužan za opstanak sistema kao takvog. Malo je tvrtki koje za puno radno vrijeme plaćaju više od 2.500 kn.

“Problem potplaćenosti prisutan je kod svih outsourcing tvrtki. Obezvrijeđivanje radnika te njegova dehumanizacija proces je koji je nužan za opstanak sistema kao takvog. Malo je tvrtki koje za puno radno vrijeme plaćaju više od 2.500 kn. Zbog tzv. fleksibilizacije i uštede, tvrtke korisnice koriste usluge navedenih tvrtki u skraćenom radnom vremenu, jedan do dva puta tjedno po par sati, pa je sukladno tome rad outsourcing radnica dislociran i višekratno otežan dnevnim putovanjem s jednog dijela grada na drugi što oduzima također po dva-tri sata dnevno. Jedan od problema je i nerealno očekivanje mnogih korisnika – očekuje se da unajmljeni radnik u do deset puta manjem vremenu napravi isti posao kao što je nekada napravila osoba koja je isti prostor održavala kao njihov stalno uposleni radnik s punom satnicom, tako da je čest slučaj da žena ostaje i po sat-dva duže kako bi obavila ono što mora. To vrijeme nije plaćeno jer ne postoji. Uvjetovano je strahom žene da bi druga mogla u zadanom roku napraviti isto pa šuti, uplašena da će izgubiti posao. Tvrtki koje se bave posredništvom – izrabljivanjem tuđeg rada – sve je više, konkurencija je sve veća, pa klijentima nude nerealne ponude koje se naravno prebijaju na leđima nesretnih žena. Rotacije žena su također dio politike tih tvrtki – poslodavac često radnicama mijenja lokacije kako bi spriječio zbližavanje klijenta sa ženama, tj. izbjegao eventualnu opasnost od toga da im klijent otkaže usluge i sam uposli ženu kojom je zadovoljan. Podaci koje smo naveli relevantni su za tvrtke Atalian, Alterru, Energon. Koliko znamo, i u ostalima je manje više isto”, rekle su nam radnice okupljene putem facebook stranice Čišćenje-Zagreb te dodale kako neke tvrtke od radnica traže da potpišu izjavu da dvije godine nakon odlaska iz tvrtke ne smiju raditi za nijednog klijenta kod kojeg su radile preko njih, uz prijetnju drakonskim kaznama.

U ovim izrabljivačko-parazitskim tvrtkama (u našem tekstu iz lipnja vidjeli smo još neka imena – Adria grupa, Adriatic Servis, Ecos, Fortis…) radnice nisu sindikalno organizirane, što je velika pogodnost za poduzetnike kojima je takva radna snaga najdraža jer su joj ruke vezane za ikakve oblike industrijskih akcija poput štrajka. Hrabra radnica Jelena Vladić štrajk je organizirala samoinicijativno, na što ju je poslodavac potom tužio jer po Zakonu o radu jedino sindikat ima pravo organiziranja štrajka.

Sindikat državnih službenika i namještenika dosad se nije pokazao sposobnim riješiti ovaj problem, stoga bi u ove firme trebali pokušati ući borbeni sindikati koji već imaju iskustvo i znanje u borbi za radničku poziciju. Iako je jasno da radnice zaposlene preko ugovora na određeno poduzetnik može ucjenjivati otkazom (odnosno jednostavnim odbijanjem produljenja ugovora), nužan preduvjet poboljšanja vlastitog radnog i materijalnog položaja jest upravo sindikalno organiziranje.