Sljedeće su rečenice izvedene iz osobnog razgovora kojeg sam vodio s jednom radnicom:

Većina nas kupaca ovdje vidi samo kao radnice ovog ili onog obrta, ali biti žena podrazumijeva puno više od toga. Kada otkucaju tri sata poslijepodne koja označavaju kraj moje smjene, to zapravo ne znači da za mene prestaje rad. Dolazim kući i moram da se brinem o svemu što su moj muž i djeca ostavili iza sebe, moram da pometem podove, da operem šalicu kave koju je moj suprug jutros samo tako ostavio na stolu, da izravnam posteljinu na krevetima iz kojih su se jutros ustala djeca, i još toga da ti ne nabrajam sada previše. Isto tako na brzinu trebam skuhati ručak kako bi topli obrok dočekao mog muža za stolom kada se vrati s posla u pet sati. Jako sam sretna ako poslijepodne uspijem odmoriti barem pola sata, ali takvo što je rijetkost. Tu su djeca, znate, a djeca zahtijevaju jako puno pažnje. Eto takav vam je život ženske radnice, radiš ujutro za svog šefa, a popodne radiš za svoju obitelj, kao da imaš dva poslodavca. I onda me na poslu pitaju zašto sam toliko umorna. Pa biste li vi bili toliko umorni da morate raditi kao i ja?

Duhovi tradicionalnog patrijarhalnog morala još uvijek opsjedaju suvremeno društvo tako što nam nameće sliku toga kakva treba da bude idealna žena, ali sada mehanizmima koji se bitno razlikuju od onih u prošlosti. Prije svega, nameće se ideja žene kućanice koja je zadužena za brigu o kućanskim poslovima i djeci, dok je muškarac onaj koji treba ovladati vanjskim svijetom, uspinjati se na poslovnoj ljestvici i biti primarni izvor dohotka za svoju obitelj. Svima nam je poznata ova priča, priča o ženi kućanici zatvorenoj u svoja četiri zida i muškarca kao breadwinnera koji svojim poslom brine za opstanak svoje obitelji, ali prevladava mišljenje da je takav odnos stvar prošlosti i da više ne opisuje točno suvremeno stanje. Uistinu, neke stvari su se promijenile – obitelji ne preživljavaju samo na plaći muškarca, već i žene sudjeluju u tržištu rada, sve više očeva postaju uključeni u odgoj svoje djece – ali smatrati da je tradicionalan ideal rodnih uloga stvar prošlosti, i da se ne prenosi još i danas, znači živjeti u stanju ignorancije.

Prema svim dostupnim istraživanjima možemo vidjeti da postoji razlika između muškaraca i žena u količini vremena provedenog u obavljanju kućanskih poslova. Kao što je to opisala i anonimna radnica u početnom paragrafu, suvremeno društvo još uvijek očekuje od žena da nastave obavljati svoju tradicionalnu ulogu kućanice, da ona bude ta koja će nakon posla doći kući, pomesti podove, oprati suđe, složiti odjeću na sušenje i skuhati ručak, sve kako bi udovoljila svom mužu kada se on vrati s posla. U prošlosti se ovakva dinamika obiteljskog života opravdavala činjenicom da ženama jednostavno nije bilo dopušteno raditi, pa je jedino što im je ostalo bilo brinuti se za stvari vezane uz kuću. No, danas, kada žene imaju pristup tržištu rada, ovakva ideja žene nameće se i održava drugačijim mehanizmima koje je kapitalizam toliko dobro usavršio da na njih ne obraćamo pažnju i smatramo ih “normalnim” ili “prirodnim” stanjem. Trebao bi nam biti jasan jedan osnovni postulat kapitalizma – svaka kompanija nastoji ostvariti što veći profit kako bi bila u konkurenciji s ostalim kompanijama na slobodnom tržištu. Ostvariti što veći profit glavni je cilj svakog poduzeća u suvremenoj ekonomiji, a do njega može doći različitim načinima, bilo smanjenjem radničkih nadnica, ukidanjem slobodnog vremena u ime veće produktivnosti ili, ono što je važno za ovaj primjer, proizvodnjom lažnih potreba putem agresivnog reklamiranja. Ovo reklamiranje je izrazito važan aspekt preko kojeg se često prelazi, ali činjenica je da smo danas više nego ikad okruženi reklamama koje nam pokušavaju prodati ovu ili onu stvar, i koliko god mi mislili da smo neovisno i da one ne utječu na nas, stvarnost je puno drugačija – reklame za proizvode oblikuju naše želje i naše poimanje svijeta oko nas. Upravo je ovo jedan od razloga zašto je kapitalizam toliko uspješan u osnaživanju tradicionalnih rodnih uloga. Kada se na televiziji ili internetu reklamiraju proizvodi za čišćenje kuće ili pranje suđa, oni su često postavljeni pored nasmiješene žene. Kada se na reklami pojavi neki alat za popravljanje ili motorna pila – pored nje stoji snažan muškarac koji obavlja svoj fizički zahtjevan posao. Kako bi prodao što više proizvoda, kapitalizam se oslanja na reprodukciju ovih patrijarhalnih rodnih uloga tako što stvara lažan svijet u kojemu žene trebaju kupovati sredstva za čišćenje kako bi zadovoljile idealnu sliku kućanice, dok muškarci trebaju dokazivati svoju hrabrost tako što će kupiti alate ili motorne pile i obavljati “muževne poslove”.

Zbog toga što se od žena očekuje da uz obavljanje svog plaćenog posla mora obavljati i kućanske poslove, možemo reći da je ona eksploatirana s dvije strane, prvo je ujutro eksploatirana od kapitalista na radnom mjestu, a poslijepodne je eksploatirana od strane muškarca u svom kućanstvu. I tako stvarno trebamo početi shvaćati ovaj teret koji tradicionalne rodne uloge stavljaju na žene, kao na dupli posao, gdje prvu smjenu obavljaju u tvornici, a drugu smjenu u kućanstvu (pojam koji je predstavila sociologinja Arlie Hochschild). Ono prema čemu se kao društvo trebamo kretati je oslobađanje žena od tereta neplaćenog i nevidljivog kućanskog rada te jednako raspodijeliti ove kućanske poslove između partnera.

U isto će vrijeme buržoaski, odnosno liberalni feminizam, pretvoriti žensku patnju u sebičnu promociju kapitalističkih ideala, podržavat će isti onaj sustav koji rodnu neravnopravnost čini mogućom i održava je na životu. Žene koje su uspjele doći u kapitalističku klasu govorit će radnicama kako i one sada mogu postati direktorice svojih poduzeća ili da nam je potrebno više ženskih direktorica kako bismo ostvarili pravi cilj feminističke borbe

No, ideal žene kao kućanice ne zadržava se samo unutar obitelji, već se prebacuje i u njenu poslovnu sferu, zbog čega se žene često nalaze niže na hijerarhijskoj ljestvici nego muškarci. Tijekom svoje karijere žene mogu očekivati nižu nadnicu nego muškarci (otprilike 82% muškarčeve nadnice), unatoč tome što obavljaju iste poslove i imaju jednake kvalifikacije kao i njihovi kolege. Isto tako, žene se često susreću s nemogućnosti u napredovanju u svom poslu, gdje se više prilika za profesionalno napredovanje pruža muškarcima. No, jednom i kada dobiju promociju za neku višu poziciju, to su često poslovi koji nalikuju poslovima kućanica, gdje će primjerice kao asistentica menadžera biti zadužena da mu sprema jutarnju kavu ili da tijekom važnih konferencija dobro pripremi dvoranu i svima donese piće. Ovakav položaj žena unutar svog radnog mjesta itekako ide u prilog kapitalizmu, jer će svaki euro za koji je žena na radu potplaćena završiti kao dodatan profit za poslodavca. Kada ovo pogledamo na primjeru jedne žene, kojoj se u prosjeku oduzme 18% iznosa nadnice, to se ne čini kao znatna brojka, no uzimajući u obzir da žene čine gotovo polovicu radne snage u zemljama kao što su Sjedinjenje Američke Države, to rezultira ogromnom količinom novca koji je od žena ukraden i pretvoren u profit kapitalista.

Eksploatacija u kući i nejednakost na radnom mjestu samo su dio načina na koji suvremeno društvo provodi diskriminaciju nad ženama te nikako ne smijemo zaboraviti slučajeve obiteljskog nasilja, verbalnog i fizičkog nasilja prema ženama, silovanja i femicida o kojima svaki tjedan možemo čitati u novinama. Iako je istina da se liberalni feminizam često bavi svim ovim temama, on nije dostatan za istinsku emancipaciju radnica, a u tekstu koji slijedi objasnit ćemo zašto je feminizam temeljen na socijalističkim vrijednostima jedino valjano rješenje ovog problema.

Osmi mart, Međunarodni dan žena, označava dan kada diljem svijeta žene i muškarci ispunjavanju ulice boreći se protiv patrijarhata, seksizma i svakog oblika diskriminacije temeljene na rodu, ali i kako bi odali čast prijašnjim generacijama koje su se izborile za prava žena u suvremenom društvu. Osmi mart, dan kada je globalni feministički pokret možda na vrhuncu svog aktivizma, ima bogatu povijest ukorijenjenu u socijalizmu i socijalističkim revolucionarima. Prva poznata verzija međunarodnog dana žena održana je od strane Američke Socijalističke Partije 1909. godine na prijedlog Therese Malkiel, a taj događaj će godinu kasnije inspirirati Internacionalnu Žensku Socijalističku Konferenciju da predloži međunarodni dan žena kao državni praznik. Tako će Međunarodni dan žena biti smatran komunističkim praznikom od kojeg se buržoazija dugi niz godina pokušala distancirati, a prihvatit će ga tek nakon što je priznat od strane Ujedinjenih Naroda 1967.

Ono što je nekada označavalo socijalističku borbu protiv kapitalizma i borbu za ostvarenje prava žena suvremena je liberalna buržoazija uspjela pretvoriti u konzumeristički praznik koji je ispražnjen od sve svoje povijesne važnosti. Za mnoge je ljude dan žena danas samo praznik kada će svojim suprugama, partnericama ili voljenima kupiti ružu i čokoladu i pretvarati se da muškarci i žene danas žive u jednakim društvenim i ekonomskim uslovima. Muškarci će ženama poklanjati ruže dok će na taj isti dan ostaviti tanjur iz kojega su jeli da im ga ona opere.

U isto će vrijeme buržoaski, odnosno liberalni feminizam, pretvoriti žensku patnju u sebičnu promociju kapitalističkih ideala, podržavat će isti onaj sustav koji rodnu neravnopravnost čini mogućom i održava je na životu. Žene koje su uspjele doći u kapitalističku klasu govorit će radnicama kako i one sada mogu postati direktorice svojih poduzeća ili da nam je potrebno više ženskih direktorica kako bismo ostvarili pravi cilj feminističke borbe. No, odgovor na rodnu diskriminaciju ne može i ne smije biti zagovaranje eksploatacije radnika od strane kapitalista, što liberalni feminizam uspješno zagovara već desetljećima. Umjesto da se usprotivi svim oblicima eksploatacije, a time se mora boriti i protiv kapitalizma samog, liberalni feminizam promiče ideologiju koja je uzrok patnje mnogih radnica i radnika.

Kako bismo se uistinu približili rodnoj ravnopravnosti trebamo se vratiti izvornim socijalističkim korijenima ženskog pokreta i zagovarati društveni poredak koji neće biti temeljen na eksploataciji i nejednakim odnosima između ljudi. Put do pravednog društva počinje spoznajom proturječnosti kapitalizma i svih opresivnih institucija koje kapitalizam drži na snazi, stoga je potrebno pravilno educirati sebe i ljude kojima se okružuješ. Stoga, podržimo kolektivnu borbu za pravednije društvo i Osmog marta izađimo na ulice! Osmi mart – feminizam i gotovo!