Zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo porastu migracija s Globalnog juga prema bogatijim zemljama Sjevera, a prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), čak dvije trećine svih migracija su ekonomske. Korist koju zemlje dolaska radne snage imaju je evidentna; čak trećina stanovnika Europske unije bit će u mirovni do 2050. godine, što je gotovo 150 milijuna stanovnika, a uz lošu demografsku sliku u većini zemalja EU potreba za stranim radnicima koji će nadomjestiti taj nedostatak neosporna je i gola činjenica.

U slučaju bogatih Zaljevskih zemalja problem nije loša demografska slika koliko nedostatak vlastite radne snage koja bi zadovoljila potrebe velikih građevinskih projekata. Razlog velike potražnje za radnicama u kućanstvu, ulazak je žena iz arapskih zemalja na tržište rada uz relativno visok standard koji ih oslobađa kućanskog rada. Međutim, korist zemalja koje su izvor jeftine radne snage, a posebno korist koju od migracija imaju sami radnici, daleko je one koju imaju zemlje u koje radnici dolaze. Klasičan je to slučaj eksploatacije siromašnih zemalja juga, a kroz primjer migrantskih radnica u kućanstvu u zemljama Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, vidjet ćemo da se radi o brutalnoj, dobro uhodanoj prevari globalnih razmjera.

Prema podacima ILO-a iz 2021. u arapskim zemljama ima 6,6 milijuna radnica u kućanstvu, te one čine značajan dio ukupne migrantske radne snage, a njihov udio u Zaljevskim zemljama još je značajniji. Tamo sektor rada u kućanstvu zapošljava čak do četvrtine svih migrantskih radnika. Iako brojne, one su jedna od najranjivijih skupina u društvu, a njihov je rad do nedavno bio u potpunosti isključen iz radnog zakonodavstva i prepušten samovolji poslodavaca ili tzv. sponzora.

U Zaljevskim zemljama odnos migrantskih radnika i poslodavca regulira sustav kafala. U tom sustavu poslodavac sponzorira vizu stranom radniku čime postaje „odgovoran“ za radnika, a radnik je s druge strane u potpunosti ovisan o svom sponzoru bez čije dozvole ne može promijeniti posao ni napustiti zemlju. U tom je odnosu sva moć na strani poslodavca-sponzora, pa on više nalikuje prisilnom nego dobrovoljnom radu, a o čemu se na Zapadu nešto više zna od Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. u Kataru, i otkrića da je pri gradnji stadiona i prateće infrastrukture za prvenstvo poginulo šest i pol tisuća radnika, uglavnom iz Indije, Bangladeša, Nepala, Šri Lanke i Pakistana.

UAE, kao i druge Zaljevske zemlje, spadaju u nekolicinu najbogatijih svjetskih zemalja s najvišim BDP-om, inicijalno zahvaljujući nafti, ali i velikim dijelom zahvaljujući migrantskim radnicima koji dolaze raditi u njihovom rastućem građevinskom i uslužnom sektoru. Samo za Emirate, procjena je da migranti čine više od 88 % ukupnog stanovništva (u slučaju Katara radi se čak o 95 % ukupne populacije). Prema izvještaju Human Rights Watcha (HRW) iz 2014. godine, migrantske radnice u kućanstvu, kojih je tada bilo 146 tisuća u Emiratima, uglavnom iz Azije i Afrike, izložene su teškom izrabljivanju, neisplati plaća, dvadesetosatnom radnom vremenu bez odmora, fizičkom nasilju i diskriminaciji.

Plaće i ugovori koje im nude u njihovim matičnim zemljama po dolasku u Emirate se zamjenjuju standardnim ugovorom s bitno nižim plaćama i daleko lošijim uvjetima rada.

Mnoge od njih žive u neadekvatnim uvjetima, te im se uskraćuje hrana i medicinska pomoć. U nekim se slučajevima njihov tretman svodi na prisilan rad ili trafficking. Izvještaj “I Already Bought You“ („Već sam te kupila“) odnosi se na istraživanje koje je autorica, Rothna Begum, sa suradnicima provela intervjuirajući 99 migrantskih radnica zaposlenih u kućanstvima UAE. Razgovori su pokazali da izrabljivanje počinje već u njihovim matičnim zemljama gdje ih agenti za regrutaciju vabe obećanjima o visokim zaradama, mogućnosti izlaska iz siromaštva, otplate dugova, obrazovanja i zdravstvene zaštite za članove njihove obitelji.

Plaće i ugovori koje im nude u njihovim matičnim zemljama po dolasku u Emirate se zamjenjuju standardnim ugovorom s bitno nižim plaćama i daleko lošijim uvjetima rada. Radnice dolaze uglavnom iz Filipina, Indonezije, Indije, Bangladeša, Šri Lanke, Nepala, Etiopije, Kenije i Ugande, premda brojevi variraju s obzirom na privremene zabrane izvoza radne snage koje pojedine zemlje uvode kako bi osigurale bolje uvjete za svoje državljanke. Privatne agencije za regrutaciju iz Emirata surađuju s agencijama u matičnim zemljama, sve kako bi olakšale sam proces ishođenja dozvole i dolazak radnica u Emirate.

Da se radi o lukrativnom poslu pokazuje velik broj od države licenciranih agencija za regrutaciju koje se oglašavaju. Na njihovim se stranicama mogu naći slike s informacijama o radnicama na osnovu kojih poslodavci mogu izabrati radnicu te aplicirati za radnu dozvolu na temelju koje kasnije dobivaju vizu. Čitava procedura, koja uključuje honorar i troškove agencije, dozvole za boravak, troškove leta i zdravstvenog pregleda, stoji između 2,5 do 4 tisuća dolara.

Udaranje, šamaranje, gušenje, pljuvanje, čupanje kose…

Agencije također garantiraju poslodavcu da će u prva dva do tri mjeseca zamijeniti radnicu u slučaju da poslodavac nije zadovoljan, ali nema garancija u slučaju da radnica pobjegne, zbog čega je raširena praksa da radnice zatvaraju u kuće sponzora-poslodavca. Kao što je ranije rečeno, ugovori koji su radnice potpisale u svojim matičnim zemljama agencije u Emiratima zamjenjuju sa standardnim ugovorom za radnice u kućanstvu koji su vlasti izdale 2014. godine i koji se jedini priznaje. Prema standardnom ugovoru radnice imaju pravo na osmosatni dnevni odmor (za spavanje), jedan slobodan dan u tjednu ili novčanu kompenzaciju za slobodan dan, i 30 dana godišnjeg odmora.

Uz to, ugovor poslodavcima dopušta da ugovorenu plaću mogu umanjiti za svaku štetu nastalu krivnjom ili nepažnjom radnice, što poslodavci zlorabljuju pa isplaćuju još manje plaće. Ugovor ne određuje plaću radnice, radno vrijeme niti naknadu za prekovremeni rad. Plaće koju poslodavci stavljaju u standardni ugovor obično su daleko niže od obećanih pa se tako u izvještaju navode primjeri radnica iz Filipina kojima su obećane plaće od 400 dolara mjesečno dok bi standardnim ugovorom dobivale znatno manje, između 190 i 330 dolara. Zbog te su prakse neke zemlje propisale minimalna primanja koje bi radnice trebale dobivati i odredile da se ugovori moraju verificirati u njihovim ambasadama, no Ministarstvo rada UAE poslalo je cirkularno pismo ambasadama u kojima ih poziva da prestanu s tom praksom, na što su neke od zemalja obustavile slanje radnica u Emirate.

Ugovori su diskriminatorni i po tome što se naknade u ugovorima temelje na nacionalnosti i rasi radnice (žene iz Afrike su manje plaćene od žena iz Azije), a ne na iskustvu, vještinama, težini posla ili uvjetima rada. Kako su radnice u kućanstvu eksplicitno isključene iz Zakona o radu, za njih nije zaduženo ministarstvo rada već ministarstvo unutarnjih poslova. Od 99 intervjuiranih radnica, njih dvadeset i dvije su izjavile da su ih poslodavci psihički, fizički ili seksualno zlostavljali. Fizičko zlostavljanje uključuje: udaranje sa štapovima ili kablovima, udaranje šakama, šamaranje, gušenje, pljuvanje i čupanje kose. Nekoliko je radnica reklo da su ih poslodavci redovito tukli kako bi radile više i bile brže. U nekoliko slučajeva u izvještaju se spominju situacije u kojima radnice dobivaju dodatne ozlijede bježeći od poslodavca-zlostavljača, a koje bi zadobile u padu s prozora ili balkona; u takvim slučajevima poslodavci-zlostavljači nisu htjeli zvati hitnu niti im pružiti medicinsku pomoć.

Posebno je brutalan slučaj dvadesetosmogodišnje Tahire, indonezijske radnice koju je zlostavljač tukao svaki dan. Jednom joj je slomio ruku zakrećući je iza njenih leđa, nakon čega ju nije htio odvesti doktoru iako ona zbog ozlijede nije mogla jesti ni raditi. Nedugo nakon toga ponovno ju je snažno ozlijedio bacivši cipelu na nju. Tahira je na kraju uspjela pobjeći i potražiti doktora, samo da bi joj rekli da je došla prekasno kako bi joj pomogli s rukom. U takvim ekstremnim situacijama nasilja, ako radnice i uspiju pobjeći, izložene su optužbama za bijeg od kuće koji je u Emiratima kažnjiv novčanom ili zatvorskom kaznom do godine dana zatvora. Osim radnice, i poslodavac-zlostavljač riskira kaznu ako ne prijavi policiji odbjeglu radnicu pa se često događa da, kada radnice napokon dođu do policije prijaviti poslodavca-zlostavljača, tamo ih već čeka njegova prijava za bijeg, uz dodatnu lažnu optužbu za krađu.

Osim fizičkog nasilja, radnice su svakodnevno izložene verbalnom i psihičkom nasilju. Poslodavac i članovi njegove obitelji ih vrijeđaju, nazivaju pogrdnim imenima, viču na njih, prijete im i ponižavaju ih. Većina radnica iz izvještaja bila je u situaciji da su im obećana veća primanja od onih koje su na kraju dobile u standardnom ugovoru. Čak i tada bilo je poslodavaca koji su plaćali manje od toga, a navode se slučajevi u kojima su radnice deportirane bez svoje zarade nakon dvogodišnjeg rada. Trećina intervjuiranih radnica je imalo iskustva s kašnjenjem plaće (nekima do 31 mjesec), a nekoliko ih je reklo da su im poslodavci rekli da će ih platiti nakon isteka dvogodišnjeg ugovora. Skoro sve su radile između 15 i 21 sat dnevno, samo nekoliko ih je imalo pauzu, odmor ili slobodan dan (a te koje su imale, uglavnom nisu smjele iz kuće).

Sve su se žalile na težak i zahtjevan rad radeći za više ljudi nego što im je inicijalno rečeno; radile su za proširene obitelji do 20 članova kućanstva. Po ulasku u UAE agenti i poslodavci bi im oduzimali putovnice, a često i telefone. Samo je 10 od 99 intervjuiranih radnica imalo svoje putovnice kod sebe, ostalima su putovnice zadržali poslodavci; inače, ILO oduzimanje putovnica vidi kao ključni element prisilnog rada. Ženama je bila ograničena komunikacija sa svojim obiteljima, ali i sa drugim radnicama; ograničeno im je kretanje, većina ih nije smjela napustiti kuću sponzora-poslodavca.

Neke su se tužile da su gladne i da im uskraćuju hranu, a nekima su troškove hrane oduzimali od plaće. Iako su poslodavci dužni plaćati zdravstveno osiguranje za radnice, neke su rekle da ih poslodavci nisu htjeli odvesti kod doktora pa čak ni u slučaju težih ozljeda. Skoro trećina radnica nije imala adekvatne uvjete za spavanje, neke su spavale u smočnicama, na podu na kartonskim kutijama. Neke od žena su tražile da ih poslodavci puste, ali oni su ih za uzvrat tražili nadoknadu agencijskih troškova.

Radnice koje pobjegnu iz ovog modernog ropstva njihove ambasade često ne primaju i šalju ih natrag agentima, a na snazi je i zakon koji kažnjava svakoga tko pomaže radnici koje je pobjegla od svog poslodavca.

Situacija danas

Kako je izvještaj objavljen prije čitavih deset godina, pitali smo autoricu Rothnu Begum kako stvari stoje danas. Jesu li se uvjeti rada radnica u kućanstvu popravili nakon deset godina u kojima su mediji, organizacije civilnog sektora kao i značajne međunarodne institucije, poput UN-a i ILO-a, izvještavale o problemima radnica migrantica, predlagale korektivne mjere i izdavale upozorenja Zaljevskim zemljama kako bi se situacija popravila?

„Migrantske radnice u kućanstvu i dalje se suočavaju s ozbiljnim zlostavljanjima u Zaljevskim državama, uključujući oduzimanje putovnica, prisilno zatvaranje, dugo radno vrijeme bez odmora ili slobodnih dana te verbalno, fizičko i seksualno zlostavljanje. U nekim slučajevima ta kršenja predstavljaju prisilni rad, kućno ropstvo ili trgovinu ljudima“, rekla nam je Begum.

Radnice su „i dalje vezane za svoje poslodavce prema sustavu kafala (sponzoriranja vize). Neke su zemlje provele manje reforme u svom sustavu, ali one se često ne odnose na radnice u kućanstvu“ koje ostaju „pod kontrolom poslodavaca koji ih mogu zlostavljati po želji“. Penalizacija radnica koje pobjegnu od poslodavca-zlostavljača je i dalje prisutna, a radnice se “suočavaju s optužbama za ‘bijeg’ kad pobjegnu od poslodavaca koji ih zlostavljaju. Mogu biti uhićene, novčano kažnjene i deportirane iz zemlje. Neke radnice također se suočavaju s izmišljenim optužbama u kojima njihovi poslodavci podnose lažne prijave za krađu ili druge zločine, pri čemu im prijeti uhićenje i zatvor.“

Iako su neke zemlje usvojile zakone o radnicama u kućanstvu koji reguliraju radno vrijeme, pauzu, odmor i nadnicu, što su sve pozitivni pomaci, kaže Begum, kafala sustav i dalje im, priječi da ostvare svoja prava. Uz navedeno neprovedba zakona pokazuje „da postoji malo ili nimalo nadzora nad radnim uvjetima za radnice u kućanstvu.“ Nakon Izvještaja HRW-a, Emirati su u dva navrata donijeli Zakon o radnicima u kućanstvu 2017. i 2022. godine. „Takvi su zakoni po prvi put radnicama u kućanstvu omogućili neka radnička prava prema zakonu. Međutim, on je slabiji od Zakona o radu za ostale radnike i ne zadovoljava međunarodne standarde.

Na primjer, Zakon o radnicima u kućanstvu predviđa da radnici u kućanstvu imaju pravo na dnevni odmor od 12 sati, uključujući najmanje osam uzastopnih sati odmora, što znači da mogu raditi do 12 sati dnevno. Nasuprot tome, zakon o radu za sve ostale radnike predviđa 8-satni radni dan ili 48-satni radni tjedan.“ Praksa oduzimanja putovnice, iako je u međuvremenu zakonom zabranjena, još je prisutna, između ostalog zbog toga što vlasti ne provode zabranu niti sankcioniraju poslodavce i agente koji to rade.

Na kraju nas je zanimalo jesu li navedene zemlje kršiteljice brojnih konvencija o ljudskim i radničkim pravima ikada pretrpjele bilo kakve sankcije. „Odgovorna tijela UN-a za ljudska prava, posebni izvjestitelji i ILO više su puta govorili UAE-u i drugim zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju da osiguraju prava migrantima koji rade u kućanstvu. Katar je prijavljen zbog nepoštovanja Konvencije ILO-a o prisilnom radu te je sklopio je sporazum s ILO-om nakon što su katarske vlasti pristale poduzeti niz reformi“, rekla nam je Rothna Begum.

Da se situacija nije bitno popravila pokazuju nam noviji članci na temu; ako išta, samo je postala surovija. Guardian u članku iz listopada 2023. godine prenosi dijelove razgovora s 14 žena iz istočne Afrike i s Filipina koje svjedoče da se iste prakse ponavljaju i dalje. No postoji i novi moment: sada su žene zatvorene u agencijama za regrutaciju u neadekvatnim uvjetima, gdje im se također uskraćuje hrana, a izložene su i nasilju od strane agenata dok čekaju da ih prodaju preko aplikacija i društvenih medija. Jedna radnica svjedoči: „Ležimo zajedno na podu dok nas netko ne kupi.“ Proces u kojem su žene zatvorene u agencijama, ne zarađuju i ne mogu slati novac niti se javiti svojim obiteljima može trajati nekoliko mjeseci.

Agencije se redovito oglašavaju na društvenim mrežama (Facebooku, Instagramu i TikToku), a radnice moraju snimati videa na temelju kojih ih poslodavci odabiru. I dalje se njihove plaće određuju na temelju rase, pa tako Afrikanke zarađuju manje od Filipinki, a čitava stvar je dodatno dehumanizirajuća za radnice jer ih se oglašava kao robu koja se jednostavno može kupiti, zamijeniti ili vratiti. „Uzmite kućnu pomoćnicu na puno radno vrijeme, ili vizu on-line u samo 5 minuta, Otkažite bilo kada… Poslat ćemo ju Uberom isti dan“, navodi jedan od oglasa agencija, ili „Nema zakonske odgovornosti, pomoćnice ostaju na našim vizama pa ne trebate brinuti o pravnim posljedicama. Ako nešto pođe po krivu (odbjegla radnica, trudnoća), mi smo odgovorni za moguće tužbe ili odlaske na policiju.“

I u EU ima modernog ropstva

Prije nego samozadovoljno zaključimo da se takve stvari ne mogu dešavati kod nas u civiliziranoj Europi, samo se treba osvrnuti na nedavno objavljen Izvještaj pučke pravobraniteljice za 2023., tekst Ivane Perić u Novostima ili zaviriti kod susjeda. Italija doduše nama kafalu, ali zato ima caporalato (vođa bande na talijanskom). To je također rasprostranjen sustav izrabljivanja migrantske radne snage u Italiji, uglavnom u sektoru poljoprivrede.

Caporalato je, prema odvjetniku koji se bavi radničkim pravima, „postao sustav za kontrolu cijene rada“ i stoga „kompanijama nije u interesu išta promijeniti“. Migrante (posebno one najosjetljivije – bez papira) regrutira posrednik te ih se prisiljava da rade po 12 sati dnevno, i žive u nehumanim uvjetima za nadnice od 3-4 eura na sat berući grožđe za vrhunska talijanska vina.

Vidjet ćemo da su priče o izrabljivanju radnika migranata vrlo slične. Pomoć međunarodnih institucija usprkos trudu uključenih ne pokazuje rezultate bez uključivanja zemlje dolaska i matičnih zemalja radnica. Međutim, teško da stvarnu pomoć mogu očekivati od država u koje dolaze, jer je njihov jeftin rad izvor njihovog bogatstva. Uostalom, prema izvješću Međunarodne organizacije rada, Vlada UAE ne smatra se odgovornom za zaštitu migrantskih radnica niti smatra da je njezina zadaća rješavati sukobe između radnica i sponzora-poslodavaca.

Matične države radnica također ne čine dovoljno, što bi svakako trebale, jer se dobar dio njihove ekonomije oslanja na rad emigracije i novčane doznake koje radnici šalju svojim obiteljima (u slučaju Bangladeša, doznake su jedan su od važnih faktora razvoja zemlje). U borbi za svoja prava migrantski radnici su manje-više prepušteni sami sebi, a najbolje su im šanse u sindikalnom organiziranju, što pokazuje i primjer Međunarodne federacije radnika u domaćinstvu (IDWF). Ipak, bez šire društveno-političke podrške, surova eksploatacija ostat će njihova realnost i u narednim godinama.

Tekst je izvorno objavljen na Radničkim pravima 24. svibnja, 2024.