Nužnost kontekstualizacije Marksistička kritika LGBTIQ aktivizma u Hrvatskoj

Ovaj tekst predstavlja pokušaj nadopune teksta Sonje Krivokapić “Zablude identitetskih politika” koji je objavljen 14. lipnja kao kritika percipiranih političkih polazišta Zagreb Pridea kao organizacije i Povorke ponosa kao prosvjeda. Pogled na LGBTIQ aktivizam općenito, a onda i na onaj u Hrvatskoj, iz marksističke perspektive čini mi se nužnim pa je onda jako dobro što je jedan tekst iz te perspektive proizveden. Međutim, tu postoje neka ograničenja. Ne mislim generalno na marksistički pristup temi, nego zapravo na njegovu nedosljednu primjenu.

Užasi postmoderne

Prvo nekoliko generalnih zamjerki koje nisu možda toliko ključne općenito za raspravu, ali u tekstu na koji se referiram dosta zamagljuju poantu rasprave. Prvo, u referiranju na marksizam i liberalnu ideologiju/liberalizam, prisutno je konstantno neprecizno korištenje termina i miješanje ideologije, politike, teorije i metode analize. To onemogućava da se shvati što autorica zapravo identificira kao izvorište zabluda LGBTIQ aktivistkinja i što nam je u skladu s time činiti. Pojmovi vezani uz skup teorija koje nazivamo postmodernističkima i neke od općih dobro poznatih kritika koje se uz njih vezuju, sasvim su nategnuto i zapravo bez ikakve analize pripisani skupini aktivistkinja kako bi se jednim potezom diskreditirali njihovi napori. Drugim riječima, ovdje je kritika jednog skupa teorija primijenjena kao kritika neke sasvim konkretne prakse koja djeluje u nekim vrlo ograničenim uvjetima koji tu uopće nisu dotaknuti. Nije baš razvidno kako su točno Fukuyamin kraj povijesti, dekonstrukcija i drugi neprecizno nabačeni pojmovi oblikovali materijalni i ideološki krajolik u kojem LGBTIQ aktivistkinje u Hrvatskoj djeluju. Autorica tvrdi da valja promatrati društvo u cjelini, da bi se u tekstu hvatala pojedinih pojmova iz proglasa i natpisa na pojedinim transparentima: kritizira način na koji je u proglasu korišten pojam slobode i kuka kako anti-kapitalistički transparenti ne zahvaćaju kompleksnost kapitalizma. Ona se dakle, kao i postmodernističke teorije koje napada, bavi isključivo diskursom.

Čest je problem s nekim lijevim kritičarima/kama što se vazda žale na “užase post-moderne”, a bez da se s njima ikada uhvate u koštac. “Politika Zagreb Pride je proizišla iz liberalne ideologije” – u nekoj mjeri vjerojatno jest, ali u velikoj mjeri je takva kakva jest i teže se mijenja ili radikalizira naprosto zbog materijalnih uvjeta svoga djelovanja, a to su uvjeti koje Zagreb Pride dijeli s mnogim drugim lijevo orijentiranim organizacijama civilnoga društva zbog strukturnih ograničenja mogućnostima djelovanja ljevice u Hrvatskoj od 1990-ih nadalje.

Činjenica postojanja brojnih ograničenja i kontradikcije za djelovanje unutar organizacija civilnog društva, napose ako se ono želi afirmirati kao anti-kapitalističko, ne znači da ih aktivistkinje koje u njima djeluju nisu svjesne. Pogotovo ako organizacija ne proizvodi samo kritiku već mora odgovoriti na konkretne probleme neke socijalno marginalizirane skupine.

Ograničenja djelovanja unutar civilnoga društva

Da bi praksa od nje imala koristi, materijalistička analiza/kritika mora biti kontekstualno specifična. Krivokapićina kritika to nipošto nije. Aktivističke skupine ne potrebuju lekcije iz marksologije, već razumijevanje koji su to specifični uvjeti doveli do detektiranih kontradikcija i ograničenja njihovog djelovanja. Neke od tih kontradikcija u našem kontekstu proizlaze iz smještenosti većine lijevih organizacija unutar polja civilnog društva. Kao što je objasnio Tomislav Medak u izlaganju Civilno društvo i politički rad na ljevici, točne su kritike koje detektiraju da su inicijative i organizacije civilnog društva pomagale u implementaciji liberalnih reformi, te da zbog svoje pozicije omeđene tržištem i državom u kojoj one imaju funkciju korektiva i ublažavanja njihovih problema i kontradikcija, one zapravo usporavaju radikalnije promjene i učvršćuju dominaciju kapitalističkog uređenja. Međutim, te su kritike ograničene utoliko što ne uzimaju u obzir i ne analiziraju specifične historijske uvijete razvoja liberalizma kao ni nastanak i današnju strukturnu poziciju civilnog društva u Hrvatskoj, a koji onda imaju određene konzekvence na horizont mogućnosti djelovanja pojedinih organizacija i ljevice općenito (vidi u 3k: kapital, klasa, kritika – Časopis centra za radničke studije / god. 1, br. 1, 2014). Činjenica postojanja brojnih ograničenja i kontradikcije za djelovanje unutar organizacija civilnog društva, napose ako se ono želi afirmirati kao anti-kapitalističko, ne znači da ih aktivistkinje koje u njima djeluju nisu svjesne. Pogotovo ako organizacija ne proizvodi samo kritiku već mora odgovoriti na konkretne probleme neke socijalno marginalizirane skupine. Primjerice organizacija skloništa ili pravne pomoći za žrtve nasilja podrazumijeva velike financijske, prostorne i ljudske resurse, koje je često jedino moguće osigurati apliciranjem na europske projekte koji zahtijevaju određeno ustrojstvo organizacije, birokratizaciju te korištenje određenog diskursa (u ovom slučaju, diskurs ljudskih prava). Ti su zahtjevi često u kontradikciji s vrijednostima i principima djelovanja pojedine organizacije, ali one ipak za njima posežu. To ne bih nužno nazvala pristajanjem na kompromise, već bespredrasudnim odnošenjem prema određenim činjenicama s kojima treba računati pri procjeni provodljivosti određene radnje. Znademo koliko su aktivizam iz perspektive ljudskih prava, kao i generalno legalističke taktike, ograničeni i manjkavi, ali se niti njihovim potpunim izbjegavanjem u trenutnim uvjetima neće mnogo postići, niti praktično niti kritički.

Identiteti i politička subjektivacija

U Krivokapićinom su tekstu ipak načete neke vrlo bitne teme. Jedna se tiče definicije patrijarhata kako je definirana na Prideovoj stranici. Ona je dakako ograničena utoliko što je ahistorijska te patrijarhat vidi kao izvor drugih oblika opresije uključujući i kapitalizam. Kod takvih poimanja, objašnjena je samo manifestna logika patrijarhata, ali nije razvidno što točno patrijarhat pokreće. Također se slažem da esencijalističko shvaćanje identiteta onemogućava raspravu o razumijevanju porijekla i dinamike opresija, ali nije jasno zašto je ta ideja pripisana Zagreb Prideu i zašto se uopće kuka nad činjenicom kako neke osobe shvaćaju svoj identitet. Shvaćanje LGBTIQ identiteta kao prirodnog jest dakako krivo i čak opasno ako ga aktivistkinje neprestano promoviraju, ali kritizirati individualne osobe zbog načina na koji shvaćaju svoj identitet zapravo reproducira tip opresije kakvim su te osobe neprekidno izložene, a to je iskustvo da uvijek neka stručna ili generalno neka druga osoba iz pozicije moći i privilegije bolje zna kakav je zapravo njihov identitet i kako im je razmišljati o njemu. Neprivilegirane osobe nisu tu da ozbiljuju ničije teorijske ideale, već je na teoretičarkama i aktivistkinjama da promišljaju o tome što je dovelo do toga da se osobe identificiraju na određeni način. To nije samo pitanje važno queer aktivistkinjama, već je jako važno i marksističkim teoretičarkama koje promišljaju o krizi političkog subjekta lijevih borbi (primjerice, zašto će se osobe prije identificirati kao pripadnice određene rase, spolnog identiteta, a ne određene klase je vrlo važno pitanje za praksu i političku mobilizaciju).

Foto RP | LGBTIQ aktivizam

Problem diskrepancije između življenog iskustva i političkog identiteta koji je naznačen u tekstu vrlo je bitan kod ovog pitanja, ali je nešto kompleksniji nego što je predstavljen. Življeno iskustvo o kojima LGBTIQ osobe i aktivistkinje govore ne odnosi se na “homoseksualnu želju“ na koju se nakalemljuje političko, već na iskustvo socijalne, ekonomske i društvene marginalizacije. LGBTIQ osobe niže klase su među socijalno najmarginaliziranijim skupinama u društvu, a ne možemo razmišljati kako klasna opresija funkcionira ako ne uzmemo u obzir položaj i iskustva onih najmarginaliziranijih. Krivokapić afirmira važnost klase, ali sa zaključkom koji ne skreće pažnju na specifične probleme queer osoba niže klase, nego koji te probleme detektira kao manje važnim u kontekstu klasne borbe. Problem što se bilo koja LGBTIQ pitanja u nekim tobože lijevim krugovima automatski shvaćaju kao identitetska, temelji se na najmanje jednoj krivoj pretpostavci, a to je da razne osi opresije djeluju odvojeno, te da postoji jedna primarna – klasna, i druge sekundarne opresije te da se te razne osi opresije manifestiraju kao odvojene i na osobnoj razini. Zapadnjačka liberalna varijanta shvaćanja odvojenih osi opresije pojavljuje se pod pojmom “intersekcionalnosti” kojoj je najveći teorijski doseg opis stanja da su neke osobe opresirane prema raznim osima, a taktički da se nastoji nominalno politički reprezentirati te osobe u raznim tijelima i organizacijama (to su teorijska i politička ograničenja istovjetna onima liberalnog feminizma). Marksističke feministkinje su u svojoj kritici teorije dualnog sistema objasnile kako kapitalizam i patrijarhat ne djeluju kao dva odvojena sustava opresije, već su heteropatrijarhalni odnosi u društvu podređeni procesu akumulacije kapitala. U skladu s tim, niti manifestacije opresije na jednoj osobi se ne mogu promatrati odvojeno, u smislu da se može jasno razlučiti u kojem je momentu netko opresiran kao žena, a u kojem kao radnica. I dok možda operiraju na kvalitativno drugačije načine, dimenzije opresije se bitno međusobno konstituiraju. Njihovim razdvajanjem dolazimo do svojevrsnog cijepanja osobe na dijelove te do epistemološke partikularizacije koja određena znanja (o iskustvima opresije) izdvajaju iz drugih oblika znanja.
Ako težimo mišljenju totaliteta unutar kojeg su razne dimenzije organski povezane, niti jednu formu socijalne diferencijacije ne možemo zanemariti ili označiti kao sekundarnu. Do totaliteta se može doći kretanjem među brojnim partikularnim imanentnim točka gledišta. Pod točkama gledišta se ovdje ne misli, kao kod nekih stand point teorija izvedenih iz Georgya Lukácsa da osoba s nekim iskustvom opresije nužno ima epistemološki privilegiranu poziciju za razumijevanje sustava koji je opresira (npr. da proletarijat nužno zbog svoje pozicije u sustavu proizvodnje ima bolju poziciju za razumijevanje funkcioniranja kapitalizma, ili žene patrijarhata itd.). Ali to isto tako ne znači da je legitimno odbaciti naizgled ne-klasne opresije ili diskreditirati osobe zbog načina na koji doživljavaju svoju opresiju.

Gledano na razini sistemskih konflikata, rodni, rasni i drugi konflikti u društvu se ne mogu ekstrapolirati od klasnih konflikata, ali varijable roda, rase, itd. moraju biti uzete u obzir pri klasnoj analizi. Iako se neka skupina ne subjektivira i buni kao pripadnica određene klase, ona se ipak može suprotstavljati kapitalizmu, dok istovremeno nisu svi oblici radničke borbe koji su bili shvaćani kao klasna borba bili nužno revolucionarni i to stoga što su se borili za poboljšanje radničke pozicije unutar kapitalističkog sustava. Feminističke i LGBTIQ borbe se često ne priznaju kao dio klasne borbe jer progovaraju s poziciji i o pitanjima koji se naizgled ne tiču sustava formalne proizvodnje i tržišta, ali one itekako mogu djelovati subverzivno prema cjelini sustava.

Marksističke feministkinje su u svojoj kritici teorije dualnog sistema objasnile kako kapitalizam i patrijarhat ne djeluju kao dva odvojena sustava opresije, već su heteropatrijarhalni odnosi u društvu podređeni procesu akumulacije kapitala. U skladu s tim, niti manifestacije opresije na jednoj osobi se ne mogu promatrati odvojeno, u smislu da se može jasno razlučiti u kojem je momentu netko opresiran kao žena, a u kojem kao radnica.

Mogućnosti i ograničenja queer aktivizma

Krivokapić tvrdi da ideologija Zagreb Pridea samo nominalno slijedi queer teoriju i to time što nabraja razne identitete osoba za koje se zalaže. Međutim, ne dobivamo prijedlog kako bi se to točno dosljedni queer aktivizam bez reference na LGBTI identitete u danim uvjetima trebao izgledati. U Hrvatskoj nema dovoljno organizacija koje adresiraju probleme LGBTIQ osoba da bi se jedna od najvidljivijih mogla terminološki distancirati od velike većine osoba koje su njezin adresat. Ne postoji dovoljno organizacija da bi se problemi LGBTIQ osoba mogli adresirati iz raznih perspektiva pa da bi onda rad pojedine organizacije mogao biti u potpunosti ideološki dosljedan. Čak i ako polazimo od pretpostavki queer teorije i težimo, primjerice društvu u potpunosti oslobođenom rodni normi, i dalje nam je do ostvarivanja toga cilja često nužno koristiti neke taktike koje nisu sasvim queer. Mi možemo unutar sebe u potpunosti osvijestiti i isključiti djelovanje rodnih pojmova, ali će oni i dalje nastaviti postojati oko nas, a ako želimo djelovati i mijenjati taj okoliš, često moramo koristiti njegove pojmove iako u konačnici težimo njihovom dokinuću. U danim uvjetima, dosljedne queer taktike mogle bi predstaviti i ozbiljne prepreke u ostvarivanju ikakvih koraka prema ostvarenju društva kakvog želimo. Prvenstveno, ako nismo pažljive, queer se može pretvoriti u terminološku i socijalnu apstrakciju koja prikriva klasne, rasne i druge nejednakosti, pa bi iz toga provoditi čisti queer aktivizam moglo značiti ispustiti iz vida specifičnosti s kojima se osobe raznih identiteta susreću, a ne identificiraju se nužno kao queer. Nadalje, radikalni queer aktivizam može umanjiti mogućnost suradnje s mogućim saveznicama poput radničkih, feminističkih i drugih organizacija koje ne razmišljaju dovoljno radikalno o pitanjima spola/roda ili imaju članstvo koje nije sasvim oslobođeno predrasuda. U situaciji sveprisutne homofobije i transfobije, čak i na mjestima na kojima ih ne očekujemo, često smo prisiljene “umanjiti kvirstvo” (koliko je to kome moguće) kako bi se postigle neke suradnje i rezultati, jer suprotan bi izbor aktivistkinja vjerojatno rezultirao njihovom političkom marginalnošću. A njihova politička marginalnost značila bi reprodukciju socijalne marginalizacije grupe kojoj su odgovorne. Jer mnoge osobe nemaju svoj queer urbani geto i ne mogu jednostavno odlučiti ne miješati se s ostatkom svijeta.

S druge strane, upravo queer teorija i aktivizam, nasuprot mejnstrim LGBTIQ aktivizmu, imaju najveći potencijal spajanja s marksističkom teorijom i lijevim aktivizmom. Kao što je to učinjeno i iz feminističke perspektive, marksistički pojmovi mogu biti kritizirani i nadopunjeni iz queer perspektive na način koji je sasvim konzistentan s marksovom metodom i što onda može otvoriti sasvim nova razumijevanja totaliteta kapitalističkog sustava. Također, valja prepoznati potencijal koji neke LGBTIQ borbe imaju za klasnu borbu. Primjerice zalaganje za obiteljsku jednakost može se na prvu činiti kao zalaganje za neku buržujsku instituciju organiziranu oko privatnog vlasništva i njegovog nasljeđivanja, ali inzistiranje na njezinoj sve većoj inkluzivnosti je korak prema njezinom dokidanju ili radikalnoj transformaciji, što je jedan od zajedničkih ciljeva queer i klasne borbe. Ono što queer aktivistkinje zahtijevaju od svojih drugih suborkinja je podrška koja neće biti samo nominalna, a pogotovo ne neko tobožnje razumijevanje problema koje će na kraju završiti patronizirajućim zaključkom o manjoj relevantnosti ili promašenosti naših borbi.