Novi nasrtaj kapitala u režiji SAD-a i EU Intervju s Draženom Matičekom iz Platforme Zaustavimo TTIP

U New Yorku je ovaj tjedan započela 13. runda pregovora između SAD-a i Evropske unije o TTIP-u, trgovinskom sporazumu koji bi mogao zadati golemi udarac evropskom radničkom stanovništvu i standardu.

TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo) već godinama izaziva revolt među širom populacijom diljem Evrope i SAD-a, budući da predstavlja novi nasrtaj kapitala na radnička prava, prehranu, zdravlje, okoliš, zdravstvo, državno-pravnu suverenost. S posebnim naglaskom na radnički aspekt, razgovarali smo s Draženom Matičekom, članom Centra za demokratizaciju koji je dio Platforme Zaustavimo TTIP, mreže udruga koje se bore protiv potpisivanja ovog iznimno štetnog sporazuma.

Dražen Matiček iz Platforme Zaustavimo TTIP

Znamo da TTIP za članice EU, uključujući i Hrvatsku, ne znači samo ulazak GMO-a kroz velika vrata. Što je TTIP ukratko i koliko je zapravo javnost upoznata s ovim štetnim ugovorom koji je ovaj mjesec, unatoč brojnim prosvjedima poljoprivrednika i radnika diljem Evrope o kojima smo ovaj tjedan imali priliku čitati, već ušao u 13. rundu pregovora?

Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo, ili TTIP, je ugovor o slobodnoj trgovini koji se trenutno, potpuno tajno, nedemokratski i netransparentno, pregovara između Evropske unije i SAD-a s ciljem uklanjanja carinskih i necarinskih barijera trgovini, odnosno profitu. Dok su carinske barijere razumljive same po sebi, bitno je naglasiti da su necarinske u principu svi zakoni, regulative ili prakse koje štite radničku klasu, okoliš i sl., poput restrikcija prema GMO-u u EU. Što se svijesti javnosti tiče, u zapadnoj Evropi su mnogo više upoznati sa štetnostima ugovora nego kod nas. Primjerice, u Berlinu je u listopadu prošle godine protiv sporazuma prosvjedovalo čak 250 tisuća ljudi. Što se RH tiče, prije nekoliko mjeseci održavali su se izbori, a TTIP se u kampanji nije ni spomenuo, što dovoljno govori o tome koliki je on, recimo to tako, politički i javni problem u RH. Međutim, i cilj pregovarača s obe strane Atlantika je da se o TTIP-u što manje zna, pa tako skrivaju tekst ugovora kao zmija noge. Vrlo je važno napomenuti i da TTIP nije jedini takav ugovor. EU s Kanadom planira potpisati sličan Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski ugovor, ili CETA-u. Za razliku od TTIP-a, pregovori oko CETA-e već su završeni, a početak procesa ratifikacije se očekuje kroz nekoliko mjeseci. Iako, jedan je belgijski pokrajinski parlament ovaj tjedan izglasao rezoluciju protiv ratifikacije CETA-e, tako da bitka još nije izgubljena.

Hrvatska trenutno ima četiri ISDS postupka u tijeku te jedan ‘na vidiku’ budući da su banke najavile tužbu zbog zakona koji se tiču konverzije kredita u švicarskim francima. Kako su oni, naravno tajni, ne zna se za koje smo iznose tuženi

Jedan od najspornijih elemenata TTIP-a bio je ISDS, mehanizam koji stranim ulagačima omogućava da putem međunarodnog arbitražnog suda traže naknadu od vlade neke države ukoliko procijene da su njihovi profiti ugroženi zakonima ili političkim odlukama vlada tih navodno suverenih država. Nakon niza protesta, Evropska komisija je ISDS prošle godine zamijenila navodno novim mehanizmom ICS-om. Je li taj mehanizam drukčiji ili se radi o kozmetičkim promjenama?

Radi se isključivo o kozmetičkim promjenama. Primjerice, omogućilo se pravo žalbe na prvostupanjsku presudu arbitražne komisije, a investitorima bi se automatski prekinuo svaki postupak na nacionalnim zakonodavstvima o istom predmetu ukoliko bi podigli tužbu pred ICS-om. Međutim, to ne mijenja činjenicu da su to i dalje privatne, pristrane, nedemokratske, netransparentne i jednosmjerne arbitraže. Država ne može tužiti investitora, a arbitri imaju veliki financijski interes da takvih arbitraža bude što više (plaćeni su i više tisuća dolara po danu). Da skratim, i ISDS i ICS su paralelni pravni sustavi koji zaobilaze i nacionalno i evropsko zakonodavstvo te korporacijama omogućavaju pravo da tuže države temeljeno na odredbama o zaštiti investitora iz raznih trgovinskih ugovora, umjesto na demokratski, odnosno kroz parlamente, donesenim zakonima.

U Hrvatskoj je najpoznatiji slučaj takvog “rješavanja sporova” između kapitala i države onaj u kojem je mađarski MOL tužio hrvatsku vladu pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu. Da li je dostupan podatak koliki je iznos Republika Hrvatska već do sada isplatila stranim korporacijama na temelju ISDS-a?

Hrvatska trenutno ima četiri ISDS postupka u tijeku te jedan „na vidiku“ budući da su banke najavile tužbu zbog zakona koji se tiču konverzije kredita u švicarskim francima. Kako su oni, naravno tajni, ne zna se za koje smo iznose tuženi. Što se MOL-ove tužbe tiče, pojedini mediji su baratali brojkom od dvije milijarde kuna. Isto tako, postojale su još dvije tužbe protiv RH koje su odbačene, tako da stranim korporacijama na temelju ISDS-a nismo još isplatili ništa. Međutim, jako je bitno naglasiti da u tim postupcima eventualna odšteta nije jedini trošak. Kako takve arbitraže traju godinama, više-milijunski iznosi se troše na naknade odvjetnicima i pravnim timovima, što bi u slučaju države značilo javni novac.

SAD je od temeljnih konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO) usvojio i ratificirao njih samo dvije, a među neusvojenima se nalaze i one o slobodi radničkog udruživanja i kolektivnog pregovaranja, te minimalnoj dobi za zaposlenje. Što bi za hrvatsko radno zakonodavstvo, konkretno, za radnike u Hrvatskoj značilo potpisivanje TTIP-a te zašto kod nas prolazi još jedan Prvi maj a da niti jednom od organizatora ovogodišnjih prosvjeda ili marševa TTIP nije u fokusu?

Uklanjanje necarinskih barijera o kojima sam govorio, a u koje spadaju i radnička prava te zakonodavstvo, provodi se kroz tzv. Regulatornu suradnju. Radi se o međusobnom priznavanju ili izjednačavanju standarda između dvije strane, u ovom slučaju SAD-a i EU. Kako je suludo očekivati da će SAD osnaživati vlastite radničke regulative, zakone i prava ne bi li ih uskladio s evropskim, jer bi se u tom slučaju radilo o većim troškovima za korporacije pa TTIP ne bi niti imao smisla, možemo očekivati ‘utrku prema dnu’. Što se ILO konvencija tiče, EU ih je potpisao svih osam, a SAD, spomenuli ste, samo dvije. Što konkretno od TTIP-a i CETA-e možemo očekivati dobro opisuje sljedeći primjer. Egipatski je parlament nakon Arapskog proljeća odlučio podići iznos minimalne plaće ne bi li je uskladilo s inflacijom. Međutim, to nije spriječilo francusku korporaciju Veoliu da tuži Egipat zbog takve odluke. Na kojem su nivou i koliki faktor u ovoj priči zaštita radnička prava, prosudite sami.

No, ne bih izdvajao radnička prava kao jedina ugrožena. Što znači dobra plaća i sigurno radno mjesto ako u krugu sto kilometara nema pitke vode? Ugrožena su i okolišna prava, javni servisi i usluge, poljoprivreda i ostalo. Također, ne radi se ovdje niti o sukobu ‘dobre EU’ protiv ‘zločestog SAD-a’. Recimo, da je TTIP bio na snazi, nikad se ne bi saznalo da je Volkswagen varao na eko testovima jer bi SAD, koji ima snažnije regulative u autoindustriji od EU, priznao evropske testove i nikom ništa. Radi se isključivo o sukobu interesa međunarodnih korporacija, odnosno financijske elite, kontra svih ostalih, pa čak i protiv “slobodnog” tržišta koje neoliberalna paradigma diže u nebo, jer će TTIP i CETA uništiti male i srednje tvrtke što dovodi do smanjenja, a ne povećanja konkurencije.

Obećanja političkih elita prije NAFTA-e bila su identična kao i za TTIP i CETA-u. Povećanje broja radnih mjesta, povećanje standarda i kvalitete života i sl. Drugim riječima, obećava se med i mlijeko, a stvaran rezultat je dijametralno suprotan.

Sličan ugovor poput TTIP-a već je potpisan u devedesetima između SAD-a i Meksika. Što je potpisivanje NAFTA-e značilo za radnike u ove dvije države?

Zbog jeftinijeg rada, mnoge američke kompanije su preselile proizvodnju u Meksiko što je rezultiralo gubitkom od oko milijun radnih mjesta u SAD-u te smanjenjem plaća. S druge strane, Meksiku je uništen okoliš i poljoprivreda, što je rezultiralo s preko milijun radnih mjesta manje u tom sektoru. Posljedično, broj ljudi koji iz ekonomskih razloga emigriraju iz Meksika se udvostručio ,a nejednakost je porasla. Uz sve to, korporacije su putem ISDS tužbi direktno uprihodile preko 350 milijuna dolara javnog novca. Obećanja političkih elita prije NAFTA-e bila su identična kao i za TTIP i CETA-u – povećanje broja radnih mjesta, povećanje standarda i kvalitete života i sl. Drugim riječima, obećava se med i mlijeko, a stvaran rezultat je dijametralno suprotan.

Bivši zamjenik ministrice vanjskih i evropskih poslova Joško Klisović koji je bio jedan od najaktivnijih zagovaratelja TTIP-a u Hrvatskoj u više je navrata isticao kako će potpisivanje TTIP donijeti korist građanima Hrvatske. Na temelju kojih analiza je donesena takva procjene i da li od nove vlade Tihomira Oreškovića možemo očekivati istu politiku?

Ne mogu vam odgovoriti na temelju čega su zauzeli takav stav jer studija utjecaja TTIP-a na Hrvatsku još nije dovršena, a upitno je koliko će ona biti nepristrana i objektivna jednom kada se dovrši budući da ju provodi PricewaterhouseCoopers, član Transatlantskog poslovnog vijeća, jedne od najmoćnijih lobističkih mreža u Bruxellesu, ali i u Washingtonu, koja aktivno lobira za TTIP, i Centar za međunarodni razvoj, čiji je osnivač Ante Babić donedavni glavni tajnik Udruženja stranih ulagača, organizacije koja zastupa interese stranih korporacija u Hrvatskoj, poput Coca Cole ili već spomenutog MOL-a. Što se Timovog tima tiče, realno je očekivati isti stav prema TTIP-u i CETA-i kakav je imala i prošla vlast.

Na kakav je oblik otpora do sada TTIP nailazio u Hrvatskoj, kakav u ostalim članicama Evropske unije, a kakav u SAD-u? Da li je do sada stvorena dovoljno snažna mreža otpora koja će imati snagu da se suprotstavi ovom štetnom sporazumu ukoliko uđemo u fazu njegovog potvrđivanja kroz nacionalne parlamente?

U Hrvatskoj je nailazio na relativno slab otpor. No primjerice, pri prikupljanju potpisa protiv spomenutih trgovinskih ugovora u sklopu Evropske građanske inicijative ECI (mehanizam koji omogućava građanima EU participaciju u razvijanju politika EU) Hrvatska je premašila zadanu kvotu, odnosno sakupljen je dovoljan broj potpisa. Platformi Zaustavimo TTIP je plan u vrlo skorom roku kampanju podići na viši nivo i intenzivirati otpor tim ugovorima pa pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže.

Potpisivanje peticije protiv TTIP-a u Zagrebu

Što se zapadne Evrope tiče, tamo su kampanje mnogo jače odnosno postoji snažna mreža otpora. Nije ni spomenuti parlament belgijske pokrajine Walloon samoinicijativno odbacio CETA-u, na to su ih natjerali njihovi građani. U SAD-u se oponenti sporazumima uvelike više koncentriraju na TPP (pandan TTIP-u ispregovaran sa azijskim i zemljama Južne Amerike).

Kako su Komisija i kapital reagirali na peticiju koju je protiv TTIP-a potpisalo više od tri milijuna i 400 tisuća stanovnika EU? Da li u EU uopće postoje parlamentarne partije koje su u svoj program uvrstile borbu protiv ovog štetnog ugovora?

Proglasili su je nevažećom. Tražilo se od Komisije da preporuči Vijeću Evrope da im ukine mandat za pregovaranje oko TTIP-a i CETA-e na što je EK rekla da im to nije u sferi djelovanja. Što se partija tiče, mnoge se protive ovim sporazumima, ali se uglavnom radi o manjim zelenim i “radikalno” lijevim partijama, dok su one najveće u pravilu za.

U slučaju da se TTIP na kraju pregovora ne potvrdi u nacionalnim parlamentima i odbaci kao takav, u cjelini, još uvijek postoji mogućnost da se brojni po radnike štetni dogovori između kapitala i kompradorske političke elite proguraju u zakonodavstva EU članica, uključujući i ono hrvatsko, putem EU Direktiva. Da li to znači da je jedina stvarno učinkovita borba protiv diktature kapitala ona koja će biti u stanju mobilizirati radnike da se na razini radnog mjesta izbore za svoj neposredni interes, na sličan način na koji su to ovaj tjedan uspjeli studenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

Izreka kaže, misli globalno, djeluj lokalno. Nitko se neće izboriti za naša prava, osim nas samih. Spomenuli ste Filozofski. Prodekanica Galić danas ne bi više bila prodekanica, a dekan Previšić ne bi bio pred smjenom da se studenti nisu pobunili i organizirali kroz plenum.