(Ne)uređenost i pregled rubnih pitanja u BiH O radničkom položaju i perspektivama u podijeljenoj daytonskoj BiH

Sociolog i aktivist iz BiH te autor na portalu Prometej.ba Mirza Šaćiri piše za Radnički tekst o (ne)uređenosti i pregledu rubnih pitanja u BiH. U današnjoj Bosni i Hercegovini caruje siromaštvo i eksploatacija narodnih masa od strane tajkunsko-političkih elita koje već desetljećima besramno pljačkaju narod pod plaštom nacionalizma. Gordijski čvor upravnog nereda, etnonacionalnih politika i izrabljivanja radnog naroda BiH može se krenuti rezati jedino emancipatornom politikom ujedinjavanja bošnjačkih, hrvatskih i srpskih radnika na temelju klasne svijesti o zajedničkom neprijatelju.

Od rata sve do danas Bosna i Hercegovina talac je konstantne i neprestane političke krize koja se ogleda ponajviše u ekonomskim posljedicama – prevashodno – po radnike, koji danas žive na rubu siromaštva. Pogledamo li unazad, i pratimo li diskurs političkih elita poslije rata sve do danas, možemo primijetiti da BiH – zapravo – nikada nije izašla iz političke krize. Narativi političkih ideologa su jako slični, uvijek treba braniti državu, i uvijek se nakon općih izbora sužava politički spektar na one koji su za BiH i koji su protiv BiH. Taj diskurs je baziran na mitološkom neprijatelju, u kojem je svaka nacija okrenuta protiv druge ili treće. Pritom su političke elite u BiH vrlo pripomognute miješanjem Republike Hrvatske i Republike Srbije u unutrašnja pitanja BiH (koje dakako imaju svoje vlastite interese u BiH) te se tako izvor za političke sukobe konstantno crpi iz ovih izvora. Takva agitacija i propaganda od etnonacionalnih struktura u većini služi za dobijanje što većeg biračkog kapaciteta za stranke sa etnonacionalnim predznakom, a lijevo-građanske stranke rijetko kad imaju adekvatan odgovor na to.

Ovakva redukcija ljudstva, a kroz ljudstvo prevashodno radnika, dovela je do nestanka klasne svijesti u Bosni i Hercegovini, a tek bi se njeni elementi ukazivali fatamorganično u određenim momentima, kao što je to bilo 2014. godine u periodu socijalnih nemira, ali i tada su etnonacionalne stranke radile spin, da je to državni udar, npr. protesti protiv bosanskohercegovačkog entiteta RS. Uspjeh ovakve redukcije jako je značajno pitanje, on može ležati u tome što na prostoru BiH ne postoji niti jedna politička stranka koja se prvenstveno zalaže za prava radnika, koja bi organizovano mogla djelovati protiv takvih spinova i plasiranih dezinformacija.

(Ne)uređenje kao izvor nefunkcionalnosti

Izborni zakon diskriminatoran je za sve nacionalne manjine u BiH, što je, na kraju krajeva, presudio i Europski sud. Prilikom izbora u BiH vrlo značajnu ulogu igra činjenica koje ste nacionalnosti, da li ste Bošnjak, Hrvat ili Srbin. U Domu naroda FBiH postoji jasna nacionalna kvota uz mali ustupak nacionalnim manjinama i neopredijeljenim koji imaju sedam delegata od pedeset osam. I na nivou BiH je slična situacija, u Domu naroda BiH ima petnaest delegata, svaki od tri konstitutivna naroda ima po pet delegata. U Domu naroda BiH nema delegata ostalih i neopredijeljenih. Domovi naroda imaju mogućnost da stave veto na usvajanje određenog zakona koji je u parlamentarnoj proceduri, a već je usvojen u Predstavničkim domovima (FBiH i BiH nivoi). Pored predstavničkog parlamenta FBiH (entitet u BiH) i predstavničkog parlamenta BiH, postoji dakle tzv. gornji dom, odnosno Dom naroda entiteta FBiH i Dom naroda BiH. Vijeće naroda Republike Srpske u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska nema jednake nadležnosti kao Skupština Republike Srpske, već je organ zakonodavne vlasti sa ciljem zaštite vitalnih nacionalnih interesa (Hrvata, Bošnjaka i Srba). Pored navedenih nivoa, u FBiH ima još deset kantona koji imaju svoju skupštinu i vladu, a dalje idu općine kojih na nivou cijele države BiH ima sto četrdeset i tri.

Ovako komplikovano uređenje (sumirano najkraće što se može sumirati, a da se pritom ne pišu zbornici i knjige), dovodi do kolapsa nadležnosti, u kojem se vrlo često ne zna ko je nadležan za određena pitanja.

Sve protiv radnika, a sve za državu

Kao izgovor za to iskorištena je situacija u kojoj je privatizirano sve što je nekada bilo u društvenom vlasništvu. Primjeri neuspjele privatizacije su Birač Zvornik, Frutex Čelić (gdje stečaj traje više od 13 godina), Soko Mostar, Željezara Zenica i Naftna industrija RS. Ove privatizacije su se događale od 2001. godine. Prema nezvaničnim procjenama privatizacijom je ukradeno 4 milijarde KM državnog kapitala. Radnici koji su izgubili posao u periodu ovih privatizacija godinama su protestirali ispred institucija BiH (FBiH i RS), međutim, osim načelnih obećanja nisu ostvarili nikakva prava. U većini slučajeva radnici nisu nakon prestanka rada bili u mogućnosti ostvarivati zdravstvenu zaštitu niti pravo na penziona primanja, jer kapitalisti nisu uplaćivali doprinose za njih. Vladajuća politička garnitura bi uvijek stala u zaštitu kapitalista na štetu radnika. Tu je postojao obostrani interes između političkih elita u BiH i (stranih i domaćih) kapitalista, jer bi u većini slučajeva političke elite strahovale da se ne otkrije u javnosti svaki namješteni tender.

Kada je u pitanju eksploatacija radničke klase u BiH, tu jedino postoji prešutni konsenzus etnonacionalnih stranaka, da se privatizira sve ono što je preostalo, a nije mnogo toga preostalo. Iduća privatizacija koja će se odigrati na teritoriju BiH je privatizacija BH Telekoma, javnog teleoperatera. Ova privatizacija je predviđena u pismu namjere MMF-u, koje su potpisali predsjednik vlade FBIH, RS i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. Taj dokument možemo pogledati ovdje pod tačkom 11.

Iduća privatizacija na teritoriju BiH – privatizacija BH Telekoma, javnog teleoperatera, predviđena je u pismu namjere MMF-u, koje su potpisali predsjednik vlade FBIH, RS i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

Ono što najbolje može da ilustruje podaničku narav političara u BiH jeste usvajanje Zakona o akcizama, koji je bio predviđen paketom pomoći MMF-a. Predstavnički parlament BiH je – doslovno – na štetu građana BiH usvojio ovaj zakon. Lars–Gunnar Wigemark, šef Delegacije i specijalni predstavnik Evropske unije u BiH je insistirao da se ovo usvoji. Iako su zastupnici u parlamentu BiH znali svu štetu koju će izazvati ovaj Zakon, oni su i dalje digli ruku i izglasali ga. Njime je predviđeno da će se na cijenu goriva dodatno plaćati 0,10 kf, što bi trebalo ići u izgradnju autoputeva u BiH. Od usvajanja Zakona o akcizama u FBiH nije počela gradnja niti jednog metra autoputa, a u četiri godine nije izgrađen niti jedan centimentar autoputeva u FBiH. Istina je drukčija, ta sredstva će služiti za “krpljenje” budžeta, za lažna obećanja da će se početi sa gradnjom autoputeva u budućnosti, te će služiti i za kupovanje socijalnog mira i isplatu plata svima onima koji su zaposleni u državnim službama.

Dok vladajuće elite direktno rade protiv svojih građana, crpe direktna sredstva od radnika i uništavaju nekadašnje gigante, dnevno-politička prepucavanja svakodnevno skreću pažnju sa navedenih tema. O radnicima na BiH portalima gotovo da nema riječi, tek nekolicina aktivista promišlja ovu tematiku, za sada još uvijek bez ikakvih značajnijih akcija.

Ono o čemu se raspravlja trenutno jeste proces ulaska u EU i NATO integracije. U pogledu NATO integracija, javna rasprava na ovu temu nikad nije održana, ali je predmet svakodnevnih dnevno-političkih politikanskih prepucavanja na relaciji etnonacionalnih stranaka sa bošnjačkim predznakom sa jedne strane koji su ZA ulazak, i srpskih etnonacionalnih stranaka koje načelno još nisu iznijele jasan stav, zbog čekanja reakcije na stav o NATO integracijama iz zvaničnog Beograda, koji čeka situaciju kako će Republika Srbija riješiti ovo pitanje, dok ona koketira sa Rusijom. HDZ BiH je deklarativno za ulazak BiH u NATO integracije, međutim lider bosanskohercegovačkog HDZ-a mudro šuti i izbjegava ulazak u dnevno-politička prepucavanja na ovu temu zbog svojih lično dobrih odnosa sa Miloradom Dodikom. Lijevo-građanske stranke u BiH (SDP, DF, GS i NŠ) su za ulazak u NATO i EU. Ono što je značajno navesti, dok se štite – prije svega – strani investitori, potkrada domaći radnik, političke opcije u BiH javnosti ne nude alternativu, šta više, nisu je nikada ni gradili, već su samo marionete velikih korporacija preko EU birokrata koje u zadnjim godinama ništa nisu uradile za domaćeg radnika, a gotovo sve da ga eksploatiraju i izvuku što veću zaradu i resurse iz zemlje.

BiH bez radničke političke organizacije

Javni diskurs je (pre)opterećen dnevno-političkim prepucavanjima, niti jedna politička organizacija ne govori o pravima radnika, povremeno se pojave određene inicijative. Međutim, te inicijative su isforsirane i njihova prevashodno konstrukcija je populistička, bez ozbiljnog promišljanja i svrhovitosti koja bi zaista u praksi bila realizirana.

Lijevo-građanske stranke (prije svega SDP i DF) izgubile su dodir sa radnicima, niko se nikada ispred tih stranaka nije pojavio i komentirao privatizaciju iz prošlosti, niti je iko zatražio reviziju tih privatizacija ispred tih stranaka.

Ono što je potrebno u budućnosti u BiH jeste politička organizacija i pokret koji će prvenstveno raditi na umrežavanju radnika, na njihovoj emancipaciji i ujedinjavanju sindikata koji će postaviti jasne zahtjeve pred vodeće političke elite. Pored toga, ono što je potrebno jeste da takva jedna organizacija ima svoje političko djelovanje i svoje predstavnike na svim nivoima vlasti. Sama deintelektualizacija u lijevo-građanskim strankama je pokazala da bez jasne ideološke postavke nema ni znatnih pomaka i rezultata. Ono što bi jedna takva radnička politička organizacija trebala uraditi jeste dati prostor intelektualcima koji bi zajedno s radnicima i na temelju iskustva radničkog pokreta razvijali strategiju koju bi takva jedna politička organizacija ili pokret u praksi primjenjivala. Ona bi u svojim zahtjevima trebala ići mnogo radikalnije od kompromisa sa vladajućim elitama, a kroz to bi imala jedan od najtežih zadataka – ujedinjavanje bošnjačkog, hrvatskog i srpskog radnika – i kroz emancipatorsko djelovanje prikazivanje njihove zajedničku eksploataciju od strane kapitalista. Kroz takvo djelovanje primarno bi ujedinjavala i u prvi plan stavljala njihov identitet radnika, a potonje gradila klasnu osviještenost.

Samo jedna takva BiH, koja bi se vratila principima ZAVNOBIH-a, a to je da nije ni Srpska, ni Hrvatska, ni Bošnjačka, nego i Srpska i Hrvatska i Bošnjačka, može krenuti putevima progresa koji podrazumijevaju izgradnju klasne svijesti i organizovano političko djelovanje.