Neprijatelji slobode sindikalnog pokreta Zaštitarske tvrtke i država ujedinjeni u borbi protiv radničkog organiziranja

Izrabljivački savez poduzetnika i njihove države u sektoru zaštitarstva pokazuje svoje diktatorske zube. Dok zaštitari po cijele dane rade za niske satnice i neplaćene prekovremene sate, izrabljivački savez pokušaje radničko-sindikalnog organiziranja dočekuje otvoreno na nož. U razgovoru s predsjednicom i tajnikom borbenog Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) saznajemo o metodama pritisaka i opstrukcija, ali i o nužnosti otpora.

U više navrata pisali smo o katastrofalnom položaju zaštitara u Hrvatskoj koje eksploatatorski savez poduzetnika i njihove države pojačano izrabljuje za niske satnice, uz neplaćene prekovremene sate, putne troškove, loše uvjete na samom radnom mjestu itd. Prošle godine pojavio se borbeni radnički Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) koji je odlučio krenuti u borbu za poboljšanje prava i položaja radnika, odnosno svih onih tisuća i tisuća ljudi koji svojim mukotrpnim radom stvaraju profit i bogatstvo poduzetnicima. U razgovoru s predsjednicom sindikata Mateom Hušnjak i tajnikom Nikolom Srakom saznajemo o mnogim prijetnjama i preprekama sindikalnom organiziranju koje poduzetnici nastoje spriječiti na svaki mogući način te o raznim slučajevima kršenja ionako niskih radničkih prava uz asistenciju same države.

U sektoru zaštitarstva u Hrvatskoj danas djeluju četiri privatna mastodonta (Sokol Marić, Securitas, Klemm Security i Bilić-Erić) koji zapošljavaju oko 60 posto sveukupne radne snage prema kojoj se odnose krajnje izrabljivački. U kapitalističkoj tržišnoj utakmici, njihov primjer slijede i manje privatne firme (pr. Noky Security, Pelaić i Frgačić zaštita), kao i državne firme (AKD zaštita, Fina GS). Zajednički neprijatelj im je – sindikalizam. Radi straha od otkaza, dobar dio članova SZZD-a čine tajni članovi.

“Poslodavci prijete radnicima da se ne smiju sindikalno organizirati jer će dobiti otkaz ili pak sindikat nastoje maksimalno ocrniti kao lopove koji će radniku samo uzeti novac. Dakle, nije stvar toliko u tome da ljudi ne vjeruju u sindikat, koliko se boje za vlastitu egzistenciju. Poslodavci na taj način plaše ljude. Kao efikasno oružje koriste i ugovor na određeno vrijeme. Netko tko ima takvu vrstu ugovora boji se učlaniti u sindikat jer mu poslodavac naprosto neće htjeti produžiti ugovor”, govore nam uvodno naši sugovornici.

Matea Hušnjak je u proteklih godinu i pol dana na svojoj koži osjetila oporu realnost radničkog položaja u zaštitarstvu. Prošle godine počela je raditi u firmi Noky Security čiji je prokurist Mirko Norac, bivši general osuđen za ratni zločin, dok je službeni vlasnik njegov otac Ante Norac Kevo, a direktor također član obitelji Josip Norac Kevo.

Naše sindikalne pristupnice u Nokyju sjede u ladicama. Nakon što im pošaljemo pristupnice, voditelji zovu te radnike i odgovaraju ih od učlanjenja u sindikat, sugerirajući im da je to bespotrebno. Voditelj bi zvao radnike i govorio im da se pojavio neki sindikat koji ti ‘želi ukrasti pare’.

“U Noky securityju radila sam oko godinu dana, počevši u lipnju prošle godine. Od početnog osmosatnog radno vrijeme mi se povećalo na devet i pol sati, za što me nitko nije pitao niti su mi te prekovremene sate do kraja platili. Radno mjesto je bio jedan objekt na kojem je puhalo jer su vrata bila potrgana i stalno je strujao zrak, a po zimi nije bilo grijanja. U tih nekoliko mjeseci sam stoga i nekoliko puta bila na bolovanju, bilo s upalom sinusa, bilo s upalom grla. Tražila sam povećanje satnice ili da mi barem plate puni putni trošak jer svaki dan gubim dva sata na putovanje vlakom. Voditelj mi se nije htio javljati na telefon, kao ni mnogim radnicima koji su zvali jer su plaće počele kasniti. Nakon što su me nastavili ignorirati, dala sam izvanredni otkaz radi zaštite zdravlja koja ih očito nije zanimala te nemogućnosti komunikacije između poslodavca i mene kao radnika. Osim toga, voditelji su kolegu koji je bio član našeg sindikata drugim radnicima predstavljali kao nekoga tko je štetan jer želi da sve bude po zakonu, a oni tako ne mogu raditi”, kaže nam Hušnjak.

U firmi Noky Security voditelji radnike nastoje odvratiti od učlanjenja u sindikat.

“Naše sindikalne pristupnice u Nokyju sjede u ladicama. Nakon što im pošaljemo pristupnice, voditelji zovu te radnike i odgovaraju ih od učlanjenja u sindikat, sugerirajući im da je to bespotrebno. Voditelj bi zvao radnike i govorio im da se pojavio neki sindikat koji ti ‘želi ukrasti pare’. Naravno, po zakonu poslodavac to ne bi smio raditi. Pritom je taj isti voditelj zaboravio da je on isto radnik i da će ga poslodavac, kad ga iskoristi za svoje potrebe, odbaciti kao staru krpu”, smatra Hušnjak.

Još bezobrazniji modus operandi protiv sindikalizma i radničkih prava provodi tvrtka Pelaić i Frgačić zaštita.

“Kaže se da besposleni pop i jariće krsti. Tako u toj tvrtki, umjesto da odu u nabavku propisane radne odore, vlasnici puštaju van informacije kako oni imaju jake veze u MUP-u i kako radnicima lako srede da ostanu bez licence. Mogu se pohvaliti da i ja imam jake veze u pravnim krugovima i kako bi se zbog takvog njihovog ponašanja mogao potruditi da ostanu bez odobrenja za rad u tome sektoru. Nitko njih ne tjera da rade badava taj posao, a otkuda im pravo da traže od ljudi da im odrade dnevnicu badava?”, pita se Nikola Sraka, a Matea Hušnjak navodi kako je upravo ta tvrtka nedavno preuzela posao čuvanja jedne akademske ustanove u Zagrebu.

Securitas je švedska firma i kod njih u Švedskoj ljudi rade 38 sati tjedno, a prekovremeni rad ne postoji. Međutim, dok je u Švedskoj socijalno osjetljiv, taj isti Securitas se u Hrvatskoj ponaša potpuno drugačije. Ovdje se ističu u socijalnoj neosjetljivosti jer u toj firmi ima puno mobinga i šikaniranja

“U rujnu ove godine počela sam raditi u novoj firmi na čuvanju jednog fakulteta u Zagrebu. Zahtijevalo se da ulazna vrata u portu budu stalno otvorena pod argumentom da ja imam bolji pogled na hodnik, a kroz ta vrata puše nesnosni propuh. Na zadnjem natječaju, firma koja treba preuzeti taj posao je Pelaić i Frgačić zaštita, tvrtka koja užasno izrabljuje ljude. Tamo se odrađuje puno prekovremenih sati za minimalac, jednom kolegi su ostali dužni i dio plaće i godišnji odmor. U toj se firmi radnicima otvoreno prijeti da se ne učlanjuju u sindikat jer će u suprotnom dobiti otkaz. Da li akademska zajednica uopće obraća pozornost na to kakvu firmu uzima i kako se ta firma odnosi prema svojim radnicima?”, pita se Hušnjak te spominje i jedan indikativan slučaj oko tvrtke V grupa.

“V grupa je mjesecima na burzi tražila osobu za radno mjesto zaštitara u Orbicu. Ja sam se prijavila u rujnu ove godine i razgovarala s gospodinom Vrbancem koji je bio sretan da je uspio naći nekoga. Međutim, već sljedeći dan mi je rekao da ne moram više dolaziti. Pretpostavljam da je saznao da sam predsjednica sindikata”, smatra Hušnjak.

Osim eksploatacije i nemogućnosti slobodnog sindikalnog organiziranja, radnici se moraju suočavati i sa neisplatom otpremnina. Nakon kraha Agrokora, Zlatko Marić je pokrenuo predstečajni postupak za svoju firmu, a radnike u međuvremenu prebacuje u novu, ali bez isplate otpremnina.

“Zlatko Marić seli radnike iz firme Sokol Marić d.o.o, koja je putem Agrokorovih mjenica dužna milijune, u drugu firmu – Sokol d.o.o. – bez isplate otpremnina. Zašto to država dopušta? U toj firmi ima oko 3000 radnika, od kojih je barem 500 njih sa 20 godina radnog staža. I oni, bez nekog izbora u životu, potpisuju sporazumni prekid radnog odnosa kojim se odriču svih potraživanja i prelaze u novu firmu. Vlasnik je isti, ali firma nije, i radnici nemaju pravo na zasluženu otpremninu koja, ako su radili 20 godina, iznosi oko 20 tisuća kuna. To nije malen novac. Ljudi su ostavili svoje najbolje godine kod njega. To je veliki problem, ali poslodavac o tome jednostavno ne želi razgovarati”, kaže Sraka.

I u novoj firmi Sokol d.o.o. radnici su suočeni sa starim problemima – neplaćenim prekovremenim radom.

“Ako netko odradi mjesečno 300 sati, problem je kada poslodavac prikaže da je odradio 180 sati, a ostalih 120 sati mu plati kroz stimulaciju. To je, naravno, manje nego da mu pošteno plati i tih 120 sati po istoj satnici kao i onih redovnih 180. Ovako se ta redovna satnica od 15 kuna spušta do 13 kuna”, navodi Sraka, te dodaje kako se jedna strana firma ponaša u Hrvatskoj.

“Securitas je švedska firma i kod njih u Švedskoj ljudi rade 38 sati tjedno, a prekovremeni rad ne postoji. Međutim, dok je u Švedskoj socijalno osjetljiv, taj isti Securitas se u Hrvatskoj ponaša potpuno drugačije. Ovdje se ističu u socijalnoj neosjetljivosti jer u toj firmi ima puno mobinga i šikaniranja, a pred radnicima sindikate nastoje ocrniti kao lopove. AKD zaštita i Fina GS su državne firme, ali se ponašaju isto kao privatne – izrabljuju radnike putem niskih satnica. Djeluju po tržišnim principima. Očito i sama država postaje robovlasnik, tako da nije čudno zašto poduzetnicima dozvoljava toliko izrabljivanje”, govori Sraka.

Nakon silnih godina intenzivnog izrabljivanja, jasno je da radnicima poduzetnici i država nisu nikakvi “socijalni partneri” nego ljuti i bezobzirni klasni neprijatelji. Kako drukčije nazvati tretman svakodnevnog gaženja i opstruiranja sindikalnog organiziranja radnika nego neprijateljskim?

Navedeni primjeri pokazuju kako sve zaštitarske tvrtke (privatne i državne) svim silama nastoje spriječiti uzlet slobodnog sindikalnog organiziranja. Klasni savez poduzetnika i države radnike tako nastoji zadržati na niskim satnicama čime profit ostaje netaknut.

“Od poslodavaca stižu toliko prizemne metode zastrašivanja radnika da je to sramota čak i za hrvatsku državu. Javna je tajna da se u zaštitarstvu radi protiv sindikalizma i da se ne dozvoljava sindikalno organiziranje. To znaju državne inspekcije, kao što znaju da u državnim firmama drže privatne zaštitare koji rade u očajnim uvjetima. Svi poslodavci se hvale vezama u državi i te veze koriste kada treba prevariti radnika. Imamo manjak od 3000 zaštitara na tržištu, a satnica je danas manja nego što je bila prije 10 godina. Iskorištavaju i branitelje koji su ostali bez posla i nemaju nikakvih primanja u životu. Inspekcijski nadzori ne izlaze na teren radi mnogih stvari, bilo prekovremenih sati, bilo onemogućavanja sindikalizma. Poslodavci očito imaju novac da plate inspektore koji i sami imaju sve manje plaće. Poslodavci sve ovo rade jer im država to dozvoljava, jer nema kazni. Državi je očito u interesu da sindikat ne funkcionira i ne živi”, kaže Sraka i zaključuje kako se radnici danas sve više pretvaraju u sluge.

“80 posto radnika u Hrvatskoj postali su sluge jer više nemaju nikakva prava već moraju slušati sve što im gazda kaže. Krenuli smo unazad sa razvojem. I ako je u čitavom svijetu pad plaća postao trend, ako se prima isključivo onoliko koliko je radniku potrebno da preživi, to ne znači da mi to moramo dozvoliti. Moramo kod radnika probuditi svijest da se brane i bore protiv toga. U suprotnom se svi možemo pokloniti poslodavcima i sutra pristati da postanemo i robovi”.

Nakon silnih godina intenzivnog izrabljivanja, jasno je da radnicima poduzetnici i država nisu nikakvi “socijalni partneri” nego ljuti i bezobzirni klasni neprijatelji. Kako drukčije nazvati tretman svakodnevnog gaženja i opstruiranja sindikalnog organiziranja radnika nego neprijateljskim? Jedino umreženi radnički neprijatelji mogu u dogovoru pisati takve zakone, smišljati takve svakodnevne postupke zastrašivanja, kao i metode ignoriranja svih zloporaba i problema. Poduzetnici i država radnike izrabljuju u tandemu. Sada je vrijeme da radnici usprave kičmu i stanu zbacivati s leđa teret brutalne eksploatacije. Bolje materijalne uvjete i veća radnička prava poduzetnici i država im sigurno neće pokloniti, već se za to moraju boriti sami.

Upravo sindikat mora postati stožer neposredne borbe zaštitara i svi radnici u zaštitarstvu moraju shvatiti da sindikat ne pripada nikome nego isključivo njima – to je njihova borbena utvrda. Pokrenut od strane samih radnika, SZZD nije negranski sindikat kojem je zaštitarstvo tek jedno od polja djelovanja, već granski sindikat što znači da svo svoje vrijeme posvećuje borbi zaštitara. Ako se boje otkaza, uvijek postoji opcija tajnog članstva. Ako su demotivirani i osjećaju se nemoćno, neka budu svjesni da njihovi poslodavci (bilo poduzetnici bilo država) parazitiraju na njihovom radu i da bez njihovog rada ne bi imali ništa. Ujedinjenim zaštitarima oni ne mogu stati na kraj.