Dok se na srednjeklasnim liberalnim skupovima okupljaju desetine tisuća, radnički protesti i protesti protiv privatizacije broje tek na stotine prosvjednika. Posljedica je to ideološkog okvira unutar kojega se zbivaju prvi, a koji počiva na apstraktnim vrijednostima oko kojih bismo svi progresivni, neovisno o političkim i klasnim razlikama, trebali imati konsenzus. Nasuprot tome, radnički protesti i protesti protiv privatizacija prikazuju se kao sporedna stvar, odnosno kao stvar koja se tiče tek pojedine firme ili slučaja.

U Hrvatskoj se zadnjih par tjedana održalo nekoliko protesta i skupova koji su mobilizirali u različitom broju različite društvene skupine. U središtu je svakako bio skup podrške kurikularnoj reformi koji se održao na središnjem zagrebačkom trgu 1. lipnja te također u drugim gradovima poput Varaždina, Slavonskog Broda, Zadra, Pule, Rijeke, Splita, itd., a koji bi sutra trebao doživjeti svoj nastavak. Osim toga, a vezano je uz obrazovnu politiku, studentice ogorčene neisplatom državnih stipendija podigle su šator ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, o čemu smo pisali. Dan prije velikog skupa podrške kurikularnoj reformi radnici Končara prosvjedovali su predvođeni Sindikatom metalaca Hrvatske protiv privatizacije, no taj je prosvjed bio znatno slabije popraćen i posjećen. U subotu 4. lipnja održan je pak prosvjed u organizaciji Slobodne Hrvatske protiv rasprodaje državne imovine čija se popraćenost i posjećenost može okarakterizirati kao srednja žalost, a prije par dana u organizaciji Živog zida sličan prosvjed pred zgradom INA-e u Novom Zagrebu. Konačno, prošli je vikend održan i 15. po redu gay pride u Zagrebu. Što ove navedene proteste i skupove povezuje, što ih razlikuje i zašto postoji toliki nesrazmjer u posjećenosti i popratnoj medijskoj pompi?

Da bismo to razumjeli, u središte razmatranja moramo staviti daleko najveći skup u Hrvatskoj još od vremena demonstracija za Radio 101 1996. godine – radi se upravo o skupu podrške kurikularnoj reformi koji je bio zapravo najmanje skup podrške kurikularnoj reformi Borisa Jokića, a najviše antivladin prosvjed te izraz otpora protiv ultrakonzervativnih snaga u društvu koje harače javnim prostorom vrlo intenzivno otkada je na vlasti HDZ. Točnije rečeno, to nije ni bio prosvjed nego baš skup jer je razina miroljubivosti i neradikalnosti bila tolika da je to teško nazvati protestom u bilo kojem smislu. Riječ je bila o masovnom izrazu nezadovoljstva desnom vladom, konzervativnom kontrarevolucijom i predominantnom ulogom crkve i njezinih think-tankova u društvu. Konzervativni desant na prijedlog reforme Borisa Jokića bio je samo dobar povod i ništa više od toga – na kurikulumu se prelomilo sve ono što se događalo u brojnim sferama društvenoga života. Ali zašto baš na kurikulumu? Ako malo popratimo transparente koje su nosili učesnici skupa, na mnogima ćemo vidjeti spominjanje fraze “budućnost djece” – dakle, općenitost i afektivnost koju to izaziva bila je dovoljna da se u to zapravo koncentriraju brojna nezadovoljstva koja definitivno nadilaze granice jedne kurikularne reforme o kojoj većina vrlo malo zna.

Politiku je nemoguće razdvojiti od obrazovanja, kao i obrazovanje od politike – to bi značilo pretpostaviti da je sfera obrazovanja neka slobodnolebdeća sfera odvojena od konkretnih društvenih praksi koje svakodnevno utječu na naše živote.

Ono što je važnije jest sama klasna narav tog skupa i ideološki okvir unutar kojega se on zbivao. U tom se smislu radi o tipičnom srednjeklasnom skupu čije su glavne karakteristike binarizam između “slobodoumne” i “primitivne” Hrvatske te “apolitičnost”. Tako doista odgovara usporedba s prosvjedom za Radio 101 na kojemu se prije dvadeset godina prelomilo svo nezadovoljstvo autoritarnim Tuđmanovim režimom. U čemu se pak manifestira “apolitičnost” skupa? Mnogi učesnici skupa, a ponajviše organizatori isticali su da su protiv “miješanja politike u obrazovanje”. Samo po sebi to nema veze s vezom jer je politiku nemoguće razdvojiti od obrazovanja, kao i obrazovanje od politike – to bi značilo pretpostaviti da je sfera obrazovanja neka slobodnolebdeća sfera odvojena od konkretnih društvenih praksi koje svakodnevno utječu na naše živote. Slična je stvar i s “neovisnim medijima” – koliko god se razni društveni akteri trudili ukazati na pogubnost konzervativnih napada na medije, oni griješe kada te medije nazivaju “neovisnima” – mediji su, kao i obrazovanje, uvijek aparat neke ideološke hegemonije koliko god sebe trudili prikazati kao neutralne. Ideologija djeluje najviše ondje gdje se tvrdi da je nema – stoga, ideološki okvir ovoga skupa i spomenutih popratnih diskursa je okvir liberalne ideologije, one ideologije koja u svojem najširem smislu počiva na binarizmu “slobodoumnog” i “primitivnog” te konsenzusu koji ne želi dovesti u pitanje samu suštinu – kapitalistički sistem koji u sferi obrazovanja znanje tretira kao robu, neovisno poprima li to tzv. “liberalno-lijevi” ili “konzervativno-desni” oblik, o čemu smo isto pisali.

Zato i dolazimo do “apolitičnosti” i “struke iznad politike” – kada oštro razgraničimo jednu sferu kao sferu struke od političke sfere kao područja “svjetonazora” i “vrijednosti”, skup se doista čini kao “apolitičan”. No, kako se taj ideološki okvir konstituira? Za to nije dovoljna sama artikulacija problema od strane organizatora koji onda privuku pasivno mnoštvo, već je potreban i pristanak mnogih društvenih aktera. Skup su podržali i na njega došli razni, međusobno nepovezani, čak i nerijetko suprotstavljeni, akteri: pristaše opozicije, pripadnici NGO sektora u širem smislu, Hrvatska udruga poslodavaca, sindikati, itd. Ta međusobna nepovezanost prosvjednih aktera i nemogućnost pronalaženja jasnog zajedničkog nazivnika u političkom smislu od mase učesnika skupa učinila je heterogeno mnoštvo koje se ne može oblikovati u politički subjekt u pravom smislu, pa se onda stvori konsenzus koji prividno sve povezuje – “apolitični konsezus” – ili: “ovo čime se bavimo nije politika nego struka; manimo se ideologije, okrenimo se budućnosti”. Tu valja napomenuti da se ovo potonje nimalo ne razlikuje od floskule kojom nas vrlo često obasipa i vladajući HDZ te predsjednica Republike iz njegovih redova. Ovakvo zamagljivanje stvari i društvene situacije ujedno je i posljedica nepostojanja relevantne političke silnice u obliku organizacije koja bi bila sposobna u jednom političko-ideološkom smjeru kanalizirati ideju skupa.

Međutim, unatoč toj činjenici, teško je pretpostaviti da bi se ovaj skup mogao oblikovati po formuli jasnog političkog smjera jer ne bi privukao tako različite aktere i društvene klase. U klasnom smislu to ne znači da se radi o skupu na kojemu je u brojčanom smislu dominirala srednja klasa (možda i jest, ali to je samo po sebi manje važno), već o tome da je ona imala dominantnu ulogu jer se jedino na njoj, dovoljno udaljenoj od nižih klasa kao i od viših klasa, može prelomiti potrebni konsenzus – “apolitičan”, a prema tome i “besklasan”. Zato se činilo kao da skupom dominiraju, jednostavno rečeno, slobodoumni pojedinci, a oni nisu definirani klasnim položajem. Posljedice toga: nepostojanje jasnog političkog zahtjeva oko kojega bi se mase ujedinile, krajnja neradikalnost (uz popratnu scenografiju poput šarenih balona i pjesme “Kad bi svi…”) i karnevalski karakter događaja. Takva obilježja skupa, na kraju krajeva, jedino su i moguća kada na njemu sudjeluju, primjerice, međusobno suprotstavljeni Hrvatska udruga poslodavaca i sindikati. Osim o općoj političko-ideološkoj situaciji u zemlji, to nam mnogo govori i o potentnosti progresivnih snaga danas, a i u skoroj budućnosti. Te progresivne snage kao da su zbog svoje slabosti i nedovoljnog mobilizacijskog potencijala prisiljene na relevantnim događajima biti uvijek u drugom planu.

Stupanj političkog razvoja i svijesti progresivnih snaga vidljiv je još više u usporedbi s drugim navedenim skupovima i protestima koji su se odvijali zadnjih dana – tih silnih slobodoumnih pojedinaca nema, ili ih ima u znatno manjem broju, na prosvjedu radnika protiv privatizacije ili općem prosvjedu protiv rasprodaje državne imovine. Očito radnici i materijalna osnova društvene proizvodnje toliko ispadaju iz igre i središta društvenih zbivanja da se ona pjesma Mile Kekina, koja se čak i izvodila na skupu podrške kurikularnoj reformi, a čiji stih kaže “svi na pod, ovo je privatizacija”, pokazuje u potpunosti točnom – kada su u pitanju privatizacije i otuđivanje društvene i državne imovine, svi ćemo se sakriti ako treba i u mišju rupu, a na neke stvari skočit ćemo na sve četiri, pa makar i ne znali za što se i protiv koga točno borimo. Tako ideologija djeluje, pa vi vjerujte kada se kaže da tu “nema ideologije”.

Nije pravo pitanje zašto se eventualno radnička klasa odrekla ljevice, već zašto se ljevica odrekla radničke klase

Razjedinjenost progresivnih snaga kao i uopće razjedinjenost radničkog pokreta ovdje se vidi u svojoj punini – nisu same navodne progresivne snage krive za odsustvo šireg radničkog i antikapitalističkog otpora, već i oni pripadnici radničkog pokreta, pojedini sindikati, koji su godinama radili na mrvljenju radničkog pokreta, sektašenju, kolaboraciji s buržoaskim strukturama, itd. O tome dovoljno govori nepovezanost, a često i međusobna posvađanost sindikata. A glede tih progresivnih snaga, u koje s pravom možemo uključiti one lijevije od tobožnje mainstream ljevice, a koji su uglavnom vezani uz intelektualnu sferu i kulturno polje, njihov modus operandi godinama u velikoj mjeri sliči onom netom spomenutih prvaka radničkog pokreta – sektaštvo i razjedinjenost, uz poneke hvalevrijedne, no nedovoljne, uzlete u vrijeme jačih društvenih potresa. Zato te snage nisu mogle ni pokušati preoblikovati masovni skup, ili barem djelomično kanalizirati u vlastitom smjeru, kada njihova snaga ovisi o tome tek na koji će se partikularni događaj i pripadajuće aktere nakalemiti. Odsustvo šire podrške radništvu i zajedničke radničke borbe dovoljno govori o tome koliko je ljevica prisvojila idenitetske politike, pa čak i one “apolitične politike” koje savršeno odgovaraju liberalnom ideološkom okviru. Nije pravo pitanje zašto se eventualno radnička klasa odrekla ljevice, već zašto se ljevica odrekla radničke klase.

Kako bi stvari došle na svoje mjesto, moramo razumjeti spomenute okolnosti u kojima nešto postaje događajem. Prema tome, ne radi se uopće o tome da treba zanemariti važnost i značaj tako masovnog skupa kao što je bio taj podrške kurikularnoj reformi te ga naprosto odbaciti, već treba kritizirati ideološki okvir u kojemu se on zbivao – dakle, navodni “apolitični konsenzus” uslijed heterogenog mnoštva koje se okupilo i njegov srednjeklasni karakter. Upravo suprotno od pozicije sektašenja, potrebno je povezati sve progresivne snage i raskrstiti s iluzijama apolitičnosti, ma koliko god se to ponekad činilo dobronamjerno. Prije svega to znači da se u središte zbivanja ponovno moraju staviti borbe na radnim mjestima te radnička i sindikalna borba koja mora dobiti i politički karakter i biljeg masovnosti – to je nemoguće ako se dio ogorčenih masa ne solidarizira s radništvom, ako se ljevica uistinu ne povrati radničkoj klasi i ako radničko-sindikalni pokret nastavi biti neorganiziran i razjedinjen. U suprotnom, opet će najveću mobilizaciju imati bazično srednjeklasni skupovi, zvanično “apolitični”, s nemogućnošću postavljanja političkog zahtjeva koji neće biti puko “protiv” nečega. I bez obzira na svoju masovnost u brojčanom smislu, to još neće biti masovni skupovi jer je takva masa nepovezana i bezlična, a masovnost mora postati i političkom kategorijom u pravom smislu da bi bila relevantna i plodna.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.