U Zagrebu su danas konzervativne društvene snage uz pomoć države, Crkve, Grada, te represivnog aparata pokazale svoju ulogu vječnog čuvara postojećih društvenih odnosa u vidu rigorozno retrogradnih zahtjeva za kontrolom nad ljudskim tijelom. Grupa progresivnih građana istovremeno je organizirala kontraskup kao izraz protivljenja napadu na ženska reproduktivna prava i nasilnoj retradicionalizaciji društva.

Neokonzervativne građanske inicijative koje su organizirale prvi Hod za život, a iza kojih zapravo stoji ogromna financijska i infrastrukturna podrška države, Crkve i, ovom prilikom, Grada Zagreba, velik broj angažiranih zaštitara koji su u nekoliko navrata bili agresivni prema prosvjednicima i prosvjednicama iz inicijative Obrani pravo na izbor, policijska intervencija usmjerena prema sudionicama obrane prava na izbor (dvije djevojke koje su stale ispred povorke Hod za život privedene su u Prvu policijsku postaju, jedna je pjevačica Dunja Ercegović, alias Lovely Quinces, a druga ilustratorica i slikarica Dunja Janković), kratki je izvještajni rezime subotnjih događaja u Zagrebu, ujedno i najbolja slika društva kontrole i represije, dakle onakvog kakvo bi ono bilo kad bi Hod za život postao naša svakodnevica.

Naime, 21. svibnja održan je prvi marš Hod za život predvođen udrugom Željke Markić, a istovremeno je na Strossmayerovom trgu organiziran protestni skup Obrani pravo na izbor u organizaciji istoimene inicijative i u cilju zaštite ženskih reproduktivnih prava. Iza Hoda za život i njihove parole “za život, obitelj i Hrvatsku” krije se namjera zabrane pobačaja ili, kako je rekla Bojana Genov iz Ženske mreže Hrvatske, cilj im je ustegnuti i ukinuti pravo ženama da raspolažu svojim tijelom. Dodala je da je skandalozno da premijerova supruga, koja se pridružila Hodu za život, maršira protiv važećeg zakona u Republici Hrvatskoj, onoga kojim su regulirana reproduktivna prava žena. U Hrvatskoj je pobačaj ženama ionako sve teže dostupan jer je sve manje bolnica u kojima se ginekolozi ne pozivaju na prigovor savjesti, što je institut podložan manipulacijama i u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima pacijentica, pa ima zemalja koje ga svojim liječnicima ne dopuštaju.

Retradicionalizacija i repatrijarhalizacija neodvojive su od mehanizama kapitalističke eksploatacije, a svaka nova runda kapitalističke akumulacije praćena je, između ostalog, napadom kako na prava žena tako i na samo njihovo tijelo.

I ostali govornici iz inicijative Obrani pravo na izbor – iz Centra za građanske inicijative Poreč, Platforme 112, lezbijske grupe Kontra, Centra za građansku hrabrost, Inicijative Dobrodošli, Zagreb Pridea itd. – iskazali su svoje protivljenje fašizaciji i klerikalizaciji društva.

Međutim, fašizacija i klerikalizacija društva ne mogu se promatrati izvan konteksta neoliberalnog udara na prava radnica i radnika te na društvo u cjelini. Kako je nedavno za naš portal rekao sociolog Rastko Močnik, “retradicionalizacija proizlazi iz velikih pritisaka na domaćinstvo kao osnovnu jedinicu reprodukcije, koje danas, za razliku od ranijeg vremena, nema sigurnost ni dugoročnu perspektivu…, što znači da treba dodatno jačati disciplinu i kontrolu, koje se koriste klasičnim instrumentima kontrole – patrijarhatom, religijom i etnosom“. Drugim riječima, retradicionalizacija i repatrijarhalizacija neodvojive su od mehanizama kapitalističke eksploatacije. Svaka nova runda kapitalističke akumulacije praćena je, između ostalog, napadom kako na prava žena tako i na samo njihovo tijelo, točnije njihovim “povještičenjem“: devedesetih, u doba kapitalističke restauracije, iz javnog života u Hrvatskoj, pa čak i iz same zemlje, bile su protjerane “Vještice iz Rija“, sada se iz sfere rada u onu kućanstva i majčinstva tjeraju i one žene koje su nekim čudom još zaposlene.

Zato je itekako važno da i sami radnici prepoznaju načine eksploatacije, koja se temelji kako na potplaćenom radu onih koji rade tako i na neplaćenom ženskom radu, te da sindikati, barem oni borbeniji među njima, čija je značajnija podrška ovaj put izostala, ubuduće budu solidarni sa ženama u njihovoj borbi za očuvanje prava na autonomno i slobodno raspolaganje vlastitim tijelom. Zajednička borba je potrebna ne samo zato što bi pobačaj ubuduće mogao postati još nedostupniji samim radnicama, a nešto dostupniji bolje situiranim ženama koje će imati mogućnosti da ga obave u medicinski kontroliranim uvjetima, nego i zato što su partnerice/supruge/majke/kćeri radnika izložene višestrukoj eksploataciji. Osim toga, upravo je partikularizacija borbe i njezino identitetsko utemeljenje – pravima radnika bave se uglavnom radnici, pravima žena žene, pravima manjina manjine itd. – otupilo njezinu oštricu i domete. Obrana javnih dobara, obrana prava radnika, obrana reproduktivnih prava žena – to su borbe koje i idejno i po protagonistima treba povezati.