Napetosti u Brodotrogiru Radnicima prijetnje otkazima i smanjenjima plaća

Već mjesecima radnici Brodotrogira žive pod stresom i mučninom radi kašnjenja plaća i zlokobnih najava otkaza. Suočeni s novim sličnim najavama, prošloga su tjedna organizirali spontani prosvjed ispred upravne zgrade za vrijeme pauze, ali ih nitko iz Uprave nije doživio. Većinski vlasnik Brodotrogira je poznati domaći poduzetnik Danko Končar koji ovih dana pokazuje ozbiljne namjere da preuzme Uljanik i 3. Maj čime bi se domaća brodogradnja našla u raljama ovog spekulanta.

Nedavno su u javnost došle vijesti o kašnjenju plaća u Brodotrogiru, pri čemu je glasnogovornica tvrtke kao razlog navela “neispunjavanje obaveza jednog od većih kupaca”, kao i o smanjivanju varijabilnog dijela plaće za oko 13 posto, čime se još jednom pokazalo da je instrument varijabilne plaće tek pokriće za buduća rezanja radničkih primanja. Uz sve to, stigle su i najave otkaza u toj firmi.

Spomenute najave izazvale su nezadovoljstvo radnika, uz prisutan strah od zatvaranja ovog brodogradilišta. U takvoj atmosferi u toku su i pregovori o novom Kolektivnom ugovoru, budući da stari ističe krajem travnja. Sve to dovelo je do spontanog prosvjeda tristotinjak radnika ispred zgrade Uprave u toku pauze, koji je Uprava ignorirala. O svemu ovome i drugim pitanjima vezanima uz sudbinu trogirskog brodogradilišta i njegovih radnika razgovarali smo sa Marijom Juranovićem, predsjednikom Radničkog vijeća HBT Trogir (HBT d.o.o. Trogir), firme koja djeluje u krugu Brodotrogira.

Interes grada Trogira jest da u gradu ostane brodogradnja. 300 radnika je iz grada Trogira, a oko 600 iz uže okolice. Mi smatramo i sigurno smo u to da bi grad Trogir bez Škvera postao grad slučaj.

O razlozima okupljanja i prosvjeda radnika, uz već spomenute najave otkaza i smanjivanja varijabilnog dijela plaće, Juranović nam je rekao: “U Trogiru vlada nezadovoljstvo, jedna velika neizvjesnost i strah što će sutra biti sa Škverom. Ljudi su najviše skeptični prema procesu pretvorbe i privatizacije, a znamo kako je svaka firma u Hrvatskoj prošla sa privatizacijom. Ovdje u Trogiru imamo puno malih firmi (Rad, Graditelj, Jadroplastika, Duhanka, Kairos), koje su se jednostavno ugasile tokom postupka pretvorbe i privatizacije i bez posla je ostalo tisuću ljudi. Strah i neizvjesnost su se uvukli u radnike. Svjesni smo liberalnog kapitalizma, privatnog vlasništva i da ovako dalje ne može, i da ima jedno 100-150 ljudi viška da bi firma bila likvidna. U zadnje vrijeme nam se prebacuje nelikvidnost, a stalno naglašavamo da su za tu nelikvidnost najmanje krivi radnici. U proteklih 5 godina pretvorbe i privatizacije, netko je bio odgovoran da se firma dovede u nekakav red, da situacija bude puno stabilnija, međutim to se nije napravilo. Sad žele da se u dva, tri mjeseca riješe 200 ljudi, ali to jednostavno tako ne ide. U zadnja dva mjeseca plaća je kasnila dva puta po pet dana, a to radnicima stvara probleme. Dosta radnika ima kredite, kasnila je i božićnica, kasnile su i jubilarne nagrade iz kolektivnog ugovora, i sve to stvara lošu atmosferu.”

Trenutni broj zaposlenih (sa sestrinskim firmama) u Brodotrogiru iznosi 884 radnika, a od toga oko njih 300 radi u HBT-u, i oni su zaposleni na neodređeno. Preostali radnici zaposleni su u privatnim malim kooperantskim tvrtkama, i oni uglavnom imaju ugovore na određeno. Većinski vlasnik u iznosu od 51 posto je KERMAS grupa Danka Končara, 6 posto vlasništva je u rukama radnika, a ostalo je u vlasništvu države. U Škveru djeluju dva sindikata: Nezavisni sindikat Brodotrogir (sa više od 200 članova) i SMH.

O tome koliko brodogradilište znači za sam Trogir i mogućim posljedicama najavljenih mjera Juranović kaže: “Interes grada Trogira jest da u gradu ostane brodogradnja. 300 radnika je iz grada Trogira, a oko 600 iz uže okolice. Mi smatramo i sigurno smo u to da bi grad Trogir bez Škvera postao grad slučaj. I kooperantske firme su vezane uz brodogradnju. Svaka čast ACI marinama, svaka čast turizmu, ali grad Trogir bez industrije ne može. Točno se zna kad je 15. u mjesecu, kad je plaća, tad ožive kafići, mesnice i trgovine, bez brodogradnje bi se i to ugasilo. Turistička sezona u Trogiru traje 4-5 mjeseci, a što ćemo sa ostalih sedam? U Brodotrogiru ima 150 visokoobrazovanih ljudi, to su uglavnom inženjeri brodogradnje i strojarstva, VKV brodomonteri i varioci, gdje će sutra ti ljudi?”

Na pitanje o trenutnoj uposlenosti kapaciteta brodogradilišta Juranović odgovara: “Trenutno na navozu imamo jedan arktički tanker, to je prvi prototip takvog broda na svijetu, radi se nekoliko manjih turističkih brodova dužine 40-50 metara, tu je korito jednog većeg broda iz Ukrajine, a dosta poslova ima i u remontu gdje se nalazi 4,5 brodova. Znači trenutno na navozu ima posla.”

U zadnja dva mjeseca plaća je kasnila dva puta po pet dana, a to radnicima stvara probleme. Dosta radnika ima kredite, kasnila je i božićnica, kasnile su i jubilarne nagrade iz kolektivnog ugovora, i sve to stvara lošu atmosferu.

Juranovića smo pitali i za očekivanja od pregovora o novom Kolektivnom ugovoru i daljnjim planovima u borbi za radnička prava zaposlenih u Brodotrogiru: “Mi smo svjesni da ovako dalje ne može, vlasnik kaže da bi trebalo otići oko 200 neproizvodnih radnika, izgledna budućnost Škvera je izgradnja manjih brodova, u planu je jedan mini kruzer od oko 80 metara. Mi radnici smo svjesni i znamo da ako na navozu nema većeg broda od oko 130 metara, da ne bismo bili zadovolji takvom proizvodnjom, jer sve te male brodove može raditi do 100 ljudi. Nama je život jedino brod na navozu, koji nam znači dugoročniji posao na kome je angažirano više ljudi. Isto tako je interes grada da u Škveru radi 500 ljudi, a ne 100. Od vlasnika Končara smo tražili da gro proizvodnje ostane u gradu Trogiru, dali smo mu na znanju da interes radnika nije da rade u Njemačkoj, Nizozemskoj, Finskoj… tamo možemo ići i bez Končareve Kermas Grupe. Mi ne bježimo od terenskog rada, da idemo na teren dva, tri mjeseca, ali gro proizvodnje mora biti u gradu Trogiru.”

Na samom kraju razgovora Juranović je poručio:”Uputio bih apel Vladi RH, svi govore o Končaru, svi govore o Tomislavu Debeljaku, a ti ljudi jednostavno rade ono što su im Vlada RH i njeni zakoni dozvolili. Isto tako u ovoj zemlji je malo zakona pisano za radnike. Danas je radnik na margini, jednostavno imam osjećaj da smo ostali sami.”

Zadnjih tjedana su u fokus javnosti i medija došla brodogradilišta u Hrvatskoj (Uljanik, 3. Maj, Brodosplit i Brodotrogir), pri čemu se stavovima radnika i borbenih sindikata daje manje prostora u mainstream medijima, a i kad se prenose, to se radi uglavnom površno i šturo. S druge strane, priopćenja uprava navedenih firmi prenose se opširnije ili u cijelosti. Imamo i recentni primjer difamiranja Stožera za obranu brodogradnje – Uljanik u Glasu Istre. Uništavanje brodogradilišta traje već godinama u sprezi hrvatskih političkih elita, EU institucija i poduzetnika, čiji interes nije zadržavanje radnih mjesta, dobro plaćena radna mjesta, niti interes lokalne zajednice. U svim gore pobrojanim brodogradilištima zaposleno je dosta radnika i njihova propadanja bi se veoma negativno odrazila na same gradove u kojima su smještena, a to se pogotovo odnosi na najmanji od svih- Trogir. Zatvaranje Brodotrogira ili otpuštanje radnika bilo bi pogotovo katastrofalno, jer bi dovelo do odlaska stanovnika u druge gradove ili države. No svaki ovakav pritisak na radnike dovodi i do jačanja radničkih borbi, a radnička borba postaje sve osvještenija, za što je dokaz osnivanje i prvi koraci Stožera za obranu brodogradnje – Uljanik, koji su pozvali radnike ostalih brodogradilišta u Hrvatskoj da im se pridruže u zajedničkoj borbi.