Novim proračunom Vlada nije udovoljila interestima kreditinih agencija, ali je udarila po školarcima, obrazovanju, znanosti, invalidima, socijali ili aktivnoj politici zapošljavanja. Uz ignoriranje sporazuma sa sindikatima javnih radnika, uštede se rade kako bi se mogao nastaviti otplaćivati dug i kamate bankama zemalja centra, te kako bi kapital, Crkva i političke elite nastavili svoj lagodan život.

Kako smo i prognozirali, prijedlog novog državnog proračuna nije donio nikakav bitan zaokret u politici. Mnogi “stručnjaci” i politički akteri nisu time bili zadovoljni, a i kreditna agencija Moody’s nije ispunila želje premijera Oreškovića za povećanjem kreditnog rejtinga zemlje, dapače snizila ga je. Kada se pogleda što su ti “stručnjaci” i međunarodni kapital očekivali, proračun koji održava status quo čak se i ne čini kao tako loša stvar: očekivali su se dodatni rezovi, posebice u zdravstvu, otpuštanja u javnom sektoru, masovne privatizacije itd. S druge strane, za ovaj proračun koji nastavlja istu politiku koja se provodi zadnjih godina ne može se reći da je složen u interesu radne većine, kao što u tom interesu nije radila niti jedna politička opcija na vlasti od restauracije kapitalizma na ovim prostorima.

Perfidno je prekršen sporazum sa sindikatima javnih radnika koji im je jamčio povećanje plaća nakon povratka rasta BDP-a. Ne, tu se ne radi o „uhljebima“, nego o učiteljima, tetama u vrtiću, čistačicama, vatrogascima.

Očito je da ovakav proračun promiče interese vladajućih političkih elita i njihovih kapitalističkih patrona, ali on nije toliko problematičan ni međunarodnom kapitalu u onoj mjeri u kojoj ne ugrožava isplaćivanje državnog duga i kamata bankama zemalja kapitalističkog centra. Dodatna pogodnost leži u tome što on kupuje socijalni mir u situaciji diskreditiranosti svih mainstream političkih opcija. Zamjerke ekonomskih “stručnjaka” i dokonih liberala ipak su bile blage. Razlog leži u tome što se ovaj proračun vodio logikom mjera štednje, odnosno od strane kapitalističkog centra nametnute ekonomske politike, iako ju možda nije proveo u onoj mjeri u kojoj bi to oni željeli. Glasnik krupnog kapitala u Hrvatskoj – Hrvatska udruga poslodavaca (čitaj: kapitalista) – ocijenila je proračun zadovoljavajućim, iako ponešto nedostatnim u rezovima. Ako je kapital nečime zadovoljan, to nije dobra vijest za radnike. Na kome se štedjelo? Naravno, na onima koji žive od svojeg rada.

Uštedjelo se oko dvije i pol milijarde kuna. Uštedjelo se na školarcima, kojima će se smanjiti subvencija za prijevoz. Uštedjelo se na visokom obrazovanju i znanosti, koji svake godine dobivaju sve manje i manje novca, a u kojima privatni biznis i interesne klike cvatu. Uštedjelo se na aktivnoj politici zapošljavanja (rezervna armija radne snage uvijek je korisna, pogotovo ako je pacificirana). Uštedjelo se na invalidima, manjinama, socijali, nevladinim udrugama, neprofitnim medijima. Perfidno je prekršen sporazum sa sindikatima javnih radnika koji im je jamčio povećanje plaća nakon povratka rasta BDP-a. Ne, tu se ne radi o “uhljebima”, nego o učiteljima, tetama u vrtiću, čistačicama i vatrogascima. Velike sindikalne središnjice koje bi se za njih trebale boriti ponešto su prigovorile, a onda zašutile. Njihovo je vodstvo time opet pokazalo da im prioriteti leže u vlastitim foteljima i da je nužna korjenita promjena u sindikalnoj politici kako bi sindikati ponovno postali borbeni i snažni u obrani radničkih prava.

Zašto se uštedjelo? Da bi se pokrenula devastirana proizvodnja? Zasigurno ne. Matuljski TIBO već se godinama sistematski uništava, a radnici nisu primili plaće više od šest mjeseci, iako i dalje dolaze na posao. Ne, uštedjelo se da bi se mogli isplaćivati dugovi, da bi se i dalje neometano isplaćivale stotine milijuna Katoličkoj crkvi i da bi vojska mogla nastaviti obavljati svoje vazalske obaveze u ratovima NATO-a. Školarci i invalidi morat će platiti javni prijevoz i malo se stisnuti u njemu kako bi kapital, popovi i političke elite mogle nastaviti svoju lagodnu egzistenciju.

Hrvatski problemi tipični su problemi kapitalističkog načina proizvodnje, i to onog tranzicijskog, perifernog i polukolonijalnog, ustrojenog da služi interesima centra.

Netko će možda reći da je isticanje ovih rezova populizam. Hrvatski ekonomski problemi mnogo su dublji od nekoliko milijuna ovdje ili ondje. S tim se možemo složiti. Hrvatski problemi ne proizlaze iz nekog specifičnog “mentaliteta”, iz neke “pogrešne” ekonomske politike koju samo treba popraviti kako bi potekli med i mlijeko. Hrvatski problemi tipični su problemi kapitalističkog načina proizvodnje, i to onog tranzicijskog, perifernog i polukolonijalnog, ustrojenog da služi interesima centra. I oni nisu problemi “Hrvata”, već samo hrvatske radničke klase. Dokoni profesori ekonomije mogu se cinično smješkati kad se netko požali oko reza od par milijuna kuna štednje. Naravno da mogu kad njihova plaća uredno sjeda.

Ovaj je prijedlog proračuna, kao i svi dosadašnji, poslao jasnu poruku radnim ljudima Hrvatske: stegnite remene kako bismo mi i naši svjetski partneri mogli lagodno živjeti; pričekajte još malo s vašim prohtjevima, nije dobra situacija za to; samo još par godina, još par ovakvih proračuna i sve će biti u redu. Mi želimo podsjetiti da se radnička klasa kroz povijest morala sama izboriti za sve što je dobila. I sve što joj je sada oduzeto neće joj biti vraćeno ako se sama za to ne izbori. Zato naša poruka glasi: povežimo se, organizirajmo se i borimo se, jer nitko drugi neće to učiniti za nas.