Radnici Mungosa došli su na Markov trg kako bi razgovarali s premijerom Oreškovićem u vezi sklapanja kolektivnog ugovora koji bi riješio njihova radna prava, koja uključuju plaću, sigurnosna pitanja i reguliranje radnog vremena. Od tehničkog premijera dobili su “podršku”, ali kako ona ne znači sklapanje ugovora, štrajk Mungosa se nastavlja.

U ponedjeljak, 11. srpnja nastavljen je štrajk radnika firme Mungos razminiranje d.o.o., ovaj put pred zgradom Vlade na Markovu trgu, kako su i najavili u petak. Tridesetak radnika došlo je u jutarnjim satima pred zgradu Vlade s ciljem razgovora s tehničkim premijerom Tihomirom Oreškovićem u vezi kolektivnog ugovora, koji je radnicima glavni zahtjev. Nakon što su prošlog tjedna započeli štrajk u Sisku pred Hrvatskim centrom za razminiranje (HCR), čijim su dijelom od 2009., i nakon što se u petak nisu uspjeli sastati s tehničkim ministrom unutarnjih poslova Vlahom Orepićem, odlazak pred Vladu daljnji je korak radnika Mungosa u njihovu hodu od jedne instance vlasti do druge kako bi se izborili za svoja prava.

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, rekao je da čekaju razgovor s premijerom Oreškovićem, koji dosad nije pokazivao interes za pirotehničare, čiji je zahtjev 15.000 kuna bruto plaće i dodatak od pola posto za godinu dana staža, te dodao da tehnička Vlada taj problem “može i mora” riješiti. Iveković je spomenuo i da Novi sindikat već dvije godine traži granski kolektivni ugovor i da je taj sindikat već prosvjedovao s pirotehničarima privatnih firmi. Također smatra da bi se kolektivnim ugovorom osim plaće riješilo i pitanje radnog vremena; naveo je da se pirotehničarima nerijetko obećavalo da će biti na terenu tri tjedna, što bi se nakon isteka tog vremena produljivalo, tako da oni uopće ne mogu planirati svoje živote.

Novinarima se obratio i Braco Gunjača, zamjenik sindikalnog povjerenika Novog sindikata za Mungos. “Pirotehničar sam Mungosa 20 godina, prije toga sam bio pripadnik Četvrte brigade i te sam mine i stavljao, tako da znam što znači postaviti ih, a vjerujte mi da ih je sto puta gore naći i skinuti. Žalosno je da je ovo jedina državna firma za razminiranje koja nema kolektivni ugovor. Tražimo samo kolektivni ugovor i to je toliko jednostavno, toliko jasno da se to može riješiti za sat vremena, samo što to neke usijane glave ne žele. A zašto ne žele? Oni vjerojatno imaju svoje privatne firme i ako sada mi potpišemo kolektivni ugovor, onda bi vjerojatno njihovi radnici-pirotehničari tražili isto takve plaće i prava”, rekao je ogorčeni radnik, davši do znanja o kakvim se privatnim interesima radi prilikom ovakvog sabotiranja i ignoriranja pirotehničara.

Tražimo samo kolektivni ugovor i to je toliko jednostavno, toliko jasno da se to može riješiti za sat vremena, samo što to neke usijane glave ne žele.

Nakon razgovora s Tihomirom Oreškovićem u zgradi Vlade, Mario Iveković je kazao kako im je Orešković rekao da imaju njegovu podršku, kao i onu ministra Orepića. U srijedu će se održati sastanak s ravnateljem HCR-a na kojem će se pokušati naći rješenje za ovu situaciju, ali, napominje Iveković, “podrška nije sklapanje ugovora, pa će čekati još koliko treba”.

U razgovoru s Davorom Ivekovićem saznali smo da su 2013. godine sve granski vezane tvrtke stupile u štrajk sa zahtjevom da se sklopi kolektivni ugovor, čiji bi dio bio i Mungos razminiranje d.o.o., no on je vrijedio svega dva mjeseca, a za pirotehničare Mungosa je bio nepovoljan. Sindikalni povjerenik Novog sindikata za Mungos napominje i da kolektivnim ugovorom treba definirati cijenu rada i prava, ponajviše radi sigurnosti. Na pitanje koliko je realna pretpostavka Nacionalnog plana za razminiranje donesenog 1998. da će Hrvatska do 2019. biti očišćena od mina, Davor Iveković odgovara upozorenjem: “Može se Hrvatsku proglasiti razminiranom, ali ne i očišćenom od mina.”

Kao što smo već ranije pisali, borbu pirotehničara nemoguće je odvojiti od borbe protiv interesa kapitala općenito – kapitalu je u interesu efikasnost i brzina rada, što je u ovom slučaju u direktnoj koliziji sa sigurnošću radnika jer se radi o izuzetno opasnom poslu u kojemu je oprez vrlo bitan. Stoga je nemoguće podržati samo zahtjev za boljim uvjetima rada i plaćom, a ne zahtijevati uklanjanje ove djelatnosti s tržišta. Drugim riječima, na primjeru ove djelatnosti jasno vidimo potrebu za planiranjem i radničkim odlučivanjem, što je u suprotnosti s tržišnim principima i profitnim imperativom. Osim toga, s obzirom na to da su institucije Europske unije tražile komercijalizaciju i liberalizaciju tržišta razminiranja, možemo opravdano reći da je ovo još jedan primjer neokolonijalističke politike tih institucija i perifernog položaja hrvatske privrede.