Mnogi nisu za privatizaciju HEP-a, ali samo su rijetki protiv svake privatizacije Razgovor s Denisom Getom, predsjednikom TEHNOS-a, strukovnog sindikata radnika HEP-a

Povodom najavljene privatizacije dijela HEP-a, te zaoštravanja odnosa sindikata i Vlade, razgovarali smo s predsjednikom TEHNOS-a Denisom Getom. Osim o HEP-u, razgovarali smo i o INA-i, platformi Ne damo naše, današnjem sindikalizmu i povezivanju sindikata i političkih organizacija.

Denis Geto, predsjednik TEHNOS-a

U nedavnoj emisiji “Vježbanje demokracije” Branka Vukšića, u kojoj ste gostovali vi i Predrag Sekulić iz Nove Solidarnosti, iznesen je alternativni prijedlog otkupa MOL-ovog udjela u INA-i, a bez da se privatizira HEP. Jesu li se na razni vašeg sindikata i drugih sindikata u HEP-u, a možda i šire, razmatrale neke opcije kako da se ne dira HEP, a da se istovremeno renacionalizira Ina?

Zapravo se nisu razmatrale, nikad nismo bili u toj fazi. Već duže vremena razmišljamo i oko toga surađujemo i s ljudima izvan HEP-a, barem moj sindikat, u smjeru izrade jedne knjige argumenata zašto HEP ne bi trebalo privatizirati. To smo počeli raditi, ali ide dosta sporo. Sva naša aktivnost u posljednjih otprilike mjesec dana, otkako je svoj prijedlog u vezi INA-e i HEP-a istresla Vlada, svodi se na to da ga u prvom koraku odbijemo, jednako agresivno kako su i oni nastupili. Onako kako je najavljeno, e tako i mi njima odgovaramo – dlanom iza uha. To je neka početna taktika: nećemo za sada o argumentima, pa ni o detaljima, nego vraćamo lopticu. To stoga jer Vlada zapravo nema argumenata, već samo bacaju spinove i cinizam.

Situacija oko INA-e i HEP-a je pokazala nužnost sindikalnog povezivanja, jer sindikati su uglavnom sektorski, dok Vlada bez problema razmišlja i djeluje intersektorski, na način da po potrebi prelijeva iz jednog sektora u drugi, iz jedne tvrtke u drugu?

Inače sam veliki kritičar sindikalne scene i ne bojim se iznositi kritiku. Zato su recimo bile dvije sindikalne povorke za prošlogodišnji Prvi maj, jer nismo htjeli pristati na ucjene da netko, na primjer SSSH, bude ekskluzivni voditelj povorke. Htjeli smo da to bude ravnopravno, pa kad taj prijedlog nije prošao, bile su dvije povorke. No kad se ide u privatizaciju neke tvrtke kao što je HEP, koji je uz šume, vode i slične resurse strateški važan, onda je to specifična situacija. Smatram da u ovu priču ne treba uvlačiti neke druge netrpeljivosti i sindikalne nesuglasice, dapače, za sve smo otvoreni. HEP je nešto posebno i na njemu ne treba trenirati sindikalnu neslogu, koliko god inače smatram da sindikati ne smiju šutjeti o lošim sindikalnim postupcima. No ukoliko se doista zaoštri situacija s Vladom, onda bismo tražili eksplicitno određivanje sindikata u vezi privatizacije, odnosno da nema privatizacije ni u kojem obliku. Danas dobar dio sindikalne scene i oporbe kaže da oni nisu za privatizaciju HEP-a kako bi se time otkupila Ina, ali će samo malobrojni reći da nisu ni za kakvu privatizaciju. Dakle u slučaju daljnjeg zaoštravanja morat će se zauzimati pozicije i tada ćemo vidjeti tko će u toj otvorenoj borbi za HEP ostati. Tada će se vidjeti i tko je kakav sindikalist. Premda mislim da do takve situacije neće doći, odnosno da će se današnji promotori privatizacije HEP-a povući.

U TEHNOS-u smo odlučili da ćemo ići u širinu, jer jedan sindikat u ovakvoj situaciji ne može puno učiniti. Nas su kontaktirali praktički drugi dan ljudi iz Ne damo naše, konkretno Mijat Stanić. Na nama je sad da im pripremimo podlogu, da najprije vidimo što je sa sindikatima unutar HEP-a, a onda ćemo njegovu obranu postavljati koncentrično.

Kako to da niste odmah po objavljivanju Vladinog plana o INA-i i HEP-u reagirali zajedno s Novom Solidarnošću, jer Vlada vam je time zapravo dala povod za koordinirani istup?

Nismo to koordinirali jer sam smatrao da smo u ovome na suprotnim interesnim pozicijama. Nazvao sam Sekulića i pitao ga mogu li mu u ovoj situaciji nekako pomoći. No nisam mogao od njega tražiti da zajedno idemo braniti HEP. Moj je stav od početka da, prvo, guramo nacionalizaciju INA-e i, drugo, da ne želimo privatizaciju HEP-a. Trebalo bi poentirati na INA-i, jer mislim da je HEP više obranjiv: ako ga narod neće sad obraniti, ako će okrenuti leđa takvom javnom poduzeću kao što je HEP, onda smo stvarno svi zajedno kao društvo propali u crnu rupu. Zato mi se čini da bi trebalo poentirati upravo na INA-i, kad je Vlada već istrčala s tim prijedlogom. Hajdemo dakle nacionalizirati INA-u.

Kakva je moguća uloga platforme Ne damo naše, je li već došlo do povezivanja?

U TEHNOS-u smo odlučili da ćemo ići u širinu, jer jedan sindikat u ovakvoj situaciji ne može puno učiniti. Nas su kontaktirali praktički drugi dan ljudi iz Ne damo naše, konkretno Mijat Stanić. Na nama je sad da im pripremimo podlogu, da najprije vidimo što je sa sindikatima unutar HEP-a, a onda ćemo njegovu obranu postavljati koncentrično. U drugom krugu će ljudi iz Ne damo naše, koji se bore za javna dobra, a tu je uključen i HEP, sigurno doći u prvi plan, taman da i HEP-ovi sindikati u prvom krugu sve ne odrade. U ovoj fazi osluškujemo što ljudi imaju za reći, a puno njih ima nešto za reći. Osim organizacija iz lijevog dijela društvene scene, javljale su nam se i političke stranke iz desnog spektra, što je i logično, jer i ljevica i desnica su protiv privatizacije, dok centar u ovom trenutku tvori velika koalicija krupnog kapitala. Zasad nemamo razrađene sve detalje, ali imamo jasne obrise kako obrana HEP-a treba izgledati: treba ići iz jezgre, iz samog HEP-a, oko toga idu oni koji znaju voditi priču, dakle platforma Ne damo naše, a u trećem krugu dolaze na red široka javnost i političke stranke. To je neki načelni plan obrane HEP-a. Iz platforme Ne damo naše će vjerojatno vući prema referendumu, protiv čega nemam ništa. Referendum bi bio dobar zbog terenskog rada, zato što se tu povezuju ljudi, tu se vidi koliko tko radi i tko što može.

Bi li takva koncentrična organizacija mogla biti začetak neke strukture i za ubuduće, za neke slične situacije?

Generalno nisam optimist, vidjet ćemo u što će se sve to razviti. Ima nekoliko odvažnih, borbenih sindikata, svi znamo koji su to. Sekulić je u spomenutoj emisiji rekao, a i ja to tvrdim, da postoji desetak sindikata koji su povezani na solidarnim osnovama i koji surađuju kad treba, i oni će sigurno uskočiti, neovisno o tome što su neki od njih u središnjicama, a neki nisu. No nisam siguran da će u ostalim postojećim sindikalnim strukturama ovo pitanje potaknuti zaokret – one se još uvijek ne izjašnjavaju protiv svake privatizacije.

Platformu Ne damo naše čine i neke organizacije civilnog društva. Koliko ste i vi u TEHNOS-u otvoreni za suradnju s civilnim inicijativama i udrugama, pa i nekim strankama?

Ja bih to rado napravio, no tek će se u određenom trenutku donijeti odluka o tome. Poznato je da je priča oko politike u sindikatima, nažalost, vrlo problematična, jer su članovi sindikata različitih političkih opredjeljenja, tako da do te faze nismo došli. Ideja je da se HEP obrani pa makar gorjele ulice, a da bi do toga, ako zatreba, došlo, treba imati ili bijesne ljude ili veliku masu. Za tu masu, za desetke tisuća ljudi na ulicama, treba pozvati sve: i lijeve, i desne, i veterane, čak i libertarijance, ako žele doći. Treba dakle razraditi strategiju kako privući što više ljudi. Ja sam i inače vrlo raspoložen za ulicu. Štrajkovi i isključenje struje, kao što sam već drugim medijima objasnio, idu poslije ovog, to može biti neka krajnja metoda, ako ništa drugo ne pomogne. Zasad, osim Vladinog puštanja balona, nemamo nikakvu odluku o HEP-u koje bismo se uhvatili, a samo na osnovu balona nema smisla razrađivati strategiju do krajnjih detalja i radikalnih ekstrema.

Demokratičnost vladajućih struktura posljednjih je godina na vrlo niskim razinama. Na primjer, ovih dana je bila sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća kao tripartitnog tijela na kojoj je HEP bio tema, ali s nje nema nikakvih informacija, dok su se za to vrijeme premijer ili neki iz Vlade nekoliko puta pojavili u medijima.

HEP, u kojem je od jedanaest tisuća radnika sindikalno organizirano njih oko devet tisuća, ima pet sindikata. Imate li u ovoj situaciji neku zajedničku strategiju ili je dovoljna samo riječ da ćete zajedno djelovati?

Sretni smo što smo u prvom koraku uspjeli dobiti sve sindikate u HEP-u i našu udrugu branitelja, koja je dala povjerenje sindikatima. To u današnje vrijeme nije lako, pa nismo nikoga tjerali da zauzima neki tvrdi stav. Baš zato radimo na širini, a tek ako dođe do potrebe za ozbiljnom borbom, vidjet ćemo tko će opstati. Sindikati u HEP-u inače nisu jedinstveni, ali imamo dosta dobre učinke, možda baš zato što svatko ima svoj princip rada, pa poslodavca pritišćemo s više strana. Ono protiv čega se najteže borimo je puzajuće rasturanje firme iznutra u vidu autsorsinga, zapošljavanja stranačkih kadrova i slično. Sve se u vezi toga zna, ali nitko ne reagira. To je hobotnica koju je teško savladati i bojim se da tu gubimo bitku, iako sindikati, a posebice TEHNOS, o tome često progovaraju.

Vlada je jednostavno objavila svoj prijedlog u vezi INA-e i HEP-a, a da prije toga nije obavijestila ili kontaktirala sindikate. Kakva je dakle pozicija radnika i sindikata kad ih vlasnik uopće ništa ne pita?

Još od Kukuriku vlade nitko nikoga ne informira, to je počelo negdje 2012. godine. Tek kad ih natjerate, onda se jave. Demokratičnost vladajućih struktura posljednjih je godina na vrlo niskim razinama. Na primjer, ovih dana je bila sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća kao tripartitnog tijela na kojoj je HEP bio tema, ali s nje nema nikakvih informacija, dok su se za to vrijeme premijer ili neki iz Vlade nekoliko puta pojavili u medijima. Ponašanje vlasti me uopće ne iznenađuje, ali me iznenađuje to što se uprava HEP-a ni oko čega ne javlja, sigurno ih novinari salijeću, no oni nisu dali nijednu izjavu u posljednjih mjesec dana. Radnici će se prepucavati s državom kao vlasnikom, a čemu služi uprava? Imamo predstavnika radnika u Nadzornom odboru, ali čini mi se da u ovih mjesec dana otkako se priča o privatizaciji nije bila sjednica NO-a. Volio bih da, kao u nekim europskim zemljama, u NO-u sjedi jednak broj predstavnika radnika i predstavnika vlasnika, pa da se moraju dogovarati i da imamo pravovremena saznanja o zbivanjima, a ne onda kad je već kasno. Ali za to moramo imati masu ujedinjenih sindikata i širiti mrežu zaista nezavisnih sindikata.