Na današnjem Maršu solidarnosti govornici su upozorili na problem beskućništva i opisali razloge zašto i kako se beskućništvo javlja te koje probleme nosi sa sobom. Trenutni sustav nepoćudne isključuje iz društva i brigu za beskućnike prepušta organizacijama civilnog društva, dok u tom istom sustavu postoje apsurdi zbog kojih su brojni beskućnici onemogućeni da traže pomoć, te predrasude koje ih prate i zbog kojih su posljedično na marginama. Sudionici marša susreli su se s radnicima i radnicama Studentskog centra u Zagrebu koji već četvrti dan štrajkaju te im iskazali podršku i na taj način pokazali važnost solidarnosti i zajedničke borbe.

Danas je u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ) u Zagrebu održan ”Marš solidarnosti:za siguran krov nad glavom” kojim su organizatori željeli upozoriti “na probleme isključenih, marginaliziranih i potlačenih skupina u društvu te pokazati da jedino zajedničkim djelovanjem i solidarnošću možemo pokrenuti promjene”. Okupilo se dvjestotinjak ljudi, a u sklopu marša organizirano je prikupljanje donacija za udrugu Fajter koja izdaje časopis Ulični fajter. Prodajom tog časopisa direktno se pomaže onima koji nemaju siguran krov nad glavom. Više od dvjesto okupljenih krenulo je sa Zapadnog kolodvora do Hatzove 16 gdje je bila ponuđena hrana koju je priredio kolektiv Hrana, a ne oružje – Zagreb.

Mile Mrvalj iz Humanitarne udruge Fajter govorio je o svom iskustvu kao beskućnik, nekim čestim predrasudama i uzrocima beskućništva. Kao beskućnik boravio je u kvartu oko Zapadnog kolodvora i skupljao boce da bi preživio. On se uspio izvući iz mraka beskućništva, no mnogima to ne uspijeva i upadaju u teška depresivna stanja i, posljedično, u alkoholizam, zbog čega ih ljudi osuđuju. Osim toga, “jedna od glavnih predrasuda o beskućništvu je da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju”, rekao je Mrvalj, “Međutim, beskućnici su žrtve sistema. Zbog raznih ovrha ili kredita ljudi gube sve što su imali i postaju beskućnici. No, mi imamo i ekstremno siromašnih građana. To su svi oni građani koji svojim primanjima ne mogu osigurati ni minimalne uvjete za život, ili su u raznim blokadama računa, pred ovrhama ili u ovrhama. Hrvatska ima jednu četvrtinu građana koji su u ekstremnom siromaštvu. Imamo 50 tisuća ljudi koji rade, a ne primaju plaću, dakle imamo robovlasničko društvo. Robovi su prije dvije tisuće godina imali pravo na hranu i na neki smještaj. Ovi robovi nemaju ništa.” Na kraju je dodao da je preko 20 posto beskućnika fakultetski obrazovano i da ta činjenica govori sve.

Beskućnici su žrtve sistema. Zbog raznih ovrha ili kredita ljudi gube sve što su imali i postaju beskućnici. No, mi imamo i ekstremno siromašnih građana. To su svi oni građani koji svojim primanjima ne mogu osigurati ni minimalne uvjete za život, ili su u raznim blokadama računa, pred ovrhama ili u ovrhama. Hrvatska ima jednu četvrtinu građana koji su u ekstremnom siromaštvu. Imamo 50 tisuća ljudi koji rade, a ne primaju plaću.

Nina Čolović iz LGBT Inicijative Filozofskog fakulteta AUT i MAZ-a je pred pučkom kuhinjom u Jukićevoj 24 istaknula kako veliki broj beskućnika čine oni koji se u društvu smatraju “drugima” – “na ulici se većinom nalaze osobe s invaliditetom, starije osobe, žene s djecom, Romi i Romkinje, osobe koje su druge i drugačije.” Smatra da to nije slučajnost, da društvo te osobe izbacuje na ulicu i da putanja ne prestaje kad su u pitanju LGBT osobe. Pučke kuhinje, kao prostori koji bi trebali biti prostori podrške, i dalje predstavljaju opasnost za sve one čija iskustva nisu normativna. “Ono što bi trebao biti prvi korak prema promjeni je rastvaranje klasne opresije, paralelno sa rastvaranjem klasne opresije treba rastvarati homofobnu, transfobnu, mizoginu opresiju, primijetiti kako te opresije djeluju zajedno. One se nikad ne javljaju izolirano. Time što smo drugi i drugačiji u društvu, društvo nas kažnjava. Jedan od najboljih načina kako izbrisati one nepoželjne u društvu je doslovno ih ostaviti da umru od gladi.”

Iduća stanica na kojoj su se sudionici marša zaustavili bila je Vodnikova gdje su ih čekali radnici i radnice Studentskog centra. Podsjetimo, danas je četvrti dan štrajka ovih radnika, a štrajkaju za potpisivanje usuglašenog kolektivnog ugovora. Sudionici su im pružili podršku, a Le zbor je otpjevao prigodnu Ay Carmela. Tomislav Vukoja iz Samostalnog sindikata zaposlenika studentskih centara pozdravio je okupljene i zahvalio im što su se okupili u velikom broju. Također je izrazio podršku maršu i okupljene pozvao da dođu na prosvjed svaki dan u Savsku 25 u 11 sati, gdje prosvjeduju sve do ispunjenja zahtjeva, naglasivši da je jasno kako je borba zajednička.

U ulici Grgura Ninskog blizu glavnog kolodvora član MAZ-a ispričao je o prihvatilištu za beskućnike koje se ondje nalazilo. “Drvene barake koje su ostale prazne nakon 2. svjetskog rata iskorištavaju se za smještaj onih koji su ostali bez svoga doma. Do 1990. korisnici prenoćišta su osobe asocijalnog ponašanja, ovisnici, osobe starije životne dobi. Prenoćište je korišteno do 2010. godine kad je od grada tražen drugi prostor – barake iz četrdesetih bile su u jako lošem stanju. Te godine se iz ulice Grgura Ninskog 55 korisnika seli u Veliku Kosnicu, a 2011. još 80 korisnika iz prenoćišta u Heinzelovoj.” Istaknuo je također da je veliki problem što ljudi izgube nadu i što se većina ne želi ili ne može javiti u Centar za socijalnu skrb, ili su “pali toliko nisko da smatraju da im se ne može pomoći i da si mogu pomoći jedino sami. Zato je bitno dignuti naš glas za njih, boriti se za njih i boriti se za sve koji su sada na pragu siromaštva”, zaključio je. Mile Mrvalj istaknuo je jedan apsurd sustava socijalne skrbi – za prijavu u Centar za socijalnu skrb potrebno je imati osobnu iskaznicu, a veliki broj beskućnika ju nema jer nemaju mjesto prebivališta. “Da bi otišao u prenoćište za beskućnike moraš imati osobnu iskaznicu, ako imaš iskaznicu, imaš prebivalište. To je ludilo”, rekao je Mrvalj.

Ono što bi trebao biti prvi korak je rastvaranje klasne opresije, paralelno sa rastvaranjem klasne opresije rastvarati homofobnu, transfobnu, mizoginu opresiju, primijetiti kako te opresije djeluju zajedno. One se nikad ne javljaju izolirano. Time što smo drugi i drugačiji u društvu, društvo nas kažnjava. Jedan od najboljih načina kako izbrisati one nepoželjne u društvu je doslovno ostaviti ih da umru od gladi.

Postaja prije konačnog odredišta bila je Glavni željeznički kolodvor. Tu je Josip Miličević kao predstavnik Kluba volontera Centra za mirovne studije govorio o politici smještaja i njezinu utjecaju na izbjeglice, te o problemima s kojima se susreću. “Ako čitate određene portale i pratite određene komentare vjerojatno mislite da izbjeglice ulaze u stanove, izbacuju ljude na cestu, ali vjerovali ili ne, to nije istina. Zakon na papiru u Hrvatskoj, barem što se tiče smještaja izbjeglica, nije loš. On jamči prava i tražiteljima međunarodne zaštite i osobama koje su dobile međunarodnu zaštitu. Ali kao i obično, to u praksi ne djeluje. Zakon kaže dvije godine, u praksi to bude godina i pol. Zakon kaže da se odgovor treba donijeti za šest mjeseci, odgovor se donese nakon 10, 12, 15 mjeseci. To utječe na stabilnost, na psihičko raspoloženje i baca ljude u depresiju. Takvi ljudi moraju se snaći bez ikakvih alata i nakon dvije godine, odnosno godinu i pol, stvarno završavaju na cesti.” Istaknuo je također da brojne volonterske udruge obavljaju posao koji bi trebala obavljati država.

Kao što smo čuli, iako bi se problematikom beskućništva trebala baviti država, njime se najviše bave organizacije civilnog društva. Time se problem ne riješava nego produbljuje jer socijalna usluga poprima projektni karakter i ovisi o sredstvima dostupnim u nekom trenutku, nema kontinuiteta u brizi te se smanjuje kvaliteta usluga. Ovakvim načinom moguće je pomoći samo pojedinačnim slučajevima, a nemoguće je problem zaista ukloniti.

U vremenu neoliberalizma, Hrvatska se ističe kao zemlja čija se socijalna davanja kreću ispod prosjeka Europske unije, a direktan rezultat toga je i širenje ekstremnog siromaštva. Sve više ljudi zapada u socijalnu bijedu, sve više radnika suočeno je s ozbiljnom prijetnjom i strahom od deklasiranja čime su svakodnevno izloženi dodatnom stresu i pristaju raditi za minimalac kako bi se održali na životu. Kapitalisti (tzv. poslodavci) to jako dobro znaju i računaju da će radna snaga pristajati na sve manje, a radno zakonodavstvo kroji se po njihovoj mjeri i omogućava im pojačano izrabljivanje. Budući da se rastuća bijeda ne može odvojiti od aktualnog društveno-političkog uređenja, borba za društvenu promjenu mora biti korjenita.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.