Logori obućarske industrije Realnost kapitalističkog načina proizvodnje na primjeru proizvodnje skupih cipela

Međunarodno istraživanje o uvjetima rada u obućarskoj industriji detaljno pokazuje kako kapitalizam i slobodno tržište funkcioniraju u praksi. Zapadni brendovi poput Prade, Guccija ili Burberrya proizvodne radnike perifernih zemalja drže zaposlene na minimalcima u nehumanim uvjetima, a države im izlaze u susret poreznim rasterećenjima.

Više od 23 milijardi cipela, što bi značilo tri para po osobi, proizvedena su širom svijeta u 2015. godini. Vrijeme kad su se cipele nosile na popravak i kad je postolarski posao cvjetao je prošlo, a cipele koje se proizvode danas nisu rađene da bi potrajale. Iza gotovog proizvoda najčešće stoji mukotrpan rad u vrlo teškim uvjetima o kojemu se premalo govori. Radnici u tvornicama ne znaju gdje će cipele koje proizvode biti prodane niti za koju cijenu, a konzumenti ne znaju ništa o njihovim nadnicama i materijalnim uvjetima proizvodnje.

Prema statistikama, Kina je vodeća zemlja u globalnoj obućarskoj industriji, a obuhvaća 60 posto svjetske proizvodnje. Nakon Kine slijedi Indija s 10 posto. Donekle je poznato da veliki modni brendovi robu kupuju po najnižim cijenama od azijskih država gdje su nadnice veoma niske, a radni uvjeti neprihvatljivi. Manje su poznati uvjeti rada u europskim zemljama te su iz tog razloga istraživači švicarske nezavisne organizacije Public Eye odlučili ispitati uvjete proizvodnje ondje, a istraživanje se fokusira na tvornice kožnih cipela koje pripadaju „najvišoj klasi“, odnosno među najskuplje cipele po prodajnoj cijeni, ali i po posljedicama koje katastrofalni uvjeti rada i nadnice ispod minimalca nose po zdravlje i egzistencijalni položaj radnika.

Italija slijedi Kinu kao drugi najveći svjetski izvoznik kožnih cipela. Kožarnica u mjestu Santa Croce sull’ Arno u talijanskoj regiji Toskani specijalizirana je za prerađivanje kože za torbe, cipele i jakne. Među njihovim su prestižnim klijentima zvučna imena velikih modnih brendova, npr. Prada, Gucci, Louis Vuitton i Burberry.

Većina tvornica u Tirani izgleda poput zatvora – okružene su visokim zidovima i čuvaju ih zaštitari. Imena njihovih klijenata drže se u tajnosti, kao i popis zaposlenika, jer je rad na crno veoma raširen.

Zrak u malom gradiću težak je od mirisa vodikova sulfida koji se koristi u kožarnicama. Unutar kožarnice na paletama leži na tisuće sirovih životinjskih koža koje čekaju štavljenje, tj. preradu potapanjem u kemijsku otopinu. Velika količina kože također već pliva bazenima ispunjenim sivkastom tekućinom. Rad u kožarskoj industriji zahtjeva stalan kontakt s kemijskim proizvodima, a posljedično se javljaju nuspojave poput problema s disanjem, nadražene koža, a potom i karcinoma pluća ili mokraćnog mjehura. No, kemikalije nisu jedino što šteti ljudskom zdravlju.

Nakon prve faze procesa štavljenja potrebno je kožu izvući iz bazena i odnijeti na daljnju obradu. Kravlja koža teži između 15 i 18 kila, uz barem pet dodatnih kad je mokra. U tvornici u spomenutom gradiću dva senegalska radnika svaki dan prenose oko 1000 primjeraka kože, preko 20 tona. Mnogo Senegalaca već godinama obavlja sličan prljavi posao u kožarnici, a zarađuju jednako kao i na početku. Mnogo njih ima probleme s disanjem, vidom ili kralježnicom, a rade i po 13 sati na dan kako bi zaradili nešto dodatnog novca. Siromaštvo je za njih trenutni problem, a problemi sa zdravljem su oni koji se još mogu odgoditi.

Proces obrade kože nastavlja se u tvornici u istom susjedstvu. U depresivnom ambijentu tvornice mehanička dizalica podiže kože i spušta ih na platformu na kojoj rade Senegalac, Marokanac, Talijan i Ganac. Četiri čovjeka uranjaju svoje ruke u bačvu punu piljevine, podižu kožu s hrpe iza njih i stavljaju u stroj koji će ukloniti ostatke mesa. Na drugom stroju koža se razdvaja – gornji dio će postati obrađena koža, a donji dijelovi bacaju se kroz zid u kontejner smješten izvan zgrade i namijenjeni su za proizvodnju želatine za hranu.

Istraživači tvrde da su vlasnici kožarskih radionica otvoreni i nonšalantni pri opisivanju četrnaestosatnog radnog dana, bolesti koje pogađaju radnike i tereta koji prenose. Budući da su kožarnice u gradiću jedno od rijetkih mjesta gdje se može naći posao nitko se ne usuđuje kritizirati ih, a organi vlasti šute.

Nakon što je koža obrađena proces proizvodnje seli se u zemlje poput Poljske, Slovačke, Rumunjske, Makedonije, Bosne i Albanije, gdje je kapitalistima proizvodnja, zbog jeftine radne snage i nižeg životnog standarda, jeftinija. Proizvodni režim poznat pod imenom Outward Processing Trade (OPT) dopušta kompanijama da izvoze poludovršene proizvode u druge države pa ih se, nakon što su zgotovljeni, ponovno šalje u izvornu zemlju, a čitav taj protok robe odvija se bez plaćanja carinskog poreza što kompanijama daje golem prostor za ostvarivanje dodatnog profita, zasnovano na eksploataciji radništva u proizvodnim zemljama. Internacionalno javno istraživanje koje je provela organizacija Clean Clothes Campaign pokazalo je da radnici proizvodnih zemalja ne zarađuju dovoljno da bi mogli živjeti dostojanstvenim životima. Najmanje su plaćeni Albanci koji većinom rade za talijanske brendove.

Minimalna plaća u Albaniji je 150 švicarskih franaka mjesečno, što je niže od minimalca u okolnim zemljama, a čak i u Kini. Istraživači organizacije Public Eye razgovarali su s radnicom koja zajedno sa suprugom i njihova dva sina živi u četvrti Bathore, jednoj od najvećih sirotinjskih četvrti u Tirani. Prije četiri godine njezinom je starijem sinu bila potrebna operacija koja je koštala 5 000 švicarskih franaka, pa se ova radnica zadužila kod prijatelja i rođaka. Nakon što je njezin muž izgubio posao odlučila se zaposliti u obućarskoj tvornici u kojoj i sada radi.

Rad u kožarskoj industriji zahtjeva stalan kontakt s kemijskim proizvodima, a posljedično se javljaju nuspojave poput problema s disanjem, nadražene koža, a potom i karcinoma pluća ili mokraćnog mjehura.

Njezin zadatak na poslu je mazati ljepilo na zaštitu za prste na prednjoj strani, stavljati to u pećnicu na par sekundi i potom lijepiti na cipele. Najteže joj je podnijeti miris ljepila. Ne nosi masku jer joj je i ovako teško disati, a ljepilo uzrokuje pospanost i glavobolje. Ova radnica ne zna za koji brend radi obuću, a svaki par cipela kojeg izradi prodaje se za oko 200 eura, što je više od njezine mjesečne plaće. Radi svaku subotu, ponekad i nedjeljama, od ranog jutra do kasnog popodneva. Mjesečna nadnica koju prima nije dovoljna za pokrivanje troškova računa, ogrjeva i hrane. Njezina djeca nikada nisu bila u centru Tirane, jer im je autobus preskup.

Većina tvornica u Tirani izgleda poput zatvora – okružene su visokim zidovima i čuvaju ih zaštitari. Imena njihovih klijenata drže se u tajnosti, kao i popis zaposlenika, jer je rad na crno veoma raširen.

Istraživači organizacije posjetili su i lučki grad Drač, 33 kilometra od Tirane. Ondje ih je dočekao težak miris ljepila u zraku i zaglušujuća buka, a u hladnoj tvornici dvjestotinjak radnika, uglavnom žena, u tankim ogrtačima iako je u trenutku posjeta bio siječanj. Gotovo nitko ne nosi zaštitne maske niti rukavice. Za odradu posla radnicima su potrebni brzi prsti, inače bi došlo do smanjenja učinkovitosti, a posljedično i niže nadnice. Dio radnika postavlja metalne oblike na kožu ili plastiku te potom koristi veliku prešu. Žene sjede za pokretnim trakama. Radnici svakodnevno ponavljaju iste radnje bez prestanka, bez progovaranja ijedne riječi međusobno, okruženi bukom strojeva. U obližnjoj prostoriji dva čovjeka rade za stolom na kojemu gori svijeća. Prvi reže vrpce od tri centimetra iz role plastike, a njegov kolega topi dva kraja koristeći svijeću i potom ih spaja kako bi se zalijepila. Ovo su prozorčići kroz koje se potom koža provlači. Brend za koji se rade ove cipele naglašava da su proizvodi koje prodaje izrađeni isključivo u Italiji i u najmodernijim proizvodnim jedinicama, no jasno je da se iza ovih iskaza skrivaju obične laži.

Da je kapitalizam parazitski sistem koji se temelji na eksploataciji i profitiranju na tuđem radu, najsirovije se vidi na primjeru obućarske industrije diljem svijeta, pri čemu Europa dakako nije iznimka. Kao što smo vidjeli i na primjeru Geoxa u Srbiji, klasa proizvođača (radnici) primorana je prodavati svoju radnu snagu za mizernu nadnicu, kako bi se klasa prisvajača (kapitalisti ili tzv. poslodavci) natjecala na tržištu i ostvarivala ekstraprofit, uz obilnu pomoć kapitalističkih država koje ih pritom porezno rasterećuju. Time se ideja slobodnog tržišta koju i u Hrvatskoj zazivaju vladajući političari, ekonomisti i mediji (Index.hr, Jutarnji list itd) ostvaruje u praksi.

Bez demokratske kontrole svih radnika nad uvjetima i procesima proizvodnje nema govora o demokraciji i demokratskom društvu. Ostaje nam diktatura slobodno-tržišnog kapitalizma, odnosno izrabljivanje većine od strane manjine.