Logor Boxmark Nastavak priče o teroru u poznatoj kožarskoj tvrtci

Dvije bivše radnice iz Boxmarkova pogona u Slavonskom Brodu ispričale su nam o neljudskim uvjetima u firmi – o ponižavanjima i mobingu koji su proživljavale i koji je ostavio posljedice do danas, stresu koji su nadređeni stvarali kako bi se brže radilo ili kako bi radnice napravile neku grešku zbog koje bi ih mogli kazniti, o kažnjavanjima radi izmišljenih grešaka i neopravdanim oduzimanjima od plaće, zabranama razgovaranja i nasilno prouzrokovanim otkazima.

Nakon objave razgovora s radnicima iz pogona kožarske tvrtke Boxmark u Zlatar Bistrici i pisma jedne radnice iz Slavonskog Broda, javile su nam se za razgovor bivše radnice Boxmarkovog pogona u Slavonskom Brodu, koje smatraju da se o uvjetima rada u „logoru Boxmark“ dovoljno šutjelo i da je vrijeme da se istina pročuje.

Boxmarkov pogon u Slavonskom Brodu otvoren je 2015. godine. U početku se sve činilo sjajno – nova tvornica, nova radna mjesta u zapuštenoj Slavoniji, prihvatljive plaće, izvanredno čista firma, početna dvomjesečna obuka u pogonu u Trnovcu Bartolovečkom za nove radnike, gdje su bile plaćene jednokrevetne sobe u hotelu i svaki vikend osiguran odlazak kući. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, uvjeti su se pogoršavali.

Radnica Jadranka Štojs radila je u Boxmarku godinu dana od samog otvaranja pogona. Imala je plaću otprilike tri i pol tisuće kuna, jer tada još nije postojao sistem obračuna po kojemu se od plaće odbijaju greške i učinak norme. Ugovori su se već tada produživali svakih mjesec-dva. Jadrankin posao bilo je šivanje profila na naslone. Radi se o fizički zahtjevnom poslu, no ona kaže da nije problem raditi, nego su problem međuljudski odnosi i robovski režim: „Takvom brzinom se mijenjaju radnici, takvom brzinom pršte otkazi, ili ljudi odu plačući… Nije problem raditi, nisam primijetila da se žene žale na rad, nego na taj odnos i to psihičko što nam rade. Ja sam završila za radnika u proizvodnji, konfekcionar sam, šnajder u odjevnoj industriji. U startu sam naučila na normu, ispunjavala sam ju, a ovdje sam dosegla 90 posto. Ali, u onom bivšem sistemu si preko norme mogao zaraditi da imaš, recimo, jedan dan slobodno, kad trebaš ići nešto obaviti. A ovo je robija.“

Smjenovođa ti stoji nad glavom i viče – ajde, požuri, zar nemaš normu, zar si napravila grešku – onda ti odbije 300 kuna od plaće pa ti tih tristo kuna nedostaje cijeli mjesec i razmišljaš koliko je to litara mlijeka, kruha…

„Norma nije neizvediva, ali oni traže savršenstvo. Problem je žurba – u žurbi napraviš grešku koja ti nije trebala. Da radiš opušteno i smireno, bilo bi puno manje grešaka. A ovako su žene plačljive i nezadovoljne. Smjenovođa ti stoji nad glavom i viče – ajde, požuri, zar nemaš normu, zar si napravila grešku – onda ti odbije 300 kuna od plaće pa ti tih tristo kuna nedostaje cijeli mjesec i razmišljaš koliko je to litara mlijeka, kruha…“, govori Štojs.

Oko normi se slaže i radnica Biljana Sokolović, koja je u firmi provela 23 mjeseca i početkom listopada 2017. dala otkaz. Ona dodaje: „Norme su visoke i teško dostižne, a onim ženama koje su dosegle normu, 90 posto ili 100 posto, uvijek se nešto napravilo tako da idu ispod norme, npr. vraćaju im komade da ne valjaju, a kad mi gledamo – u redu su. Znači, tjeraju te na normu, kad ju dosegneš nešto naprave da ju ipak ne ostvariš, pa opet dođu i maltretiraju te zašto nemaš.“

Uz ganjanje i maltretiranje oko normi, drugi su veliki problem zabrane, zbog kojih tvornica više podsjeća na logor nego na radno mjesto.

„Tamo je bilo strogo zabranjeno da se, dok radiš, progovori ijedna riječ. Ali mi moramo komunicirati. Kako će jedna linija izraditi jedan sic, jedan naslon, od prve do zadnje operacije, ako mi nećemo između sebe komunicirati? A ne, ti tu moraš šutjet, pa ne možeš. Mi u proizvodnji moramo pitati – pukao mi je konac, imaš li novi pri ruci, imaš li odvijač? Pitaš nešto, a smjenovođa Nikolina Butina odmah dolazi i prigovara – Šta kokodaćete, prestanite blebetat…“, kaže Štojs.

U firmi nisu izravno branili odlazak na wc, ali pritisak je odrađivao svoje: „Činjenica jest da je svako dizanje od mašine tebi manjak u učinku. Toliki je pritisak te norme da znaš da ćeš, ako odeš u wc, napraviti dva-tri komada manje, nek još jednom danas odeš, tih šet komada će ti sigurno zeznuti učinak nekih 10 posto, nećeš na kraju mjeseca izvući da imaš normu, ode ti tristo kuna, još da ti ova nađe neku grešku, ode ti još tristo kuna od plaće“, ispričala je Štojs.

Tamo je bilo strogo zabranjeno da se, dok radiš, progovori ijedna riječ. Ali mi moramo komunicirati. Kako će jedna linija izraditi jedan sic, jedan naslon, od prve do zadnje operacije, ako mi nećemo između sebe komunicirati?

Sokolović pripovijeda jednu situaciju sa svoga posla: „Radila sam tamo tri mjeseca kao poslovođa linije. Jednom su me žene u mojoj liniji zamolile da im donesem vode, uzela sam prazne flašice od njih i otišla na wc po vodu pa me smjenovođa pitala kud ću s tolikim bocama.Rekla mi je – vrati se u liniju, što manje piju, manje će na wc. Vratila sam se u svoju liniju, ali sam napravila krug skroz okolo i ipak otišla ženama po vodu. Vidjeli su me, i tad je bilo svašta“.

U vrijeme kad je Biljana Sokolović radila, metoda oduzimanja od plaće već je bila usavršena: „Radili smo sve subote, to su nam na plaću plaćali, ali su nas zato kažnjavali za neke greške i odbijali od tristo kuna pa nadalje. Tko radi osam sati za stolom, taj i pogriješi. Ali svaka se greška dala popravit, no oni za to nisu marili. Bilo je jako puno i izmišljenih i nametnutih grešaka. Odbijali su nam od plaće i za slobodne dane i teško nam ih dozvoljavali. Jedna je moja prijateljica imala dijete koje je operiralo glavu dva puta, trebala je dijete voditi u Zagreb na kontrolu, i molila ih slobodan dan, a oni su rekli da je firma ispred svega“.

Imali su i posebnu politiku oko regresa i božićnica, koji su se nominalno isplaćivali, ali: „do godišnjeg ne smijete imati više od deset dana bolovanja da bi dobili regres, a do Božića 18 dana. Ako imate 18 ili više od 18 ne dobivate božićnicu. Najgore je bilo pred godišnji i pred Božić. Znači, ako nemam bolovanja i očekujem isplatu, onda toliki pritisak na nas vrše, samo da bi mi nešto rekli, napravili, da nas upišu u crnu knjigu, da ne dobijemo taj novac“, ispričala je Sokolović te nastavilla opisujući neisplate: „Meni osobno šest dana godišnjeg nit’ su platili nit’ sam ih iskoristila i tako i mnogima drugima. I prekovremene sate, subotom, isto. Svaka je subota bila radna, četiri subote u mjesecu, jedan mjesec plate 10 sati prekovremenih, drugi mjesec plate 20, i onda vas kazne s 300-400 kuna pa onda ispada da ste radili džabe“.

Ružne riječi koje su im izrekle smjenovođe ove radnice pamte do danas: „Govorili su da smo nesposobni, da smo kruha gladni, da smo bedasti, da smo bagra. Toliko se deru na vas da pogon ori, kud vam je neugodno, kud vam svašta govore… tako da sam i ja osobno završila na tabletama za smirenje, koje i sada pijem, i evo, nakon devet mjeseci što tamo ne radim, ni sada ne mogu spavati. Ostao je strah u meni, gdjegod čujem galamu ili nešto, kroz mene samo trnci prođu“, rekla je Sokolović. Ponižavali su ih i prilikom dolaska direktora i njegove delegacije iz Varaždina, kad su morali gledati u pod, a ne u njih.

Stroj koji pegla kožu se zapalio, pogoni su bili puni dima, svuda se osjetio miris zapaljene kože, oni nisu dali da se izađe van, već su tjerali i dalje da se šiva i da se radi, jer više vrijedi kožno sjedalo nego 200 šivaća unutra.

Obje potvrđuju da je hitna pomoć nerijetko morala intervenirati: „Netko ne podnosi takav pritisak, nek je u hali vruće, nek je vlaga u zraku i nek ti je netko napravio neku napetost i nervozu, organizam kolabira, padneš u nesvijest“, govori Štojs.

Sokolović dodaje da su kasnije i zabranili da se zove hitnu, jer to kvari ugled firme, pa su muževi morali dolaziti po žene kojima je pozlilo. „Sjećam se jedne mlade žene iz Požege kojoj je pozlilo. Imala je jako visok tlak i nije joj nikako bilo dobro. Rekla sam da se zove hitna, šefovi su mi odgovorili da ne može, doći će muž po nju. Zamislite, čekaju muža iz Požege koja je udaljena 70 kilometara od broda da dođe po ženu i vodi je doktoru…”, pripovijeda, a potom opisuje i puno gore stvari: „Stroj koji pegla kožu se zapalio, pogoni su bili puni dima, svuda se osjetio miris zapaljene kože, oni nisu dali da se izađe van, već su tjerali i dalje da se šiva i da se radi. Dim po pogonu, žene povraćaju, guše se, oni su samo otvorili hodnik da dim izlazi, a nama ne daju van, mora se šivati, jer više vrijedi kožno sjedalo nego 200 šivaća unutra.“

Odlazak iz firme za obje je prouzrokovan nasilno. Štojs je na kućnu adresu dobila obavijest da joj ugovor više neće biti produžen. Tome je prethodio sukob sa nadređenima, smjenovođom Nikolinom Butinom i glavnom kontrolorkom Tatjanom Aračić, koji su one prouzrokovale. Iako je na obuci u Zlatar-Bistrici usavršila svoj posao i iako je neko vrijeme radila onako kako je naučila tamo, njih dvije, koje nemaju iskustva za šivaćom mašinom, su joj rekle da takav način rada nije ispravan i da mora šivati debelom iglom, a ne tankom, s čime se ona nije složila, jer debela igla ostavlja velike rupe u koži, a to se ne smije. Nije ih htjela poslušati, jer zna da njihov naputak nije dobar te je dobila opomenu koja je i objavljena na oglasnoj ploči tvornice, „stupu srama“. Opomenu nije htjela potpisati pa joj je ugovor otkazan.

Sokolović je firmu napustila zbog teškog mobinga i živčanog sloma koji je doživjela. Naime, u firmi nisu smjeli imati mobitel sa sobom niti dati broj firme ako se dogodi neki hitni slučaj. Nakon kraja smjene zazvonio joj je mobitel te je čula da je hitna odvezla njezino dijete iz škole. Tada je bila četiri dana na bolovanju, dok je kćer bila u bolnici, a kad se vratila u firmu, nisu joj dali ni na wc: „Durala sam, durala, više nisam mogla, pa sam pukla i otišla. Kad sam se vratila dočekala me eksplozija gdje sam pukla sa živcima. Oni su se na mene derali, ali i ja na njih. Tad je bio kraj.“

Radnice znaju da sindikat u firmi postoji, ali i da ne služi radnicima. Na primjer, iako se Štojs obratila Anici Đurinec, predsjednici sindikata Boxmark, i zamolila ju da sazna pravi razlog otkazivanja njezina ugovora, ona to nikad nije uspjela saznati

Radnice znaju da sindikat u firmi postoji, ali i da ne služi radnicima. Na primjer, iako se Štojs obratila Anici Đurinec, predsjednici Sindikata Boxmark (koji je podružnica antiradničkog Sindikata tekstila, gume i obuće), i zamolila ju da sazna pravi razlog otkazivanja njezina ugovora, ona to nikad nije uspjela saznati. I u prethodnom tekstu o uvjetima u Zlatar Bistrici pisali smo o štetnosti ovakvog sindikata koji teror nad radnicama mirno gleda i ništa ne poduzima.

Sadašnje radnice i radnici trebaju znati da svojom voljom i uključivanjem u rad sindikata ovakve osobe mogu smjeniti te na njihovo mjesto postaviti borbene radnike. Druga opcija jest ispisivanje iz sindikata Boxmark i osnivanje novog sindikata, a treća da borbeni sindikati poput Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) iz Varaždina ili Novog sindikata iz Zagreba uđu u Boxmark i osnuju podružnicu. Kako god, radnicima Boxmarka sada treba jedan borbeni sindikalni povjerenik koji je Zakonom o radu posebno zaštićen od otkaza.

Radnici iz Zlatar Bistrice svojim su istupom na emisiji Provjereno napravili prve korake, sada je vrijeme za povezivanje i organiziranje radnika s ciljem potpisivanja kolektivnog ugovora kojim će se poboljšati radni uvjeti, povećati plaće i druga materijalna prava.

Organizacijom i slogom može se puno postići, a strah treba nadvladati i preusmjeriti – nadređeni su ti koji se trebaju bojati!