Portal Prometej.ba iz Bosne i Hercegovine objavio je intervju s našim članom Dimitrijem Biračem. U razgovoru su se dotakli pitanja kapitalizma i kapitalističke ekonomije, tzv. švedskog modela, radničkih zadruga, direktne demokracije i odnosa ljevice prema fašizmu.

Dimitrije Birač je ekonomist, koji se bavi ekonomskom misli, političkom ekonomijom i povijesti radničkog pokreta. Prošle godine je sudjelovao na lokalnim izborima u Karlovcu s inicijativom Za radnički Karlovac. Jedan od osnivača Radničke fronte, a nakon razlaza 2015. član Radničkog portala. Jedan od osnivača Alterekonomskog foruma unutar Subversive Festivala i urednik posebnog izdanja Up&Underground-a u cijelosti posvećenog Oktobarskoj revoluciji.

Kako komentiraš argument neoliberalnih apologeta kod nas (u regiji) koji tvrde da pravi „kapitalizam“ ovdje nije nikada zapravo ni postojao? Da su stege koje mu država nameće ogromne i da se on ne može ostvariti u „svojoj punini“ zbog državnih nameta i tomu sličnih stvari…

To je jedna interesantna opaska. Radi se o sljedećoj stvari: restauracijom kapitalizma na ovim prostorima dobili smo jednu interesnu simbiozu koju čine inozemni kapital i novonastale kapitalističke države, sa vrlo slabom domaćom buržoazijom. Inozemni kapital je u devedesetim godinama i poslije dobio svoj dio kolača, etablirao se ovdje i srastao s hrvatskom državom. Na taj način možemo kazati da on nije stran, ali on, naravno, ima svoje strano vlasništvo.

Domaća buržoazija ogleda se u sitnom i srednjem poduzetništvu, jer većinu krupnih stvari je preuzeo inozemni kapital, tako da od svega što je u stvarnosti ovdje zauzeto, domaći kapital pokušava otrgnuti dio kolača, a tu ima neometanu podršku neoliberala koji žele da se kapital nesputano razvija.

Kapitalizam se ovdje tako razvijao 20ak godina u simbiozi u čijoj su pozadini postojale (i još postoje) vrlo dinamične ove razine sukoba: sukob između inozemnog kapitala i domaćih radnika, između domaćeg kapitala i domaćih radnika, između oba kapitala i domaćih radnika, između inozemnog kapitala u suradnji s domaćom državom i domaćeg kapitala, koji je postepeno jačao. Kako to i inače ide u kapitalizmu, čim imamo kapitalizam, onda imamo i razvoj lokalnog (domaćeg) kapitala. Sa te strane nije trebalo mnogo; kroz 10 do 15 godina se i domaći kapital počeo razvijati. Sada imamo situaciju u kojoj domaći kapital raste – brže ili sporije – ali sigurno je jači nego ranije. Tako on u praksi počinje doživljavati svoju državu više kao maćehu. Njemu takva država počinje smetati. U samim počecima kapitalu je država potrebna, da bi s vremenom ta naglašena potreba počela opadati. Ali ovdje imamo situaciju da domaći kapital dovoljno dobro uočava da država nije na njegovoj strani, nego na strani inozemnog kapitala, odnosno, nije da on ne treba državu jer je nju prerastao, nego on njoj nije potreban. Zato su ove rečenice i parole njegov sadašnji ideološki izraz, tipa da ovo nije pravi kapitalizam, da ima puno uhljeba i poreza, jer ima puno države. Dakle, njemu ne smeta država kao država, već konkretna država, koja je u simbiozi sa stranim kapitalom. Čak i novi krupni inozemni kapital koji ulazi na tržište ipak mora probiti neke barijere, ali, logično, on je mnogo jači od domaćeg: po iskustvu, tradiciji, znanju, financijskoj pozadini i svemu. Na taj način kapital – slaba domaća buržoazija – projicira na društvo svoju ideologiju kao izraz njegove jadikovke da je država prevelika i da su preveliki nameti, a koja je izraz njegove težnje i napora da se država treba maknuti iz privrede. Zahtjev da se država makne iz privrede ne znači ništa drugo nego zahtjev da se država mani tog saveza sa inozemnim kapitalom i da stane u korist domaćeg kapitala, i tu imamo one priče o uvozu-izvozu, jakim valutama-slabim valutama, porezno rasterećenje zbog jače akumulacije kapitala itd.

Možemo još jedino dodati da se ukupna slika već počinje mijenjati i da će poprimiti nešto drugačiju dinamiku idućih godina ponajviše zbog velike akumulacije u turizmu i jačanja dijela domaćeg kapitala. Ali i tu mediji već počinju prihvaćati ideologiju zapravo sitnog i srednjeg kapitala koji su najglasniji i kojima najviše smetaju porezno opterećenje i nedostatak jeftinih radnika. Njih onda mediji, pogrešno, uzimaju za glasnogovornika kapitala uopće. Krupni kapital pak s tim nema previše problema. On gomila milijarde kuna i ne žali se previše na poreze ili radnike.

Isti ti liberali također spominju jedan krajnje neznanstveni, dosta priglup termin – tzv. „socijalistički mentalitet“, koji navodno postoji kod ljudi u zemljama koje su prošle postsocijalističku tranziciju. Oni kažu da je navodno taj „socijalistički mentalitet“ ono što priječi ekonomije postsocijalističkih država da „kapitalizam u njima proradi“. Šta se krije iza jedne takve konstrukcije? Je li to zapravo jedan posve ideološki termin, i o čemu nam on govori?

To postoji u glavama neoliberala. Zapravo, racionalna stvar je da neoliberali brane interese kapitala. U ovom slučaju, oni brane interese domaćeg kapitala. Oni čak možda nisu toga svjesni, ali s druge strane, oni koji su „bolji“ u tome što rade, znaju i svjesni su za čije interese se bore. Oni to neće skrivati, nego će reći: „Mi smatramo da su poduzetnici stup društva, mi želimo da poduzetnici naprave to i to, da izgrade bolje društvo, a da im se država makne s puta“, i taj cijeli narativ ide u kontekstu u kojemu se forsira – ne krupni domaći kapital jer je njega malo – već srednji i sitno poduzetništvo. Jedan od razloga pak forsiranja sitnog kapitala je i taj što Evropska unija financira takve projekte (sitne poduzetnike, samozapošljavanje itd.), pa onda logično, političari guraju ove projekte radi sopstvenih interesa. Druga stvar je što se u velikoj mjeri domaća buržoazija ogleda u sitnom i srednjem poduzetništvu, jer većinu krupnih stvari je preuzeo inozemni kapital, tako da od svega što je u stvarnosti ovdje zauzeto, domaći kapital pokušava otrgnuti dio kolača, a tu ima neometanu podršku neoliberala koji žele da se kapital nesputano razvija.

Da li je moguće preuzeti model nekih – uslovno rečeno – uspješnijih liberalnih ekonomija?

Nažalost, državama i društvima – pogotovo kapitalističkim – na periferiji nije moguće preuzeti neki bolji model kapitalističkog razvoja i na taj način razviti zemlju. U tome se ogleda i (polu)periferija, u tome je bit (polu)periferije i kompradorskih buržoazija. Buržoazije su se na različite načine razvijale kroz povijest. To znamo iz historije kapitalizma. Ukoliko pogledamo razliku u arhitekturi regionalnih buržoazija i recimo belgijske ili nizozemske buržoazije kroz historiju, vidjet ćemo niz velikih razlika. U tom kontekstu, socijalna revolucija koja se desila četrdesetih godina prošlog stoljeća je prvi takav progresivni korak u povijesti ovih društava da se izbave sa mjesta periferije. Naravno, devedesetih je restauriran kapitalizam, te su ona vraćena na perifernu poziciju, gdje domaći kompradori imaju osnovnu ulogu osiguravanja što bezbolnijeg procesa eksploatacije radne snage i društvenih resursa od strane kapitala jezgre. Vidimo da u konkretnim koracima poluperiferna društva ne mogu čak ni kapitalistički do kraja da razmišljaju (ne razvijaju transportne mreže poput željeznice, dijelovi zemlje nemaju struju, kanalizaciju, ne znaju što činiti s agrarom, a što s radnom snagom čiji je dobar dio izvan funkcije, nemaju registar stanovništva da znaju koliko uopće radne snage imaju itd.), a to nije toliko što su oni nesposobni, nego je u pitanju više jedan povijesni efekt, a to je da na periferiji evropskog i svjetskog kapitala to naprosto nije moguće. Međutim, to naravno onda otvara i neke drugačije perspektive za ljevicu zato što su u tim društvima političke elite i najslabije, u odnosu na zapadne. Drugim riječima, teorijski veća je šansa da ljevica na ovim prostorima dođe na vlast, nego na Zapadu.

Dosta ljudi često govori o „Švedskom modelu“ kao dobrom ekonomskom modelu. Šta misliš o njemu? Da li je takav kapitalizam moguć i drugdje? S kojim se to proturječnostima suočavamo kada govorimo o njemu?

Švedski model je specifičan zbog razvoja samih skandinavskih zemalja, koje opet imaju svoju povijest. Ali isto tako ova nedavna kriza pokazala je i da Švedska nije previše različita od Njemačke ili Francuske kad je riječ o biznisu. Vidljivo je da su u baltičkim državama veliki udio duga imale i švedske banke. Imate i nedavni slučaj danske banke koja je u estonskoj podružnici optužena za pranje osam milijardi dolara. To je kapital, on se ponaša u Grčkoj, Švedskoj, Litvi, Latviji… na načelno jednak način. Sa te strane, valja kazati da je Švedska članica NATO-a i podržava ga, ona podupire anglo-američke asocijacije i kapital. Također, postoji uzoriti model švedskog poslovanja IKEA-e, čiji je osnivač osnovao IKEA-u 1940-ih, u vrijeme nacističke okupacije. Zna se kakva je suradnja bila između Švedske i Njemačke. Dakle, te su države išle na jedan drugačiji obrazac gdje je njima očito bio cilj najviše razviti kapitalizam, bez obzira na sve. Ne treba upadati u zamku i tvrditi da je švedski model najbolji, odnosno da je to prototip nekakve socijalističke budućnosti, zato što je to u prvom redu kapitalistička država. Njen današnji sistem ovisi i o povijesnom kontekstu zemlje, o razvoju radničkog pokreta kod njih, o odnosu političke elite prema društvu, ali kao što smo vidjeli, u krizama se Švedska pokazuje kao zemlja koja zadužuje druge zemlje, koja želi uzimati kamatu od toga, koja ima veliki utjecaj na privredu baltičkih zemalja, koja se ne protivi odlasku NATO vojnika negdje. Taj model može biti uspješan za domaću primjenu eventualno u stavovima onog dijela domaće klase koji, pomalo romantično, vjeruje da nam Švedska treba biti uzor, kao i Njemačka, jer to su radišne države, u kojima postoje idealni uvjeti za poduzetnika i sl. pa se i mi tako možemo razviti. Objektivna klasna pozicija domaćih polit-ekonomskih elita je takva da one to ne mogu, niti će ikada to moći napraviti.

Šta misliš o zadrugama?

U tradiciji ruskog radničkog pokreta postojala je jedna struja koja se zvala ekonomizam. Nije smatrala da je potrebna radnička partija organizatora i da je politika ona presudna stvar u društvu, nego je bila uvjerena da se postojeće stanje riješava ekonomskim putem te da su ekonomska pitanja samo i jedino ekonomska pitanja, ništa više. Nije bio cilj osvojiti vlast i mijenjati politički okvir da bi se promijenio i ekonomski, nego se smatralo da je moguće ekonomski riješiti sve probleme. Ova teorija zadruga, mislim da ide u tom smjeru. Ona označava situaciju u kojoj prevladava vjera da su problemi radnika i problemi društva rješivi u okviru jedne tvornice, pa onda imate situaciju da ako su radnici nezadovoljni i ako je društvo besperspektivno, da će ti hrabri radnici preuzeti stvari u svoje ruke da riješe problem. Osobno ne vjerujem previše da ta situacija može doprinijeti razrješenju postojećih proturječnosti, zbog toga što se radnici ovako dvostruko uvlače u kapitalizam. Uvlače se preko konkurencije; to znači da moraju djelovati po zakonima tržišta, a to onda također znači da tržište često zahtjeva i smanjenje plaće, uštede i rezove troškova…

Vidimo da u konkretnim koracima poluperiferna društva ne mogu čak ni kapitalistički do kraja da razmišljaju- ne razvijaju transportne mreže poput željeznice, dijelovi zemlje nemaju struju, kanalizaciju, ne znaju što činiti s agrarom, a što s radnom snagom čiji je dobar dio izvan funkcije.

S druge strane uvlači ih se u kapitalizam putem dionica; jedan od takvih oblika je radničko dioničarstvo. Uvlači ih se na način da oni postaju fizički vlasnik tvornice, a onda postaju zainteresirani za dioničarstvo, tu su onda burze i ulaganja, ne moraju čak oni ulagati svojim dionicama, postoje fondovi koji se time bave. Na taj način radnici postaju zainteresiraniji za sudbinu države koju bi u lijevoj tradiciji zapravo trebali mijenjati. Stimulira se stav da svaki radnik može biti poduzetnik i vlasnik. Mislim da je dobra stvar i to svakako treba pozdraviti, što je dio radnika poduzetniji i borbeniji da se uopće usudi na preuzimanje tvornica i da započne sa zadrugarstvom ili pak da radnici nekim drugim koracima dođu do zadrugarstva, ali tu se možda vidi više nego ikad da radnicima nedostaje radnička stranka, jedna organizacija, da tu njihovu energiju usmjeri prema političkom organiziranju, odnosno da im spomene neke prave alternative koje bi u krajnjoj liniji vodile političkoj promjeni. Sa perspektive radikalne ljevice perspektiva je promjena sistema, prvenstveno politička promjena sistema. Politička promjena sistema će u ovom ili onom koraku obuhvatiti i izmjene postojećeg stanja u tvornicama sa nekim reformama. Međutim početi od tvornice i očekivati da će se dogoditi politička promjena, to je vrlo teško, da ne kažem nemoguće. Tim više što ljudi koji propagiraju takve teze ne razmišljaju o političkoj strani te dinamike, nego su ekonomistički usmjereni.

Jesu li onda zadruge samo instrument kapitalizma u cilju neutralizacije ozbiljnijeg radničkog organiziranja?

Zadruge u jednom sistemu poprimaju jedan oblik, a u drugom sistemu će one poprimiti drugi oblik. Teško je govoriti o zadrugama po sebi, trebamo govoriti o konkretnim zadrugama, odnosno o zadrugama u konkretnom sistemu. Zadruga u kapitalizmu znači jedno, a zadruga u socijalizmu – u nekakvom budućem sustavu – bi značila potpuno nešto drugo. Bit je, da se političko-socijalni kontekst mora izmijeniti, a ta promjena ako i kreće iz tvornice, tu ipak ne može završiti. Jednom nakon političko-socijalne promjene imat ćemo novu situaciju i drugačiji kontekst unutar koga zadruge mogu djelovati. Ne bih išao tako daleko da kažem da su zadruge glavni instrument i izum kapitalizma, ali je kapitalizam u svom interesu instrumentalizirao zadruge, upravo kao što to može napraviti budući socijalizam u svom interesu.

Šta misliš o direktnoj demokratiji, kakva je njena perspektiva danas?

Direktna demokracija je jedan zanimljiv fenomen, posebno je kod nas postala popularna nakon studentskih blokada, čak mislim nešto više nego u okolnim državama. O direktnoj demokraciji se može raspravljati unutar nekih političkih tijela koja bi mogla uključivati građane i kvartove, referendume, odnosno ono što zovemo demokracijom „odozdo“. Međutim direktna demokracija kao nekakav oblik užeg organiziranja u kontekstu stranačkog organiziranja je, po mome sudu, prevladana kao princip. Prevladana je i iz razloga što je u ovom ili onom obliku ona bila vrlo dominantno razmišljanje raznih oblika anarhističkih tendencija, počevši od Prve internacionale i Bakunjinove struje. Povijest je pokazala tko je bio u pravu. Direktnu demokraciju krasi par osobina, prva od njih je da se ona (njen organizacijski oblik) izjednačava sa budućim društvom, bilo da je to plenum, bilo da je to stranka. Ljudi koji žele da se organiziraju direktno demokratski jako se trude ponašati kao neko mini-društvo kojem teže. To naravno nije u potpunosti netočno, jer dakako da treba imati određene vizije što želite u budućnosti i za što se borite, ali u velikoj mjeri jeste opasno, jer to pokazuje nedostatak materijalističkog promišljanja i slabi političku poziciju takve organizacije u dugom roku. Materijalist ne može znati šta će biti za deset godina, jer društvo ne proizlazi iz nečije čiste ideje, već se razvija iz samog sebe, iz bezbroj ljudskih interakcija, ono samo sebe razvija, a materijalist uči čitati taj društveni razvoj i u odnosu na njega razvijati organizacijske forme kojima će određene političke tendencije pokušati usmjeriti u skladu sa svojim ciljevima i vizijama.

Druga osobina direktne demokracije jest značajan utjecaj moralnog aspekta unutar političkog djelovanja, pa nedostaje racionalnosti i političkih analiza, a više se traži pravedni sustav, pravda za radnike i slično. Apstraktne moralne kategorije ne pomažu previše ako nedostaje politička i strukturirana organizacija. One ne pomažu puno u politici. One jedino pomažu od ljevičara i od stranke napraviti nekog dežurnog roditelja koji upozorava na nepravilnosti u sistemu i špota kapital. Direktnoj demokraciji ljevice lakše je zamisliti kraj kapitalizma, nego osvajanje političke vlasti baš zato jer ne promišlja politički. Treća osobina direktne demokracije, a možda najvažnija, jeste da njeni zagovornici negiraju dvije izuzetno bitne stvari: negiraju rukovodstvo, odnosno negiraju da ljude u datom momentu treba rukovoditi. Pored toga negiraju pojam političke odgovornosti, dakle, direktna demokracija ne priznaje političku odgovornost. Što je vrlo opasno, jer ako ne postoji politička odgovornost, onda se previđa jedan od najbitnijih političkih momenata. Direktna demokracija znači vrlo labavu organizaciju i zapravo je, vrlo paradoksalno, vrlo nedemokratska. Svaku kritiku ona odbacuje kao zlonamjernu i pokušava je suzbiti. To iz razloga jer se stimulira razvoj neformalnih vođa i njih tada ne možete kontrolirati ili usmjeriti, pa ni smijeniti. Naime, kako ćete smijeniti utjecajne članove koji su recimo vukli pogrešne poteze i koji snose određenu odgovornost za neuspjeh, ako ne postoje formalne funkcije i ako te osobe djeluju iz sjene, onako kao dobronamjerni savjetnici? Ovu vrstu labave organizacije, koja ima tendenciju da takva i ostane, ne interesira ni odgovornost ni rukovodstvo. Radnički pokret učinio bi korak naprijed prevladavanjem direktne demokracije kao oblika stranačke organizacije, tim više što sada u propagandnom i tehničkom smislu radikalna desnica koristi princip direktne demokracije i to puno uspješnije.

Nakon socijalnih nemira 2014. godine u BiH, imali smo priliku da vidimo sve mane plenuma građana, od vladajućih stranaka koje su angažirale svoje ljude da budu remetilački faktor do nepostojanja jasne artikulacije među građanima. Da li možeš nešto više da kažeš o karakteristikama plenuma i koje su stvari potrebne da on uspije?

Jednom kada se razvije potreba za plenumom, bitno je da postoje jake organizacije koje mogu intervenirati u to pitanje. Ne bi bilo dobro da se formiraju grupe pojedinaca koji se tek upoznaju, pa se pokušavaju dogovarati neformalno. Međutim, ako bi se to već i dogodilo pa bi aktiviste iznenadila pojava plenuma jer organizacija ne postoji, onda bi na neki način bio zločin iduće plenume – koji su možda i vjerojatni u Bosni i Hercegovini – dočekati bez organizacije. Plenumi mogu biti neki put instrumentalizirani, neki put potaknuti, ali oni su izraz želje ili volje ljudi za samoorganizacijom, oni pokazuju da je ljudima dosta određenih problema koje žele riješiti na svoj način i što prije. Zato je nužno da postoji politička organizacija, koja u odnosu na ove ljude koji su se samoorganizirali zna dva, tri ili četiri koraka unaprijed, a u odnosu na druge stranke zagovara razvoj plenuma. Tu onda organizacija dolazi do punog zamaha. To znači da se zna točno tko, što i kako radi, što je prethodno na demokratski način dogovoreno na političkom kongresu ili konferenciji. U konačnici, nakon neuspjeha plenuma (koji je očit ako ostane usamljena pojava), može se uraditi bilanca i vidjeti tko je od ljudi uradio ono što mu je zadato, kakva je njihova politička odgovornost te se mogu povuči i neki opće-politički zaključci. Treba napomenuti da ta kasnija bilanca treba da koristi za učenje i lekciju, radi iskustva, za izgradnju dobrih kadrova i bolje strategije. Neka radnička stranka, neka organizacija, trebala bi se pripremati kao da će sutra biti plenum, i na taj način djelovati, tako ona jedina od svih ne bude iznenađena tim stvarima i da na neki način zna šta joj je činiti kad se one pokrenu.

U središtu sve ove političke borbe, kakvog god oblika ona bila, borbe za tvornicu, za sindikalno organiziranje ili za uspostavu plenuma jest – svjesna i planska intervencija u spontanost i stihijnost pokreta. A upravo ovo zadnje anarhisti i zagovornici direktne demokracije uzdižu nasuprot planu jer ovaj podrazumijeva rukovođenje procesima i političku odgovornost.

Kakav je odnos antifašizma i ljevice danas?

To nije jednostavno pitanje. Trenutno ljevica, nekako nekritički, prihvaća liberalnu verziju antifašizma, odnosno liberalnu kritiku fašizma. Ta se liberalna kritika uglavnom svodi na definiranje fašizma kao negacije građanskih sloboda, demokracije općenito, kao intoleranciju prema manjinama, prema slabijim slojevima stanovništva. U tom smislu je antifašizam za ljevicu, koja dakle to preuzima od liberala, prvenstveno borba za građanske slobode i za društvo tolerancije. Ovo nije naravno pogrešno, ali postavlja se pitanje kakav bi, nezavisno od liberala, trebao biti stav ljevice te koliko njezina analiza fašizma obuhvaća njegove specifične osobine. Ako vi gotovo svaku društvenu devijaciju nazivate fašizmom, onda samom procesu razvoja fašizma oduzimate značaj, pa onda kad fašizam zaista bude izvjestan – riskirate da ga ne prepoznate na vrijeme. Ne moram govoriti koliko je za političku organizaciju važno prepoznavanje određenih fenomena na vrijeme i koliko o tome ovisi njena politička strategija.

Fašizam znači negiranje, ako hoćete i likvidaciju, radničkog pokreta i radničke demokracije. Ključni cilj fašizma je borba protiv ljevice i protiv radnika, a u ime krupnog kapitala. Naravno, u jednom trenutku ova par excellence malograđanska ideologija i njeni predstavnici zaista vjeruju da su oni ti koji komandiraju kapitalom.

Mislim da ljevici danas nedostaje marksistička analiza uspona historijskog fašizma. Onda bi se vidjelo da fašizam znači negiranje, ako hoćete i likvidaciju, radničkog pokreta i radničke demokracije (ne demokracije uopće kao apstraktnog pojma). Ključni cilj fašizma je borba protiv ljevice i protiv radnika, a u ime krupnog kapitala. Naravno, u jednom trenutku ova par excellence malograđanska ideologija i njeni predstavnici zaista vjeruju da su oni ti koji komandiraju kapitalom, ali istina je zapravo da ih kapital koristi za likvidaciju radničkog pokreta. Malograđanska kukanja o kapitalizmu se svode na žestoku kritiku države, obično iz ugla sitnog poduzetnika kojem je država, kako on vjeruje, kočnica u razvoju i određenih razvlaštenih slojeva poput bivših vojnika, građana u dugovima, dijela radnika itd. Koji je najveći neprijatelj ove klase? To su financijski kapital i banke pa ne iznenađuje što fašizam polazi od kritike financijskog sustava i banaka bez da u obzir uzima kapitalistički sistem (i privatno vlasništvo).

S druge strane, srednja klasa nipošto ne želi postati radnička klasa, odnosno za nju je privatno vlasništvo okosnica društva i tu onda nastaje ta očita proturječnost (koju krupni kapital koristi i pomoću koje disciplinira tu klasu) između kritike države i sistema, a obrane privatnog vlasništva i prava na zaradu.

Svi ovi elementi naravno još ne znače i fašizam i zato je opasno kad ljevica sve etiketira fašizmom. Slično kao kad netko izjednačava HDZ i SDP u Hrvatskoj. Politička analiza, koja je uvijek konkretna, će pokazati da te dvije stranke nisu i ne mogu biti iste. I da bi politička stranka mogla efikasno djelovati ona mora proučiti nijanse društvenih fenomena, a ne trpati sve u istu košaru. Prije samog uspona fašizma godinama je predstavnička demokracija gubila legitimitet, padale su brojne vlade, bilo je izvanrednih izbora, referenduma i sl. Drugim riječima, iako danas mogu postojati razni elementi fašizma, ne možemo tvrditi da je fašizam kao sistem pobijedio. U Njemačkoj ste imali političke lidere koji su fašizam vidjeli i 1930. i 1932. i 1933. Ali je činjenica da ti ljudi apsolutno ništa nisu predvidjeli da bi u skladu s tim politički djelovali baš zato što nisu uspjeli razlikovati te političke nijanse. Konačno, jednom kad je i fašizam došao na vlast 1933., opet mu je trebalo pola godine da se konsolidira, pa opet nekoliko godina da se naoruža itd.

Znači pitanje odnosa ljevice prema antifašizmu (i prema fašizmu) je utoliko kompleksno što ljevica ne uočava da je differentia specifica fašizma u tome da njegova pobjeda znači likvidaciju radničkog pokreta, svođenje radne snage na nulu i to mu onda služi kao odskočna daska za rušenje građanskih sloboda i uvođenje diktature. Nije obrnuto. Mnogi pogrešno shvaćaju i ulogu KPJ u antifašističkoj borbi. Nije ona uspješno vodila tu borbu jer se zalagala za građanske slobode i toleranciju, bratstvo i jedinstvo, pa je tako uspjela okupiti ljude oko sebe. To je liberalni narativ. Ona je u prvom redu okupila ljude oko sebe jer je bila dobro organizirana, a ta je organizacija bila prvenstveno posljedica djelovanja u radničkom i sindikalnom pokretu nekoliko desetljeća. Tu se onda može naslutiti odgovor zašto je KPJ jedina tako krenula i uspjela u toj borbi. Zato što je suprotnost fašizmu radnička demokracija i socijalistička borba, a ne građanska demokracija i kapitalizam. Sve ostale građanske partije, kao i čitav taj poredak, bile su u krizi i nisu shvaćale da alternativa fašizmu nije kapitalizam i građansko društvo iz čije se degeneracije ovaj i rodio, a nisu pak htjele s komunistima.

Prema tome, ljevica danas ima zadatak raditi na organiziranju radništva, pojašnjavati antiradničku suštinu historijskog fašizma i, umjesto da sve i svašta naziva fašizmom, mora izoštriti svoj politički alat za buduće analize građanskog društva koje i na europskoj razini proživljava jednu legitimacijsku krizu.

Tekst je izvorno objavljen 7.7. 2018. na portalu Prometej.