Ljevica protiv represije režima Izvještaj s prosvjeda "Protiv političke represije"

U Zagrebu je jučer organiziran prosvjed “Protiv političke represije” kojim se ljevica iz nekoliko organizacija javno suprotstavila hajci kapitalističke države prema 24-godišnjaku koji je nedavno na spomenik Franji Tuđmanu nacrtao srp i čekić. Na prosvjedu su poslane poruke koje reflektiraju stav ljevice prema NOB-u, socijalizmu, Tuđmanovoj ostavštini, današnjoj kapitalističkoj Hrvatskoj i položaju radništva u njoj.

U srijedu, 30. siječnja, s početkom u 18 sati u Zagrebu je održan prosvjed “Protiv političke represije” koji su organizirali Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), Radnička fronta (RF), Radnički portal i Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP). Povod prosvjedu je promptno reagiranje represivnog aparata države, uz asistenciju “savjesnih” građana, u slučaju Filipa Drače, dvadesetčetverogodišnjaka koji je na nedavno postavljenom spomeniku Franji Tuđmanu nacrtao srp i čekić i tako barem na nekoliko sati malo uljepšao taj spomenik. Mjesto održavanja prosvjeda bilo je upravo ispred tog istog spomenika. Glavni zahtjevi organizacija uključenih u organizaciju prosvjeda su:

– da se smjesta obustave postojeća politička i policijska represija, hajka i linč
– da nadležne institucije započnu s procesuiranjem i kažnjavanjem odgovornih za uništenje spomenika Narodno-oslobodilačke borbe
– da Državno odvjetništvo smjesta odbaci optužnicu protiv Filipa Drače.

Prosvjed je moderirala Tatjana Dragičević (MAZ). U uvodu prosvjeda istaknula je selektivno provođenje zakona od strane države, koja namjerava sprovesti strogu kaznenu politiku prema Drači, a koja izostaje kad su u pitanju bogati prijestupnici i sinovi generala. Prva govornica na skupu je bila Katarina Peović (RF). Na početku je rekla da se radi o političkom progonu, koji za cilj ima zastrašiti one koji misle da su srp i čekić simboli koji nas upozoravaju da podjele u društvu postoje, da postoje oni koji žive od svog rada i oni koji žive od tuđeg rada. U tom društvu 27 posto ljudi živi na granici siromaštva, 52 posto umirovljenika ima mirovinu na granici siromaštva, a 14 posto radno sposobnog stanovništva se iselilo iz zemlje. A upravo je Tuđman podijelio društvo na povlaštene i one koji žive u neimaštini. Na kraju govora dotakla se i jednog bivšeg gradonačelnika Zagreba, čiji kip stoji nedaleko Tuđmanovom, koji je simbol progresa i društva koje brine za radnike: “S pravom je ovaj spomenik okrenuo leđa Holjevcu, on je okrenuo leđa i progresu, on je okrenuo leđa svojem narodu, iseljenima, umirovljenicima i onima koji su danas na rubu siromaštva. Mi dolazimo danas ovdje reći da je toga dosta, i ljevica i svi ljudi u Hrvatskoj počet će govoriti dosta takvom teroru!”

Nakon nje poduži govor održao je Kristofor Štokić (SRP). Osim podrške Drači podsjetio je na ostavštinu Franje Tuđmana, među kojima su povijesni revizionizam i izjednačavanje ustaša i partizana. Dodao je da se u slučaju Drače radi o pozivu na linč, jer su objavljena njegova fotografija, ime i prezime i drugi osobni podaci. Kao i svi ostali govornici podsjetio je da ništa od gore navedenoga nismo imali priliku vidjeti kad se radi o oko 3000 oštećenih ili uništenih spomenika partizanima i žrtava fašizma u RH u zadnjih 28 godina i spomenuo najsvježije primjere jer taj proces i dalje traje. Upozorio je i na fašizaciju društva i često prisutne ustaške simbole i pozdrave. U svom govoru se između ostaloga osvrnuo i na antimigrantsko raspoloženje kojim fašisti, kao zadnja obrana kapitalizma, nastoje imigrante označiti kao “one koji radnicima uzimaju poslove”, te na drugačiji, puno bolji položaj radništva u socijalističkoj Hrvatskoj.

Nakon njega okupljenima se obratila Sandra Kasunić (Antifašistički VJESNIK). Obraćanje je počela nabrajanjem nekih lokacija uništenih spomenika NOB-u i službenih informacija o odgovornima za to, koji su u ogromnoj većini slučajeva “nepoznati počinitelji”, a ostali su znali biti “hrvatski branitelj”, “jak vjetar” ili inicijali. Tada nije bilo ni približne reakcije ni efikasnosti u otkrivanju počinitelja kao u slučaju koji je poslužio kao povod ovom prosvjedu. Podsjetila je i na ulice koje nose imena ustaša, kao i na lokomotivu između zagrebačkog Glavnog kolodvora i zgrade glavne pošte, koja je vozila Židove u koncentracione logore. Podsjetila je i na fotografiranje desetak vojnika HV-a ispred devastiranog Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj, koji su prošli nekažnjeno. Iznijela je i podatak o 55 posto uklonjenih spomenika antifašističkog predznaka u Zagrebu, kao i o preimenovanju 87 posto javnih institucija i 70 posto ulica i trgova koji su nosili imena po sudionicima NOB-a. Na kraju je rekla da takve reakcije vlasti proizlaze iz straha od ideja koje ti spomenici posreduju, a to su ideje jednakosti, klasne svijesti i borbe, solidarnosti, pravednosti i uvjeta života i rada po mjeri čovjeka.

Represivni aparat preorao je svaki komadić zemlje u Zagrebu da bi našao mladića koji je nacrtao srp i čekić na spomeniku, a u to su bili upregnuti i mainstream mediji, dok su građani poticani na obično drukanje.

Zadnji govornik na prosvjedu bio je Dimitrije Birač (Radnički portal). Na početku je rekao da je vrijeme da ljevica, koja se okupila na prosvjedu, kaže dosta onima koji poturaju ustaštvo, svima onima koji znaju samo uništavati i rušiti, da ovaj put to više neće proći. Represivni aparat je preorao svaki komadić zemlje u Zagrebu da bi našao mladića koji je nacrtao srp i čekić na spomeniku, a u to su bili upregnuti i mainstream mediji, dok su građani poticani na obično drukanje, i postavio je pitanje: “…da li je cilj ovoga društva da se ostvari kultura doušništva, da li je cilj ovoga društva i represivnog aparata da se uzdiže jedan čovjek i njegova politika koja je devedesetih obnovila kapitalizam iz dvadesetih i tridesetih godina?” Dodao je da opet imamo banke u stranom vlasništvu, ljude koji bježe iz zemlje, radnike koji se bore za već zarađene plaće, uništavanje radnih mjesta, predavanje strateški važnih industrija u ruke stranaca. U zadnjih 30 godina država i represivni aparat nisu ništa učinili da spriječe privatizacijsku pljačku, masovna otpuštanja i rasturanje stotina tisuća radnih mjesta. Također nisu ništa učinili kad su u pitanju brodogradilišta, gdje su novci curili, kao i kad je u pitanju rafinerija u Sisku, kao i u pitanju trotjednog štrajka radnika u Županji. Istakao je da je jedini kontinuitet te politike od devedesetih naovamo implementacija kapitalističkog sistema koji danas gledamo, i dodao da je srp i čekić znak otpora takvoj politici i režimu, te da nije politička represija to što je spomenik išaran već to što je država energično stala u obranu svoje politike i poručila ljevici što je čeka ako pruži otpor. Govor je završio riječima: “E pa ljevica će pružiti otpor i ljevica više neće dopustiti da, kao devedesetih, njene predstavnike udaraju u glavu. Prema tome – dolje politička represija i živjela ljevica!”

Iako je prisustvovalo tek stotinjak ljudi, što je premalena brojka s obzirom na važnost ove teme, prosvjed je odaslao poruku da postoji ljevica koja ne želi biti defenzivna i dopuštati da je udara gdje tko stigne i da je spremna pružiti otpor. S ovakvim prosvjedima treba i dalje nastaviti, kad god se ukaže prilika za to, i naravno raditi na poboljšanju organizacije ovakvih događaja, kao i animiranju i ohrabrivanju ljudi da dođu na prosvjede ovog tipa i podrže ljevicu, odnosno pridruže joj se u borbi za promjenu društvenih, proizvodnih odnosa.