Lanac izrabljivanja u Benettonovim pogonima Kako Benetton sudjeluje u eksploataciji i egzodusu u Slavoniji

Nekad snažna osječka tekstilna industrija danas se svela na talijanski modni brend Benetton, njegovu tvornicu u Osijeku, Olimpias tekstil d.o.o. i na niz malih kooperantskih pogona. Radnici ondje rade za minimalnu plaću, u vrlo teškim radnim uvjetima i uz konstantne prijetnje i zastrašivanja. Na primjeru osječke tvornice vidjet ćemo da su „spasonosna ulaganja stranog kapitala“ samo paravan za iskorištavanje jeftine radne snage, uz svesrdnu pomoć države, te jedan od glavnih uzroka iseljavanja iz grada i zemlje.

Priča o obitelji Benetton jedna je od “inspirativnih priča o poduzetničkom uspjehu” kojima nas nerijetko obasipaju mejnstrim mediji – bajka za čije su ostvarenje potrebni samo velika želja, sposobnost i mukotrpan rad. Nakon što je vidjelo tržnicu punu šarene odjeće, najstarije od četvero djece prodalo je bicikl kako bi moglo kupiti prvu mašinu za pletenje. Sestra i troje braće udružili su se u poslu i 1965. godine osnovana je Benetton grupa, danas jedan od najvećih globalnih modnih brendova, prisutna s više od 5000 dućana u 120 zemalja u svijetu. Činjenicu da se profit privatnih kompanija stječe uz pomoć državnih subvencija i da se “uspjeh” prelama preko leđa radnika, koji, dakako, čine proizvodnu jezgru na temelju koje su iznikla i parazitiraju poduzetnička carstva, obično se iz priča izostavlja.

Osim na područje konfekcije, obitelj Benetton proširuje svoj portfelj i na druge djelatnosti preko Edizione Holdinga, osnovanog 1890. godine, koji je do danas narastao do neslućenih razmjera i ostvaruje profit u milijardama eura. Tokom 1990-ih Benettonovi stječu vlasništvo nad lancem restorana i trgovina na području Italije Autogrill i nad tvrtkom Atlantia koja se bavi koncesijama autocesta te kontrolira talijanske i međunarodne autoceste i francuske i talijanske aerodrome. O kakvoj se moći radi ilustrira podatak da je u samo šest godina jedan od koncesionara u vlasništvu Benettona, tvrtka Schemaventotto, 6 do 7 puta multiplicirala vrijednost svog ulaganja u autoceste.

Osim Benetton grupe koja je orijentirana na menadžment i prodaju konfekcije, u sastav Edizione holdinga ulazi i Olimpias grupa kojoj je primarni fokus na proizvodnji, kako stoji na službenim Benettonovim stranicama. Olimpias grupa kontrolira proizvodne pogone, osim u Italiji, u slabije razvijenim zemljama periferije poput Rumunjske, Srbije i Hrvatske. O Benettonu, Olimpias grupi, stranim investicijama i njihovu odnosu prema radnicima razgovarali smo s radnikom osječke tekstilne tvornice Olimpias tekstil d.o.o.

Tu uglavnom rade radnice – rade i vikendima i onda im obiteljski dio fali. Prije je bilo 100 kuna za odrađenu nedjelju, koliko ide zakonski, i još dodatnih 100 kn, ali sad su to ukinuli. Ukinuto je otprilike kad je Olimpias došao, što isto ide u prilog tome da Olimpias ide u neku krajnost štednje

“Benetton u Osijek dolazi prije 17 godina. Uzima u najam zgradu Metalne industrije Osijek, tu zgradu adaptira, radnici pomažu u tome i paralelno počinje proizvodnja. Proizvodi se odjeća, trikotaža, pleteni džemperi… Uglavnom je zaposlena mlada radna snaga, oni se šalju na par tjedana u Italiju na obuku. Plaća je bila minimalna, redovna, prije nije bilo problema s tim. Uvijek se tražio učinak, radnici su se stalno mijenjali zbog te minimalne plaće, dolazili i odlazili…”, rekao nam je radnik o počecima rada.

Za dolazak Benettona u Hrvatsku zauzela se prvenstveno Osječko-Baranjska županija na čelu s tadašnjim županom Branimirom Glavašem, ističući da će Benetton “omogućiti našoj tekstilnoj industriji da krene putem oporavka” i da se radi o “razvojnoj šansi koju se ne smije propustiti”. U projekt je uložila i materijalna sredstva, ipak je „riječ o uvjetima pod kojima je jedino moguće privući stranog investitora“ – sudjelovala je u otplati hipoteke Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) nad pogonom MI Osijek sa 6 milijuna kuna (čak 10 posto ukupnog proračuna), 2.5 milijuna kuna platila je Slavonska banka, koja je time „željela dati doprinos budućnosti cijele regije“, a preostali iznos od 8,5 milijuna platio je Benetton. Osim zbog spremnosti lokalne vlasti da projekt pripomažu novčanim sredstvima Benettonu je pogon Metalne industrije Osijek bio zanimljiv i jer se nalazi u osječkoj Slobodnoj zoni gdje ga čekaju porezne olakšice koje donosi proizvodna djelatnost u slobodnim zonama.

Nekoliko godina nakon otvaranja osječkog pogona, točnije 2006., izgrađena je i proizvodna hala u Labinu, no ona je zatvorena 2015. godine pod izlikom pada prodaje i krize tekstilne industrije. Tada je 159 radnica i radnika ostalo bez posla. Usporedno s gašenjem pogona u Labinu u Hrvatsku dolazi Olimpias grupa i od Benettona preuzima upravljanje proizvodnjom. U pogon u Osijek dolaze 2015., no jedina promjena izvana jest ta formalna – Benetton i dalje ostaje brend za koji se proizvodi, i dalje se koristi njihova tehnologija, stručni kadar ostaje isti itd. Stvarne razloge ove promjene mogu naslutiti radnici.

”Olimpias ima drugačiju strategiju, štednja je maksimalna, traži se maksimalni učinak. Moje mišljenje je da je Olimpias to preuzeo zbog neke uštede. U međuvremenu puno radnika napušta firmu, pošto je za minimalac, uvjeti su sve lošiji i ne vidi se nikakvo poboljšanje”, kaže ovaj radnik.

U tvornici se radi u tri smjene, noćni je rad dodatno plaćen, ali je taj dodatak minimalan, kao i plaća. Zbog načina rada 4+1 (četiri radna dana, jedan slobodan) fond sati je već uvećan, a prekovremeni sati, koji ovise od odjela do odjela, također su minimalno plaćeni.

“Tu uglavnom rade radnice – rade i vikendima i onda im obiteljski dio fali. Prije je bilo 100 kuna za odrađenu nedjelju, koliko ide zakonski, i još dodatnih 100 kn, ali sad su to ukinuli. Ukinuto je otprilike kad je Olimpias došao, što isto ide u prilog tome da Olimpias ide u neku krajnost štednje, da se ne isplaćuje sve što je suvišno. A radnicima je opet i tih sto kuna značilo, nije to neki novac, ali barem je neka utjeha, prije su za vikend bili s djecom”, ispričao nam je radnik.

Budući da nema sklopljenog kolektivnog ugovora uvjeti rada propisani su Pravilnikom o radu, a s obzirom na to da se radi o jednostranom aktu poslodavca, on sam kroji pravila o isplati npr. božićnice koja se računa prema prisutnosti na poslu.

Čestim udarcima na radnički džep dodaje se i oduzimanje po 10 kuna od plaće ako npr. radnik zaboravi elektronsku karticu pa se ne prijavi ili ne odjavi pri dolasku i odlasku s posla. Na žalbu sindikalnog povjerenika da im je plaća već mala, poslodavac je odgovorio da će idući mjesec oduzeti po 20 kuna. Prijetio je također i skidanjem prijevoza s plaće, a ne samo 10 kuna, jer zakonski nije obavezan na isplatu, a nakon svega je u pogon pustio priču da je to krivnja sindikata.

Radni uvjeti u tvornici su loši, a poslovanje firme karakteriziraju i neadekvatna ulaganja: “Po ljeti je jako vruće. Dobili smo klimu koja nije učinkovita, još pogoršava mikroklimatske uvjete, ali koristi da se strojevi ne gase. Prošle godine ju nisu palili, ove su palili i odmah su ugasili, jer se strojevi ipak gase usprkos tome, a mikroklima je još gora. Sad u biti nemamo klimu, a i zgrada koju koristimo nije predviđena za to”.

Također, baš u vrijeme najvećih vrućina radnicima je priopćen naputak u kojem se navodi da imaju jednu pauzu od 30 minuta i još jednu od 10 minuta za kavu i wc. Ostali odlasci na wc su dozvoljeni, ali se mora javiti voditeljima koji će odlazak na wc pismeno evidentirati, što stvara dodatni pritisak na radnike i otežava uvjete rada: “Velike su vrućine, više se pije, češće se mora ići na wc, ne možeš biti 8 sati na temperaturi od 36, u zagušljivom prostoru… Preko zime je toplo, to je pohvalno. Po ljeti, takav jedan dan pod tim uvjetima može da ti ošteti zdravlje za cijeli život, ekstremno je vruće. Ventilacija isto ne radi, isključena je jer diže prašinu. Postoje dvoja ogromna vrata, koja su zapravo kamionska, pa je ventilacija zapravo promaja, što opet smeta ljudima”.

U tvornici radi oko 450 radnika, a otprilike 80 ih je sindikalno organizirano. Nema radničkog vijeća pa poslodavac nije obavezan radnicima dostavljati informacije o poslovanju firme, strukturi zaposlenih itd. Sindikat koji ima ulogu radničkog vijeća tražio je podatak o broju zaposlenih na određeno i neodređeno, a dobio popis bez tražene informacije, no znaju da je barem 1/3 zaposlena na određeno i da se ugovori produžuju svaki mjesec, najviše svaka tri i tako tri godine. Ranije je bilo slučajeva i da se nakon tri godine ugovor ne produži.

Također je bilo i nezakonitog davanja otkaza. Na primjer, prošle godine je donesena odluka o gašenju većine starih strojeva uz obrazloženje da nema posla. Odluka je uključivala otkaze radnicima zaposlenim na određeno, a navodno nije bilo posla za još 10 radnika zaposlenih na neodređeno koji su dobili otkaze bez ikakvog objašnjenja kriterija po kojima su izabrani.

Za dolazak Benettona u Hrvatsku zauzela se prvenstveno Osječko-Baranjska županija na čelu s tadašnjim županom Branimirom Glavašem, ističući da će Benetton “omogućiti našoj tekstilnoj industriji da krene putem oporavka” i da se radi o “razvojnoj šansi koju se ne smije propustiti

Poslodavac nerijetko škrtari na informacijama, a osim toga često koristi prilike da oteža rad sindikatu tako što odluke koje treba donijeti budu u najkraćem zakonskom roku pa sindikat ne može puno pregovarati ili se dogovara sa sindikatom pa radnicima prenosi drugačije odluke od dogovorenih. Na primjer, odluku o godišnjem odmoru za jedan dio pogona koji trenutno nema posla namjeravao je najaviti 12 dana prije početka godišnjeg umjesto zakonskih 14. Nakon konzultacija sa sindikalnim povjerenikom na kojima je dogovoreno da se ide 20. 7. poslodavac je radnicima bez njegova prisustva rekao da je dogovoreno da se ide 17. 7., a tu razliku će onda oduzeti od dijela godišnjeg o kojemu oni mogu odlučivati i tako im smanjiti mogućnosti da imaju kontrolu nad svojim slobodnim danima. Nemaran stav Uprave prema radničkim pravima, njihovom slobodnom vremenu i životu izvan tvornice očitovao se i u tjeranju radnika da rade na Dan antifašističke borbe, zbog navodnog gomilanja posla i velikog broja neradnih dana u lipnju.

Odnos poslodavca prema radnicima i prema sindikatu vidi se i u ignoriranju preporuka sindikalne podružnice, npr. o gašenju strojeva pod pauzom, jer sindikat smatra da su radnici na novim, dosta brzim strojevima, preopterećeni, s obzirom na to da su i modeli komplicirani. Problematično je i što se stroj radnika koji je na bolovanju ne gasi nego se posao dijeli na sve ostale. Takve stvari ne zanimaju poslodavca nego vrši represiju i na sindikalnog povjerenika i na sve radnike koji iznesu svoj stav ili mišljenje koje je u suprotnosti s vizijama poslodavca.

Kao šlag na torti, uz vrlo teške radne uvjete, poslodavac radnicima svakodnevno servira i prijetnje da oni mogu i jeftinije, da će otići ako se pobune, ili da ljudi trebaju otići drugdje ako im ovdje nije dobro. “Loša je situacija, onda oni to i koriste. Jedan od većih razloga odlaska mladih je taj stav poslodavaca, uz to što su plaće male i neredovne. Ljudi trebaju i taj neki ljudski odnos, da je njihov rad uvažen, da su poštovani”, istaknuo je radnik.

Kao što možemo vidjeti, radni odnos u osječkoj tvornici karakterizira vrlo visoka razina eksploatacije, a stvari dodatno pogoršava iznimno bezobrazno postupanje poslodavca prema radnicima i sindikatu. No, tu nije kraj. Kad govorimo o poslovanju Benettona, uz Olimpias moramo spomenuti i problematiku niza malih pogona kooperantskim ugovorima vezanih za osječku tvornicu. Na samim počecima dolazak Benettona slavljen je i riječima da će upravo preko svojih kooperanata, uz direktnih prvotno planiranih dvjestotinjak radnih mjesta, angažirati još 2.000 indirektno i tako „praktično riješiti problem ovdašnje tekstilne industrije“. Sada, petnaestak godina poslije jasno možemo vidjeti ishode. Radni uvjeti u tim pogonima su puno lošiji, sindikalna zaštićenost minimalna, a nerijetko se događalo da poduzeće završi u stečaju, vlasnik zbriše i radnike ostavi na ulici bez isplaćenih plaća.

Možemo spomenuti slučaj vukovarske tvrtke Jedro čiji su vlasnici 2010. ostavili dugove, a radnice u bezizlaznoj situaciji – s četiri neisplaćene plaće i neko vrijeme bez radnih knjižica koje su im potrebne da se mogu prijaviti na burzu. Agonija radnica Konfekcije Antonazzo iz Osijeka započela je još 2013. kad su počele kasniti plaće, a završila se tako da je vlasnik radnicama ostao dužan milijunski iznos za plaće i otpremnine. Stotinjak radnica dviju belomanastirskih tekstilnih tvrtki 2016. je završilo na Zavodu za zapošljavanje, a vlasnik je proizvodnju selio najprije u Srbiju, pa je ponovno vraćena u Beli Manastir te konačno prebačena u Rumunjsku, također uz ostavljene dugove radnicama.

Benettonov lanac eksploatacije nastavlja se u Srbiju, gdje politiku izrabljivanja ponavlja i u tamošnjoj matičnoj tvornici i firmama vezanim uz nju. Naime, 2011. Benetton kupuje niški Niteks po mizernoj cijeni od 3 milijuna eura, a država strano “ulaganje” pomaže tako što se odriče dugovanja od 22 milijuna eura i daje subvencije od 4.000 do 10.000 eura po novootvorenom radnom mjestu dok su radničke nadnice najčešće oko državnog minimalca. Olimpias grupa preuzima proizvodnju u jesen 2016., a u međuvremenu su otvarane i brojne kooperantske tvrtke koje također postupaju po načelu “ukradi pa bježi”, npr. direktori tvrtki Roma Consulting i Planet sistem osumnjičeni su da su utajili porez u milijunima dinara, a potonja je 2015. otpustila 130 radnika, ostala im dužna plaće i zatvorila pogon.

Dvama tvornicama zajednička je i potreba za mladom radnom snagom koju prvenstveno vide kao skupinu neosviještenih i neupućenih ljudi: „Vidi se da im mlada radna snaga baš treba, a ta mlada radna snaga nije dobro upućena u svoja prava, ne znaju što mogu ostvariti, žive s roditeljima pa im je minimalac ok. Kad se osvijestiš ujedno te smatraju potrošenim. Nema nigdje da možeš čitati o radnim pravima, nema rubrika u nekim novinama, postoje neki portali koji se bave time, ali ni u obrazovnom sustavu nema takvih tema“, problematizirao je naš sugovornik.

Po ljeti, takav jedan dan pod tim uvjetima može da ti ošteti zdravlje za cijeli život, ekstremno je vruće. Ventilacija isto ne radi, isključena je jer diže prašinu. Postoje dvoja ogromna vrata, koja su zapravo kamionska, pa je ventilacija zapravo promaja, što opet smeta ljudima

Mlade ovih dana spominju i akteri u najvišim državnim tijelima – paralelno s jadikovkama zbog najnovijih podataka Državnog zavoda za statistiku o iseljavanju (najviši negativan saldo migracija bilježe upravo županije istočne Hrvatske) zazivaju njihov povratak. Mjere kojima bi se trebala popraviti demografska slika Hrvatske su ili projekti financirani iz europskih fondova, poput programa za zapošljavanje žena “Zaželi”, orijentiranog baš na Slavoniju kao zapuštenu hrvatsku regiju, a koji donosi tek kratkotrajno minimalno egzistencijalno osiguranje za određeni broj žena, ili programi zapošljavanja koji mlade navikavaju na prekarni rad, poput mjere stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa.

Mjere koje nezaposlenima kao jedinu mogućnost nude nesiguran oblik zapošljavanja i minimalnu naknadu za odrađeni rad sasvim su u skladu s antiradničkom neoliberalnom politikom vlada (i hrvatske i srpske), istom onom politikom koja dovlači “spasonosna ulaganja stranog kapitala” oslobađanjima od brojnih poreza, pozamašnim subvencijama i osiguravanjem jeftine radne snage. Vlast hini da pokušava riješiti problem nezaposlenosti, a paralelno podržava tvornicu kroz koju je procirkulirao ogroman broj ljudi zbog prekarnosti rada, tvornicu koja prijeti rezervnom armijom radne snage da bi svoje radnike unutra držala kao taoce u neljudskim uvjetima. To je današnja Republika Hrvatska – organ klasne diktature poduzetničke manjine nad radnom većinom.

Velike osječke tvornice (Mara, MK Slavonija, Kožara, Svilana, Tekos…) nekada su zapošljavale tisuće Osječana i osiguravale im plaću uz koju je bilo moguće živjeti pristojan život i podizati obitelj, a proizvodili su se kvalitetni proizvodi za domaće i strano tržište. Osječka tekstilna industrija, uništena u privatizacijskoj pljački, danas se svodi na pogon Olimpias tekstila i Benettonove kooperantske tvrtke. S obzirom na situaciju u navedenim pogonima, mladi ne vide perspektivu zbog koje bi ostali u gradu, te masovno iseljavaju.

Tržišno uvjetovana težnja vlasnika za maksimalizacijom profita, naporan rad u teškim uvjetima, često i dugoročno opasnim po zdravlje, minimalna plaća nedostatna za osamostaljenje ni za preživljavanje obitelji u kojoj je zaposlen samo jedan član, konstantan pritisak i zastrašivanje na radnom mjestu – upravo se na to svode famozne strane investicije. Zazivati strane investicije nakon svega znači upisati se na listu pobornika porobljavanja i iseljavanja naših radnika.

Danas je sasvim jasno da je uništavanje domaće industrije 1990-ih i 2000-tih bilo u interesu domaćim tajkunima, ali i stranom kapitalu koji je time dobio ulazak na novo tržište gdje se nametnuo i zaveo diktaturu. Nakon višegodišnje eksploatacije, takav sustav doveo je do alarmantnog stanja egzodusa, posebice u Slavoniji.

Prema tome, nakon 20-ak godina diktature domaćih i stranih poduzetnika, koraci prema oporavku nisu u daljnjim poreznim olakšicama poduzetnicima, već u nužnom jačanju radničkog pokreta. Radnici ne smiju imati povjerenja u bajke o zajedničkom interesu poduzetnika i radnika koje im pokušavaju prodati poduzetnici, mediji, političari i neki izdajnički sindikalisti, već moraju raditi na vlastitoj organiziranosti i spremnosti na borbu. Ne treba zaboraviti da u skoro 200 godina dugoj povijesti radničke borbe, radnicima nikada ništa nije bilo poklonjeno, već su se za sve izborili sami.

Signali te borbe u Hrvatskoj danas javljaju se u obliku ofenzivnih štrajkova sa zahtjevima za većim plaćama, kao i klasna solidarnost – između radnika s ugovorima na neodređeno prema radnicima koji rade na određeno, između radnika u javnom sektoru sa radnicima u privatnom sektoru i sl. Naravno, uza sve to nužno je i sindikalno organiziranje i informiranje mlađih radnika o njihovim pravima.

Upravo na temeljima čvrste povezanosti s radništvom mora stasati i nova generacija političke ljevice koja će krenuti u bespoštednu borbu za interese društvene većine.