Krizu možemo riješiti jedino s političkim, ne sigurnosnim mjerama Razgovor o pokretu žutih prsluka

Intervju s Olivierom Besancenotom, članom Nove antikapitalističke stranke (Nouveau Parti Anticapitaliste) koja je 2009. naslijedila Revolucionarnu komunističku ligu (Ligue communiste révolutionnaire) i predsjedničkim kandidatom 2002. i 2007. godine.

Razgovor o pokretu žutih prsluka i trenutnoj političkoj krizi u Francuskoj vodili smo u ponedjeljak 10. prosinca, dva dana nakon četvrtih masovnih prosvjeda, i samo nekoliko sati prije prvog većeg službenog obraćanja predsjednika Emmanuela Macrona od početka pokreta. U svom obraćanju Macron je, između ostalog, naveo nekoliko mjera usmjerenih na povećanje kupovne moći stanovništva i na ispunjenje zahtjeva društvenog pokreta. Međutim, najavljene mjere nisu samo tehnički teško provedive i parcijalne, jer se ne odnose ni na one radnice i radnike koji primaju minimalnu plaću. One također ne potkopavaju neoliberalnu dogmu koja je stup Macronove politike. Prosvjedi i blokade cesta se nastavljaju, a državna represija se zaoštrava.

Svojom organizacijom, regionalnom razgranatošću i upornošću, pokret “žutih prsluka”, koji je isprva bio prije svega na francuskoj periferiji, tj. polu-urbanim i ruralnim mjestima, i neokolonijalnim prekomorskim područjima – iznenadio je sve: državni vrh, tehnokrate, pa i analitičare, povjesničare i sociologe. Kako je povećanje poreza na gorivo, koje je vlada najavila sredinom rujna, dovelo do jednog od najvećih društvenih prosvjeda u povijesti Francuske?

Najavljeno povećanje poreza bila je kap koja je prelila čašu. Trenutna je francuska vlast vrlo očito, pa čak i na karikaturalan način uzimala iz džepova većine kako bi napunila džepove bogataša. Fiskalna politika je kod toga imala važnu ulogu. U 2018. cijene goriva su skočile, a cijena dizela je porasla za 20 posto. To povećanje je posebno pogodilo vlasnice i vlasnike osobnih automobila te kućanstva koja se griju na lož ulje. Istovremeno je, osim povećanja poreza na gorivo, vlada namjeravala povećati poreze na mnoge druge robe široke potrošnje, kao što je recimo i električna energija.

Foto: Wiki/Guillaume Paumier
Olivier Besancenot

Ove mjere samo su dodatno povećale nezadovoljstvo ljudi s fiskalnom politikom aktualne vlasti. S jedne strane, država je povećala opće socijalne doprinose, koji su poseban porez za financiranje socijalnog osiguranja, ali se to uglavnom radi na štetu umirovljenika, koji taj porez plaćaju. Ukinuta je i stambena pomoć, koja je posebno pogodila studente. Iako su to često simbolični iznosi, oni postaju veliki kada uzmemo u obzir da je vlada istovremeno smanjila poreze na mnoge luksuzne proizvode, ukinula porez na bogatstvo te porezno drastično rasteretila dioničare i sve financijske špekulante. I poduzeća su dobila fiskalne olakšice. Već je prethodna vlada uvela novu poreznu politiku. Umjesto da poduzeća uplaćuju u proračun i pridonose sredstva za javne usluge, ona su oslobođena plaćanja doprinosa, a sredstva koja ostvare iz tog računa trebaju se koristiti za otvaranje radnih mjesta i investicije.

Međutim, unatoč svim tim mjerama broj nezaposlenih ostaje nepromijenjen. Stvar je još gora – imamo gomilu poduzeća koja su se ovom poreznom olakšicom dokopala novih sredstava, a istovremeno otpuštaju radnice i radnike. Multinacionalka Total ima ogromnu dobit – samo prethodne godine devet milijardi eura, odnosno 20 milijardi eura od 2014. – i zahvaljujući fiskalnom inženjeringu ne plaća poreze. K tome, još uvijek je veliki zagađivač.

Osim toga, treba razumjeti da je Macron svojim nastupima i izjavama uvrijedio milijune i milijune ljudi. Između ostalog, izjavio je da su radnici nepismeni, da su bezvrijedni, da treba uvesti politiku koja bi podržavala vodeću klasu, te se s prezirom odnosio prema svima koji nisu dio te klase.

Spomenuli ste Total, a to poteže pitanje ekološke politike koju vodi sadašnja vlast. Ta je politika dovela do masovnih prosvjeda već u prvoj polovici godine kada je vlada liberalizirala željeznički promet. Kakve su poveznice između današnjeg pokreta i događaja u proljetnim mjesecima?

Upravo zbog reforme željeznice proljetos, kada se dosta raspravljalo o ekološkoj krizi i ulozi javnog prijevoza, ljudi su vrlo brzo shvatili da je porez na gorivo društveno nepravedan, budući da jednako tretira milijardere i nezaposlene, te da je ekološki nepotreban jer ne tangira ključna pitanja. U proljeće je vlada pokušala ukloniti poseban status koji imaju željezničari te smanjiti željezničku mrežu u prigradskim područjima Francuske – radi se o nekih 9 do 11 tisuća linija koje se smatraju neprofitabilnima. A svrha javnog prijevoza upravo je u tome da pruža alternativne načine prijevoza stanovnicima koji su prisiljeni voziti se automobilom. Sadašnja vlast ljudima zapravo onemogućava da koriste alternativna prijevozna sredstva.

Macron je izjavio da su radnici nepismeni, da su bezvrijedni, da treba uvesti politiku koja bi podržavala vodeću klasu, te se s prezirom odnosio prema svima koji nisu dio te klase.

Ukratko, u proljeće se u javnosti puno govorilo o ekološkoj krizi i prijevoznim sredstvima. Iako tada bitku nismo dobili, licemjerstvo ove vlasti postalo je očito. S jedne strane, uklanja jednu trećinu željezničkih pruga i dopušta da se svake godine milijun i pol kamiona vozi autocestama, umjesto da ih preusmjeri na željeznice, a s druge strane, objašnjava da ćemo se povećanjem poreza na potrošnju učinkovitije boriti protiv zagrijavanja atmosfere. I naravno da u to nitko ne vjeruje. Vlada sada samo iskorištava izvanrednu ekološku situaciju da ne bi morala djelovati na socijalnom polju. Ekološku krizu nećemo riješiti tako da račun za ekološku tranziciju naplatimo onima koji već ionako plaćaju račun za društvenu nevolju, zatim da se ljudima ograniči pristup alternativnim izvorima prijevoza i njima natovari sva odgovornost. Čak su i ekološke organizacije prošlu subotu pozvale u zajedničku borbu i u povezivanje aktivista, koji se bore za klimatsku pravdu, s grupama koje prosvjeduju sa “žutim prslucima”.

Kakav je odaziv drugih pokreta i organizacija, posebno radničkog pokreta, na “žute prsluke”?

Tradicionalno, radničko-sindikalni pokret, uključujući i nas (NPA, op.a.), u početku je bio vrlo oprezan, a reagirao je i sa zakašnjenjem, što je bilo zbog dobrih i loših razloga.

U početku su različite skupine ekstremne desnice naporno radile na tome da preuzmu prosvjede i da uspostave kontrolu nad pokretom. “Žuti prsluci” također je ubrzo postao vrlo heterogeni pokret, sa često proturječnim zahtjevima. To je nešto zapravo sasvim normalno kod spontanih pokreta, kada se za govorničku pozornicu postave ljudi koji ranije nisu bili politički aktivni i koji nisu sudjelovali u društvenim prosvjedima i mobilizacijama. Često su i sami prosvjednici, koji su djelovali na lokalnoj razini, inicirali povezivanje s radničkim organizacijama i tražili od sindikata da im pomognu kod organizacije, kod smirivanja situacije s policijom te da se distanciraju od radikalne desnice. Ipak, velik dio pokreta “žutih prsluka” i dalje je skeptičan prema suradnji sa sindikatima, koji su diskreditirani zbog prošlih poraza. I sindikati su oprezni; dijelom zato što ekstremna desnica još uvijek pokušava iskoristiti pokret za sebe, a dijelom zato što ga ne razumiju, jer ga ne mogu uhvatiti jer im izmiče. Naime, klasna borba se nikada ne javlja u kristalno čistim oblicima.

Danas se postavlja pitanje hoće li se različite bitke i razni kolektivi spojiti i povezati sa “žutim prslucima”. Na ulicama su studenti koji su već snažno prosvjedovali protiv reforme obrazovnog sustava, koju je vlada isto tako provela proljetos, a sada se bore protiv najavljenog povećanja školarina za strane studente. Njima su se pridružili učenici srednjih škola, a željeznički radnici ponovno su počeli prosvjedovati. U nekim su se mjestima pokreti već djelomično udružili. Također je došlo do vrlo značajnog pomaka kod tzv. Kolektiva za Adama Traoré, koji je na simboličan način povezao “žute prsluke” s prigradskim radničkim četvrtima i željezničkim radnicima. Kolektivom rukovodi obitelj mladog Adame Traoré iz Beaumont-sur-Oise, koji je prije dvije godine preminuo od policijskog nasilja u pritvoru (njegova obitelj ovaj slučaj pokušava dovesti do suda, a sam kolektiv je postao jedna od prepoznatljivijih društvenih inicijativa u borbi protiv policijskog nasilja i diskriminacije, op. a.). Prije dvije subote predstavnici kolektiva uradili su politički inteligentnu gestu kad su pozvali mase da se pridruže “žutim prslucima” s riječima: “Mi iz radničkih kvartova žrtve smo istih politika kao i polu-urbana Francuska”. U svakom slučaju, križanje bitaka “žutih prsluka”, željezničkih radnika i radničkih kvartova vrlo je važno za daljnji razvoj pokreta.

Kakav je na sve to odaziv predstavnika političkih vlasti i vladajuće klase?

Vladajuća klasa pokušava diskreditirati i oslabiti pokret. Govori da je nesposoban organizirati se i da ga iskorištavaju i desnica i ljevica. U prvi plan ističe pitanje nasilja i pokušava uspostaviti uvjete da ljudi, od kojih su mnogi umirovljenici, više ne idu na prosvjede. Ti uvjeti nisu toliko tehnički, koliko su politički. Vlast se nada da će se ljudi previše uplašiti za nastavak prosvjeda i da će zbog nasilja pokret izgubiti masovnu potporu (ankete javnog mnijenja pokazuju da je pokret podržava negdje između 75 posto i 85 posto ispitanika).

Naravno, prosvjedi nisu samo zbog Macronove politike. Macron, na kraju krajeva, nije prvi predsjednik bogatih u Francuskoj, budući da su neoliberalne politike u prošlosti provodile kako lijeve tako i desne vlade.

Ali ova strategija ne funkcionira. Prema anketama, iako velika većina ljudi odbacuje nasilje, ipak je sve više onih koji razumiju bijes i koji za nasilje drže odgovornima one iz Elizejske palače, počevši s Macronom. On nije izašao pred ljude niti im se obratio još od kraja studenog, nego se radije skrivao iza političkog i medijskog izvještavanja, koje je trubilo da “Pariz gori”. Prošle subote, vlasti su postavile ogromni sigurnosni aparat, rekordan broj ljudi, od kojih je 1.500 zadržano. Potpuno je legitimno govoriti o događajima u Parizu i Champs-Elyses, gdje dugo nismo vidjeli barikade, mislim da još od oslobođenja (Pariza u sklopu povlačenja nacističkih snaga iz Francuske 1944., op.a.) i koje osim toga nisu samo obrambene prirode. A ultra-sigurnosni diskurs koji vlasti šire i kojim govore, citiram, da se u Pariz slijevaju horde krijumčara koji su spremni ubijati – jednostavno je laž. Čak i po izračunima Ministarstva unutarnjih poslova, na prosvjedima u zadnje dvije subote prisustvovalo je 10.000, dok vlasti tvrde da su među njima prevladavali razbijači. Dakle, među demonstrantima ima više od 5.000 razbijača, a istovremeno se zna da je do napetosti i nasilnih sukoba došlo i na drugim mjestima, u Bordeauxu, Toulouseu, Ardècheu i mnogim manjim gradovima. Svatko može brzo shvatiti da u tom slučaju više ne možemo govoriti o razbijačima, nego o izgrednicima i da se radi o nečem puno dubljem.

Aktualna događanja ne mogu se tek tako izjednačiti s prošlim društvenim prosvjedima, koji su se odvijali u mandatu Macrona?

Današnji pokret, istina, još se strukturira, formira, prosvjedi su po cijeloj zemlji, ne samo u urbanim središtima, nego i u malim gradovima u kojima ljudi postavljaju blokade i prave okupacije, organiziraju plenume, često dolazi do sukoba s policijom. Sam pokret nije samo običan društveni pokret, on sve više liči na neku vrstu ustanka. Ustanka u smislu radikalizma, dubokog društvenog naboja, ali i odlučnosti. Imam četrdeset i četiri godine, aktivist sam od svoje četrnaeste godine i nisam još bio na prosvjedima gdje svatko radi ono što mu paše, gdje svatko odmah želi ići prema Elizejskoj palači. Do otpora je došlo van tradicionalnih organizacija i internetskih mreža. Također, nisam još svjedočio tako ofenzivnim mobilizacijama. U prošlosti smo već generalnim štrajkovima znali prisiliti vlast da povuče svoje reforme. No, pokret koji bi imao zahtjeve za raspodjelom društvenog bogatstva i povećanja plaća zadnji put se odvijao u sklopu maja 68′ i u tome je sličnost između dva pokreta od prije pola stoljeća i danas. Težište današnjeg pokreta nije na jeftinijem zagađenju. Unatoč heterogenim zahtjevima, pokret se sve više zauzima za preraspodjelu društvenog bogatstva, stopiranje rasta cijena, povećanje plaća i ukidanje fiskalnih olakšica koje idu u korist najbogatijih. Ova agenda je trenutno vrlo snažna.

Kada jednom krenemo raspravljati o porastu cijena, vrlo brzo ćemo doći do pitanja preraspodjele društvenog bogatstva i zahtjeva za povećanjem prihoda. Iz obrambene strategije prelazimo u ofanzivnu strategiju. U francuskim kolonijama, na Antilima, 2009. bio je pokret koji se zvao Savez protiv profiterstva. Počeo je kao pokret protiv cijene goriva, a doveo do dvomjesečnog generalnog štrajka, koji je završio povećanjem plaća. Čim se krene raspravljati o cijenama, brzo se uvidi da plaće stagniraju. Trenutni pokret u Francuskoj doveo je do kvalitativne društvene promjene. Danas se ne suprotstavljamo samo vladinim politikama, nego se zalažemo i za povećanje plaća. Nismo više samo u obrambenom stavu, ne govorimo samo “Stop!”, “Ukinite to i to!”, nego govorimo “Mi želimo to i to”. Dakle, radi se o ofanzivnim mobilizacijama i svi znamo da, jednom kad do njih dođe, nitko više ne može sa sigurnošću tvrditi kako će se stvari završiti.

Foto: Flickr/Olivier Ortelpa

Postojeća situacija može se riješiti samo politički, a ne pomoću sigurnosnih mjera. Odluka je u rukama vlasti. Macron ovu mobilizaciju može umiriti na politički način ili može čak zaoštriti diskurs i provesti zabrinjavajuće autoritarni zaokret. U svakom slučaju, vlastima stvari izmiču iz kontrole i dobro su svjesni toga da diskurs koji šire, ne odražava realno stanje. Nalazimo se u situaciji u kojoj se vlasti ponašaju kao da su na pola puta već na praznicima, a to još više potiče mobilizaciju ljudi. Macron više ne može reći da je uvijek prvi i da se nikada ne povlači. Zapravo, on se već povukao. Sada smo u situaciji dubokog društvenog bijesa i krize, koja je već došla i do najnižih slojeva društva, koja se dalje širi na srednje slojeve, a uskoro će do podjela doći i u samom državnom vrhu.

Znači li to onda da trenutni prosvjedi nisu usmjereni samo protiv Macronove vlasti i da su medijske reportaže, koje govore o antivladinim demonstracijama u Francuskoj, djelomično varljive?

Naravno, prosvjedi nisu samo zbog Macronove politike. Macron, na kraju krajeva, nije prvi predsjednik bogatih u Francuskoj, budući da su neoliberalne politike u prošlosti provodile kako lijeve tako i desne vlade. Specifičnost njegova mandata je u tome da se poklapa sa zaoštravanjem krize političkog sustava i predstavničkih institucija, zbog koje se postojeći sistem političkih promjena i urušio. Dakako, to se ne odnosi samo na Francusku jer toga ima i drugdje u Europi i u mnogim državama širom svijeta. Macron je na bizaran način, van svih postojećih institucija, uspio postati izabrani predstavnik vladajuće klase, za neke već i prije izbora, a za druge nakon njih. Nadali su se da će se, za razliku od svojih prethodnika, jasno suprotstaviti svakoj društvenoj opoziciji i to upravo zato što nema vlastitog političkog zaleđa. Inače, kao da je neka vrsta demona iznad francuskih predsjednika, pa vrlo brzo može doći do društvenih nemira, do generalnih štrajkova, do pokreta koji se više ne mogu kontrolirati i koji lako prestraše vlasti do te mjere da ublažuju reforme, ako ih već i ne ukidaju u potpunosti. To se dogodilo u vrijeme Juppea, pa Villepina i Chiraca, u vrijeme Sarkozyja, pa i za vrijeme mandata Hollanda.

Macron ima drugačiju strategiju od svojih prethodnika – od početka je bio beskompromisan. Govorio je: “Uzet ću najborbenije sektore, studente i željezničare, i razbiti ih”. Usprkos snažnim društvenim prosvjedima, proljetos je uspio provesti reforme obrazovnog sustava i željeznice. Ali ih je proveo na silu, a time je gubio na legitimnosti. S druge strane, ni ljudi se nisu u potpunosti predali. I upravo mu se to sad vraća. Razlog zbog kojeg je vladajuća klasa podržala Macrona, može biti i razlog zbog kojeg vrlo brzo može i napustiti. Macron nema stranačkog zaleđa, kao što su ga imali drugi predsjednici, sa svim prednostima i manama etabliranih stranaka. Svijet Emmanuela Macrona tako radi, sve dok radi, a kad više to ne može, onda predsjednik ne zna što dalje. A to može brzo dovesti do političke krize.

Francuska, jedna od vodećih država Europske unije, tako se našla u krupnoj političkoj krizi upravo pred europarlamentarne izbore, za koje mnogi kažu da će imati ključan utjecaj na krizu europskih (dez)integracija.

Upravo zbog toga radnički pokret u Francuskoj mora ozbiljno pristupiti trenutnoj situaciji. Na europskoj razini već su postojale neke opcije za napuštanje EU “s lijeve strane”, ali od Ciprasovog obrata djeluju samo desničarske snage i populisti, ne samo na periferiji, nego i u Italiji, Njemačkoj itd. Upravo nam tu ističe vrijeme, a možda će sadašnji pokret dati osnovu za zajedničko suprotstavljanje mjerama štednje. Suština međunarodne solidarnosti s pokretom u Francuskoj nije u tome da se kaže: “mi smo solidarni s vama protiv represije”. Svi oni koji ne žele da trenutna kriza sustava koristi prije svega radikalnoj desnici i pokretima, koji još više zaoštravaju situaciju, trebali bi organizirati “žute prsluke” u vlastitoj regiji ili državi.