U Velikoj Britaniji, narod je proteklih dana odlučio napustiti Europsku uniju, ali je ljevica teren otpora prepustila desnici. Brexit je tako preuzela ksenofobna desnica čime je stvoren dojam kako je razlog britanskog napuštanja EU ksenofobija i antiimigrantski stav glasača. Međutim, njihova glasačka motivacija leži u njihovoj katastrofalnoj socijalnoj situaciji unutar neoliberalne EU koju sve više ljudi prepoznaje kao zajednicu krojenu po interesima kapitalističke klase.

Dana 23. 6. stanovnici Ujedinjenog Kraljevstva izašli su na referendum o istupanju iz Europske unije. Rezultati referenduma pokazali su da je narod Ujedinjenog Kraljevstva plebiscitom odlučio da napusti Europsku uniju – tzv. Brexit doista se i dogodio. Što on znači, što je na njega utjecalo i koji su njegovi ključni nositelji? Stvar je u svakom slučaju vrlo složena i odrediti se spram nje nije tako jednostavno kao prema referendumu u Grčkoj prošlo ljeto na kojemu je narod Grčke odbio mjere štednje nametnute od Trojke (Europska središnja banka, Europska komisija, MMF). No, to je u velikoj mjeri i povezano jer otkriva pravu suštinu Europske unije, onu koja se uglavnom zanemaruje ili maskira u mainstream medijima.

Kampanju za ostanak u Europskoj uniji vodile su obje najjače britanske stranke – i konzervativci i laburisti (izuzev njihovih radikalnijih dijelova). Nasuprot tome, u kampanji za izlazak iz Europske unije nametnula se desno-populistička antiimigracijska stranka UKIP Nigela Faragea, poznatog desnog protivnika eurointegracija. Već prema tome cijela je stvar poprimila obrise imigracijskog pitanja, što je znatno doprinijelo zanemarivanju klasne pozadine “ostati-izaći” alternative. A ni ta klasna pozadina nije jednostavno odrediva jer se niti iza jedne opcije ne naziru jasno interesi radnog naroda, već prije svega interesi određenih frakcija buržoazije, sudeći prema političkim nositeljima obiju suprotstavljenih strana. Zato shvatiti pitanje Brexita kao pitanje sukoba među različitim frakcijama buržoazije postaje preduvjetom razumijevanja događaja, a onda i određenja spram toga. Ipak, to i dalje ne govori mnogo o motivima većine onih koji su na referendumu izabrali “ostati” ili “izaći”, već samo o tome kako se cijela stvar političko-ideološki oblikovala.

Snažna ksenofobna kampanja Nigela Faragea i njegova UKIP-a orijentirana na potragu za “žrtvenim jarcima” koje je valjalo okriviti za socijalne nedaće poznata je strategija populističke i nerijetko profašističke desnice u Europi danas – politički okvir liberalne demokracije čija je pobjeda razglašena na sva vrata početkom devedesetih godina našao se u krizi jer je i cijeli svjetski kapitalistički sistem došao u krizu proizvevši sve više proturječnosti, nejednakosti, bijede i socijalnog nezadovoljstva općenito. Odgovor koji se na to javlja zdesna, s ciljem stabilizacije sistema i kanalizacije masovnog gnjeva, jest odgovor autoritarnih i često ksenofobnih struja koje izmišljaju neprijatelje – muslimane (jer su imigranti u najvećoj mjeri), Rome, strance iz susjednih zemalja, neheteroseksualce, primatelje socijalne pomoći općenito itd. Proizvodnja tih “neprijatelja”, tzv. žrtvenih jaraca u tome znatno koristi upravo kapitalističkoj klasi i njezinim političarima – retorikom da “stranci oduzimaju posao” usmjerava se bijes i nezadovoljstvo potlačenih masa na druge radnike i obespravljene umjesto na kapitaliste i sâm sistem.

Pozicija s koje Nigel Farage kritizira Europsku uniju jest pozicija zaštite i jačanja utjecaja i interesa one britanske buržoazije koja ne profitira u Europskoj uniji.

Te tzv. euroskeptične desne stranke i pokreti fingiraju alternativu dosadašnjem dominantnom političkom konsenzusu temeljenom na vladavini “centrističkih” stranaka (lijevi ili desni centar, kako se to uobičajeno naziva) koje se više-manje ne razlikuju mnogo u ekonomskoj politici izdiktiranoj uglavnom iz europskih centara moći – ponajviše Trojke i jakih zemalja poput Njemačke i Francuske. Tako imamo poplavu stranaka i pokreta poput Nacionalne fronte u Francuskoj, AfD-a u Njemačkoj, Prava i pravde (PiS) u Poljskoj, Slobodnjačke stranke u Austriji, Sjeverne lige u Italiji, UKIP-a u Britaniji itd. Manipulirajući nacijom i etno-identitetom te su opcije prodrle duboko u glasačko tijelo, a u nedostatku lijeve alternative ispunile su bar dio onog prostora koji je ostavljen nezadovoljstvu radnih masa.

Jesu li te opcije uistinu alternativa i ako da, kakva? Ne treba dvojiti, zbog tragičnih iskustava u prošlosti, da su program i djelovanje potonjih krajnje destruktivni za radne mase i zapravo pogodujući za vladajuće klase i status quo. Nacionalistički autoritarni pokreti samo su jedna od političkih frakcija buržoaske politike koja s vremena na vrijeme odbacuje načelne uzuse liberalne demokracije i prividne egalitarnosti. Osim toga, primjer UKIP-a u Velikoj Britaniji kazuje nam da takve opcije, zvanično napadajući neoliberalnu Europsku uniju, zapravo donose još jači neoliberalizam i to onaj otvoreno kombiniran s nacionalizmom i autoritarnim društvenim poretkom. Pozicija s koje jedan Nigel Farage kritizira Europsku uniju jest pozicija zaštite i jačanja utjecaja i interesa one britanske buržoazije koja ne profitira u Europskoj uniji. Njegovi istupi i ekonomske ideje koje zagovara govore direktno to, tako da nema spora da je tu riječ o protivljenju Europskoj uniji kao opakom konkurentu dominaciji Velike Britanije. U tom smislu, Farage i UKIP uspjeli su okupiti i artikulirati interese jednog manjeg dijela britanske buržoazije koja bi profitirala izlaskom iz EU. Na to se nakalemila retorika britanskih nacionalista koja je romantizirala britansku kolonijalnu prošlost. Ipak, opcija izlaska iz EU ne može se i ne smije izjednačiti s potonjim. Štoviše, to uglavnom nema veze s motivima većine onih koji su glasali za izlazak.

Glasovi s ljevice o tome kako se valja solidarizirati s migrantima, odbaciti ksenofobnu retoriku i pokušati reformirati EU iznutra postajali su sve više jači, što je više jačalo desno protivljenje EU. Čak je i Jeremy Corbyn, nešto radikalniji lider laburista, pozvao na glas ostanka u EU. Tek je jedan dio laburista (ali zato dobar dio sindikalne baze povezane s laburistima) i pripadnici Socijalističke radničke partije nedvosmisleno pozvali na tzv. “lexit” (“lijevi izlaz”) smatrajući Europsku uniju neoliberalnom tvorevinom koju je nemoguće iznutra reformirati, u što su, primjerice, naivno vjerovali prošle godine grčki umjereni ljevičari. Suština Europske unije je diktatura financijskih institucija i zemalja koje su u boljem tržišnom položaju (npr. Njemačke), a posljedice te politike za radni narod, zadužene, umirovljenike, studente i nezaposlene već su viđene više puta. Osim pogubnih utjecaja ultraliberalnog i dereguliranog radnog zakonodavstva, mjera štednje i fiskalnog konzervativizma, EU pati i od deficita demokracije na svim razinama – sjetimo se samo kako su vodeće euroinstitucije prošlo ljeto zanijekale narodni plebiscit u Grčkoj kojim je odbijen još jedan, za radni narod poguban, memorandum Trojke. Gore spomenuti grčki ljevičari nisu ni pomišljali na Grexit i održan je status quo.

Ljevica je u velikoj mjeri još jednom učinila fatalnu pogrešku – još jedan ustupak pred Europskom unijom i ostavljanje prostora ksenofobnim desničarima da potpuno prisvoje kampanju izlaska iz EU. Prisjetimo se samo kada se u Hrvatskoj radila kampanja za ulazak u EU, najviše predvođena Sanaderovim HDZ-om (a što je započela i Račanova SDP-ova koalicijska vlada), protivnike ulaska u EU delegitimiralo se kao crne nacionaliste, Balkance, primitivce, neo-ustaše, i sl. Načelno su bile u pitanju dvije stvari: promjena političkog kursa na kojemu je tada parazitirao i vladajući HDZ i opozicijski SDP (isprva, u ranoj fazi, vladajući SDP) bio je dio uklapanja u drugovalni tranzicijski tok (okretanje slobodnom europskom tržištu, potpuni ulazak zemlje u svjetske tokove kapitala kao i u pripadajuće monetarne ili militarne asocijacije); krajnje desna opozicija uspjela je brzo i relativno uspješno artikulirati anti-EU stav baziran na jednostavnoj formuli EU = YU. Lijeva opozicija pro-EU stavu nije ni postajala, tek se kasnije počela javljati negdje na marginama trenutnih masovnih pokreta (poput studentskog). Postoji neka sličnost u tom smislu s Britanijom danas – konzervativci i laburisti parazitiraju na pro-EU stavu, a krajnja desnica (UKIP) je sagradila Brexit kampanju na jednostavnoj formuli EU = masovna imigracija. Lijeva opozicija (tzv. Lexit) opet je zakazala i Brexit je delegitimiran kao stvar mračne ksenofobne anti-imigracijske rasističke desnice.

Etiketiranje glasača Brexita kao seljaka, neobrazovanih i staraca koji oduzimaju budućnost mladih jedna je od najgnjusnijih liberalno-elitističkih tirada koja se pojavila u medijima ovih dana.

Popratne priče o “civilizacijskoj tekovini” i, kao što je slučaj kod nas, o “bijegu s Balkana” jesu jeftini liberalni trikovi kojima ne samo što se afirmira jedan autokolonijalistički diskurs nego se i pristaje na istu onu retoriku koju koriste nerijetko imperijalisti i rasisti – “civiliziranje” je nekoć bila krinka za porobljavanje naroda Afrike, Azije i Južne Amerike, a danas se govori o “civiliziranom” zapadnom svijetu i o “onim divljacima s istoka” (uglavnom iz muslimanskih zemalja). U tom smislu, blesavo je uopće pomišljati da bi EU mogla biti zaštitnik od ksenofobnih antiimigracijskih politika – kao da one nisu sasvim učinkovito moguće u EU, što se stalno iznova na institucionalnoj razini potvrđuje bez reakcije vodećih institucija “civilizacijske tekovine”. Osim toga, što je ako ne ksenofobna i rasistička politika nego govoriti o “lijenim Grcima” ili općenito “lijenim južnjacima” kada se treba opravdati novi paket mjera štednji, e da bi se zadovoljili interesi zemalja centra i međunarodnih nadnacionalnih institucija kapitala.

To što je veliki dio naroda Britanije glasao za izlazak iz EU nije dominantno motivirano nekom ksenofobijom i strahom od imigranata, već socijalnom katastrofom koja je rezultat politike EU koja je politika u interesu kapitala i političkih elita povezanih s tim kapitalom. To se vidi po tome što su oni krajevi koji su glasali uvjerljivo za izlazak većinom siromašni radnički krajevi, tamo gdje laburisti pobjeđuju, a sindikati imaju svoje čvrsto uporište. Etiketiranje glasača Brexita kao seljaka, neobrazovanih i staraca koji oduzimaju budućnost mladih jedna je od najgnjusnijih liberalno-elitističkih tirada koja se pojavila u medijima ovih dana.

Ono što sada preostaje ipak nije lagan posao jer je riječ o borbi protiv Europske unije kao imperijalističke tvorevine na internacionalnoj razini gdje su jedino pomaci mogući ujedinjavanjem radnika i svih potlačenih preko nacionalnih granica u borbi protiv jedne nedemokratske neoliberalne tvorevine i domaćih buržoazija. Tu je nužna i univerzalistička politika prema imigrantima – umjesto inzistiranja na razlikama i priznavanju istih, valja se povezivati s migrantskim radnicima na bazi onoga što je zajedničko, a to je klasni položaj. Gledajući stvar kroz tu prizmu neće biti progresivne radničke organizacije, partije ili sindikalnog pokreta koji bi suprotstavljali radnike jedne nacionalnosti protiv radnika druge jer je to glavni čin razbijanja i likvidacije radničkog pokreta, a ne njegova nužnog jačanja. Brojni radnički borci, sindikalisti i radnička klasa u Velikoj Britaniji to su prepoznali – pitanje je još hoće li to prepoznati i zvanično lijeve snage diljem cijele Europe.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.