Končar koči razvoj Brodotrogira Razgovor s Androm Belasom iz Brodotrogira

Situacija u Brodotrogiru, brodogradilištu u vlasništvu Kermas grupe Danka Končara, već je mjesecima alarmantna. Osim što radnicima kasne plaće, ne isplaćuju im se ni božićnice, regres i jubilarne nagrade, smanjuje im se i varijabilni dio plaće, dok Uprava nastoji izbjeći primjenu Kolektivnog ugovora. Tim povodom razgovarali smo s Androm Belasom, sindikalnim povjerenikom SMH u Brodotrogiru.

Prije dva tjedna pisali smo o zadnjim događanjima u Brodotrogiru (kašnjenje plaće, najava smanjenja varijabilnog dijela plaće i mogućih otkaza, početak pregovora o novom kolektivnom ugovoru), a tom prilikom razgovarali smo s Mariom Juranovićem, predsjednikom Radničkog vijeća HBT d.o.o. Trogir. Ovaj put razgovaramo s Androm Belasom, povjerenikom podružnice Sindikata metalaca Hrvatske (SMH-IS) u Brodotrogiru. SMH je većinski sindikat u Brodotrogiru (a ne Nezavisni sindikat Brodotrogira kako smo napisali u prethodnom tekstu te ovom prilikom ispravljamo pogrešku) sa 230 radnika.

Kakvo raspoloženje vlada među radnicima Brodotrogira nakon svega što im se dogodilo zadnjih nekoliko mjeseci, od kašnjenja plaće pa do najave otkaza?

Vlasnik Danko Končar, koji je dobio koncesiju, rekao je da će nastaviti djelatnost, da će se nastaviti baviti brodogradnjom, ali mislim da je to zasad ostalo samo na riječima. U početku se sve povoljno odvijalo, imali smo posla, plaće su bile redovite, poštovao se Kolektivni ugovor. Međutim, što se više bliži kraj procesu restrukturiranja dolaze do izražaja sve veći problemi. Trenutno je stanje takvo da se naše plaće umanjuju za varijabilni dio, a u nekim slučajevima on iznosi čak do 50 posto plaće. Plaće su znale i kasniti, recimo za prošli mjesec, a uprava je to pravdala nelikvidnošću jer im nije uplaćeno ono što je trebalo biti i jer se dinamika financiranja poremetila, zbog čega nisu bili u stanju isplatiti plaće. Pokušavaju izbjeći primjenu Kolektivnog ugovora, u 2017. radnicima nisu isplaćene ni jubilarne nagrade, ni regres, ni božićnica. Jedan mali dio regresa je isplaćen u ovoj godini, ali jubilarne nagrade još nisu. Mi nažalost ne vidimo nikakva tehnološka ulaganja u proces proizvodnje brodova, planovi nagovještavaju smanjenje broja radnika i radnici osjećaju nesigurnost i neizvjesnost. To nije način na koji možemo povećati produktivnost. Ljudi sami daju otkaze i odlaze na bolja radna mjesta, odlaze i vani, recimo u Njemačku.

Kakva je suradnja SMH i Nezavisnog sindikata Brodotrogira, koji djeluju u Brodotrogiru? Kako Brodotrogir trenutno stoji s uposlenošću kapaciteta?

I njihovi i naši članovi su u istom košu, oni daju nama podršku, mi dajemo njima, sada nije vrijeme da se prepucavamo, sad nam je bitno jedinstvo. Mi svi očekujemo da radimo, trenutno posla više nema nego ima, imamo trenutno novogradnju trupa ledolomca (arktički tanker), i taj posao bi trebao uskoro biti gotov, to je zahtjevan posao jer se radi o debljim limovima i procesi zavarivanja su nešto drugačiji. Ali ne vidimo neke druge nove poslove, uglavnom se radi o manjim brodovima, ne treba takve poslove omalovažavati, svaki posao je dobro došao, ali ono što vidimo jest da nema kontinuirane uposlenosti. Uprava tvrdi da traže poslove po cijelom svijetu, ali da je konkurencija prevelika da bi mogli dobiti posao primjeren nama i s nekom dobiti. Mislim da se nije dovoljno napravilo u tehnološkoj i kadrovskoj reorganizaciji ovih 4-5 godina, koliko traje proces restrukturiranja. A i čekali smo da vidimo što vlasnik zapravo hoće, a on je više ulagao u nebrodograđevne djelatnosti kao što je marina nautičkog turizma (ACI marina), što je i planom restrukturiranja predviđeno, da se 40 posto prostora namijeni za nebrodograđevne djelatnosti. Ali izostala su ulaganja u brodogradnju, tu se ništa nije značajnije pomaklo, nije bilo nabavke novih strojeva s kojima bi se olakšao i ubrzao rad. A bez takvih ulaganja nema posla, nema konkurentnosti. Praktički se planira proizvodnja, ali bez radnika. Bitno je da su ljudi osviješteni, da su u sindikatu, važno se držati zajedno kako bismo opstali.

Ne vidimo nikakva tehnološka ulaganja u proces proizvodnje brodova, planovi nagovještavaju smanjenje broja radnika i radnici osjećaju nesigurnost i neizvjesnost. To nije način na koji možemo povećati produktivnost.

Imaju li radnici predstavnika u Nadzornom odboru, odnosno imaju li uvid u poslovanje?

Nemaju. Tu se radi o zakonskim stvarima. Mi smo u jednom trenutku oformili radničko vijeće, Mario Juranović je bio izabran za predsjednika RV-a, ali onda je 460 radnika prenijelo svoje ugovore, po nalogu Uprave, u Hrvatsku brodogradnju Trogir d.o.o. (HBT d.o.o.), društvo koje je u tom restrukturiranju planirano i osnovano, i koje se trebalo dalje baviti istim poslovima kojima se bavilo u sektoru brodogradilišta. Prije toga je u HBT prebačen opremački dio cjeline, koji se bavio opremanjem novogradnje, i u tom prebacivanju je izgubljena legalnost jer ljudi koji su se tamo prebacili nisu nastavili raditi kao cjelina i onda je RV izgubilo legitimitet. Međutim mi smatramo da je predstavnik radnika u NO trebao biti prihvaćen od NO-a i da je trebao nastaviti obavljati svoju dužnost, ali uprava to nije željela.

KERMAS grupa Danka Končara nedavno je ušla u vlasništvo brodogradilišta Uljanik. Kako komentirate zadnja događanja u Uljaniku i kakvu perspektivu tamošnji radnici mogu očekivati iz vašeg kuta gledanja? Kako gledate na osnivanje Stožera za obranu brodogradnje – Uljanik kojeg je podržao Jadranski sindikat, dok SMH i SIKD nisu?

Nemam neki poseban komentar i nisam previše upoznat što se tamo događa. Mislim da smo svi mi radnici izloženi istim problemima i da se borimo za isti cilj, ne treba stvarati tenzije, moramo nešto pokušati zajedno pokrenuti, naše sindikalno geslo je „zajedno smo jači“ i na tome trebamo inzistirati, bitno je da smo usmjereni prema istom cilju. Mi radnici nismo zaboravili raditi, treba nas samo organizirati i nabaviti posao i dati nam poštenu plaću za pošteno odrađeni posao. Nažalost to nije samo problem u brodogradnji, isto je u svim drugim područjima. Meni je neshvatljivo da se vlasnicima dopušta da ne plaćaju dobavljače, onda se ne plaćaju ni kooperanti ni vlastiti radnici, a radnik ne može doći u banku ili trgovinu i reći da će platiti kad mu dođe plaća. Nama radnicima uvijek se servira priča „kad nam plate mi ćemo vam dati plaću“, a mi smo ti koji to trebamo izdržati. A u našem slučaju se radi o plaćicama koje se razvlače od prvog do prvog.

Kako gledate na stanje u našoj brodogradnji općenito i kako komentirate ulogu države vezano za situaciju u kojoj se brodogradnja danas nalazi?

Brodogradnja je uvijek bila pokretač, i drugih industrija, kod brodogradnje važi multiplikativni faktor, samo ne znam da li to svi shvaćaju. Ne stoji da brodogradnja nije profitabilna, ona je možda niskoprofitabilna, ali država tu ima interese zbog rasta zaposlenosti, zbog toga jer je to izvozni proizvod i jer se radi o kvalitetnom proizvodu. Država je donijela odluku da joj brodogradnja nije potrebna, ona je to privatizirala. Zadovoljan radnik može najviše dati i nije mi jasno zašto se uvijek radi na tome da radnici ne budu zadovoljni. Bez novih poslova nema nas nigdje, a te poslove treba dobro pripremiti i organizirati, mislim da smo mi itekako sposobni napraviti dobar proizvod, koji će naći svoje mjesto na tržištu i da jedino tako možemo opstati.