Kompromis zdravstvenih sindikata Epilog rujanske radničko-sindikalne borbe

Nakon vala radničkih prosvjeda pred bolnicama, reprezentativni sindikati u zdravstvu pristali su 13. rujna na Vladin kompromis povećanja plaća od 3 i 7 posto u sklopu novog granskog Kolektivnog ugovora. Dok su radnice i radnici ostali nezadovoljni, a sindikati se međusobno optužuju, nad sustav javnog zdravstva nadvija se opasnost konačne privatizacije.

Početkom mjeseca pratili smo i podržavali prosvjede zdravstvenih radnika koji su tražili povećanje plaća u sklopu novog Kolektivnog ugovora. Suočeni s velikim brojem prekovremenih sati i radnim preopterećenjem, radnici su diljem Hrvatske izlazili u dvorišta bolnica i tim putem vršili pritisak na Vladu, odnosno davali poticaj i pregovaračku moć reprezentativnim sindikatima da se izbore za što bolje uvjete rada.

U petak 13. rujna, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara (HSSMS-MT) i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH), kao jedina dva reprezentativna sindikata u zdravstvu, pristali su na kompromis: dizanje plaća od 7 posto za zdravstvene i nezdravstvene radnike koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja, odnosno od 3 posto za nezdravstvene radnike (spremačice, zaštitari, portiri itd). U brojkama, oko 56 000 radnika dobilo je 7 posto, a njih 14 500 dobilo je 3 posto. Gledano u neto iznosu, spremačice su dobile 80-90 kuna, administrativni radnici i radnici u tehničkoj službi 100-110, medicinske sestre 250-300, a liječnici 500-600 kuna. Tako glasi epilog ovomjesečne radničke borbe u zdravstvu. Jesu li radnici zadovoljni ovakvim ishodom? Da li se moglo postići više? Je li sustav javnog zdravstva sada održiv? To su otvorena pitanja.

Dok predsjednicu HSSMS-MT-a Anicu Prašnjak u petak nismo mogli dobiti za komentar, predsjednik SSZSSH-a Stjepan Topolnjak rekao nam je kako članovi njegovog sindikata nisu zadovoljni ovakvim povećanjima plaća, ali smatra da se trenutno nije moglo ispregovarati više.

“Mi smo tražili povećanje od 10 posto za sve radnike. Sigurno da je naše članstvo nezadovoljno, posebice radnici koji su dobili samo 3 posto. Međutim, generalno ne mislim da su radnici dobili mrvice, a od 1. rujna kreće i rast osnovice od 2 posto, dogovoren prošle godine, dakle nezdravstveni radnici će dobiti ukupno 5 posto, a ostali 9 posto. Također, kroz 15-ak dana trebali bi krenuti novi pregovori oko rasta osnovice u javnim službama. Inzistiramo i na promjeni koeficijenata koji se nisu mijenjali još od 2001., preko Uredbe Vlade”, kaže Topolnjak.

Na račun HSSMS-MT-a i SSZSSH-a stigle su prošli tjedan dvije ozbiljne optužbe od strane drugih zdravstvenih sindikata koji nisu reprezentativni, ali smatraju da je novim granskim Kolektivnim ugovorom radništvo oštećeno. Predsjednica Sindikata zdravstva Hrvatske Radmila Čahut Jurišić smatra da su radnici izigrani od reprezentativnih sindikata.

U bolnicama fali 12 000 medicinskih sestara, zemlju masovno napuštaju i liječnici, liste čekanja za preglede su predugačke pa su mnogi primorani ići privatnicima, bolnicama stižu ovrhe na račun radi dugova privatnim veledrogerijama.

“Dva sindikata se nisu konzultirala s nama što je nedopustivo budući da se pregovaralo o tako važnom dokumentu koji ima snagu propisa, koji se odnosi na sve zaposlene u zdravstvu. Ovako su nas na kraju izigrali, a to navedenim sindikatima nije prvi put. Oni su još 2015. potpisali s tadašnjom Vladom dodatak granskom Kolektivnom ugovoru nakon kojeg je radnicima skinuta plaća za 8 i 10 posto, po osnovu dodatka na staž, a sada su pozvali ljude da prosvjeduju radi 3 i 7 posto. Osim što je trebalo biti ispregovarano povećanje od 10 posto, problem je i što se povećanje dogovorilo po osnovi dodatka na plaću. Time problem prekovremenih sati nije riješen – trebalo je dodatke na plaću pretočiti u koeficijent složenosti poslova. Trenutno je u procesu oko 4000 sudskih tužbi zdravstvenih radnika radi nepravednog obračuna prekovremenih sati. Županijski sudovi zasad presuđuju u korist radnika, ali sindikati su sada dali alibi Vrhovnom sudu da presudi u korist poslodavaca. Zamislite kakvo će tek tada nezadovoljstvo nastati među radnicima”, rekla nam je Jurišić.

Stjepan Topolnjak potonje optužbe opovrgava, budući da se sporni članak 49. nije mijenjao.

“Radnici su tužili poslodavca jer im na prekovremene sate nije obračunat dodatak na uvjete rada i odgovornost. Tužbe zasad idu u njihovu korist. Mi smo tražili da se članak 49. izmjeni na način da dodaci na uvjete rada i odgovornost ulaze u izračun za prekovremene sate. Vlada je to odbila, ali članak 49. je ostao isti, prema tome nema razloga da presude Vrhovnog suda odjednom krenu u suprotnom smjeru”, smatra Topolnjak.

Druga sindikalna optužba na račun novog Kolektivnog ugovora stigla je s adrese Sindikata KBC Zagreb koji smatra da je nezdravstvenim radnicima nanesena velika nepravda, pri čemu su istaknuli kako spremačice rade za plaću ispod minimalca.

“Zbog tako niskih primanja, na javne natječaje nitko ili vrlo malo ih se javlja, a osobito bolnice vape za spremačicama. Nasuprot tome, privatni servisi čišćenja povisuju plaću svojim radnicama i time kradu i ono malo spremačica koje bi mogli zaposliti u našim bolnicama; preuzimaju monopol na tržištu, diktiraju svoje uvjete i cijene usluga, kvaliteta čišćenja je ispod svake razine, bolnice nikad nisu bile prljavije…”, kazali su putem priopćenja, te dodali kako situacija nije mnogo bolja ni za vatrogasce, portire, administratore, zaštitare, kuhare itd.

Radmila Čahut Jurišić rekla nam je kako je u sustavu zdravstva trenutno registrirano čak 36 sindikata, te kako većina radnika nije sindikalno organizirana. Prema njenim riječima, Hrvatski liječnički sindikat bio je do 2013. reprezentativan, ali su se liječnici masovno iščlanili nakon što su procijenili da taj sindikat (tada pod vodstvom Ivice Babića) radi protiv njihovih interesa, budući da je pristao na smanjenja nekih materijalnih prava (regresa, božićnice itd). Liječnici se tada nisu učlanili u neki drugi sindikat ili pokrenuli novi, već su odustali od sindikalizma generalno, čime su se doveli u sadašnju situaciju da nisu reprezentativni. Tako 13.000 liječnika u javnom zdravstvu nema reprezentativni sindikat, već je sadašnja predsjednica Hrvatskog liječničkog sindikata Renata Čulinović-Čaić u pregovaračkom timu bila u svojstvu savjetnika, ali njezini savjeti očito nisu urodili plodom budući da su i liječnici na kraju nezadovoljni.

Jesu li reprezentativni sindikati 13. rujna zapravo potpisali kapitulaciju najbolje će pokazati naredni mjeseci i godine pred nama. Princip “bolje išta nego ništa” na prvu se može činiti razumnim, ali dugoročno može biti štetan i voditi demoralizaciji radništva.

I tako se epilogu ovomjesečne borbe zdravstvenih radnika mogu dodati: opće nezadovoljstvo radnika i međusobne optužbe sindikata.

U pozadini ove drame, nad sustav zdravstva nadvija se opasnost konačne privatizacije, budući da javno zdravstvo već godinama puca po šavovima. U bolnicama fali 12.000 medicinskih sestara, zemlju masovno napuštaju i liječnici, liste čekanja za preglede su predugačke pa su mnogi primorani ići privatnicima (npr. na Rebru se za magnetsku rezonancu čeka 775 dana!), bolnicama stižu ovrhe radi dugova privatnim veledrogerijama itd. Sve to vodi privatizaciji zdravstva, točnije sustavu plaćanja zdravstvenih usluga privatnim ordinacijama.

Time bi se i zdravstvo našlo pod direktnim diktatom tržišne utakmice i logike profita, umjesto da se financira iz fonda ukupnog društvenog rada i bude jednako dostupno i kvalitetno za sve. Međutim, strategija antiradničkih vlada HDZ-a i SDP-a (i svih njihovih koalicijskih saveznika) već desetljećima ide u smjeru privatizacije i komercijalizacije. Radnom narodu time bi se zadao novi udarac; ionako mršavi budžet radništva i seljaštva u Hrvatskoj bit će dodatno opterećen plaćanjima zdravstvenih usluga. Umjesto jednakih zdravstvenih usluga svima, temeljni princip postat će robno-tržišni: koliko para, toliko zdravlja. Oni koji neće moći platiti pregled ili operaciju, imat će punu slobodu zadužiti se kako bi platili! Oni koji neće moći ni to, bit će ostavljeni na milost i nemilost bijednom ostatku javnog zdravstva – imat će slobodu korištenja bijednih zdravstvenih usluga.

Osim toga, pitanje je i radnih uvjeta medicinskih sestara i nezdravstvenog osoblja u privatnim ustanovama. Oko 3000 liječnika već se nalazi u sustavu privatnog (koncesioniranog) zdravstva, gdje se radnička prava medicinskih sestara često ne poštuju kao u javnom sustavu; iako se granski kolektivni ugovor odnosi i na njih, iskustva sindikata govore da se medicinske sestre u privatnim zdravstvenim ustanovama zakidaju za dodatke na plaću, da same moraju pronaći zamjenu kada idu na godišnji odmor i sl.

Jesu li reprezentativni sindikati 13. rujna zapravo potpisali kapitulaciju najbolje će pokazati naredni mjeseci i godine pred nama. Princip “bolje išta nego ništa” na prvu se može činiti razumnim, ali dugoročno može biti štetan i voditi demoralizaciji radništva. Kada su prosvjedovali, radnici su tražili i očekivali više od 3 i 7 posto, kao i rješavanje problema prekovremenih sati. Hoće li ih ovo zadržati u zemlji? Hoće li nakon ovoga imati povjeranja u sindikat? Hoće li se odazivati na nove prosvjede? Ukoliko se nastavi iseljavanje zdravstvenih radnika, a time i daljnje urušavanje sustava javnog zdravstva, moći će se reći da jest bila riječ o kapitulaciji. U svakom slučaju, sindikati su prije potpisivanja trebali organizirati radničke skupove pred bolnicama, i pitati za mišljenje samu bazu.

Međutim, javno i svima dostupno zdravstvo u interesu je društvene većine, tako da se u borbu za javno zdravstvo mora uključiti širi društveni blok svih sindikata, lijevih udruga i političkih organizacija.