Nitko ne bi trebao raditi ovoliko puno koliko radi danas. Uopće je stvar ne samo u tome da bi se radno vrijeme trebalo smanjiti, već da bi se ono trebalo radikalno smanjiti. Ovime se odmah želim ograditi od reformističkih zahtjeva socijaldemokracije koji bi radno vrijeme smanjili za sat ili dva, ili bi uveli dodatan slobodan dan za odmor, jer takve mjere nisu u mogućnosti osloboditi radnički duh do te mjere koje ono zaslužuje. Ne, ono što će biti ultimativni zaključak ovog teksta jest da se kultura i društveni poredak u kojemu živimo treba radikalno promijeniti, a samim time se moraju mijenjati i društveno-radni odnosi.
Suvremeno stanje radnika uvelike ima tendenciju prema tome da ruši njegovo blagostanje, njegovo fizičko zdravlje, njegovu slobodu i posljedično društvene i porodične odnose. Količina vremena koju radnik provodi pod direktnim nadzorom svog šefa-zapovjednika, ili pod nadzorom birokratskog sustava, ne pridonosi na nikakav način pozitivno njegovoj slobodi, funkcioniranju društva ili funkcioniranju planete uopće. Upravo suprotno, taj velik broj sati koje radnik provodi na svom radnom mjestu direktno šteti njegovom blagostanju, stvara društvo ne-funkcionalnih, podređenih i izoliranih pojedinaca te svojom visokom proizvodnjom i potrošnjom uništava naš planet.
Kako bi mogao opravdati ovu tezu da se “vrijeme rada treba radikalno smanjiti” potrebno je prvo dati kratki sažetak povijesti rada te kako su se radni odnosi mijenjali kroz povijest. Nakon toga moramo sagledati suvremeno ekonomsko stanje i objasniti zašto je većina poslova krajnje nepotrebna ili ne zahtijeva niti blizu toliko produktivne aktivnosti. Naposljetku ćemo s ovom ne-funkcionalnom prirodom rada postupati kao i sa bolesnim pacijentom; nakon što smo otkrili bolest koja ga je zahvatila, trebat ćemo pripisati i lijek ovom bolesnom suvremenom stanju.
Rad kroz povijest
Iako postoji dosta prijepora oko toga koliko su vremena predmoderni ljudi provodili obavljajući neki oblik rada, ili što se uopće tada smatralo radom, sva antropološka istraživanja dolaze do jednog zaključka – lovačka i sakupljačka plemena naše povijesti nisu radila niti približno onoliko koliko mi radimo danas. I to je bilo vezano uz više razloga, prvo je bila činjenica što određene društvene institucije koje postoje danas uopće nisu postojale, pa se stoga nije bilo potrebno baviti njima, a drugo je to što je populacija nekog društva tada bila znatno manja (prosječna skupina lovaca-sakupljača brojala je skoro nikad više od 100 ljudi). Zbog toga su većinu svog dana naši preci zapravo provodili u aktivnostima koji su uključivali druženje, kreativnost ili dokolicu. Prema studiji Jamesa Suzmana1 koji je istraživao radne navike afričkog plemena “Ju/’hoansi”, došao je otkrića da to pleme provodi samo 14 sati tjedno radeći, što bi značilo da se njihov prosječan dan sastoji od samo 2 sata rada, a ostatak vremena posvećen je porodici, plemenu i kreativnom stvaralaštvu. I doista, sa samo ovoliko malo vremena koliko provode radeći, to pleme uspjelo si je osigurati sve životne potrebe, pa čak i višak. Prema riječima Suzmana “Otkriveno je da su Ju/’hoansi dobro nahranjeni, zadovoljni i žive duže nego ljudi u mnogim drugim društvima”. Iako se ovdje radi samo o analizi jednog plemena, postoje brojna druga istraživanja koja potvrđuju činjenicu da su lovačko-sakupljačka društva provodila izrazito malo vremena radeći, a njihove glavne djelatne aktivnosti uključivale su prikupljanje hrane, vode, izgradnju nastambi, izrada odjeće i sl. No, s postepenom pojavom poljoprivrednih civilizacija, zemlje kao glavnog sredstva za proizvodnju i feudalne klase, priroda rada dobila je jedan sasvim novi karakter.
Radnici gotovo nikada nisu radili za zadovoljavanje svojih potreba, već su radili kako bi zadovoljili neograničene potrebe manjine vladajuće klase, bilo da se radi o Rimskim osvajanjima, Ruskom imperijalizmu ili kapitalističkom gomilanju profita u svrhu prevlasti njihovih kompanija na “slobodnom” tržištu
Nakon što je došlo do agrarne revolucije čovječanstva, odnosno, kada su plemena prešla sa svog sakupljačko-lovačkog načina života, i umjesto toga se smjestila u dolinama plodnih rijeka i okrenula svoje djelovanje prema poljoprivrednim sjedilačkim aktivnostima, otvorio se jedan potencijal za stratifikaciju kakav nije postojao prije – a to je bila podjela na one koji posjeduju zemlju i na one koji rade na toj zemlji. Tada po prvi puta vidimo podjelu na stanovništva na parazitske dijelove (odnosno, oni koji ne rade, a ubiru plodove tuđeg rada) i na djelatne dijelove (oni koji rade na poljima koja posjeduje netko drugi). U isto vrijeme, vidimo pojavu skladištenja hrane, pa su tako zemljoposjednici mogli gomilati hranu kao što je žito (uglavnom hrana koja se ne kvari brzo), što je značilo da su radnici po prvi puta morali raditi ne za zadovoljavanje svojih životnih potreba, već za skladištenje viška hrane, što je dovelo do znatnog povećanja broja radnih sati (iako ono još uvijek nije bilo niti blizu onoga danas). Ubrzo su se na područjima plodnih rijeka počela stvarati prva carstva, kao što su bili Egipat, Grčki gradovi-države poput Atene i Sparte te rano Rimsko Carstvo. Tri su ključna faktora koja su obilježila ova carstva, a koja su znatno doprinijela povećanju radnih sati. Prvi je faktor bio pojava vladajuće i elitne klase, uglavnom one okupljene oko kralja i njegove obitelji. Zbog toga što je protoideologija tog doba bila takva da se kralj, car ili faraon smatrao direktnim poslanikom božanstva, i kao takav se trebao tretirati na zemlji, ogromne su količine sredstava bile nagomilane za korist vladajuće elite i njihovog hedonističkog načina života. Drugi je faktor logičan nastavak na ovaj prvi, a to je izgradnja velikih hramova, palača, dvoraca i piramida u čast kraljeva ili božanstava. Ovo su zaista bili veliki javni projekti koji su zahtijevali godine rada, toliko dugih da radnik koji je započeo graditi nekakav hram ne bi doživio njegovu izgradnju, pa čak ga ne bi doživio ni njegov sin-nasljednik. Treći je važan faktor za povećanja broja radnih sati bila pojava vojne elite u svrhu imperijalističkog širenja carstva. Za uzdržavanje ove vojske bila je potrebna velika količina materijalnih dobara, od njihove opreme pa do prehrane i nadnice. Sva ova tri faktora, jednom kada su povezana, daju nam očit zaključak o povećanju opterećenja radnika zbog koristi vladajuće elite. Radnici su morali raditi dodatne sate kako bi kralj i plemstvo imali obilje hrane i materijalnih resursa, kako bi se u njihovo ime podizali veliki hramovi, palače i dvorci te kako bi se za njihovu slavu i prevlast vodili ratovi koji su zahtijevali velike količine resursa.
Razdoblje srednjeg i novog vijeka logičan su nasljednik procesa koji su započeti u ranim carstvima, samo ovoga puta većeg obujma. Priroda društvenog poretka ostala je ista sve do industrijalizacije i pojave modernih nacija-država, gdje je na vrhu društvene ljestvice bio kralj i njegov uži krug, zatim aristokratska elita te vojna elita koje su upravljale proleterima (bilo da se radilo o kmetovima ili slobodnim radnicima). Veliki dvorci i slični javni projekti sada su se gradili sve više, materijalni resursi uglavnom su odlazili manjinskoj eliti kako bi vodili luksuzne živote, a vojska i ekspanzija kraljevstva postala je sve veća. Tako se procjenjuje da je 70-95 posto državnog novca odlazilo u financiranje stajaće vojske i ostalih projekata koji su služili imperijalnom ratovanju.2 Jedan dobar primjer toga koliko se ljudskog rada moralo obavljati u svrhe imperijalnog širenja je izgradnja transsibirske i transkaspijske željeznice u Carskoj Rusiji, koja je izgrađena samo zato da bi se vojne trupe i oružje mogli brže kretati do granica gdje su se vodili ratovi. Time rečeno, velika većina ljudskog rada služila je samo tome da se održe imperijalni ratovi te da se zadovolje potrebe vladajuće elite unutar granica carstva.
Industrijska revolucija i buržujske revolucije diljem svijeta u velikim su razmjerima promijenili dinamiku ljudskog rada. Uvođenjem tržišne ekonomije, napredovanjem tvorničkih sustava i uspostavom modernih nacija-država namjena rada se sada promijenila iz pukog financiranja vojske i lokalnih vladara prema stjecanju neograničenog profita nekolicine kapitalista, izgradnjom moći kompanija u tržišnom natjecanju i izgradnji institucija koje su služile kao sredstvo propagande nacionalističkih ideologija. Sada je cilj rada postao nevidljiv i beskonačan, jer su kapitalisti mogli prisvajati neograničen novčani profit, koji stvarno nema granica, pa se tako radnike iskorištavalo što se više moglo. Tako je prosječan radnik za vrijeme industrijske revolucije radio 14-16 sati, a imao je samo toliko vremena da se oporavi za idući dan napornog rada. Toliki razmjeri iskorištavanja i radnih sati ne bi bili mogući bez pojave tržišnog natjecanja i beskonačnog gomilanja profita kapitalista.
Ono što pokazuje ovaj kratak historijski pregled dinamike rada jest činjenica da su tijekom cijele svoje moderne povijesti ljudi radili samo kako bi održali vladajuću elitu na vlasti i kako bi te elite dalje proširile svoju moć. Radnici gotovo nikada nisu radili za zadovoljavanje svojih potreba, već su radili kako bi zadovoljili neograničene potrebe manjine vladajuće klase, bilo da se radi o Rimskim osvajanjima, Ruskom imperijalizmu ili kapitalističkom gomilanju profita u svrhu prevlasti njihovih kompanija na “slobodnom” tržištu. Ono što je isto važan trend jest utjecaj ideologije u svakom od ovih perioda povijesti. Rad se u starom Rimu pravdao kao lojalnost prema kruni, kasnije kao rad koji doprinosi širenju Carstva, a danas se pravda kao “radna etika koja donosi prihode kompaniji.”. Opravdanje je u srži ostalo isto – tvoj rad koristi onome koji je iznad tebe, onome koji ti zapovijeda.
Suvremeno doba
Bez oklijevanja možemo tvrditi da se većina rada koja se obavlja danas obavlja samo kako bi održala sustav kapitalizma na vlasti te širila moć pojedinih kompanija i kapitalista, umjesto da služi dobrobiti pojedincu ili društvu uopće. Zamislimo samo IT stručnjake, koji razvijaju kompleksne programe koje će koristiti kompanijama kako bi povećale svoj profit. Zamislimo samo cijelu ekonomsku sferu ili istraživanje tržišta koje će provoditi statističke analize kako bi otkrile nove načine da kompanije prošire svoju moć. Zamislimo samo radnike u ugostiteljstvu koji rade razne poslove u velikim hotelskim kompleksima koji služe kao odmarališta za bogate. Zamislimo samo koliko manualnih radnika gradi kuće koje će služiti kao apartmani za iznajmljivanje drugima, i na taj način samo donositi još profita bogatoj klasi. Primjeri poslova koji služe samo tome da se dodatno obogati već bogata klasa mogu se nabrajati u nedogled, jer se suvremena ekonomija doista temelji na čistom povećanju profita pojedinih kapitalista. Pitanje je koliko bi poslova zaista opstalo kada bi se kao društvo odmaknuli od ideje beskonačnog gomilanja profita i napretka. Zaista, jedini je razlog zbog kojeg radnici još uvijek rade duge smjene taj da bi se iz njihovog rada izvukao što veći profit. Sa sigurnošću ovdje govorim da bi društvo nastavilo funkcionirati čak i kada bi se opseg radnog dana smanjio za 70 posto. Jer, kada bi rad služio tome da zadovolji potrebe pojedinca, i društva oko sebe, umjesto da služi gomilanju profita, velika većina rada jednostavno ne bi bila potrebna. U svojoj knjizi “ Besmisleni poslovi”, David Graeber zaključuje kako 40 posto ispitanika smatra da njihov posao značajno ne pridonosi društvu, a pitanje koje on postavlja u knjizi je “Koliko još ljudi nije svjesno da njihovi poslovi ne pridonose funkcioniranju društva?”. Isto tako, kada je analizirao što radnici zapravo rade na poslu, došao je rezultata da se zapravo bavljenje primarnim zadacima posla smanjilo s 46 posto na 39 posto u periodu od samo godinu dana. Ono što je zauzelo ovaj prostor rada su većinom ispunjavanje administrativnih formulara i besmisleni sastanci koji nemaju nikakvu korisnu svrhu.3 Dugim povijesnim razvojem koji je opisan ranije, ljudi su razvili ideologiju gdje je rad samom sebi cilj, odnosno, obavljamo rad samo da bi nešto radili, bez ikakvog značajnog doprinosa društvu. Kada kombiniramo ove dvije postavke – činjenicu da se većina poslova obavlja kako bi se bogati još više obogatili i kako je rad samom sebi postao svrha – dobijemo društvo kojem je nezamisliv drugačiji način funkcioniranja.
Zaključak ove povijesne analize rada i suvremenog doba jest taj da cijelu svoju povijest, uključujući i danas, ljudi rade ne zbog zadovoljavanja svojih potreba i potreba društva, već rade kako bi dodatno osnažili vladajuću klasu. U starom vijeku ljudi su radili kako bi održali kralja na vlasti i omogućili dodatno širenje moći unutar svog teritorija. U starom i novom vijeku ljudi su radili kako bi održali cara na vlasti i omogućili imperijalističke napore njegove vojske. Bili bi u zabludi kada bi mislili da se danas nešto promijenilo, jer u suvremenom dobu ljudi rade kako bi održali moć (odnosno profit) kapitalista i kako bi omogućili njegove napore širenja svoje kompanije.
Što bi se dogodilo kada bi jedina poanta rada prestala biti širenje moći vladajućih? Što bi se dogodilo kada moćnici koji upravljaju društvom uopće ne bi postojali? Koliko bi ljudi onda zapravo trebali raditi?
Na žalost, na to se pitanje ne može odgovoriti točno, ali jedno je sigurno – radno vrijeme radikalno bi se smanjilo.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.