Klasne borbe u Francuskoj Osvrt na tromjesečni period masovnih protesta radnog naroda Francuske

U Francuskoj već mjesecima bukti klasni sukob radi najavljenih izmjena Zakona o radu. Ulice gradova periodično se pretvaraju u zone frontalnih uličnih sukoba progresivnih snaga radnika, studenata i učenika protiv represivnog aparata kapitalističke države. Jedan od radikalnijih sindikata koji aktivno sudjeluje u ovim borbama nedavno je izdao pamflet u kojem opisuje povode i dinamiku, ali i upozorava na trenutne manjkavosti pokreta.

Više od tri mjeseca prošlo je od početaka masovnih prosvjeda francuskog radnog naroda, studenata i srednjoškolaca protiv donošenja novog, vrlo otvoreno anti-radničkog Zakona o radu. U tom periodu na ulice većih i manjih francuskih gradova izlazila je masa ljudi, mobilizirana od strane sindikata i drugih organizacija, kako bi glasno izrazila svoje protivljenje ovom izravnom pogodovanju kapitalu, a narušavanju pozicije rada. U domaćim mainstream medijima u tom su se periodu informacije o prosvjedima dobivale na kapaljku – spomenulo bi se da se nekakvi protesti događaju, protiv nekakvog Zakona o radu, uz naravno neizostavan spomen nasilja kojeg bi obično uzrokovala “maskirana skupina prosvjednika”. Zadnjih dana o Francuskoj može se čuti jedino u kontekstu Europskog nogometnog prvenstva, dok se rađanje i organizacija jednog širokog socijalnog pokreta koji predstavlja opasnost za vladajuće elite ignorira. Jedno je sigurno – događaji u Francuskoj vrlo zorno prikazuju potencijal udruživanja progresivnih društvenih snaga, a isto tako i poziciju i metode institucija buržoaske republike i vladajućih elita u represiji takvih snaga.

Na primjeru trenutnog pokreta u Francuskoj mogu se vidjeti uloge koje u potkopavanju radničke borbe imaju pojedini akteri – od sindikata kooptiranih u sustav, policije, mainstream medija pa sve do institucija buržoaske republike. Tako se već na samom početku raskrinkala uloga pojedinih sindikalnih središnjica koje su nasjele na čisto kozmetičke izmjene Zakona o radu.

U organizaciji masovnih protesta u Francuskoj sudjelovali su brojni sindikati i razne studentske udruge, udruge srednjoškolaca, ali i pokreti koji su niknuli u jeku tih događanja, kao što je direktnodemokratski pokret Nuit Debout (Noći na nogama). Jedna od radikalnijih sindikalnih središnjica jest i Solidaires Unitaires Democratiques (SUD), koji je u jednom izrazito koherentnom pamfletu pod nazivom Neka razmatranja o društvenom pokretu u Francuskoj iznio glavne probleme i potencijale događanja od mjeseca ožujka sve do lipnja. U tom se tekstu tako mogu pročitati glavni problemi do kojih bi doveo novi Zakon o radu: do sada, Zakon o radu sadržavao je primjenjive standarde za pojedine grane industrije i sve poslodavce, kolektivni ugovori nisu smjeli ići niže od onoga što je bilo propisano zakonom, a partikularni ugovori pojedine tvrtke ili tvornice nisu smjeli biti iznad općih odredbi jednog, granskog kolektivnog ugovora. Dakle, ono što su sindikati uspjeli postići kroz svoju borbu jest da se jedan ugovor i jedan zakon odnosi na sve tvrtke, čak i na one u kojima je pozicija kapitala nauštrb rada bila jača. Novi Zakon o radu ide izravno protiv toga – kolektivno, opće pregovaranje nastoji se srušiti na pregovaranja na razini pojedinačnih tvrtki, nastoji se olakšati otpuštanje radnika čime se uvodi famozna “fleksibilizacija” tržišta radne snage, smanjili bi se liječnički pregledi, a uveo veći broj prekovremenih sati koji ne bi bili plaćeni.

Sve ovo ne događa se iznenada – već godinama kapitalisti zagovaraju i provode takve mjere radi tobožnjeg rješavanja nezaposlenosti u Francuskoj, a što je rezultiralo nezaposlenošću od oko šest milijuna ljudi, ali većim profitom za kapitaliste. Trend je to, kako navodi SUD u svojem pamfletu, koji nije karakterističan samo za jednu pojedinu zemlju te koji nije karakterističan samo za zemlje europske periferije. Od Belgije i Njemačke do Italije i Španjolske – svugdje se provodi sustavno smanjivanje radničkih prava, pod egidom potrebe za “stručnim reformama” i s tobožnjim ciljem smanjenja nezaposlenosti. To je logika utjelovljena u Memorandumima koji su bili nametnuti grčkom radnom narodu od strane međunarodnih institucija kapitala, a koji su Grčku gurnuli u potpunu ekonomsku propast.

Kao što je spomenuto na početku, na primjeru trenutnog pokreta u Francuskoj mogu se vidjeti uloge koje u potkopavanju radničke borbe imaju pojedini akteri – od sindikata kooptiranih u sustav, policije, mainstream medija pa sve do institucija buržoaske republike. Tako se već na samom početku raskrinkala uloga pojedinih sindikalnih središnjica koje su nasjele na čisto kozmetičke izmjene Zakona o radu kojeg je vlada napravila pod pritiskom brojnih masovnih prosvjeda. Namjera vlade je bila stara, prokušana i vrlo učinkovita metoda “zavadi pa vladaj” – osim što su kozmetičkim izmjenama novog zakona na svoju stranu privukli manje radikalne, reformističke sindikalne središnjice, pokušali su okrenuti ostale skupine radnika protiv državnih službenika tako što su državnim službenicima htjeli povećati plaće za 0,6 posto u godinu dana. Policija je u ovim događanjima u potpunosti pokazala svoju ulogu represivnog državnog aparata, a ne branitelja sigurnosti nekakve apstraktne “zajednice građana”. Gotovo su svi prosvjedi dočekani teškom represijom od strane policije, suzavcima, vodenim topovima, namjernim provokacijama, uhićenjima, a mainstream mediji su se svojski potrudili prikazati prosvjednike kao skupinu nasilnika, redovito prenaglašavajući broj ozlijeđenih policajaca, a zanemarujući broj ozlijeđenih prosvjednika, ili uopće razloge njihovog prosvjedovanja. Naposljetku, francuska je vlada preko jednog od članaka francuskog Ustava pokušala u parlamentu progurati novi Zakon o radu bez ikakve rasprave o njemu, samo potvrđujući pritom istinski antidemokratski karakter buržoaskih institucija vlasti. Međutim, njihovi postupci nisu previše uspjeli u razbijanju pokreta – umirovljenici su se solidarizirali s mladima, nezaposleni sa zaposlenima i obrnuto, srednjoškolci i studenti nisu nasjeli na priče koje im je prodavala vlada o tome da će im ovakvim mjerama omogućiti lakše zapošljavanje u budućnosti, određeni sindikalisti na prijetnje su reagirali samo povećanjem svoje borbenosti.

Masovni ustanak radnog naroda događa se upravo u europskom centru, koji se redovito u ekonomskom smislu predstavlja kao ideal kojeg trebaju dostići zemlje poput Hrvatske u kojoj je još uvijek vrlo snažan tzv. socijalistički mentalitet, za što se obično optužuju oni radnici koji se usude reći da im se gaze njihova prava.

Ono što članovi SUD-a navode kao jedan od problema u cijelom ovom pokretu jest ono što je simptomatično za stanje sindikata i radnika gotovo svugdje – nemogućnost organiziranja jednog općeg štrajka kojim bi se paralizirala cjelokupna ekonomija na razini države. Tijekom ova tri mjeseca organizirali su se brojni štrajkovi, od radnika rafinerija, željezničara do transportnih radnika i smetlara. Transport i ekonomija na razini države često su dolazili u stanje stanovite blokade, međutim, opći i potpuni štrajk na razini cijele države nije se mogao organizirati zbog više faktora. Iako se u jednom trenutku krenulo u organiziranje masovnijeg štrajka kojeg su potpisale brojne sindikalne organizacije i veći broj regionalnih i nacionalnih organizacija, pojedini sindikati u tome nisu htjeli sudjelovati, a zbog slabe organiziranosti za tako velik pothvat štrajkovi su se obično organizirali pojedinačno, bez da je to prešlo u opću blokadu države. Upravo ovakvu mobilizaciju članovi SUD-a vide kao najjače radničko oružje – jedino radnici imaju takvu moć u svojim rukama da mogu u potpunosti paralizirati državnu ekonomiju kako bi se ostvarili njihovi zahtjevi. I prema tome cilju trebali bi ići svi radnički i sindikalni pokreti.

Priča o novom Zakonu o radu u Francuskoj još nikako nije gotova. Dok je u zemlji nezaposlenost stanovništva 10 posto, rasprava o zakonu planira se za sredinu mjeseca srpnja. Kako navodi SUD u svojem pamfletu, ekstremno desne političke opcije u ovim su događajima utihnule – ipak to nisu teme koje su u fokusu njihove retorike. Takve reakcionarne opcije itekako su svjesne da svaka pobjeda radničkog pokreta znači njihov uzmak – a članovi SUD-a, s druge strane, svjesni su kako snažna sindikalna borba i suradnja s radnicima na terenu predstavljaju “konkretne antifašističke činove” kojima se direktno udara na takve reakcionarne snage. Ono što je i dalje potrebno raditi jest početi od konkretnih zahtjeva, povezivati ih s općenitijim problemima i zagovarati ideju radikalne društvene promjene.

Vrlo je bitno naglasiti jednu činjenicu – ovakvo nešto ne događa se u zemljama koje se nalaze na periferiji Europske unije, u zemljama koje se proglašavaju nazadnima ili nerazvijenima. Masovni ustanak radnog naroda događa se upravo u europskom centru, koji se redovito u ekonomskom smislu predstavlja kao ideal kojeg trebaju dostići zemlje poput Hrvatske u kojoj je još uvijek vrlo snažan tzv. socijalistički mentalitet, za što se obično optužuju oni radnici koji se usude reći da im se gaze njihova prava. Dakle, bez obzira na to što se u javnom diskursu Zapad uporno nastoji idealizirati, a periferija prikazati kao prostor na kojemu još uvijek ne vlada “pravi kapitalizam”, vidimo da su tendencije iste i vidimo kakvo je realno stanje. Sustavno se gaze prava radnika, povećava se nezaposlenost i to zahtijeva slične i zajedničke metode otpora. Jer, pozicija radničke klase u Hrvatskoj neraskidivo je povezana s radničkom klasom europskih država i s radničkom klasom na svjetskoj razini. Stoga je potrebno raditi solidarno i zajednički te krenuti u čvrsto političko organiziranje radništva, prvo na razini jedne države, a zatim i na europskoj i svjetskoj razini.