Kakav zaokret za HEP? Izvještaj s okruglog stola o razvoju i budućnosti Hrvatske elektroprivrede

U Zagrebu je jučer održan okrugli stol na kojem je više govornika nastojalo pojasniti sve izazove pred kojima se nalazi HEP, glavni državni elektroenergetski koncern kojem od prosinca prošle godine prijeti privatizacija.

U organizaciji strukovnog sindikata radnika Hrvatske elektroprivrede TEHNOS-a, Instituta za političku ekologiju (IPE) i Zadruge za etično financiranje (ZEF), jučer je u Novinarskom domu u Zagrebu održan okrugli stol o budućnosti HEP-a pod nazivom “Kakav zaokret za HEP?“. Koncem prošle godine Vlada Andreja Plenkovića najavila je kako će se INA spašavati prodajom 25 posto dionica HEP-a što je izazvalo reakciju protivnika privatizacije koji su jučer održali okrugli stol s ciljem poticanja javne rasprave o budućnosti HEP-a.

Na samom početku, moderator Vedran Horvat (IPE) dao je riječ Denisu Geti, predsjedniku TEHNOS-a (koji prvotno nije trebao biti sudionik okruglog stola, ali je to bio jer se Dubravko Čorak iz Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata nije pojavio). Geto je rekao da su poziv za okrugli stol poslali predsjedniku uprave HEP-a, kao i Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, ali su oni poziv ignorirali, što pokazuje njihovu nespremnost za raspravu. Istaknuo je da HEP treba biti javno dobro u službi cijelog stanovništva, te najavio da je ovo tek prvi u nizu okruglih stolova o HEP-u koji će se održavati kako bi se čulo mišljenje izvan krugova visoke politike.

Potom su ostali sudionici tribine dali svoje osvrte na to što je trenutno najproblematičnije u upravljanju HEP-om, te koji bi mogao biti smjer promjene.

Matko Utrobičić (Hrvatski operator prijenosnog sustava), s iskustvom tridesetogodišnjeg rada u HEP-u, koji je u periodu od 2006. do 2009. bio predsjednik TEHNOS-a, iznio je glavne probleme HEP-a danas. To su nedovoljni proizvodni kapaciteti koji rezultiraju time da se dobar dio električne energije uvozi (po Utrobičiću čak oko 50 posto), prevelika ovisnost o vodostaju odnosno hidrološkim prilikama, nametanje nestručnog kadra od strane politike, nedostatak stručnih mladih ljudi i opći nedostatak kadrova, te veliki broj menadžerskih ugovora bez ovlasti u odlučivanju. Nadalje, tu je i kupovina električne energije i plina po visokim cijenama (primjerice, u siječnju je iznosila 150 eura po MWh). Smatra da najveću odgovornost za stanje u HEP-u snose hrvatske vlade, te da uprava mora početi promišljati energetski razvoj.

Toni Vidan iz Zelene akcije upozorio je na šire (geo)političke procese kao što su evropska zajednička klimatska politika za period 2020.-2030., energetski sukob EU-a i Rusije, zatim na rizike da obnovljivi izvori energije budu u stranom vlasništvu, mogućnost masovnog napuštanja HEP-a od strane potrošača i na propuštanje povlačenja novca iz EU fondova. Mišljenja je da se treba koncentrirati na upravljanje hidroelektranama, te da javnost treba imati predstavnika u upravljačkim strukturama HEP-a.

Ivana Rogulj iz Društva za upravljanje održivog razvoja rekla je da joj nije jasan smjer kretanja HEP-a kome je 2010. i 2011. oduzeta vodna imovina (a DORH smatra da je to vlasništvo države), te istakla da je HEP usko vezan uz državnu politiku. Robert Pašičko iz Zelene energetske zadruge smatra da HEP ima kvalitetne ljude, ali da oni nisu u prvom ešalonu jer je tamo politika. Postavljanje ljudi koji su protiv obnovljivih izvora energije nazvao je sabotažom, a plaši ga mogućnost da za nekoliko godina HEP doživi sudbinu T-coma.

Ključna poluga u spašavanju HEP-a i javnog interesa trebala bi ipak biti aktivacija sindikalne platforme Ne damo naše koja bi koordiniranim industrijskim akcijama mogla Vladu natjerati da odstupi od još jedne privatizacijske epizode.

Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije (CMS) je protiv privatizacije HEP-a, a kao osnove društvene odgovornosti ističe odnos prema potrošačima, radnicima i lokalnoj zajednici. Cilj HEP-a trebao bi biti povećanje kvalitete i dostupnosti (pokrivenosti) usluge, kao i borba protiv energetskog siromaštva. Navela je i da su cijene za industriju iznad EU prosjeka, što je čini nekonkurentnom, te se zalaže za njihovo smanjenje. Dotakla se i odnosa prema radnicima koji bi trebali sudjelovati u donošenju odluka. Kad je u pitanju politika zapošljavanja, zalaže se za pozitivnu diskriminaciju u zapošljavanju podzastupljenih skupina. HEP bi trebao imati ulogu u razvoju općina i regija, a dostupnost električne energije treba povećati bez obzira na etnički sastav. Osvrnula se detaljnije na dostupnost električne energije – na njihov zahtjev, CMS je dobio listu naselja bez mreže, a takvih je 35. Za ta mjesta je karakteristično da su većinski nastanjena stanovnicima manjinske etničke pripadnosti (što se odnosi na čak 34 naselja u kojima su većina stanovnici srpske nacionalnosti), da u njima žive uglavnom ljudi u starijoj životnoj dobi, te da se radi o siromašnim stanovnicima. Sva ta naselja su nekad imala mrežu, a ona je uništena za vrijeme zadnjeg rata. Obrazloženja HEP-a se uglavnom svode na neisplativost. Nesumnjivo se u ovim slučajevima radi o strukturnoj diskriminaciji, a iz obrazloženja je vidljivo i da se HEP ponaša kao privatna kompanija koja se vodi načelima isplativosti, a ne uslužnosti svim građanima.

Geto se osvrnuo i na to da sve kreće i završava na politici, koja je prisutna čak i u tehničkim procesima, te da je depolitizacija upravljanja nužna, a nepovoljan učinak imaju i česte smjene direktora. Strategije uglavnom nema, a kad je i ima usmjerena je prema interesima privatnog kapitala. Ističe da je bitno da HEP ostane javno dobro unatoč tome što se od njega traži da bude akter na tržištu. Vidan se na to nadovezao rekavši da je privatizacija vodotokova i obnovljivih izvora energije neprihvatljiva, te da bi njihov vlasnik trebala biti lokalna zajednica. Benčić je optimistična u pogledu spašavanja HEP-a od privatizacije jer smatra da će građani spasiti HEP kao što su na referendumu 2014. ustali protiv davanja autocesta u koncesiju. S druge strane, Geto je pesimist što se tiče budućnosti HEP-a jer se uprava hvali restrukturiranjem i time da bi 1700 radnika trebalo otići jer bi tvrtka na taj način bila efikasnija. Upozorio je na problem sve češćeg outsourcinga, tj. davanja poslova vanjskim izvođačima, te zaključio da struka odumire, a za to vrijeme HEP postaje tvrtka za menadžment i marketing.

Sveukupni dojam je da tribina nije ispunila očekivanja budući da se fokus raspršio na previše obuhvaćenih tema vezanih uz HEP, od obnovljivih izvora energije pa do odnosa prema lokalnoj zajednici. Tome je pridonio i dosta šarolik sastav učesnika tribine s različitim područjima interesa koja su vezana uz HEP, pa se na tribini gotovo stalno skakalo s teme na temu čime se svaka od njih tek ovlaš dotakla. Pošto je ovo, kako je rečeno, tek prva u nizu tribina, puno bolje bi bilo da se broj sudionika i tema smanjio. Za početak sasvim dovoljne teme bile bi položaj i perspektiva radnika HEP-a, značaj HEP-a kao javnog dobra koje se nalazi pod stalnom prijetnjom privatizacije, te kvaliteta i dostupnost usluga koje HEP pruža stanovništvu.

U eventualno raspisivanje referenduma protiv privatizacije HEP-a svakako se valja uključiti svim raspoloživim snagama, ali ključna poluga u spašavanju HEP-a i javnog interesa trebala bi ipak biti aktivacija sindikalne platforme Ne damo naše koja bi koordiniranim industrijskim akcijama mogla Vladu natjerati da odstupi od još jedne privatizacijske epizode.