Još jedni izbori bez ljevice Ususret parlamentarnih izbora, radnici opet nemaju svog predstavnika

Na aktualnom političkom spektru ne postoji opcija koja namjerava zastupati radništvo, a sindikati i dalje nemaju svoje uporište ni u jednoj stranci. Vladajuća klasa zasad nema dostojnog protivnika i nastavlja parazitirati na državotvornom i neoliberalnom konsenzusu.

Bliže se novi parlamentarni izbori u Hrvatskoj nakon svega nešto malo više od pola godine vlasti koalicije HDZ-a i njegovih sitnih pijuna iz tzv. Domoljubne koalicije te Mosta. U užem političkom smislu ovaj je događaj značajan i zato što je jasno ukazao na slabosti dvostranačkog sistema te na prodor mnogih “trećih” opcija koje nerijetko i same sebe nazivaju “trećim putevima” fingirajući rješenja i politike koje navodno izlaze izvan okvira dviju najvećih stranaka. U tom je smislu interesantno vidjeti kako, uz bujicu novih političkih aktera, niti jedna od najvećih stranaka neće moći vrlo vjerojatno opet osvojiti dovoljnu većinu za sastav vlade bez mučnih postizbornih koaliranja i preslagivanja. No, još je interesantnije, a i bitnije vidjeti kako se u tome snalaze i drugi akteri poput sindikata te izvanparlamentarne ljevice i kako se u klasnom smislu konstituira političko polje pa, prema tome, i otvara prostor za politike koje će doista ugroziti vladajući konsenzus i sistem te afirmirati klasnu perspektivu u socijalno-političkom polju.

Čekaju nas još jedni izbori bez ljevice, odnosno bez ljevice koja može postati relevantnim društveno-političkim akterom nakon tih izbora. Takozvana lijeva koalicija oko SDP-a nazvana Narodnom koalicijom odavno je već pokazala da joj je čak i umjereno lijeva socijaldemokratska politika strana i da opstaje kao opcija za osvajanje vlasti samo kao “manje zlo” u odnosu na HDZ, a ono što bi bilo imalo “lijevije” nije se uspjelo nametnuti u trenutnoj političkoj borbi kao faktor, kako u diskursu, tako i na terenu. Zato je mnogo važnije sagledati poziciju izvanparlamentarnih aktera i događaje koji se odvijaju takoreći u sjeni ove dnevnopolitičke konfuzije. Prije svega radi se o sindikatima kao onim akterima koji bi se trebali zalagati za prava radnika, dakle većine društva. Nasuprot tome, u javnom dnevnopolitičkom diskursu prevladava samo govor o “poduzetnicima” te o “olakšicama” i “stimulacijama” za iste, što nedvojbeno otkriva istinski karakter sistema i pripadnog političkog polja. Sindikati tu, kao jedni od “socijalnih partnera”, dolaze u plan uglavnom radi zadovoljavanja forme, ali i da se sami predstave kao oni koji s vodećim političarima pregovaraju o položaju radnika. Ovdje se misli ponajviše na predstavnike velikih sindikalnih središnjica jer oni jedini u tom smislu i dolaze na vidjelo. Osim što te velike sindikalne središnjice nažalost karakterizira oportunizam, strukturalna “okoštalost” i opće iznevjeravanje radnika i njihovih problema, karakterizira ih i skoro nikad eksplicitno vezivanje uz pojedinu političku opciju, a kamoli da se može jasno razabrati da jedna od stranaka ima svoju bazu u sindikatima. Nevezivanje velikih sindikata uz pojedinu političku opciju opravdavano je heterogenošću članstva u sindikatima i navodnom potrebom za “apolitičnošću” kako bi se što “objektivnije” moglo zastupati prava radnika. Takav stav nanosi nemjerljivu štetu kako samim radnicima, tako i sindikalizmu općenito – zastupanje prava radnika i njihove pregovaračke pozicije uvijek jest i jedino može biti politički čin, i to politički čin na koji se ne može nakalemiti bilo koja politička opcija – ideologije liberalnih i konzervativnih opcija nisu nikako povezane s jačanjem pregovaračke pozicije rada u odnosu na kapital, pa je njihovo sporadično dodvoravanje sindikatima tek stvar političke demagogije, a povratna podrška sindikata izraz političko-ideološke obezglavljenosti sindikalnih čelnika i njihove nespremnosti na pravu političku borbu za radnička prava, a više za održavanje svoga udobnoga položaja “radničke aristokracije” što mogu nesmetano ma tko god da je službeno na vlasti. Velike sindikalne središnjice dosad ni po čemu nisu ni strateško-taktički ni u praksi pokazale da su spremne zastupati pregovaračku poziciju rada i radnike općenito kao društvenu klasu.

Osim što te velike sindikalne središnjice nažalost karakterizira oportunizam, strukturalna “okoštalost” i opće iznevjeravanje radnika i njihovih problema, karakterizira ih i skoro nikad eksplicitno vezivanje uz pojedinu političku opciju, a kamoli da se može jasno razabrati da jedna od stranaka ima svoju bazu u sindikatima

Ipak, gledajući samo na razini forme, pozitivan pomak bio bi otklon od navodne apolitičnosti koja je uglavnom dosad prštala iz usta sindikalnih čelnika (pa i onih “manjih”), a još pozitivniji aktivno participiranje u politici te zajednički rad na političkoj stranci koja bi imala svoju bazu u sindikatima. To dosad nije bio slučaj jer je sindikalna borba percipirana kao “apolitična”, a političke stranke nisu ni gledale na sindikate kao svoj organski dio – jer nisu ni imale u programima nedvosmisleno zalaganje za radnička prava. Primjeri iz povijesti i trenutni primjeri iz svijeta demantiraju ovu razočaravajuću praksu u Hrvatskoj – dvadesetih i tridesetih godina u Jugoslaviji borba mnogih sindikata bila je organski povezana s aktivnostima Komunističke partije, a danas imamo svijetli primjer iz Velike Britanije u kojoj se ponovno budi sindikalna baza Laburističke stranke te podržava političara koji namjerava zaokrenuti dosadašnji loš kurs Laburista nastao uslijed tzv. neoliberalnog konsenzusa. No, kako bismo uopće mogli govoriti o pozitivnim pomacima na ovom planu u Hrvatskoj, trebali bismo imati i relevantnog političkog aktera kojemu bi bilo u interesu razviti organsku povezanost sa sindikatima i radnicima. Da se to ostvari, stubokom se mora promijeniti i dominantna sindikalna scena, kao i snaga i smjer lijevih političkih aktera koji su opet zakazali.

Prije svega, to znači da manji, ali borbeniji sindikati trebaju postajati sve većim društvenim faktorom, najprije na samom terenu, a posljedično u tom teško dohvatljivom političkom polju u užem smislu. Nakon toga, ta borba eksplicitno mora imati sve više i više jasni politički karakter kada opravdanje za navodnu apolitičnost više neće biti “apolitička heterogenost članstva” nego će se sindikalno članstvo i radnička borba shvaćati kao aktivna borba koja ne podrazumijeva samo kozmetičku promjenu na razini pojedinog prava radnika pojedine firme ili grane, nego podrazumijeva i oblikovanje samog člana koji postaje radničkim borcem, a to ne može biti ako borba ostaje samo na partikularnoj razini, što je trenutno slučaj uslijed razjedinjenosti radničkog i sindikalnog pokreta te oportunizma velikih sindikalnih središnjica. U tim uvjetima više neće biti mjesta za ideje koje su suštinski štetne za radničku klasu – to su uglavnom nacionalističke ideje s kojima su dosad nerijetko sindikalisti šurovali, a čija je posljedica jedino nepotrebna “patriotizacija” radničke borbe i razdvajanje radnika prema nacionalnosti, vjeroispovijesti i sličnome. A to razdvajanje na toj liniji upravo je i cilj vladajućih klasa i glasnogovornika kapitala kojima bi sindikati trebali biti jedna od glavnih opozicijskih snaga.

Teško možemo u skorije vrijeme očekivati pomake jer se opet nijedna lijeva opcija nije uspjela isprofilirati kao relevantan politički faktor koji bi doveo u pitanje eksploatatorski sistem i dva konsenzusa na kojima parazitiraju vodeće političke stranke i sam sistem – državotvorni i neoliberalni konsenzus

Nažalost, analizirajući trenutnu političku scenu, kao što je i naznačeno u uvodnom dijelu, teško možemo u skorije vrijeme očekivati takve pomake jer se opet nijedna lijeva opcija (pa makar socijaldemokratska) nije uspjela isprofilirati kao relevantan politički faktor koji bi doveo u pitanje eksploatatorski sistem i dva konsenzusa na kojima parazitiraju vodeće političke stranke i sam sistem – državotvorni i neoliberalni konsenzus. Prvi podrazumijeva podređenost svega ideji “samostalne” Hrvatske i apstraktnih “nacionalnih interesa” koji su zapravo samo i jedino interesi buržoazije na vlasti (paradoksalno – čak i ne nacionalne u tom smislu nego uvijek kompradorske!), a drugi podrazumijeva prihvaćanje ideja “fiskalne konsolidacije” te drugih uvjeta međunarodnih kreditora i institucija kapitala prema kojima je Hrvatska u podređenom položaju. Ta dva konsenzusa nisu u proturječju, oni se nadopunjuju i omogućuju status quo, kao i perpetuiranje već postojećih političkih garnitura koji pristajanjem na te konsenzuse i ulaze u središte političkog polja. No, valja znati da oba ta konsenzusa kao i pripadajući društveno-ekonomski sistem može ugroziti samo onaj politički akter čija će snaga dolaziti s terena, iz izvanparlamentarne borbe, koji je duboko ukorijenjen u radničkoj i sindikalnoj bazi te koji jasno zagovara politiku kojom ne podilazi trenutnom stanju klasne svijesti i pogubnim idejama kao paradni nacionalizam i navodna apolitičnost. Stoga, čini se da nam predstoje razne borbe, uglavnom izvanparlamentarne, na mnogim poljima kako bi se politički smjer značajnije promijenio.