Na primjeru sisačke Rafinerije pokazalo se da su radnički i društveni interesi jednaki, što znači da jedino organizirani radnici mogu zaštiti društveni interes. Ni hrvatski članovi Uprave INA-e, ni Vlada i njezini ministri, ni predsjednica republike nisu mogli, znali niti su htjeli štititi društvene interese, kao što to radi Stožer za obranu Rafinerije svojom borbom, raskrinkavanjem prljavih planova i informiranjem javnosti o istinitom stanju u INA-i.

U našim smo tekstovima već pisali o sisačkom Stožeru za obranu Rafinerije nafte Sisak. Pritom smo naglašavali nekoliko za radnički pokret ključnih osobina stožera kao takvog, a posebno sisačkog Stožera. Najvažnija je osobina da je taj Stožer oblik u kojem se u današnjoj Hrvatskoj pojavio zahtjev za radničkom kontrolom. Ovaj je zahtjev na ovaj ili onaj način prisutan u međunarodnom radničkom pokretu od samih početaka organizirane političke i sindikalne borbe radnika. I logično, on se javljao u raznim oblicima, ovisno o objektivnim situacijama u kojima je nastajao. U Hrvatskoj, ovdje i sada – on se javlja kao Stožer za obranu (Petrokemije, Rafinerije Sisak, Uljanika i brodogradnje).

Drugim riječima, njegovo djelovanje jednom efikasnije, drugi put manje efikasno ide u pravcu pokušaja ostvarivanja radničke kontrole. Također, već smo pisali o tome što podrazumijeva radnička kontrola. Ukratko, ona predstavlja gotovo sve što sisački radnici i čine, odnosno što pokušavaju ostvariti. Njihov Stožer pokušava, koliko mu to trenutno dopuštaju okolnosti, vršiti kontrolu nad poslovanjem Rafinerije u smislu da s javnosti (a onda i radnicima drugih poduzeća) komunicira informacije o poslovanju, o raznim sumnjivim potezima INA-ine uprave, o njenim namjerama i daljnjim planovima. Jasno, to nije ona najefikasnija kontrola kao kada bi Stožer bio u poslovnom vrhu poduzeća, ali i ovo su koraci putem kojih ta opcija može biti realizirana. Zatim, Stožer oko sebe pokušava mobilizirati ostale radnike Rafinerije kao i sindikate, ali i lokalnu vlast te Vladu. Konačno, zadnjih godina ovi radnici Rafinerije pokazali su se, poput brojnih radnika ranije u povijesti, kao jedini i pravi zaštitnici društvenih interesa.

Dosta je dalek put od kritike ili primjedbe jednog ili više radnika, pa do organizacijskog stupnja na kojem su ti isti radnici postali toliko nezaobilazni da medije u jednom kapitalističkom sistemu zanima što oni o tome žele reći, a pritom ih ne prikazuju kao žrtve ili kao jadnike, nego kao radničke borce.

Kako to vidimo? Nacional od 30. travnja 2018. (br.1045) piše o stvarima na koje, više-manje, Stožer upozorava već neko vrijeme. Mnogi će čitatelji ili promatrači upasti u jednu zamku dok čitaju informacije koje je objavio spomenuti tjednik. Pomislit će kako je to odavno poznato i da se sve moglo rješavati puno ranije. Možda će prozvati radnike Rafinerije gdje su bili dosad. Međutim, stvari ovdje nisu toliko jednostavne. Možemo upitati kako to da Nacional i prije nekoliko godina nije objavio informacije koje potvrđuju ono što Stožer govori? Ili, kako je uopće tema INA-e dospjela u javni prostor, a posebno tema njene moguće nacionalizacije?

Dosta je dalek put od kritike ili primjedbe jednog ili više radnika, pa do organizacijskog stupnja na kojem su ti isti radnici postali toliko nezaobilazni da medije u jednom kapitalističkom sistemu zanima što oni o tome žele reći, a pritom ih ne prikazuju kao žrtve ili kao jadnike, nego kao radničke borce.

Tako Nacional navodi sljedeće tvrdnje: “mađarski MOL nastavlja ozbiljno manipulirati poslovnim informacijama na štetu INA-e”. (9. stranica).

“Mađarska strana je u više navrata neke pojedinosti u okviru sukoba s hrvatskom vladom oko INA-e označavala kao pitanje mađarske nacionalne sigurnosti.

…sve su povjerljive informacije prezentirane ljudima iz Vlade… umjesto da reagiraju, oni su ih prešutjeli i ignorirali. Potom su i hrvatski članovi Uprave potpisali odluku o gašenju FCC postrojenja u sisačkoj rafineriji, a to je temeljni preduvjet za realizaciju konačnog plana MOL-a za potpuno ovladavanje INA-om na štetu hrvatskih nacionalnih interesa.

…sve se to bazira na lažima i manipulacijama MOL-a koje mjerodavni članovi Vlade ili ne razumiju ili su ih iz nepoznatih i teško objašnjivih razloga odlučili prešutjeti.

…cilj te manipulacije neistinitim podacima je pod svaku cijenu prikazati sisačku rafineriju kao gubitaša u čiji se opstanak ne isplati ulagati… u drugoj fazi bi se također riječka rafinerija počela prikazivati neisplativom.

Uvid u interne poslovne podatke pokazuje da su brojke kojima se baratalo prilikom izračuna uzimane selektivno, mijenjane i prilagođavane MOL-ovim poslovnim planovima, zbog čega su krajnji izračuni dali podatke koji podržavaju plan Uprave za gašenje FCC postrojenja u Sisku“ (10. stranica).

Stožer svojim djelovanjem svakodnevno prokazuje klasnu borbu i čini je vidljivom. Do pojave Stožera veći dio ljudi je možda i mogao vjerovati da nema klasne borbe, nego da je aktualna nekakva poslovna suradnja ili suradnja za boljitak svih građana.

“U tablici s procijenjenim izračunima troškova poslovanja rafinerije u Sisku nakon zatvaranja FCC postrojenja i pretvaranja Rafinerije u logistički i skladišni centar, koja je načinjena na temelju Deloitteove analize i za potrebe MOL-ovog internog odlučivanja… za izračun su korištene cijene gotovih produkata, iako je u tom slučaju bilo riječi o poluproduktima koji imaju drugačiju cijenu, a u dijelu podataka korištena je kombinacija transfernih cijena (cijene koje vrijede u slučajevima transfera proizvoda i poluproizvoda između rafinerija u Rijeci i Sisku, kakvo se predlaže u novom modelu poslovanja, a koje su značajno više od cijene koštanja) ili su pak u izračunu rada postrojenja u obje rafinerije korištene iste cijene poluprodukata, iako se su one različite i za jednu i za drugu rafineriju…” (11. stranica).

Zatim se u Nacionalu na 12. stranici navodi slučaj u kojem se manipulira troškovima poslovanja kroz cijenu domaće sirove nafte za Sisak pri čemu posebna služba unutar INA-e (Služba za trading i optimizaciju) od Ina Naftaplina ne kupuje sirovinu po cijeni kakva je na domaćem tržištu (slavonska nafta oko 900 kn po toni, a moslavačka oko 1050 kn po toni), nego po cijeni na svjetskom tržištu što je oko 2400 kn po toni i više.

Konačno, a o tome su nam u više navrata govorili ljudi iz Stožera, u tjedniku navode još i sljedeće: “predstavnici Deloittea na prezentaciji članovima Radničkog vijeća i sindikata nisu precizno odgovorili ni na jedno od brojnih pitanja radnika Rafinerije koje se odnosilo na točne podatke o poslovanju Rafinerije, već su na svako konkretno pitanje odgovarali da ‘nisu ulazili u dubinske analize poslovanja Rafinerije'” (13. stranica).

Prema tome, pogrešno je uzimati zdravo za gotovo ove objave medija i čitavu tematiku oko INA-e, u smislu da bi to ionako izašlo u javnost. Upravo suprotno. Da se radnici nisu organizirali i formirali Stožer i da nisu išli prema naprijed, bili ustrajni u svojim zahtjevima, odlučni u dosadašnjoj borbi i raskrinkavanjima, ne bi mediji tek tako o tome pisali. Ovako su radnici postali nezaobilazni.

Evo jedan primjer pulskog Uljanika. Krupni mediji ovaj problem ignoriraju, a ako i pišu o Uljaniku i Končaru onda pišu na taj način da je i najvećem laiku vidljivo na čijoj su strani, odnosno čije interese zastupaju. To je posljedica, između ostaloga, toga što su pulski radnici tek nedavno organizirali Stožer za obranu Uljanika i tek moraju postići onaj organizacijski nivo sisačkog Stožera. Vjerujemo da će, zahvaljujući upravo tom iskustvu Siščana, Puležanima trebati manje vremena za to.

Ni hrvatski članovi Uprave INA-e, ni vladini ministri, ni predsjednica, pa ni Vlada sama nisu mogli, nisu znali ili nisu htjeli štititi društvene interese, kao što to radi Stožer za obranu Rafinerije informiranjem javnosti o istinitom stanju INA-e.

Dakle, ni hrvatski članovi Uprave INA-e, ni vladini ministri, ni predsjednica, pa ni Vlada sama nisu mogli, nisu znali ili nisu htjeli štititi društvene interese, kao što to radi Stožer za obranu Rafinerije informiranjem javnosti o istinitom stanju INA-e. Ovdje postoje dvije istine, dvije strane priče – ona od Uprave, pa i hrvatskih članova i ona od radnika. Pitanje je kome vjerovati, odnosno tko je u pravu? Ministar Ćorić, a onda i Vlada, vjeruju hrvatskim članovima Uprave, odnosno predstavnicima države i kapitala budući da se nejednom moglo čuti da se mora vjerovati ljudima koje je postavila država. Mi vjerujemo radnicima sisačke Rafinerije, i tu se vidi da oni štite društvene interese bolje od Vlade. Namjerno ne govorimo o državnim interesima jer znamo koji su državni interesi u cijeloj toj priči. U užem smislu, u kapitalističkom sistemu država ne može, a da ne predstavlja kapital i njegovu poslovnu logiku. To se i pokazalo na primjeru INA-e gdje nije država prva reagirala oko Rafinerije, pa čak nije reagirala uopće. U krajnjoj liniji, interes države (Vlade) definitivno nije nacionalizacija INA-e. Kao što ni interes države nije nacionalizacija Uljanika i dovođenje brodogradnje pod svoju kontrolu.

Na ovaj potez Vladu se nikakvim apelima, molitvama, prijedlozima neće moći uvjeriti u suprotno. Ona razumije jedino jezik radničke borbe i ona se u ovim pitanjima ravna jedino prema organizacijskom potencijalu sisačkih i pulskih radnika. Što je njihova organizacija jača, to će Vlada biti ‘spremnija’ na razgovore i određene ustupke.

Kakav je značaj Stožera za obranu Rafinerije u kontekstu ovih novih-starih otkrića o INA-i? U tome što svojim djelovanjem svakodnevno prokazuje klasnu borbu, u tome što je čini vidljivom. Do pojave Stožera veći dio ljudi je možda i mogao vjerovati da nema klasne borbe, nego da je aktualna nekakva poslovna suradnja ili suradnja za boljitak svih građana. Nakon pojave Stožera, a posebno u posljednjih godinu i pol dana, teško da postoje oni koji su toliko slijepi da ne vide klasni sukob između mađarskog kapitala, s jedne strane, koji iza sebe ima mađarsku državu, i koji je sebi podredio hrvatski kapital (a s njim i njegovu državu) i hrvatskih radnika, s druge strane. Ovaj sukob se razvija iz dana u dan, a u njemu radnička strana sve više učvršćuje svoju ulogu stvarnog zaštitnika, borca za interese društva.

I zato kad radnici Siska ili Pule na pitanje što im sve to treba, odgovaraju da im je barem čista savjest jer su se iskreno borili, trebaju znati još nešto. Oni svojim stožernim organiziranjem čine klasni sukob vidljivim. Oni svojim stožernim organiziranjem pružaju opipljivo borbeno iskustvo ostalim radnicima kako da pruže otpor, ali ih pozivaju i na odgovornost jer ova borba može uspjeti jedino daljnjim povezivanjem i solidariziranjem ostalih radnika.

Zbog svega ovoga njihova borba za radnički pokret, a time i stvarni društveni interes, u Hrvatskoj označava ogroman korak prema naprijed.