Izrabljivanje radnika Koke Mizeran položaj radnika u poslovnom carstvu Dragutina Drka

Prije dvije godine u varaždinskoj Koki izbio je spontani štrajk radi teških uvjeta rada i zahtjeva za Kolektivnim ugovorom, a situacija se otada nije promijenila nabolje, već čak i suprotno. U razgovoru s jednim radnikom, saznali smo o današnjim, sve težim radnim uvjetima u Koki, ali i o antiradničkom sindikatu PP DIV koji ne poduzima ništa da se radnički položaj u firmi poboljša.

Prije dvije godine pisali smo o teškim radnim uvjetima u varaždinskoj Koki, radi kojih su radnici 30. lipnja 2016. stupili u spontani, sindikalno neorganizirani štrajk. Iscrpljeni i nezadovoljni radnici tada su tražili poboljšanje uvjeta rada i donošenje Kolektivnog ugovora, ali do danas do toga nije došlo. U razgovoru s jednim radnikom Koke, koji je za ovu priliku htio ostati anoniman, saznajemo o trenutnoj situaciji i uvjetima rada koji su i dalje teški, ali i o neradu Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske (PP DIV).

Peradarska firma Koka d.d. je tvrtka članica Poslovnog sustava Vindija u kojem se još nalaze i tvrtke Vindija, Vindon, Blagodar, ViR 1898, Latica, Novi Domil itd. Većinski vlasnik ovog poslovnog sustava je kapitalist Dragutin Drk, bogataš koji u (neformalnom) vlasništvu ima i dvorac u Jalkovcu. Osim u Hrvatskoj, sustav ima i pogone u Srbiji otkuda dolazi dio asortimana.

Rad i proizvodnja u samoj Koki raspoređeni su kroz nekoliko pogona (rasjekaona, prerada, klaonica, pakiranje, panirano…), te farmi u okolici Varaždina (Šemovec, Nova Ves, Vinica…). Radnik s kojim smo razgovarali u Koki radi već dugi niz godina, te tvrdi kako je situacija još gora nego kad je izbio spontani štrajk na ljeto 2016. Primjerice, protivno Zakonu o radu, za rad nedjeljom i blagdanima dobije se i manje nego za radni dan preko tjedna.

“Prije se rad vikendom kompenzirao putem slobodnog dana, ali od ove godine više to nije tako, već se plaća, ali mizerno. Osim subote, ove godine uveden je i rad nedjeljom koji je također izrazito slabo plaćen. Kad izračunamo naš rad nedjeljom, ispada da dobivamo 100 kuna za 8 sati, što je dakle 12.5 kn po satu. Oni jednostavno smanje osnovicu. Ljudi su u osmom mjesecu radili dva praznika, da bi na kraju mjeseca dobili manju plaću nego za sedmi mjesec kada nije bilo praznika. Prije se nedjeljom radilo isključivo tijekom udarne ljetne sezone u srpnju i kolovozu, i to jednom ili dvaput mjesečno, a ove godine je to produženo i van sezone. Također, za rad subotom i nedjeljom nisu plaćeni putni troškovi, što znači da radnici moraju sami izdvajati novac da dođu na posao. Neki radnici nedjeljom nemaju ni redovan prijevoz jer žive desetinama kilometara od Varaždina, ali nadređene to ne zanima. Oni su skloni i prijetiti onima koji samo pomisle da ne dođu raditi taj dan. Za razliku od nas, poslovođe u pogonima i dalje dobivaju kompenzacije u vidu slobodnih dana”, govori nam naš sugovornik te dodaje kako se često radi i preko zakonskih ograničenja.

“U pravilu se radi 6 dana tjedno, ali zna se raditi i 13 dana u komadu. Radnici u čišćenju rade i po 14-15 dana u komadu, pojedinci su mjesečno znali imati svega dva ili tri dana slobodno. Prerada ima tri smjene, ima jedan radnik iz tog pogona koji je tijekom sezone radio tri puna tjedna bez slobodnog dana. Zatim, neki su uzastopno danima radili uz svega 8 sati odmora što je također protuzakonito jer mora biti 12 sati odmora. Na ljeto su donijeli direktivu da se mora ostati još jedan sat nakon osmosatne smjene što su radnici odbili. Kad su u rasjekaoni ljudi odbili ostati jedan sat dulje, upravitelj Blaž Matijaško je poslovođama u više navrata naredio da stanu na vrata i radnicima zabrane izlazak”, kaže nam radnik.

Na ljeto su donijeli direktivu da se mora ostati još jedan sat nakon osmosatne smjene što su radnici odbili. Kad su u rasjekaoni ljudi odbili ostati jedan sat dulje, upravitelj Blaž Matijaško je poslovođama u više navrata naredio da stanu na vrata i radnicima zabrane izlazak

Osim produljenja radnog dana i tjedna, putem kojeg Drk iz radnika cijedi apsolutni višak vrijednosti, uvjeti i tempo rada također su izrazito iscrpljujući po same radnike, a plaća je nedovoljna za osamostaljenje i dostojan život.

“Iznos plaće svodi se na krpanje. Smatramo se potplaćenima s obzirom na opseg posla koji obavljamo. Radnika se vikendom sramotno podcjenjuje. S druge strane, plaće nadređenih i dobit poduzeća su naravno u tajnosti. Treba spomenuti i razliku u primanjima za isto radno mjesto, postoje tzv. operateri koji imaju veće koeficijente, a često rade manje od drugih. Uvjeti rada su se od 2016. pogoršali jer je sve manje ljudi. Sada jedan radnik radi ono što su prije radila dvojica, u pogonima minimalno fali 20-30 ljudi. Zbog jake ventilacije i puhanja klime, vlage i samog iscrpljujućeg tempa rada i opsega posla mnogi završavaju na bolovanju, a Matijaško je znao radnike ispitivati zašto idu na bolovanje. Bilo je i nesreća na radnom mjestu. Tako je prije nekoliko tjedana jedan čovjek pao i popucali su mu križni ligamenti, radio je deset dana u komadu. Posao je takav da čovjek nema slobodnog vremena izvan posla, već ide spavati i onda se vraća na posao”, govori nam.

Deficit radne snage doveo je do pojačanog pritiska na radnike budući da se zadani plan proizvodnje sve teže ostvaruje.

“Neki poslovođe su dobri, ali neki znaju maltretirati i provocirati radnike, kao što je šef u preradi Danijel Kefelja, mnogi radnici su otišli zbog njega. Neki poslovođe su pak sami davali otkaze jer nisu htjeli slijediti metode postupanja prema radnicima, odnosno nisu htjeli preuzimati odgovornost za neuspjeh provedbe zadanog plana proizvodnje uz očiti nedostatak radnika. Neki radnici su otišli u penziju, ali uvelike odlaze i mnogi mlađi radnici, pogotovo u zadnje vrijeme kada čuju kako se radi i nedjeljama. Posljedica svega jest da se ne može isporučiti roba, to je cijena smanjivanja broja ljudi. Neki proizvodi su i ukinuti, a firma je znala i plaćati penale jer nisu mogli isporučiti robu. I danas mnogi najavljuju otkaze, ne znam s kime će raditi sljedeće godine ako se ovako nastavi”, kaže nam radnik te dodaje kako je Matijaško ove godine imao plan da uopće nema mogućnosti godišnjeg odmora ljeti, posebno tijekom sezone, radi čega je puno radnika, posebice mlađih, dalo otkaze još prije početka sezone. Taj plan na kraju nije proveden.

U probleme na radnom mjestu vrijedi ubrojiti i loš sustav zaštite na radu, radi čega je u prošlosti dolazilo do nesreća, ali i tragedija.

“Zaštita na radu je katastrofalna, Koka je vodeća prehrambena tvrtka po pitanju povreda na radu. Poznato je kada su prije nekoliko godina radnici završili u bolnici na promatranju jer je u pogonu curio amonijak. Kad je počelo curiti, tadašnji upravitelj Borislav Slunjski je radnicima zabranio da izađu iz pogona i naredio im da nastave raditi, dok ljudi nisu sami počeli padati. Inače, to meso je kasnije prodano unatoč amonijaku koji je tada curio pogonom. Bilo je i smrtnih slučajeva, u tvornici stočne hrane 2010. kada je stradao radnik u silosu”, kaže nam naš sugovornik.

Čitavu opresiju nad radnicima Koke prekriženih ruku gledaju sindikalisti PP DIV-a. Podsjećamo, njihov nerad je radnike 2016. natjerao u divlji štrajk, a otada ne da nisu pokrenuli pregovore za Kolektivni ugovor, već nisu u stanju organizirati niti sastanak sa direktorom Stjepanom Sabljakom.

“PP DIV u dvije godine nije uspio organizirati sastanak s Upravom. Glavni povjerenik Božidar Đuras sjedi u svojoj kancelariji i radnicima na pritužbe odgovara da je bespomoćan jer ga Uprava ignorira i ne odgovara na njegove dopise. Ni regionalni povjerenik Davor Vrbek nije od veće pomoći jer i on kaže da ga ignoriraju. Povjerenici u pogonu ništa ne znaju i beskorisni su, ali se niti ne trude saznati neke stvari i pomoći radnicima”, smatra naš sugovornik.

O tromosti i ulozi PP DIV-a dovoljno govori i da je u pogonu prerade nedavno bio sastanak radnika sa upraviteljem Matijaškom u vezi rada nedjeljom, a povjerenik PP DIV-a Đuras na njemu nije ni bio! Na sastanku, radnici su rekli da su umorni i iscrpljeni, a Matijaško im je odgovorio da se plan mora ispuniti, da nema dovoljno ljudi, i da radnici “paze što rade”, dakle uputio je i prijetnju. Ovdje ostaje pitanje zašto Đuras nije prisustvovao tom sastanku. Ili je za sastanak znao, ali ga je ignorirao, ili za sastanak nije znao, ali to dovoljno govori o njemu ako radnici nisu osjetili potrebu da na takav sastanak uopće pozovu svog sindikalnog povjerenika. U firmi postoji i Radničko vijeće, kojeg naš sugovornik ocjenjuje kao i sam PP DIV – kao beskorisno.

Nerad sindikalista PP DIV-a je radnike 2016. natjerao u divlji štrajk, a otada ne da nisu pokrenuli pregovore za Kolektivni ugovor, već nisu u stanju organizirati niti sastanak sa direktorom.

Nakon svega što smo mogli čuti iz razgovora, jasno je kako se eksploatacija radnika Koke odvija po sličnom principu kao i u mnogim drugim poduzećima – uz asistenciju žutog sindikata. Ono što je u tekstilnoj industriji sindikat TOKG, u prehrambenoj je PP DIV. Međutim, radnici Koke moraju znati da prostora za napredak itekako ima, ali on zahtijeva borbeno sindikalno organiziranje.

S jedne strane, radnicima na ruku idu dvije objektivne okolnosti. Prvo, u Hrvatskoj i samom Zagorju postoji generalni nedostatak radne snage budući da su kapitalisti (bilo domaći, bilo strani) svojom pojačanom eksploatacijom uz asistenciju države ogroman broj radnika potjerali u inozemstvo. Tako Drk i njegovi oficiri poput Matijaška više ne mogu radnicima prijetiti sa “ako nećeš raditi ti, ima na burzi onih koji hoće” jer je ta prijetnja prazna. Kad bi se nekoliko stotina radnika Koke ujedinilo i prijetilo štrajkom radi zahtjeva za Kolektivnim ugovorom, Drk im ne bi mogao dati otkaz jer bi to značilo momentalnu likvidaciju čitave firme. Drugo, većina radnika ima ugovor na neodređeno, što znači da im se ne može prijetiti neproduljenjem ugovora ako se odluče sindikalno organizirati.

S druge strane, postizanje Kolektivnog ugovora sa poboljšanim uvjetima rada nemoguće je bez organiziranja u borbeni sindikat, dakle bez radničkog pokreta. Iz proteklih godina je kristalno jasno da Kolektivni ugovor nije u cilju ni Upravi, ali ni PP DIV-u koji je zapravo saveznik te iste Uprave. Očigledno je PP DIV žuti, antiradnički sindikat koji je na svim razinama ispunjen birokratima koji gledaju svoj privatni interes – od glavnog povjerenika Đurasa do povjerenika u pogonima Koke, ali i iznad toga, na razini regionalnog povjereništva (Vrbek), pa i samog predsjednika sindikata Denisa Paradiša. Ako radnici Koke već ne mogu smijeniti Đurasa i povjerenike, te postaviti svoje borbene ljude, onda je rješenje u masovnom ispisivanju iz PP DIV-a i organiziranju u neki već postojeći borbeni sindikat (pr. Novi sindikat, Regionalni industrijski sindikat), ili pak osnivanju svog vlastitog. U svakom slučaju, postojeći status quo se može promijeniti radničkim aktiviranjem, pri čemu radnicima u prilog idu i ranije navedene objektivne okolnosti.

Konačno, najbolji poticaj radnicima Koke može dati i nedavni uspješno završeni štrajk radnika Leistritza u Belišću kojeg je organizirao Novi sindikat. Osim poboljšanja uvjeta rada, radnici Leistritza su se jedinstvom i sindikalnom organizacijom izborili i za nastavak pregovora za Kolektivni ugovor.

Spontani štrajk u Koki na ljeto 2016. nije urodio plodom jer iza njega nije stajala nikakva sindikalna organizacija, i sada je vrijeme za kvalitativne pomake prema naprijed. Neka pred Drka i Upravu Koke sa svojim zahtjevima stupe podjednako ustrajni i odlučni, ali i sindikalno organizirani radnici. Tada ishod zasigurno neće biti isti, a borba radnika Koke služit će kao poticaj i ostalim radnicima Drkovog Poslovnog subjekta Vindija.