Izlet umjesto prosvjeda Sindikalne središnjice i dalje po starom

Još jedna prvomajska proslava u režiji sindikalnih središnjica pretvorila se u izlet ispunjen zviždaljkama, grahom, pjesmom i standardnim govorancijama. Umjesto radikalizacije radničko-sindikalne borbe i konkretnih poruka usred katastrofalne situacije masovnog iseljavanja, tromi sindikalisti su u Slavonskom Brodu uglavnom galamili uprazno kako bi zadovoljili sami sebe i rutinski odradili još jedan Prvi maj.

U organizaciji triju sindikalnih središnjica (Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni sindikat Hrvatske, Matica hrvatskih sindikata) jučer je u Slavonskom Brodu održana prvomajska proslava Prvog maja, međunarodnog praznika rada. Iz Zagreba je u 8 ujutro krenuo sindikalni Vlak solidarnosti za Slavoniju, a Slavonski Brod je odabran kao mjesto održavanja proslave kako bi se upozorilo na tešku situaciju u kojoj se danas nalazi opustošena Slavonija.

Na gradskom kolodvoru u Brodu okupilo se oko tisuću ljudi, uglavnom članova sindikata. Šarena kolona naoružana zviždaljkama i zastavama potom je krenula prema gradskoj tvrđavi gdje se odvijao glavni program. Na čelu kolone bio je megafon s kojeg smo mogli čuti pjesme poput Thompsonove Lijepa li si, iako nije jasno što je lijepo u državi iz koje radnici masovno bježe radi nezaposlenosti ili plaća koje nisu dovoljne za imalo dostojan život, a poduzetnici se bogate na radu onih koji su ostali. Ipak, bio je to sasvim adekvatan uvod u ambijent koji će nas čekati na glavnom programu.

Nakon što smo čuli državnu i tzv. radničku himnu (pjesmu koja zvuči kao skladba iz vrtića), na pozornici su se, sada već ritualno i proceduralno, izmijenila odavno potrošena i bezopasna lica sa svojim isto tako potrošenim i bezopasnim konstatacijama i porukama– Mladen Novosel (predsjednik SSSH), Krešimir Sever (predsjednik NSH), te Vilim Ribić (predsjednik MHS), uz jedno novo lice – Brigitu Strujić, glavnu sindikalnu povjerenicu sindikata PPDIV u Kanditu Osijek.

Novosel je konstatirao kako radnici danas odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom, te kako domaći poslodavci traže uvoz radne snage umjesto da razmišljaju o podizanju plaća. “Hoćemo li im to dozvoliti? Nećemo!”, viknuo je Novosel, te javno izrekao svoje želje za radnim mjestima u Slavoniji, Lici, Dalmaciji, Zagorju i ostalim krajevima Hrvatske. Očito Novosel u ovoj državi negdje vidi zlatnu ribicu.

Uslijedio je Krešimir Sever koji je konstatirao da je Slavonski Brod nekoć bio simbol hrvatskog gospodarstva i industrije, a danas je “slobodan od čistoga zraka i kolektivnog pregovaranja”. Rekao je i da su europske gospodarske i socijalne politike od zadnje krize “osiromašile narode, građane i nas” (ako je pri ovom zadnjem mislio na sindikalne lidere, u to čisto sumnjamo). Zatražio je povećanje minimalnih i ostalih plaća u javnom i privatnom sektoru kao jamstvo novih radnih mjesta, te stabilnosti mirovinskog i zdravstvenog sustava. Na kraju je poručio političarima svih boja da vode računa da su ovdje isključivo radi naroda i da prema njemu budu odgovorni. Tresu li se nakon ovakve poruke gaće hrvatskim političarima svih boja?

Umjesto masovnih izlazaka na ulice i borbene spreme tolikog članstva, zavedena je nedopustivo ležerna atmosfera, i najveći sindikati su već godinama centar papirologije, ponekih pravnih savjeta i tužbi, blagdanskih poklona ili prvomajskih izleta.

Brigita Strujić iz PPDIV-a (sindikata koji se u varaždinskoj Koki pokazao kao trom i pasivan) jedina je iskoristila svoje minute za nešto konkretniji sadržaj. Rekla je da su se u Kanditu prije godinu dana uspjeli izboriti za kolektivni ugovor i dizanje plaća, ali nažalost u drugim poduzećima nije tako. Kao primjer je navela Zvečevo gdje se radnici svakodnevno bore za svoje plaće, te im je potreba pomoć i solidarnost. “U ovom svemu je i naša velika odgovornost da se sindikalno organiziramo i borbom prisilimo i političare i poslodavce da nas radnike shvate ozbiljno i da shvate da naš rad pokreće hrvatsku ekonomiju”, rekla je Strujić te pozvala na borbu svaki dan, a ne samo na Prvi maj. Vrijeme će pokazati stoji li Strujić iza jučerašnjih riječi solidarnosti i borbe.

Nakon ova tri trominutna govora, red je došao na Vilima Ribića koji je okupljene verbalno gnjavio skoro deset minuta svojim nebuloznim i razvezanim nastupom u kojem se doticao rafinerije, zagađenja, iperita, Europske unije, BDP-a, MMF-a, SOR-a, banaka, komunizma itd. Detaljnije prenositi rečenice ovog samodopadnog oportunista (koji ima obraza reći da je Prvi maj dan otpora, a ne odmora) zaista nema smisla.

Da je za sindikalne središnjice Prvi maj ipak dan odmora i veselja uvjerio nas je daljnji program uz grah i bećarsko-domoljubni glazbeni repertoar sa razglasa na koji je pao i poneki sindikalni ples. Tako je i ovogodišnja proslava Prvog maja u njihovoj režiji bila gubljenje vremena i bespotrebno trošenje sindikalnog novca kojeg nema kada se treba financirati neki štrajk. Da su središnjice borbene i aktivne tijekom ostala 364 dana u godini, prvomajski praznički ambijent bismo mogli razumjeti.

S obzirom da živimo u vremenu prodora prekarnog rada i snižavanja radničkog životnog standarda, višegodišnji nemar sindikalnih rukovodstava zaslužuje najoštriju osudu. Razina eksploatacije je u Hrvatskoj (kao zemlji na periferiji europskog kapitalizma) višestruko jača i radikalnija nego u zemljama europskog centra (poput Njemačke ili Nizozemske) i vodi u stanje neizdrživosti i neimaštine. Tako naši radnici zadnjih godina sve masovnije iseljavaju i odlaze u zemlje centra služiti kao jeftina radna snaga. Skladišta europskih gradova puna su radnika iz Hrvatske, a odlaze i mnogi drugi radnici raznih kvalifikacija i zanimanja. Takav položaj i alarmantni egzodus od najvećih sindikata zahtijevaju jaču i radikalniju borbu, ali mi iz godine u godinu svjedočimo upravo suprotnom!

Ako znamo da je sindikat nužna radnička organizacija koja se bori za neposredne interese radnika na radnim mjestima, problem nije u sindikatu kao takvom, već u njegovom rukovodstvu koje gleda primarno svoje interese. Osim sa državom i poduzetnicima, vrijeme je da borba započne i unutar sindikalnih središnjica.

Svjedočimo njihovom upornom pristajanju na tzv. socijalni dijalog koji završava katastrofalnim zakonima i mjerama po želji poduzetnika (tzv. poslodavaca), inertnosti i stalnim povlačenjima, nedostatku spremnosti na štrajkove i generalnom izostanku borbene atmosfere među vlastitim članstvom koje broji na desetine tisuća ljudi. Umjesto masovnih izlazaka na ulice i borbene spreme tolikog članstva, zavedena je nedopustivo ležerna atmosfera, i najveći sindikati su već godinama centar papirologije, ponekih pravnih savjeta i tužbi, blagdanskih poklona ili prvomajskih izleta. Sindikalna birokracija ne odgaja borbeno i klasno osviješteno članstvo već ga uvlači u svoju tromost, a usto mnogim mladim radnicima ogađuje sindikalizam u cjelini. Kakvu medvjeđu uslugu Hrvatskoj udruzi poslodavaca čine aktualni čelnici sindikalnih središnjica! Dakle, mi već godinama svjedočimo otvorenom savezništvu lidera sindikalnih središnjica s poduzetnicima i njihovom kapitalističkom državom. Bez trunke samokritike, oni i ove godine nastavljaju po starom.

Ako znamo da je sindikat nužna radnička organizacija koja se bori za neposredne interese radnika na radnim mjestima, problem nije u sindikatu kao takvom, već u njegovom rukovodstvu koje gleda primarno svoje interese. Osim sa državom i poduzetnicima, vrijeme je da borba započne i unutar sindikalnih središnjica, odnosno da se troma i antiradnička rukovodstva zamjene odlučnim liderima koji će svoj borbeni duh prenositi na razine svih sindikalnih podružnica.

Uvijek vrijedi imati na umu da u povijesti radnicima nikada ništa nije bilo poklonjeno, već su se za sve izborili sami uz pomoć vlastitog jedinstva, solidarnosti i kolektivnih akcija.