Privatizacijska politika u Hrvatskoj ne dolazi iznenada, već je konstanta zadnjih 25 godina, od restauracije kapitalističkih društvenih odnosa na ovim prostorima. Višegodišnji lihvarski nagomilani državni dug sada postaje opravdanje za sljedeći val rasprodaje. Ono što je jučer bilo strateški važno blago, danas postaje prodajna nužnost.

Prije više od tjedan dana Državni ured za upravljanje državnom imovinom objavio je natječaj za procjenu portfelja trgovačkih društava u državnom vlasništvu prije odluke o njihovoj privatizaciji. Na dugačkom DUUDI-jevom popisu našle su se 54 tvrtke, a među njima i one “strateški važne” – poput Hrvatskih autocesta, HEP-a i Hrvatskih šuma – za koje se uporno tvrdilo da neće biti dirane. Ove puzajuće pripreme za privatizaciju najvažnijih državnih tvrtki zapravo ukazuju na pravi karakter vlade i njezinih “reformskih mjera”.

Ovakva politika nije se pojavila iznenada, već se sustavno provodi od restauracije kapitalističkih odnosa na ovim prostorima. Nisu samo famozne “devedesete” razdoblje pljačkaške privatizacije. Ona je unutar kapitalističkog sustava prisutna kao njegova tendencija, a u neoliberalnom kapitalizmu pogotovo kao princip koji regulira odnos između kapitalističke klase i države. Orgijaška privatizacija devedesetih poprimila je oblik svojeg trenutka: pobjedničke i beskrupulozne kontrarevolucije. Privatizacijski procesi kasnijih godina, pa sve do današnjeg dana, morali su preuzeti mnogo prepredenije i lukavije oblike. No, uvijek treba imati na umu da su se oni besprekidno nastavili kroz cijelo razdoblje kapitalističke restauracije: političko namještanje uprava državnih poduzeća sa zadatkom njihova sustavnog uništavanja, mutno i nepovoljno sklapanje ugovora s ciljem zaduživanja državnih tvrtki, malverzacije sa zemljištima, predstečajne nagodbe itd.

Iza najavljenog najnovijeg vala privatizacija stoji opravdavajuća logika koja je opet produkt svojih okolnosti. One su naime prije svega definirane nagomilanim državnim dugom, koji se godinama nemilice stvarao kako bi se zadovoljili apetiti kapitalističkih elita, posebice stranih, te kako bi se kupovao socijalni mir. Sada, kada je narastao do kritične točke, on pak može poslužiti kao argument za daljnje poteze usmjerene na zadovoljenje interesa te klase. Dug i kamate pritišću državni proračun: ne možemo se dalje zaduživati jer tako tonemo sve dublje; moramo dakle stvoriti fiskalni suficit kako bismo ga što prije mogli početi otplaćivati. No, kako to učiniti? “Ako ne želite da uvodimo nove poreze i da vam režemo plaće i mirovine, dopustite nam da rasprodamo državne tvrtke!” – tako hrvatska vlada govori radničkoj klasi Hrvatske – “To je jedini način, nema drugoga.” Onkraj svih fabrikacija o neprofitabilnosti državnih poduzeća, o neefikasnosti državnog upravljanja, argument vladajućih svodi se na golu i jednostavnu ucjenu. A jednom kada se poklekne pred tom ucjenom, već će se naći načina kako da to sami sebi opravdamo.

Najveća perverzija navodne radničke politike bila bi kada bi ona postala bastion obrane države koja služi kao instrument njene vlastite opresije. Radnička klasa mora, nasuprot tome, preuzeti “nacionalne interese” kao svoje.

Ta je logika hrvatske vlade dakako nepogrešiva ako se sagledava iz perspektive onih u čijim interesima ona radi. Jer lihvari državnog duga, koji preko državnog proračuna parazitiraju na radu cijele radničke klase, moraju dobiti svoje kamate. A i domaći kapitalisti kao patroni naših političkih kompradora moraju dobiti svoj dio kolača. Najdomoljubnija hrvatska vlada rasprodaje rad svojeg naroda dok na nacionalnoj televiziji pušta reklame s ljepotama hrvatskih šuma i voda. Radi li se o izdaji nacionalnih interesa? Ne, jer su nacionalni interesi uvijek interesi njene vladajuće klase, a vlada kapitalističke klase koja radi u njenu korist ne čini ništa drugo nego ostvaruje te obmanjujuće “nacionalne interese”.

Treba li radnička klasa Hrvatske stati u obranu “nacionalnih interesa”? Treba li se ona usprotiviti privatizaciji državnih poduzeća kako bi obranila neke apstraktne državne interese iza kojih se skrivaju sasvim konkretni interesi kapitalističke klase? Najveća perverzija navodne radničke politike bila bi kada bi ona postala bastion obrane države koja služi kao instrument njene vlastite opresije. Radnička klasa mora, nasuprot tome, preuzeti “nacionalne interese” kao svoje. Ona ih mora redefinirati tako da oni postanu “interesi radničke klase” te se sama država mora transformirati tako da ona postane instrument provođenja tih interesa. Kao takvi, oni su onkraj “nacionalnog”. Suprotstavljati se privatizacijskim procesima vapajima o izdaji nacionalnih interesa znači ništa manje nego pokoriti se logici kapitalističke restauracije, upravo onoj logici koja same te procese i stvara. Umjesto toga, radnička politika mora jasno arikulirati interese i zahtjeve radničke klase te preći iz impotentne defanzive u potentnu borbu za njihovo ostvarenje.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.