Istraživanje o nejednakosti plaća u RH Sindikat Znanosti predstavio preliminarne rezultate

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja pokrenuo je istraživanje o nejednakosti plaća u Republici Hrvatskoj. Nejednakost smatraju vrlo bitnom temom, ali slabo istraženom. Preliminarni rezultati pokazuju trend rasta nejednakosti, a također daju podlogu da se govori o značajnoj koncentraciji novca kod izvjesne manjine.

Jučer je u prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO) u Zagrebu organizirano prvo javno predstavljanje sindikalnog projekta Istraživanje nejednakosti plaća u Republici Hrvatskoj. O prvim rezultatima analize govorili su ekonomist NSZVO-a Matija Kroflin, ekonomist i stručnjak za pitanja nejednakosti Ivo Bićanić te Željko Ivanković, novinar i suradnik u sindikalnim projektima.

Na početku predstavljanja izlagači su objasnili zašto su se počeli znanstveno baviti pitanjem nejednakosti. Nejednakost smatraju temom koja je globalno za istraživanja vrlo bitna, a na nacionalnoj razini iz nekog razloga nije privlačna, ujedno i slabo istražena. Razlozi mogu biti razni: “dio razloga vjerojatno je u tome da je teško prikupiti podatke, vjerojatno postoji neko prevladavajuće mišljenje struke da se time ne isplati baviti, a možda postoje i neki ideološki razlozi da to kao tema nije problem pa se time i ne treba baviti. Mi smatramo da je nejednakost istraživački vrlo potentna tema, jedan višedimenzionalni problem čije kvalitetnije razjašnjavanje zahtjeva multidisciplinarni pristup te da se bavljenjem nejednakosti zapravo otvaraju bezbrojna pitanja koja su izrazito društveno i politički relevantna”, rekao je ekonomist Matija Kroflin. Također, smatraju da se o nejednakosti dosta govori, ali zapravo malo zna i da se zbog toga nejednakost bazira na slici umirovljenika koji kopa po kontejneru i nekog s vrlo skupim autom. Ne poričući važnost promatranja i takve ekstremne raspodjele, Kroflin je naglasio da je bitno vidjeti i što se događa s preostalih 90 posto koje nije moguće svrstati u ekstreme.

Tim Sindikata znanosti odabrao je plaće kao mjeru nejednakosti zato što za plaće postoje najkonkretniji podaci, za razliku od podataka o dohotcima ili imovini, a ujedno su i “osnovni izvor dohotka stanovništva, određuju veličinu i strukturu potrošnje, govore o alokativnoj efikasnosti tržišta rada, daju naznake o efektima obrazovanja i brojnim drugim karakteristikama pojedinca. Plaće su i odrednica buduće nejednakosti pojedinca, o njima ovise mirovine”, objasnio je Kroflin.

Kao izvor podataka korištene su dvije serije podataka. Prva je izvještaj Državnog zavoda za statistiku RAD-1G od 2000. do 2015. godine koji obuhvaća zaposlene u punom radnom vremenu i omogućava promatranje neto plaća prema 20 dohodovnih razreda. Drugi izvor podataka je Regos i oni su svrstani u 83 dohodovna razreda za razdoblje od 2003. do 2007., a od 2008. do 2015. u 164 dohodovna razreda pri čemu je najniži do 500 kuna mjesečnih primanja, a najviši 500.000 kuna. Tu se radi o bruto plaćama i ti su podaci precizniji. Prva skupina podataka uključuje dohotke od nesamostalnog rada, neovisno o vrsti radnog odnosa, a druga više čimbenika, npr. i SOR-ovce i rad u kućanstvu.

Profesor Ivo Bićanić rekao je kako su za istraživanje koristili nekoliko različitih pokazatelja, ali da svi ukazuju na isto. Istaknuo je da se prema dobivenim rezultatima jasno vidi sekularni rast nejednakosti. Također su vidljive velike oscilacije u pojedinim razdobljima koje su posljedica šokova – institucionalnih, političkih i sl. kao na primjer članstvo u Europskoj uniji. Iako dvije serije podataka nisu međusobno usporedive, one pričaju jako sličnu priču. Vrlo je zanimljivo da se nejednakost povećava od 2013. godine. Osnovna podjela razreda bila je trodijelna – na gornji rep (oni najbogatiji), donji rep (najsiromašniji) i sredina. Također je interesantno da je donji rep dinamičniji od gornjeg – ljudi dobivaju posao, gube posao itd., a da se broj ljudi u gornjem povećava te da se gornji rep odvaja od sredine i od donjeg, što znači da se povećava razmjer između bogatih i svih ostalih.

Sirovi podaci su pokazali da 2008. godine jedan od 1300 ljudi iz gornjeg repa prima otprilike kao 71 čovjek s donjeg repa, odnosno 0,1 posto ljudi, dakle ukupno 1300 ljudi, ima plaću kao 95.000 ljudi.

Ako gledamo najviše dohodovne razrede u 2015. plaću od 100 do 200 tisuća kuna prima 491 osoba, od 200 do 300 tisuća njih 90, od 300 do 400 tisuća 35 osoba, od 400 do 500 tisuća mjesečno primilo je 12 osoba, a 500 tisuća i više 28 osoba. I samo prema ovome možemo naslutiti ogroman nesrazmjer, a Željko Ivanković pažnju je obratio upravo na odnos donjeg i gornjeg repa, odnosno na odnos između najsiromašnijih i najbogatijih, i u svojem izlaganju pokušao odgovoriti na neka pitanja poput “imaju li ‘anegdotalne predodžbe’ o nejednakosti osnovu u podacima”, “jesu li zaključci iz tih brojeva relevantni”, “mogu li se kretanja u donjem i gornjem repu uklopiti u nekakav sustav”. Njegovi se zaključci temelje na uzorku od 0,1 posto, 1 posto i 5 posto na ukupnom broju ljudi od 1,3 milijuna u donjem i gornjem repu u razdoblju od 2008. do 2015. godine za koje postoje podaci za 164 dohodovna razreda.

Zanimljive godine su 2014. i 2015. kad u najnižim razredima raste broj ljudi, a do 2013. stagnira. Mogući uzroci su SOR, agencijski rad itd. U odnosu na ostale godine neobična je i 2009. godina. U najnižim razredima (do 2000 kuna primitaka) na polovici godine događa se vrlo značajna promjena – godina počinje sa 110.000 ljudi, a završava s 12.000 ljudi, pa se dobije prosjek od 43.000. Te godine se i na gornjem repu događaju promjene, odnosno nagli pad na 30 ljudi koji imaju najveća primanja, pa prosjek ispada 132, ali je u kasnijim godinama pravocrtan i vrti se oko 25 do 30 ljudi. Godine 2014. i 2015. ti se najviši razredi oporavljaju i povećava se broj onih koji primaju te najviše plaće. Prema mišljenju Ivankovića, 2008. i 2009. se “vjerojatno događa neka ogromna promjena na tržištu rada, ili puno ljudi gubi posao u donjem repu, ili se neki spašavaju s nekim drugim plaćama, nije pogreška statističarke”.

Konkretno o razmjerima, sirovi podaci su pokazali da 2008. godine jedan od 1300 ljudi iz gornjeg repa prima otprilike kao 71 čovjek s donjeg repa, odnosno 0,1 posto ljudi, dakle ukupno 1300 ljudi ima plaću kao 95.000 ljudi. Prema njegovim uvidima, ista stvar se ponavlja i sa 1 posto i sa 5 posto. Ivanković smatra da grafovi slijede trendove i da su stoga podaci relevantni.

Jedno od mogućih objašnjenja za kretanja nakon 2013. je ulazak u EU: “2013. Hrvatska ulazi u EU, dolazi dosta stranih menadžera koji primaju vrlo visoke plaće. Pogledajmo neku firmu iz IT sektora ili telekomunikacijskog sektora. Ona ima raspoloživu zaradu i od te zarade odvaja dio za najviše, dio za najniže plaće. Bruto plaće nisu beznačajan pokazatelj na razini firmi, pa na taj način ni na razini ekonomije. Transferi smanjuju razlike, ali bruto plaće pokazuju kako su firme spremne distribuirati prihode”, zaključio je Ivanković.

Za kraj je Matija Kroflin objasnio vrijednost istraživanja i daljnje namjere tima NSZVO-a: “Društva su naučila na određenu razinu nejednakosti i na neki je način toleriraju, to je ugrađeno u njih. No, kad imamo određeni trend rasta nejednakosti, onda se definitivno u nekom trenutku te stvari počinju osjećati, u tom trenutku nejednakost postaje društveni problem. Mislim da je osnovna vrijednost ovog našeg istraživanja zapravo gledanje dinamike”.

Kroflin je rekao da je namjera prvenstveno bila zainteresirati znanstvenike i širu javnost, zatim da je Sindikatu znanosti potrebna financijska i logistička podrška za bolju i kvalitetniju daljnju interpretaciju. Smatraju da se korištene serije podataka mogu interpretirati i za druge vrste različitih polaznih analiza, npr. analizu utjecaja SOR-ovaca na tržište rada. Drugi je korak analiza nejednakosti u nekoliko relevantnih sektora, a prva dva koraka pomaknula bi fokus prema istraživanju uzroka nejednakosti s bitno boljim i kvalitetnijim mikropodacima.

Možemo zaključiti da se ovim podacima potvrdila slika o postojećem ekonomskom sistemu kao onom koji proizvodi nejednakost. Naime, ekonomski sistem u kojem dominira privatno vlasništvo, ma što god nam poručivali neoliberalni ekonomisti, svojim mehanizmima dovodi i do privatnog prisvajanja društvenog rada. Takvo prisvajanje onda rezultira nejednakom preraspodjelom i dohotka i imovine.

Prvi korak borbe protiv toga je kontrola ponude radne snage, a to se postiže sindikalnim organiziranjem i povezivanjem.