Iskustvo Kamenskog Razgovor s bivšom radnicom Kamenskog Danicom Sabljak

Primjer Kamenskog eklatantan je pokazatelj kako se namjerno uništava tvornica, tko izvlači deblji kraj, a tko korist, a iz tadašnje radničke borbe mogu se izvući neke pouke za sve radnike i radnice koji će se naći u sličnoj situaciji. O zaprekama, iskustvu stečenom u borbi i stanju u tekstilnoj industriji danas razgovarali smo s bivšom radnicom Kamenskog, Danicom Sabljak.

Nakon što je Kamensko propalo, radnice su se snalazile kako su znale i umijele – bilo je jako teško, dio njih je tisuću kuna socijalne pomoći morao rastezati na čitav mjesec, pomagali su prijatelji i rodbina; iako su tražile, posao su teško nalazile, jer je poslodavcima isplativije zaposliti mladu radnu snagu koju mogu više izrabljivati.

Foto: RP | Danica Sabljak

Propast tvornice Danica Sabljak smatra ogromnom tragedijom za koju je odgovoran niz aktera, počevši od samog državnog vrha, preko državnih institucija poput Porezne uprave ili Trgovačkog suda do sindikata koji je radio izravno protiv radnika. Potencijala za nastavak rada je bilo, kaže, “jer mi smo dobro radili, puno smo radili i za izvoz – odijela, hlače i košulje. Ali, nečija je dobra volja bila da Kamensko propadne, a to je bilo, pretpostavljam, radi interesa za zemljištem. Zato je sve išlo prema tome da se firma makne iz Reljkovićeve 8, da radnici prestanu raditi i da idu na cestu. Da nismo izašli iz tvornice, danas bismo još uvijek radili.” Radnicama je u borbi najviše odmogao sindikat, zbog kojega u početku nisu znale niti što se događa. Kako sumnja naša sugovornica, sindikat se prilikom uništavanja tvornice i novčano okoristio: “Kad je došlo do toga da Kamensko ide u stečaj, sindikat je jedan dio novaca podijelio između sebe da bi firma propala.” Radi se o Sindikatu tekstila, gume i obuće (TOKG) čiji način djelovanja možemo vidjeti na svježem primjeru INKOP-a. “Sindikat nas je prepustio nama samima, da mi odlučujemo, ali kako da mi odlučujemo bez informacija? Krešimir Sever je došao i rekao – to tako mora biti, firma mora u stečaj pa ćemo gledati da se nakon nekog vremena vrati nazad, da se ponovno počne raditi – no, to je bilo samo da mi izađemo iz firme. Ja sam bila naivna, skupa s ostalima, nismo bili upućeni, do nas nisu dolazile nikakve dobre vijesti, samo loše. Ništa od sindikata nismo mogli očekivati, nikakvu pravnu pomoć ni bilo što drugo, oni su nas samo smirivali. Da smo imali nekoga sa strane da nas savjetuje, možda bi se drugačije okrenulo.” Utjecati na povjerenika ili na sindikat nisu mogli, kao ni razmišljati o smjeni povjerenika, jer nisu znali da se tako nešto može napraviti. “Kad smo našega povjerenika pitali ima li što novoga, uvijek je govorio – nema ništa, bit će sve u redu. Nikada nismo mogli saznati pravu istinu, uvijek je istina bila podijeljena među njih nekoliko”, rekla je Sabljak. Dakle, osim čvrstine i jedinstva, radnicima koji se nađu u sličnoj situaciji potrebno je i znanje o situaciji od nekoga iskusnog, tada bi se situacija mogla mijenjati.

Kobnom greškom ona smatra izlazak iz tvornice. Do te je odluke došlo jer je zajednička odluka radnika bila da se dobije novac. Međutim, dobili su samo tri plaće s burze, a mnoge zarađene plaće do danas nisu vidjeli. Dio vjerovnika još nije namiren, a vrlo je upitno hoće li radnice ikad doći na red. Iz tvornice je korist izvukao čitav niz beskrupuloznih aktera, a priča se da se roba Kamenskog koja je ostala nakon zatvaranja tvornice još uvijek prodaje negdje u Zvonimirovoj. Tvornice više nema, a na njezinu je mjestu izgrađena stambena zgrada.

Iz višegodišnje borbe koja još nije gotova, radnice su izvukle neke pouke, a naša sugovornica poručuje: “Želim da više ni jedna firma ne propadne, a malo ih je ostalo. Poručujem svim radnicima da firmu ne napuštaju nikada, neka se lijepo poslože i uvijek neka bude 10 do 20 ljudi u firmi. Jednom kad napuste firmu, više se neće u nju vratiti, a dok god su u firmi, mogu istjerati svoja prava. Na sindikate se ne treba puno oslanjati, povjerenje treba dati onome tko će se za njih boriti.”

“Želim da više ni jedna firma ne propadne, a malo ih je ostalo. Poručujem svim radnicima da firmu ne napuštaju nikada, neka se lijepo poslože i uvijek neka bude 10 do 20 ljudi u firmi. Jednom kad napuste firmu, više se neće u nju vratiti, a dok god su u firmi, mogu istjerati svoja prava. Na sindikate se ne treba puno oslanjati, povjerenje treba dati onome tko će se za njih boriti.”

Od svih industrija tekstilna je u najgorem stanju. Sabljak smatra da je tekstilnu industriju moguće pokrenuti, da ima žena koje znaju kvalitetno raditi, da imamo i dizajnere i sve što nam je potrebno, a opet, nešto ne štima. Dio odgovora mogao bi se naći u položaju Hrvatske kao periferne zemlje i činjenici da su zemlje ekonomske periferije u posljednje desetljeće i pol svedene na tzv. lohn poslove, poslove dorade. To bi značilo da se u jednoj se zemlji roba iskroji i izreže, a potom se šalje u drugu gdje se samo dorađuje. Danica Sabljak ovako je prokomentirala takav tip posla: “Mislim da to nije dobro, s tim se ne bi složila nikako. Ako već materijal dolazi izvana, onda neka se ovdje kroji, šiva i dorađuje. Od samog početka bi proizvodnja trebala biti u jednoj firmi, ni slučajno da se izvana kroji i dorađuje. To nikako, ne bih nikad na to pristala. To je propast.” Ugovaranje lohn poslova česta je praksa u našim tekstilnim tvornicama, npr. takve poslove radio je DTR, požeške tekstilne tvornice Orljava i Sloga, đakovački Gerok itd. Iskustva iz tih tvornica i stanje u kojemu se danas nalaze potvrđuju kako tu jedinu korist izvlači onaj koji naručuje posao, a stradavaju radnice, jer su plaće radnica jedino na što novac odlazi, a tu onda dolazi do posljedica svojstvenih izrabljivačkom mehanizmu – snižavanja prava, smanjivanja plaća, potrebe da se posao brzo odradi zbog čega radnice ostaju raditi prekovremene, vrlo često neplaćene, a nije rijetkost ni da rad nose kući.

Sabljak se solidarizira i s radnicama bivše Sloge, danas Armanos studija, tekstilne tvornice u Požegi, kojima je unazad godinu dana, od kada je tvornica prodana, posebno teško. Kako smo nedavno pisali, novi vlasnik provodi teror nad sindikalno neorganiziranim radnicama – rade i po 12 ili više sati na dan za minimalac koji nerijetko kasni. Budući da je slično proživjela, ona im poručuje: “Ja sam prošla jednu veliku kalvariju s Kamenskim. Razumijem da ne smiju pod svojim imenom pričati javno, ali među sobom se moraju složiti, sve do jedne, nema razdvajanja. Potom, treba izaći u javnost. Po 12 sati raditi i ne platiti, nikada to ne bih ponovila. Neka odrade svojih osam sati i idu kući, ni jedna ne smije ostati u firmi. Neka se obrate sindikatu koji će biti stručan da ih vodi i neka se sjete primjera mnogih firmi, i moga Kamenskog”.

Na kraju, izašli smo malo i izvan sfere tekstilne industrije i dotaknuli se Rafinerije nafte Sisak, jedine od nekoć velikih tvrtki koja u tom grad još radi. “Poručila bih radnicima rafinerije Sisak da se bore do zadnjeg trena i ne dopuste da rafinerija Sisak propadne, i ovako je Sisak mrtav grad. Radnici ne smiju dozvoliti da nafta iz Siska ide za Rijeku, a da rafinerija Sisak propadne. To su vrijedni ljudi, oni mogu i hoće raditi. Rafinerija je jedina perspektiva u Sisku. I u Banske dvore otići ako treba, svu javnost okupiti, sve se to može. Tu firmu ne smiju ugasiti”, zaključila je Sabljak.