Inkop iz stečaja u predstečajnu nagodbu Neodgovorni sindikalist TOKG-a dopustio kapitalu da izigra radnike

Nakon što su se prošli mjesec pobunili radi neisplate plaća, radnici INKOP-a iz Poznanovca učlanili su se u Sindikat tekstila, obuće, kože i gume (TOKG) kako bi se tim putem borili u periodu koji je pred njima. Predstavnik sinidikata čitavom je problemu pristupio suviše ležerno, da bi zatim s direktorom dogovorio stečaj. Međutim, nakon nekoliko dana radnici i javnost saznaju da je zapravo pokrenuta predstečajna nagodba, što je za radnike puno gori scenarij u vidu vlastitih potraživanja i nastavka proizvodnje. Kako bi razvoj situacije okrenuli u svoju korist, te vratili stečaj kao trenutno najbolje rješenje, radnici sada moraju odabrati ispravnu strategiju koja uključuje maksimalan angažman i jedinstvo.

Čini se da priča s INKOP-om i njegovim radnicima koji su se prije više od mjesec dana pobunili u borbi za svoje neisplaćene plaće ide prema svom neslavnom kraju. Sve je spremno za scenarij u kojem bi se poduzeće gurnulo u stečaj da bi se onda rasprodajom zemljišta ili preuzimanjem od drugog tajkuna završila trenutna kriza. Radnici bi u tom slučaju jedva naplatili i dio svojih potraživanja koja iznose pet neisplaćenih plaća uz druge dodatke. Dio čitatelja, radnika i novinara – svi oni ovoj priči dodaju vrlo pesimistički ton i predviđaju neuspjeh.

Ovakav scenarij treba u potpunosti jasno i glasno odbaciti. Nužno je, ako treba, i stotinu puta ponavljati: radnici INKOP-a gospodari su vlastite sudbine! Bit će onako kako oni odluče. Propast INKOP-a i s njim dvjestotinjak radnih mjesta, neuspjeh naplate radničkih potraživanja, preuzimanje tvornice od strane drugog tajkuna ili rasprodaja zemljišta – ništa od ovog neće se dogoditi ako sami radnici na to ne pristanu. Drugim riječima, sad je savršena prilika da radnici preuzmu stvari u svoje ruke. Sad je najbolja prilika da radnici i cijela lokalna zajednica iz pasivne taktike prijeđu u aktivni napad.

Radnički portal je od samog početka prosvjeda bio s radnicima, slušao njihove probleme i razgovarao s njima o dva za njih životna zahtjeva – osnivanje sindikata (budući da je sindikat onaj pravni minimum bez kojeg nema ni govora o zaštiti radničkih prava) i u skladu s tim, radničkog vijeća. Treba reći da radnici INKOP, osim što nisu imali sindikat, nisu ni na koji način imali uvid u poslovanje poduzeća pa im ni danas nije jasno na koji način se INKOP uništavao. Cijelo to vrijeme bili su na minimalcu uz loše radne uvjete.

Zbog objektivnih okolnosti u kojima su se radnici našli, nisu mogli čekati još mjesec-dva da se stvar nekako i djelomično riješi, nego su počeli djelovati. Kontaktirali su Sindikat tekstila, obuće, kože i gume (TOKG) kako bi se u njega učlanili, a koji je između ostaloga u toj firmi djelovao i nekoliko godina ranije.

I tu su stvari malo usporene jer je predstavniku dotičnog sindikata najprije trebalo nekoliko dana da dođe i obrati se radnicima. Očito nije vidio dovoljan razlog žurbe u radničkom prosvjedu i neisplaćenim minimalnim plaćama. Nadalje, sam je sindikat radnike pozvao da se krene u mirenje i dogovor s upravom jer je, po njemu, najbolje ići po zakonu i mirno.

Možemo se upitati kako je bilo moguće da uprava radnike godinama drži na minimalcu, bez ikakvih radničkih prava, da im ne isplaćuje plaće gotovo pola godine i kako je bilo moguće da državne institucije ne uvide da im INKOP nije uplaćivao doprinose. I to je očito bilo sve po zakonu jer nitko nije sankcioniran.

Kratkoročni interes radnika je da im uprava plati njihov polugodišnji rad. Međutim, njihov dugoročni interes bi trebao biti da oni preuzmu poduzeće i sami pokrenu proizvodnju za koju tržište očito postoji. Radnici već imaju 43,5 posto udjela u poduzeću i ne treba im mnogo za preuzimanje poduzeća.

I sada predstavnik sindikata TOKG, koji bi trebao radnički interes staviti iznad svega, tvrdi da je upravo najbolje rješenje zakonsko rješenje preko kojeg su ti isti radnici i pljačkani. Međutim, tu se ne radi o kršenju zakona, nego o tome na koji se način može utjecati da se ti zakoni upravo poštuju. Poslodavca koji se ponašao prema radnicima na ovaj način, zasigurno ne može uvjeriti nekoliko sastanaka mirenja. Suština je bila da sindikat uvidi kako radnicima više nije do razgovora s upravom jer su već bezbroj puta to pokušali. Njima je stalo do njihovih plaća i to odmah!

Umjesto ovog poteza, sindikat je trebao odmah pribaviti sebi i radnicima financijski izvještaj za proteklih nekoliko godina i upoznati radnike s osnovnim poslovnim podacima i kretanjima da i radnici vide što se to događalo s poslovanjem poduzeća. Onda je odmah nakon toga radnicima morao dati do znanja da će njihov interes biti iznad interesa uprave. Interes uprave jest da se na bilo koji način riješi za nju nepotrebnih troškova i dugova te da nastavi proizvodnju na svoj način. Kratkoročni interes radnika je da im uprava plati njihov polugodišnji rad. Međutim, njihov dugoročni interes bi trebao biti da oni preuzmu poduzeće i sami pokrenu proizvodnju za koju tržište očito postoji. Radnici već imaju 43.5 posto udjela u poduzeću i ne treba im mnogo za preuzimanje poduzeća.

S druge strane, radnici su trebali (i za njih još nije kasno!) sindikatu dati do znanja da će zahtijevati pojašnjenje svake pravne ili nepravne sitnice koja im nije jasna. Da će propitivati i kontrolirati njegove poteze prema upravi i da se nipošto neće smjeti dogoditi, kao što se upravo događa, da sindikalnog predstavnika ne mogu i po dan-dva dobiti na telefon. Ovo su prevažne stvari da bi se sindikat ponašao nonšalantno.

Prema tome, sindikat je trebao isti čas, bez odgode s radnicima dogovoriti ono što je za njih najbolje. Sad se vidi, a i tada se vidjelo da je najbolje rješenje stečajni postupak. I ovdje nastaje najveći problem. Jer velika većina stečajeva završava vrlo loše po radnike, pa otud i onaj pesimizam s početka teksta. Uz loše i netaktičko djelovanje predstavnika sindikata koji onda opravdani bijes i elan radnika pasivizira zbog svojih pogrešnih poteza i usmjerava prema taktici po kojoj će se radnici zadovoljiti ako dobiju i dio plaća koje im duguju – uz takve poteze stečaj je katastrofa.

INKOP je od potencijalnog stečajnog postupka stigao do stvarne predstečajne nagodbe. Nadajmo se da će sindikat ipak uspjeti preokrenuti ovaj krajnje pogrešan potez te presudno utjecati na pokretanje stečajnog postupka.

Međutim, ako imate radnike koji su rekli da im je dosta i koji zahtijevaju naplatu svojih potraživanja na ovaj ili onaj način i ako su još ti isti radnici vlasnici 43.5 posto poduzeća – onda je stečaj prilika ne samo da se radnici naplate, nego i da se osiguraju kako se više nikad ne bi ponovila ova situacija. Ovu šansu predstavnik sindikata naprosto mora prepoznati.

Što je on uradio? Bez da se sa svih strana osigurao i bez da je dogovorio s radnicima u detalje strategiju, on je s direktorom dogovorio da se ide u stečaj. Potom je to rekao radnicima, kojima je vijest sa svoje strane potvrdio i direktor.

Da bi stvar postala još nepovoljnija po radnike, na oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Zagrebu i dan danas (17. kolovoza) stoji kako je direktor zapravo podnio zahtjev za otvaranjem predstečajne nagodbe i to dana 29. srpnja. Na oglasnoj ploči ova vijest je objavljena 9. kolovoza u 8.52 sati.

Postavlja se nekoliko pitanja: što je to predstavnik sindikata dogovorio s direktorom kad je ovaj pokrenuo predstečajnu nagodbu umjesto stečajnog postupka? Zašto su ovu promjenu radnici saznali tek nakon što su vidjeli oglasnu ploču Trgovačkog suda? Zbog čega radnici o svemu tome ništa ne znaju? Kako je sindikat dopustio kapitalu da ga izigra, odnosno da izigra radnike? Zašto se našoj kolegici s Radničkog portala koja ga je upravo o toj situaciji htjela pitati, predstavnik sindikata nije htio javiti na mobitel prošli tjedan?

I tako je INKOP od potencijalnog stečajnog postupka stigao do stvarne predstečajne nagodbe. Nadajmo se da će sindikat ipak uspjeti preokrenuti ovaj krajnje pogrešan potez te presudno utjecati na pokretanje stečajnog postupka.

U ovom trenu poduzeće ide u predstečajnu nagodbu, a to znači da radnici neće dobiti tri minimalne plaće koje bi dobili iz agencije za osiguranje radničkih potraživanja da je stečajni postupak bio pokrenut ranije. To također znači da će poslodavac odlučiti hoće li i na koji način isplatiti radničke plaće pa će tako očito u interesu razbijanja radničkog jedinstva isplatiti dio plaća samo dijelu radnika. Konačno, to znači da radnici gube mogućnost pretvaranja svojih potraživanja u vlasničke udjele u poduzeću i mogućnost dogovora s ostalim vjerovnicima u tu svrhu.

Iskustvo ovih mjesec i pol dana pokazalo nam je sljedeće: radnici INKOP-a ne smiju vjerovati ni u koju informaciju prije nego je vide potpisanu crno na bijelo i prije nego je i po nekoliko puta sami provjere zajedno sa svojim sindikatom; bez obzira na prisutnost sindikata radnici se moraju više i jače angažirati u ovom procesu, odnosno njihova prava borba počinje tek nakon što su postali članovi sindikata; radnici moraju biti u svakodnevnom kontaktu sa sindikatom i ovaj im mora biti na raspolaganju 24h dnevno; konačno – ne smiju dopustiti da im se na bilo koji način naruši jedinstvo i međusobno povjerenje.

Sada smo na raskrižju i ispravna strategija radnika omogućit će im kako pokretanje stečajnog postupka tako i njegovo okončanje u njihovu korist. Ispravna strategija omogućit će im da budu jedna od onih rijetkih pozitivnih priča o stečaju.