Novi obrat u Inkopu Radnici predali zahtjev za stečajem

Od kolektivne pobune radnika Inkopa u srpnju, dogodio se čitav niz sindikalnih propusta i radničkih poraza. Direktor Inkopa pokazao je radnicima i sindikatu da ga se ne može smatrati tzv. socijalnim partnerom budući da je prekršio obećanje i prevario radnike, a glavnu krivicu snosi sindikalist TOKG-a koji mu je slijepo vjerovao. Također uglavnom krivnjom sindikata TOKG, direktor je uspio razbiti radničko jedinstvo pa danas dio radnika radi, dio je na godišnjem, a dio je dao otkaz. Sindikat i radnici su konačno prije desetak dana predali zahtjev za stečajem, što je trebalo biti napravljeno prije više od mjesec dana.

Poduzeće INKOP obuća d.o.o. više nije u predstečajnoj nagodbi. Nije uplaćen predujam za troškove predstečajne nagodbe u iznosu od 5.000 kuna. Stvar je vraćena na sam početak, dakle dva mjeseca unazad.

Već smo pisali o tome kako je uopće i došlo do zahtjeva za predstečajnu nagodbu, a ne stečaj. Naime, regionalni povjerenik sindikata TOKG, zajedno s povjerenicima INKOP-a usmeno je dogovorio zahtjev za stečajem na sastanku s direktorom. Ovaj je potvrdio i zatim su zajedno išli to priopćiti ostalim radnicima. Ubrzo se pokazalo da je sutradan direktor predao zapravo zahtjev za predstečajnom nagodbom (koja je najgori scenarij za radnike). Drugim riječima, direktor je jedno obećao sindikatu i radnicima, a onda uradio sasvim drugo. Tada se postavilo pitanje, a ono se i danas postavlja – zbog čega sindikat (on zbog toga snosi najveću odgovornost, a ne radnici) nije inzistirao na tome da direktor pred njima potpiše dokument, crno na bijelo? Ako se to kojim slučajem i nije moglo, onda je sindikat morao ići s direktorom na sud i tamo gledati što ovaj potpisuje.

Konkretnije rečeno, sindikat je trebao, kad već to radnici nisu, djelovati prema direktoru upravo kao da su u poslovnom odnosu, što i jestu, a ne kao da su prijatelji ili poznanici. Ništa se ne smije vjerovati na riječ i sve se treba najprije potpisati crno na bijelo. Obećanja i namjere kod takvih situacija ne vrijede ništa, samo potpisi i potpisani dokumenti.

Kad smo bili prije desetak dana u Poznanovcu na razgovoru s dijelom radnika, među kojima su bila i četiri od pet sindikalnih povjerenika, kao i sam regionalnih povjerenik dotičnog sindikata, upitali smo ih za ovu neslavnu epizodu. Sindikalist nam je, kao najodgovorniji, odgovorio da je on vjerovao na riječ direktoru jer je i on čovjek, u smislu “ljudi smo” i nitko nije očekivao da će ih prevariti. Međutim, rekao je još jednu stvar za koju ipak snose krivicu i odgovornost oni iznad njega i oni u središnjicama.

Rekao je da je direktor ipak socijalni partner pa da se prema čovjeku nije mogao ponašati drugačije. Kao nije korektno provjeravati socijalnog partnera. Dodajmo da je sindikalist direktora vidio nekoliko puta u životu.

Radnici i poslodavac nisu i ne mogu biti socijalni partneri jer se radnik ne bogati zajedno s porastom bogatstva poslodavca i njegove firme, ali zato propada s njim ako propadne firma.

Svjedoci smo gotovo svakodnevno kako sindikalisti, a posebno oni najveći, stalno ponavljaju kako su poslodavci radnicima socijalni partneri. Time oni ne samo da su složni i s politikom kapitalističke države koja tretira (samo nominalno, jasno) kapital i rad kao jednake, nego uvelike doprinose ovakvom ponašanju i djelovanju raznih sindikalista. Da su kojim slučajem vodeći sindikalisti u Hrvatskoj kroz svoje medijske nastupe, a i među svojim članstvom poručivali kako poslodavci zapravo nisu socijalni partneri radnicima, nego skupina s interesima protivnim radnicima – tada se poslodavcu ne bi vjerovalo na riječ bez pokrića niti bi ga se tretiralo kao prijatelja.

Može donekle biti razumljivo da središnjice ne žele unaprijed osuđivati poslodavce (kapital) i dizati tenzije pa pokazuju dobru volju dajući im etiketu socijalnog partnera. Međutim, stvarnost je jedno, a želje su drugo. Radnici i poslodavac nisu i ne mogu biti socijalni partneri jer se radnik ne bogati zajedno s porastom bogatstva poslodavca i njegove firme, ali zato propada s njim ako propadne firma.

I drugo, etiketirajući poslodavca kao socijalnog partnera, negativno se utječe na borbenost ostalih sindikalista koji onda dalje ograničavaju radničku borbu kad se ona opravdano usmjeri protiv kapitala.

Nakon što smo ponovili svoj stav sindikalistu i povjerenicima INKOP-a da su morali tražiti dokaz da je predan zahtjev za stečaj, a ne predstečajnu nagodbu, upitali smo ih zbog čega se ništa nije pokušalo sa štrajkom radnika. Na ovo smo dobili odgovor koji nas je, blago rečeno, neugodno iznenadio. Sindikat TOKG radnicima nije mogao i ne može pružiti financijsku pomoć u slučaju štrajka. Kad znamo da je štrajk posljednje zakonsko sredstvo koje radnici imaju da izvrše pritisak na poslodavca, vidimo da je nedopustivo za sindikat (koji bi trebao prednjačiti u radničkoj borbi) da nema novaca za radnike. U redu, ako dotični sindikat nema novaca, ima li središnjica u kojoj on djeluje novaca? Postoje li neki sindikati koji bi pomogli sindikatu TOKG?

Taj dan kad smo vodili razgovor s povjerenicima i sindikalistom trebao se održati radnički skup ispred poduzeća nakon kojeg bi radnici dogovorili daljnje korake, tako nam je rečeno. Međutim, ono što je trebao biti radnički skup, znači skup svih ili barem većine radnika INKOP-a, bio je zapravo sastanak dijela radnika s direktorom. I to onih radnika koje je direktor poslao na godišnji. Dobra trećina od ukupnog broja radnika (od 150 do 200 njih) na nagovor direktorovih pomoćnika nastavila je raditi. I to bez plaće! Stoga se oni nisu odazvali na taj sastanak – jer rade. Zanimljiva je stvar da je veći dio tih radnika također u sindikatu, kao i onaj dio koji je na godišnjem.

Ni oni, a očito ni sindikalist ne uviđaju (ili to ne žele) da je direktor u ova dva mjeseca gotovo uspio u svom naumu da razjedini radnike. Od onih početnih dvjestotinjak radnika koji su započeli prosvjed u srpnju, manji broj je dao otkaz (odustali su od borbe jer ne vide da imaju ikakve šanse dobiti zaostale plaće), veći dio je na godišnjem, a dio radi. Usput, samo dijelu radnika je isplaćena jedna zaostala plaća. Na ovaj način ne samo što radnici više nisu zajedno, pa onda nisu u poziciji da izgrađuju i učvršćuju zajedništvo i da zajedno odlučuju daljnjim svojim koracima, nego još gore – direktor im je indirektno poručio (makar nominalno to negira) da će veće šanse za plaće (uspije li se ikako poduzeće izvući iz problema) imati oni koji trenutno rade. Štoviše, i oni sami tako vjeruju pa stoga i rade.

Već neko vrijeme sindikat TOKG utječe na pasivnost radnika pa su dva tjedna odgađali predaju zahtjeva za stečajem. Razlog je bio, na inicijativu sindikata, davanje prilike direktoru da im pojasni svoje planove za nastavak proizvodnje, zatim da im kaže što namjerava s isplatom plaća itd. Ovo je direktoru došlo kao naručeno.

Dakle, umjesto da sindikalist organizira radnike koji su u njegovom sindikatu (a koji su na obje strane) i realizira radnički skup, on se brani tvrdnjom da ne može utjecati na radnike da prestanu s radom da bi došli na skup, odnosno da ne može utjecati na čovjeka da ne radi. Ovo mišljenje prevladava i među samim radnicima. Zadatak sindikata ovdje nije da podilazi mišljenju radnika i njihovim strahovima, nego da im pojasni, da ih uvjeri da je za njih najgora solucija razjedinjenost. On im mora pojasniti da ukoliko se poštuje pravo svakog čovjeka na rad (i to u uvjetima koji ne samo da to ne opravdavaju, nego koji upravo zahtijevaju da se to pravo ne poštuje) u INKOP-u, tada nitko od njih uskoro neće raditi uopće jer više neće biti poduzeća u kojem će raditi. To je dužnost sindikata jer on nije ograničen na samo jedno poduzeće, nego svoje borbeno iskustvo crpi iz raznih borbi za radnička prava i raznih poduzeća i valjda razumije taj dinamični proces.

Već neko vrijeme sindikat TOKG utječe na pasivnost radnika pa su dva tjedna odgađali predaju zahtjeva za stečajem. Razlog je bio, na inicijativu sindikata, davanje prilike direktoru da im pojasni svoje planove za nastavak proizvodnje, zatim da im kaže što namjerava s isplatom plaća itd. Ovo je direktoru došlo kao naručeno. Nije dobra ta bezuvjetna vjera sindikata u direktora (koji ga je već ne jednom nasamario) da ovaj može riješiti trenutne probleme. Na koncu je sindikat ipak sakupio potpise radnika potrebne za stečaj, ali se to dogodilo mjesec dana kasnije nego što je trebalo. I onda, nakon što se zaista uvidjelo da ih direktor pokušava razjediniti, da igra neku svoju igru, sindikat je i dalje za dva tjedna prolongirao predavanje zahtjeva za stečajem. On možda vjeruje da ovim potezima igra korektno i ljudski, ali ne uviđa da je također njegova pregovaračka pozicija zahvaljujući istim potezima na izuzetno niskoj razini i da ne čini dobro radnicima u dugom roku.

Osim toga, vrijeme je parlamentarnih, a nagodinu i lokalnih izbora. Sindikat mora uvjeriti radnike da njihov prvi i osnovni potez prema van mora biti svepristunost u javnosti, u medijskom prostoru. Ako nisu u vijestima gotovo svaki dan, ako ne upoznaju ostale građane, ostale radnike sa svojim problemima – konačno, ako ne izvrše pritisak na lokalnu i državnu vlast, naprosto neće imati polugu za rješavanje tih problema. Stoga se sindikalist već morao s prvim koracima obratiti predsjednici države, premijeru, resornim ministarstvima i tražiti od njih pomoć pri rješavanju problema INKOP-a.

Kad to napravi, sljedeći korak mora biti objava njihovih odgovora svim medijima da javnost sama vidi što su političke vlasti odgovorile jednom sindikalistu oko konkretnih radničkih problema.

Zaključno treba napomenuti da bez sindikata kao stvarne radničke organizacije nije moguća borba za radnička prava i radničke interese. Radnici svoje neposredne probleme mogu riješiti samo pomoću sindikata. To znači da je sindikalna odgovornost ogromna i da u situacijama u kojima radnici ni sami ne znaju što činiti (a one su česte), sindikati moraju biti pokretač, inicijator, motivator. Ne smiju si dopustiti da se prema poslodavcima unaprijed i bez ikakvih razloga ponašaju kao prema partnerima. Nije socijalno partnerstvo rada i kapitala ono koje ostvaruje dinamiku hrvatske privrede, nego klasni sukob i suprotnost njihovih interesa i prema tome treba djelovati.