INA se mora spasiti O nepovoljnom izdvajanju maloprodaje i nužnosti borbe za INA-u

Povodom nedavnog izdvajanja INA-ine maloprodaje u tvrtku kćer Maloprodajni servisi, razgovarali smo s bivšim radnikom maloprodaje koji je odbio potpisati ugovor o prelasku u tvrtku kćer. U razgovoru smo saznali o pogoršanim radnim i socijalnim pravima koje je izdvajanje donijelo za same radnike na crpkama, korumpiranim vodećim sindikatima i pohlepnim menadžerima. Unatoč svemu, borba za INA-u mora se nastaviti, a jedan novi sindikat pokazuje put.

Početkom prošlog mjeseca, maloprodaja INA-e (jedna od triju temeljnih djelatnosti tvrtke) izdvojena je u novoosnovanu tvrtku-kćer INA Maloprodajni servisi. Tim potezom su radnici na benzinskim postajama prebačeni u novu tvrtku pri čemu su im primanja smanjena za 25 do 30 posto, dok je gotovo trećina radnika (njih oko 800) odbila prelazak i radije izabrala otkaze uz otpremninu. S jednim od njih smo razgovarali kako bismo vidjeli razloge njegove odluke te čuli njegovo mišljenje o samom izdvajanju iz radničke perspektive. Izdvajanje je podijelilo sindikate. Liderica najvećeg sindikata Inaš Maja Rilović hvalila se kako je izdvajanjem spasila na tisuće radnika od franšize, za radnike iznimno nepovoljnog oblika radnog odnosa, dok je Predrag Sekulić iz Nove solidarnosti čitavu stvar nazvao zločinačkim udruživanjem uprave i sindikata.

Radnik, koji je u razgovoru htio ostati anoniman, na INA-inim benzinskim postajama radio je punih 18 godina. Zaposlio se krajem 90-ih uz prvotni ugovor na određeno od šest mjeseci koji je bio probni rok, a nakon toga je primljen na neodređeno uz kolektivni ugovor (u današnjim uvjetima sve raširenijeg prekarnog zapošljavanja u društvu, ovo se čini kao priča iz bajke). Iako je položaj radnika bio neusporedivo bolji nego danas, i tada je bilo problema s nadređenima koji su radnike tretirali izrazito loše.

“Godinama sam trpio mobing od poslovođe. Počelo je omalovažavanje, šikaniranje, vrijeđanje te reketarenje prodavača kako bi provodio svoju volju na prljavi način. Raspored rada nikad se nije poštovao, često sam iz noćne smjene išao odmah u drugu popodnevnu, pa iz nje odmah u prvu jutarnju. Kad bi krenula ljetna sezona i masovni dolazak turista, za vikend su radili oni koji su davali najviše”, prepričava nam ovaj bivši radnik te dodaje kako su si poslovođe uredno pisali prekovremene sate i vikende iako ih nisu odrađivali čime su otvoreno prisvajali tuđi rad.

Uloga vodećih sindikata u INA-i (Inaš, SING, EKN) ne samo da nije bila proradnička, već je služila kao poligon za obmanu radnika.

INA je 2013. krenula s projektom Postani poduzetnik čime je otpočelo ustupanje crpki u franšizu (najam) nadahnutim poduzetnicima. Kod franšizera, radnici rade za sitnu plaću uz ugovore na određeno.

“Prije davanja u franšizu, iz uprave bi pitali zainteresiranog franšizera koliku plaću misli dati radniku, a koliko misli zadržati za sebe. Prolazili su samo oni koji bi radniku davali minimalac. Osobno poznajem franšizera koji je rekao da radniku mjesečno daje oko 3000 kn, a njemu ostaje 12 000 kn. Općenito, franšizer sve radnike različito plaća, ovisno o učinku. Također, franšizer bi trebao imati petero zaposlenih, ali često ima četvero, a onda od nepostojećeg petog novac uzima sebi”, kaže nam bivši radnik.

Iako je stupilo na snagu na ljeto prošle godine, sporno izdvajanje maloprodaje u kuloarima se spominjalo već godinama.

“Za izdvajanje sam prvi put čuo prije otprilike šest godina kad je uveden novi Hay sustav vrednovanja radnog mjesta čime su u firmu uvedeni platni razredi. Tu su nam već uzeli stimulacije i dodatak na staž”, prisjeća se.

Laganje sindikata

Uloga vodećih sindikata u INA-i (Inaš, SING, EKN) ne samo da nije bila proradnička, već je služila kao poligon za obmanu radnika.

“Izdvajanje je konačno došlo na dnevni red na ljeto 2015. nakon navodne duge borbe sindikata, ali to je sve bilo inscenirano. Sindikalni povjerenici, koji su uglavnom i šefovi na postajama, nagovarali su nas da prihvatimo nove uvjete, govorili da će nam u izdvajanju biti puno bolje. Čak su organizirali i radionice na kojima su nas uvjeravali da će plaća biti manja svega 10 posto. Pokazalo se da je to bila potpuna laž. Meni je po ukupnom izračunu smanjena za 30 posto”, kaže.

Nakon ljetnog referenduma kojeg ovaj radnik nije vidio, na stol je dobio novi ugovor bez ikakvih službenih potpisa kojeg je, nakon konzultacija s jednom pravnicom, uredno vratio.

“Referendum je trebao biti proveden među više od 2000 prodavača, ali ja ga nisam vidio. Navodno je samo 700 ljudi dobilo taj papir. Dobili smo nove ugovore bez pečata i potpisa poslodavca, imali smo osam dana da ga prihvatimo. U prvoj stavci je stajalo da se svi na vlastiti zahtjev odričemo otpremnine, a prihvaćamo nove uvjete. Toga nema nigdje”, smatra naš sugovornik.

Mnoge njegove kolege su ugovor ipak prihvatili, nakon čega je stiglo iznenađenje u vidu novih udara na radnička prava.

“Nakon što su neki potpisali, naknadno je došao papir na kojem se ukida dodatno plaćanje subote, reže se plaćanje noćne smjene, nedjelje i prijevoza. Kolega koji je prihvatio ugovor nekoć je imao plaću oko 8 000 kn, sada ima 5 500. Plaća je skinuta za otprilike 30 posto, a ne 10 posto kako su uvjeravali sindikati”, napominje.

Na temelju svjedočanstava mnogih bivših kolega, radnički položaj u izdvojenoj maloprodaji usporedio je s robovlasništvom, a inspekcija (tzv. tajni kupci) je sve češća, čime raste pritisak na radnike.

“Prodavač, koji je sam u smjeni, mora stajati vani i točiti gorivo, brinuti o čistoći wc-a i podova, brisati prašinu, a mora paziti i na tajne kupce koji u zadnje vrijeme sve češće cirkuliraju po postajama osam sati dnevno. Ako tajni kupac ulovi radnika da jede, slijedi opomena”, navodi ovaj bivši radnik.

Klasična kapitalistička ušteda

Očito, cilj izdvajanja nije ništa drugo nego ušteda na radnicima pri čemu su im ukinuta mnoga ranija prava. Usto, 800 novozaposlenih radi za mizernih 2 800 kn. Novi direktor tvrtke kćeri Maloprodajni servisi stigao je iz neke druge firme kako bi pokupio bonus, nakon čega će vjerojatno otići dalje, u nove menadžerske avanture.

Cilj izdvajanja je smanjenje troškova uz izdašne bonuseve menadžerima i sindikalnim liderima. Službeno kažu da će tim uštedama modernizirati pumpe, ali to je priča za malu djecu. Već su ranije po jednom ugovoru s MOL-om trebali modernizirati pumpe, pa nisu napravili gotovo ništa. Na pumpama će ubuduće raditi jeftina radna snaga. Svi novozaposleni prihvatili su nove ugovore na 2 800 kn i ograničene prijevoze na 230 kn. Čak su im i liječničke preglede s jedne prebacili na svake dvije godine. Oni su tu ubačeni preko veze od strane šefova i regionalnih voditelja, bez ikakve stručnosti pri odabiru, a nisu ni adekvatno obučeni za rad. Kad sam se ja zapošljavao, prolazio sam dvije godine raznih vježbi, treninga i kurseva”, objašnjava naš sugovornik.

Upozorio je i na nepotizam u vrhu Inaša, te ogorčenost mnogih članova koji to više nisu mogli trpjeti.

“Maja Rilović je u zadnjih 5 godina u INA-i zaposlila užu i širu rodbinu, te mnoge prijatelje, ali ne na pumpama, nego na nekim uzvišenim pozicijama. Od nje su već odlazili sindikalisti, prvo Mikuš, onda i Sekulić”, kaže.

Prodavač, koji je sam u smjeni, mora stajati vani i točiti gorivo, brinuti o čistoći wc-a i podova, brisati prašinu, a mora paziti i na tajne kupce koji u zadnje vrijeme sve češće cirkuliraju po postajama osam sati dnevno

Na koncu, INA-inu budućnost vidi kao obično skladište.

“S obzirom na stanje u rafinerijama gdje gotovo da nema više proizvodnje, na stalno smanjenje broja radnika, budućnost INA-e vidim kao MOL-ovo centralno skladište s 300-400 najamnih radnika. Država je već godinama nijemi svjedok tog propadanja”, zaključuje.

Otpor umjesto rezignacije

Sveukupno gledano, priča o INA-i označava noćnu moru hrvatske industrije. Različite kapitalističke vlade su zadnjih 20-ak godina radile na sustavnom uništavanju i nepovoljnom prodavanju ove nekoć moćne tvrtke, pri čemu su se političke i poslovne elite obogatile na račun domaće privrede i tisuća radnih mjesta. Iznutra, stanje u tvrtki prožeto je korupcijom, nepotizmom i interesima šefova i sindikalnih vođa nasuprot interesima radništva. U ovom je desetljeću tako otpušteno oko 5 000 radnika. Za razliku od zemalja centra, Hrvatska se na periferiji Europske unije tako sustavno odriče vlastite industrije i energetike čime otvoreno pogoduje interesima stranog kapitala, uz izdašnu pomoć domaćih elita. Upravo je taj sluganski odnos ključan za razumijevanje hrvatskog položaja na kapitalističkoj periferiji, što u praksi znači izostanak suvereniteta nad vlastitom privredom.

Međutim, borba za INA-u nije i ne smije biti gotova. Kad padnu maske, vidi se koji su se sindikati besramno uvukli među rukovodeća tijela radi vlastitih interesa, te na štetu radnika, a koji sindikat je bio u pravu i na strani radnika. Potonji je svakako Nova solidarnost s Predragom Sekulićem kao predsjednikom. Kao radnik rafinerije i sindikalist, Sekulić se ovih godina dokazao kao ustrajni borac za spas INA-e, čovjek koji je upozoravao na niz manipulacija uprave na razini čitave INA-e, pasivnost i šutnju države, a sve na štetu tvrtke i radništva. Koncem prošle godine odlučio je osnovati svoj borbeni sindikat. Stoga se, umjesto opće rezignacije koju svakako razumijemo, preostali radnici INA-e trebaju stati organizirati i okrenuti daljnoj borbi za spas svoje tvrtke i radnih mjesta, a Nova solidarnost svakako pokazuje put kojim valja krenuti. Dodatnim omasovljenjem, radnici bi kao oblik otpora mogli organizirati akcije u vidu štrajkova ili blokada samih postaja. Kako doista ne bi postala obično MOL-ovo skladište, INA se uz čvrstu radničku bazu i slogu može spasiti, a u takvim uvjetima ni radničko preuzimanje tvrtke nije nemoguć scenarij!