Hrvatske muke s antifašizmom Kako od "hrvatskog antifašizma" i "hrvatskog radnika" novom politizacijom napraviti radnike antifašiste

Hrvatska vanjska politika svako malo po potrebi poseže za antifašizmom čime nanovo prezentira svoje licemjerje. Problem s pripajanjem antifašističkog i partizanskog pokreta u novu nacionalnu paradigmu, osim zbog njegove multietničnosti koju je trebalo reducirati, proizlazi i iz toga što je u povijesnom smislu ovdašnji antifašizam vezan uz komunistički pokret.

Da dominantna ideologija u Hrvatskoj teško u svoju konstrukciju uklopljuje povijesne epizode koje se odnose na razdoblje Drugog svjetskog rata i da s tim temama redovito završava u svojevrsnoj podvojenosti, odavno se zna. Najnoviji primjer posebno je ridikulozan i poslužio je za porugu mnogima. Naime, Hrvatskoj je nedavno uručena skupna tužba za naknadu štete koju su Židovi, Srbi i Romi pretrpjeli u Drugom svjetskom ratu. Postupak su prošle godine pokrenule osobe u Chicagu tražeći za žrtve, njihove nasljednike i rodbinu odštetu u visini od tri i pol milijarde dolara. Na prvu vijest o mogućim odštetama ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier požurio je ustvrditi da je tužba neutemeljena jer da Republika Hrvatska nije pravna sljednica NDH-a, što je vidljivo i iz Izvorišnih osnova Ustava u kojima se navodi da se hrvatska suverenost temelji na odlukama ZAVNOH-a i direktno je u suprotnosti s osnivanjem NDH-a. Sve je to, dakako, točno. Međutim, javnost posebno zabavlja državno izmotavanje oko antifašizma, na koji bi se malo pozivali, a češće ga zanijekali – malo je bilo onih koji u ministrovoj reakciji nisu vidjeli primjer vrhunske prijetvornosti. No to se nije dogodilo prvi put. Zapravo bi se moglo reći da postoji određeni kontinuitet u državnoj dvoličnosti kad je antifašizam u pitanju. Odnosno da Hrvatska, onako kako je konstituirana i konstruirana, nikada neće moći pronaći izlaz iz tog ćorsokaka. Antifašizam će joj uvijek služiti za potrebe dokazivanja državno-pravnog diskontinuiteta, da ne bi morala plaćati odštetu i slično, dok će u ideološkom smislu inzistirati na kontinuitetu hrvatstva (“od stoljeća sedmog”, što uključuje i endehazijsku epizodu), čime će nastojati kompenzirati dezintegrativne procese u društvu koji nastaju zbog djelovanja tržišta.

Ne jednom su se domaći politički dužnosnici za vanjsku upotrebu pozivali na zavnohovske Izvorišne temelje Ustava, da bi za unutrašnje potrebe iste te Izvorišne temelje diskutirali u revizionističkom tonu. Na primjer, Franjo Tuđman je 1992. u svom govoru, prilikom primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, kazao da je “hrvatski narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv nacifašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta”, da bi dometnuo i da je on sam “s ponosom kao mlad čovjek sudjelovao u tom ratu protiv fašizma”. Godinu dana kasnije u domaćem okruženju, točnije na drugom Saboru HDZ-a u dvorani Lisinski, iznosi ideju da se u “Jasenovcu uz žrtve fašizma, kojima je spomen-područje posvećeno, pokopaju i žrtve komunizma” i tako inaugurira memorijalizaciju amorfnih žrtava kao takvih (što je preslika davne Francove ideje o zajedničkoj grobnici za “pomirene” republikance i falangiste), što je trebalo predstavljati temelj tzv. svenacionalne pomirbe.

Zbunjeni Antifa

Ili drugi primjer. U svom slavnom govoru iz 1990. Tuđman revizionistički zaključuje da “NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’, već i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”, da bi 1992. antifašizmu prišao na jedan bitno oportunističkiji način nego dvije godine ranije u Lisinskom, kazavši da se “ponekad ne razumije kako se ukupna današnja demokracija u Europi i u svijetu zasniva i uvijek formalno poziva na antifašizam. Prema tome, i naša je zadaća, ako želimo da se što prije i što svrhovitije uklopimo u taj i takav današnji svijet, u taj i takav međunarodni poredak, europski i svjetski, i na nama je također da svoju demokraciju isto tako zasnivamo i na antifašističkom udjelu, odnosno udjelu hrvatskoga naroda u tom antifašizmu na kojemu počiva u stvarnom i formalnom smislu današnja europska i svjetska demokracija”.

Pitanje na koje će nove političke snage na ljevici morati naći odgovor jest kako suzbiti dugogodišnju politiku HDZ-a i SDP-a koja je inzistirala, pa na kraju i uspjela u tome da mase koje žive od nadnice odvoji od bilo kojeg pokreta ili antisistemske tendencije u bilo kojoj drugoj sferi društva.

Kao inicijator nove nacionalne paradigme, Tuđman inkorporira antifašizmu novi etnički narativ na način da uvede ono što će kasnije postati poznato kao “hrvatski antifašizam”, koji zamjenjuje dotada važeću Narodnooslobodilačku borbu, u kojoj je od borbe protiv nacifašizma neodvojiva njezina višenacionalna komponenta, baš kao i borba za socijalno oslobođenje naroda. Novi pristup antifašizmu zahtijeva da se nacionalizira i glavni antifašistički praznik, pa se dolaskom HDZ-a na vlast kao Dan ustanka više ne slavi 27. srpnja, dan kad su antifašističke snage 1941. u Srbu pod vodstvom ličkih komunista digle ustanak (koji se novoj vlasti, očito, činio previše srpskim), nego se kao Dan antifašističke borbe obilježava, od “sumnjivih elemenata” dezinficiran 22. lipnja, kad je 1941. formiran prvi partizanski odred u Brezovici kraj Siska.

Problem s inkorporacijom antifašističkog i partizanskog pokreta u novu nacionalnu paradigmu, osim zbog njegove multietničnosti koju je trebalo reducirati, proizlazi i iz toga što je u povijesnom smislu ovdašnji antifašizam vezan uz komunistički pokret. Stoga se prilazi postupku dekomunizacije antifašizma na način da ga se križa s već spomenutom idejom pomirbe, što je Tuđman jasno izrazio u svom govoru u Puli 1993. kad je ustvrdio: “Ujedinili smo i hrvatske ustaše koji su htjeli hrvatsku državu, a odbacili njihov fašizam, ujedinili smo i hrvatske partizane koji su se borili za Istru, a odbacili njihov glupi boljševizam.”

Inače, novouspostavljena paradigma “hrvatskog antifašizma” u međuvremenu se toliko ukorijenila da njome kao samorazumljivom barata i današnja ljevica. Na primjer, u partizanskim borbama protiv fašista često se u prvi plan ističu hrvatske žrtve, čime se ne samo odvajaju od partizanskih žrtava drugih nacionalnosti, što je samo po sebi teško spojivo s partizanskom etikom nedijeljenja, nego se takva nacionalna statistika koristi da jednu univerzalnu partizansku borbu parohijalizira i na taj način uvijek iznova normalizira tuđmanističku interpelaciju. Najbolji primjer za to su dalmatinski partizani, čije se brojke stradalih u Bosni u Drugom svjetskom ratu, pogotovo u ofenzivama na Sutjesci i Neretvi, u praksi domaćih antifa-organizacija uvijek rado navode, što onda, makar i nenamjerno, postaje dokaz navodne iznimnosti “hrvatskog antifašizma”. Kao da bi s drukčijim sastavom jedinica te borbe bile manje vrijedne.

Drugi val dekomunizacije

Ako se vratimo današnjici, vidjet ćemo kako Vlada stalno dolazi u situaciju da balansira između antifašista i anti-antifašista. Netom prije ove tužbe koja je pristigla iz Chicaga, Vlada je oformila komisiju za ispitivanje komunističkih zločina, pod imenom “Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti”. Komisija je nastala kao posljedica predizbornog obećanja HDZ-a, prije svega desnom krilu svog biračkog tijela, da će se pristupiti drugom valu dekomunizacije (ako rane devedesete godine shvatimo kao prvi) i kao neposredna posljedica toga kako premijer Andrej Plenković shvaća politiku sjećanja. On je, naime, na postavljanje spomen-ploče poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, na kojoj je i ustaški pozdrav “Za dom spremni” (što bi, valjda, trebao biti “divlji” nastavak spomenute Tuđmanove inicijative o jasenovačkoj varijanti Francove Doline palih), kao svoj konformistički odgovor ponudio spomenuto Vijeće.

Dok nam se vlast bori protiv aveti komunizma, iza leđa joj se događa ozbiljan prodor rasističkih ideja i praksi. U tom smislu, nije problem zaključiti da su manifestacije desnog ekstremizma rezultat obično manje-više spontanih reakcija deklasiranih slojeva na vlastito osiromašenje, pad standarda, pad plaća i povećanje nezaposlenosti.

Iako se zasad još ne može znati koji će biti dosezi rada spomenutog Vijeća, iz prakse takvih ad hoc formiranih tijela u drugim istočnoevropskim državama možemo pretpostaviti da će se Vijeće teško othrvati zahtjevu, ne nužno izravnom, da se manje bavi historijskom rekonstrukcijom jednog vremena, a puno više ideološkom reprodukcijom kapitalističkog sistema. Recimo, slučaj s rumunjskom Komisijom za istraživanje komunističkih zločina otprije desetak godina pokazao je da su rezultati komisijskog istraživanja bili manje-više determinirani antikomunističkim, nacionalističkim i prointegracijskim (Rumunjska je tada bila pred ulaskom u EU) stavovima većine od 18 članova Komisije. Stoga ne iznenađuje da su oni govorili o komunizmu kao ultimativnom zlu, da su žrtve tog režima bili svi, pa istraživanje ne razlikuju disidente od pripadnika fašističke Željezne garde, te da su rezultati na koncu zapravo samo potvrdili osnovnu intenciju evropske Deklaracije o potrebi osude komunističkih totalitarnih režima iz 2006., u kojoj se “diktatura proletarijata” i “klasna borba” proglašavaju temeljem totalitarnih komunističkih režima, a za njihove prominentne nosioce ta deklaracija traži da budu kažnjeni, po mogućnosti, na način kao što su kažnjeni istaknuti akteri politike holokausta. Zapadu je Deklaracija bila važna jer se u skladu s teorijom o dva totalitarizma uvezuje fašizam i komunizam čime se ovaj potonji kompromitira, dok je na istoku Evrope demonizacija bivšeg poretka bila potrebna da se nove države prije ulaska u EU pacificiraju i tako zapravo na koljenima uđu u novu političku zajednicu.

Autsorsanje nacionalne homogenizacije

U svakom slučaju, dok nam se vlast bori protiv aveti komunizma, iza leđa joj se događa ozbiljan prodor rasističkih ideja i praksi. U tom smislu, nije problem zaključiti da su manifestacije desnog ekstremizma rezultat obično manje-više spontanih reakcija deklasiranih slojeva na vlastito osiromašenje, pad standarda, pad plaća i povećanje nezaposlenosti. Međutim, pitanje je kome takav razvoj događaja odgovara, jer se spomenuti negativni pokazatelji kod pauperiziranog dijela pučanstva ipak nekako moraju politički uobličiti, a sve to netko mora i financirati. Povijest nam govori da su upravo dijelovi vladajuće buržoaske klase skloni da pristupe tom poslu. No kako naša vladajuća klasa nije nacionalna buržoazija u klasičnom smislu riječi, nego se više radi o kompradorima ovisnima o vanjskim centrima moći, ona usluge ekstremističkih grupacija za postignuće svojih konsolidacijskih ciljeva može tražiti na ograničen način. Igra na koju država pristaje jest primjerice ta da desnicu pušta da vrši monitoring društva, da dakle kao kakav kerber stalno i iznova locira sve one kod kojih utvrdi da postoji deficit lojalnosti (organizirano radništvo, manjine, žene, imigranti i dr.) i da na taj način detektira unutrašnje neprijatelje koji potencijalno ugrožavaju sistem. Država pristaje da desnici za taj posao isporuči medije, kao svojevrsni alat preko kojih ovi mogu uobličavati svoje paranoične apele, što posebno dobro pokazuje politika HRT-a koja se tamo vodi unazad godinu dana. Odatle i povremene kraće ili dulje medijske kampanje u kojima se normalizira govor mržnje, promovira antikomunistička i protulijeva retorika, a rasistički i šovinistički diskurs postaje općeprihvatljivim. Budući da je posao nacionalne rehomogenizacije i stabilizacije kulturnog identiteta autsorsala na desno, država se lako može postaviti kao etički neutralna i ležerno naručivati ekspertize za navodno problematična pitanja iz povijesti, kao što je Drugi svjetski rat.

Da se i na ljevici u Hrvatskoj ipak nešto događa vidljivo je po tome što izvaninstitucionalna ljevica odlučuje napustiti dosadašnju politiku spontaniteta i okrenuti se organizaciji, pa se tako na predstojećom lokalnim izborima, ne samo u Zagrebu, može očekivati pojava lijevih lista više nego ikad ranije. Sve te liste najmanji zajednički nazivnik pronalaze upravo u antifašizmu. Međutim, srednjoklasno i akademsko shvaćanje koje antifašizam ne doživljava toliko kao borbenu doktrinu ili ideologiju, nego više kao svjetonazor, ljudsko pravo ili dio kućnog odgoja, u političkoj areni najvjerojatnije neće biti dovoljno, jer će ostati ograničeno samo na taj socijalni sloj iz kojega i izvire. Pitanje na koje će nove političke snage na ljevici morati naći odgovor jest kako suzbiti dugogodišnju politiku HDZ-a i SDP-a koja je inzistirala, pa na kraju i uspjela u tome da mase koje žive od nadnice odvoji od bilo kojeg pokreta ili antisistemske tendencije u bilo kojoj drugoj sferi društva, kako dakle da poveže radničke i antifašističke borbe i od “hrvatskog antifašizma” i “hrvatskog radnika” novom politizacijom napravi radnike antifašiste.