Kada je riječ o poljoprivredi, današnji čovjek na spomen „prve gospodarske aktivnosti naših predaka“ stvara percepciju smrdljivog i prljavog prostora u kojem pojedinci oduzeti od modernizacije i društvenih promjena 20. stoljeća naivno odlučuju biti najslabija karika u lancu svjetskog tržišta, kojem naša država pripada kao članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Tu je mentalnu sliku potrebno promijeniti – jer bez poljoprivrede nema hrane, nastaje glad. Poljoprivreda je djelatnost koja „hrani“ sve ostale te čini okosnicu funkcioniranja društva.

Poljoprivrednici su ujedno i prvi radnici, davno prije industrijskog doba. Prije desetak tisuća godina počinje aktivnost tadašnje civilizacije s ciljem proizvodnje hrane. U području „Plodnog polumjeseca“ koje obuhvaća teritorij između rijeka Eufrat, Tigris i Nil, Sumerani su organizirali prvu poljoprivrednu proizvodnju. Prisutnost rijeka omogućila im je pionirske zahvate navodnjavanja, zbog čega su uspješno proizvodili jednozrni i dvozrni pir (pšenica), ječam, zob, raž, leću, grašak i druge poljoprivredne kulture koje danas koristimo u ljudskoj prehrani. Od svog početka, poljoprivredna aktivnost služi za zadovoljenje prehrambenih potreba naroda, no pitanje je čine li današnje agroekonomske postavke održiv sustav za poljoprivrednike u Hrvatskoj.

Jedan od natpisa na prosvjedu poljoprivrednika Međimurske i Varaždinske županije održanog sredinom veljače u gradu Čakovcu jasno ističe glavni razlog nezadovoljstva: „Hranite nas uvoznom hranom, a našu otkupljujete po niskim cijenama! Dosta je bilo!“.

Jedan od poljoprivrednika na prosvjedu u Čakovcu je rekao: „ono što dobivamo sudjelovanjem u europskim shemama ne može se mjeriti s gubitkom, odnosno propuštenom prilikom upravljanja vlastitim potencijalima na jedinstvenom tržištu, bez izuzimanja tržišne razmjene s drugim državama, ali s njenom kontrolom“. Potrebno je razmisliti o ovome: tzv. „oportunitetni trošak“ odabira pripadnosti ekonomskoj i političkoj uniji ogleda se kroz nemogućnost hrvatskih poljoprivrednika da postignu realne cijene svojih proizvoda, kao što i visoko subvencionirana poljoprivredna proizvodnja na razini Europske unije uvelike utječe na smanjenje cijena. Primjer je niska cijena mlijeka koja je ključni problem hrvatske poljoprivrede već više od deset godina, a zbog kojeg su brojni proizvođači mlijeka odustali od proizvodnje te bili primorani odustati od poljoprivrede ili pronaći rješenje u diferenciranju svoje poljoprivredne proizvodnje.

Kroz povijest, hrvatski sektor poljoprivrede ovisio je o aktualnim političkim sustavima. Danas smo dio međunarodne razmjene te kao država članica Europske unije (EU) svoje tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, odnosno cjelokupni sektor poljoprivrede podlažemo utjecajima s europske razine, što je pogubno za domaću proizvodnju.

Kvalitetan sustav ispred profita

U kapitalističkom sustavu glavni položaj zauzima profit, što vrijedi za svaku proizvodnju i za svaki sektor, pa tako i poljoprivredu. Profit je uvijek postavljen ispred održivosti, poticanja suvereniteta i samodostatnosti u proizvodnji. Činjenica je da poljoprivrednici nastoje postići više prodajne cijene kako bi osigurali uspješnost i egzistenciju posla, no u tome bi im umjesto viših prodajnih cijena mogao pomoći kvalitetan sustav otkupa i infrastruktura kojom bi im proizvodnja i prodaja bile sigurnije. U svojoj samoj srži kapitalizam obuhvaća težnju za smanjivanje cijene, te samim time potiče masovnu industrijsku proizvodnju hrane uz korištenje umjetnih kemijskih sredstava te intenzivno korištenje tla u svrhu proizvodnje. Navedeno na štetu zdravstvene kvalitete povećava profit, uništava selo i seljake, odnosno poljoprivrednike – nadomještanjem poljoprivrede masovnom industrijom. Uz masovnu industriju vežu se problemi prekomjernog uvoza poljoprivrednih proizvoda, čak i onih koji smo resursno u mogućnosti proizvoditi u količini koja nam je potrebna za postizanje samodostatnosti. Prekomjerni uvoz uzrok je smanjenju cijena poljoprivrednih proizvoda, samim time i propadanju sektora poljoprivrede u Hrvatskoj.

Poljoprivreda se može razvijati samo ako se trgovinska razmjena uredi po principima ljudskih potreba, visokih prehrambenih i zdravstvenih standarda te društvenog a ne privatnog razvoja – a svi su ovi principi suprotni slobodnom tržištu i EU. Kapitalizam nikad neće zagovarati seljaštvo, dok od seljaka nikada neće postati kapitalisti iz razloga što su interesi kapitalističkog sustava i seljaštva suprotni. Kapitalizam uništava sve što nije masovna proizvodnja te su stoga seljacima jedini saveznici radnici, dok je jedini način ostvarivanja zajedničkog interesa borba protiv postojećeg sustava.

O problemima iz prve ruke

Poljoprivrednici osim problema masovnog uvoza, niskih cijena i nepoštene konkurencije ističu kako ih demotiviraju zakonski okvir, razne procedure i administracija, nedostatak strategije poljoprivrede, agrarna politika podložna utjecaju s europske razine. Potrebno je mijenjati zakonsku legislativu na način da poljoprivrednicima bude olakšano udruživanje, najam državnog zemljišta koje je prema riječima mnogih neregularno podijeljeno u privatizaciji, dok danas Zakon o poljoprivrednom zemljištu te pravni postupak vezan uz zakup državnog zemljišta uvelike demotiviraju poljoprivrednike za taj čin. Nepravilnosti u raspodjeli državnog zemljišta i dalje su ključni problem, pri čemu su mali i srednji poljoprivrednici često izdvojeni iz procesa u korist većih proizvođača, koji se uglavnom smatraju povezanim i utjecajnim na ishod ovog procesa.

Od 1. srpnja 2023. godine, poljoprivredno zemljište Republike Hrvatske postaje još dostupnije strancima, istekao je moratorij na prodaju hrvatskog poljoprivrednog zemljišta te stoga naše poljoprivredno zemljište od tada mogu kupiti fizičke osobe iz inozemstva. No, najveći problem već je vidljiv prodajom velikih i konsolidiranih površina koje su u privatizaciji od bivših poljoprivredno-industrijskih kombinata preuzele velike tvrtke. Primjer su površine nekadašnjeg kombinata Belje (Agrokor d.d./Fortenova grupa) koje su prodajom završile u stranom vlasništvu, a radi se o dvadesetak tisuća hektara poljoprivrednih površina, što dolazi kao dodatak već dovoljno ozbiljnom problemu neodređenih, nejasnih ugovora za najam državnog zemljišta.

Matija Gubec je simbol pobune protiv nepravednog sustava, danas se njegovim spomenikom kipara Antuna Augustinčića u mjestu Samci (Gornja Stubica) budi duh hrabrosti i otpora Zagorja.

Uzevši u obzir prodaju glavnog poljoprivrednog resursa strancima, naši se poljoprivrednici boje da će zbog takve politike biti primorani napustiti poljoprivrednu djelatnost. Masovnim ulaskom stranog kapitala naprosto će se dogoditi fenomen „poljoprivredne gentrifikacije“: uništavanja malih (obiteljskih) poljoprivrednika koji se neće moći prilagoditi konkurenciji temeljenoj na stranom kapitalu. Obavljanje poljoprivredne proizvodnje na zemljištu stranog vlasništva podsjeća na izumrli feudalni sustav u kojem su kmetovi radili na poljima feudalaca te su osim što su za njih obrađivali zemljište, bili primorani dati značajan dio uroda. Protiv takvog poretka, nakon pokušaja uvođenja još većih davanja od strane vlastelina Franje Tahyja, bunili su se od 1565. godine kmetovi na području Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (područje današnje Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije i Grada Zagreba), jedan od predvodnika bune bio je Matija Gubec. Pobuna dostiže svojih vrhunac u zimi 1572., dok je 1573. zabilježena kao godina Seljačke Bune.

Od kraja prošle godine ne stišavaju se prosvjedi poljoprivrednika u različitim krajevima zemlje, promjene traže uzgajivači stoke s krških pašnjaka, neretvanski voćari, a najskorijim prosvjedom poljoprivrednici iz Slavonije, Međimurja i Zagorja. Za sve bolne točke poljoprivrede potrebno je što prije pronaći adekvatna rješenja, dok se još može spasiti ono što je ostalo od domaće poljoprivrede. A kako je sam Matija Gubec hrabrio svoje kolege u buni „Gospoda vam izgledaju veliki jer klečite, ustanite da vidite koliko su mali“ promatranjem poruka na današnjim poljoprivrednim prosvjedima jasno je kako buna još uvijek traje!