Hrabra radnička borba u Lipovljanima Radnici na određeno i neodređeno zajedno u štrajku

U utorak 6. lipnja Novi sindikat je pokrenuo štrajk u drvnoj tvornici Lipovljani Lignum d.o.o. Prvi zahtjev štrajka je povećanje plaće koja je trenutno minimalna, a drugi je ograničenje zapošljavanja preko ugovora na određeno na godinu dana. Više od polovice radnika zaposlenih u proizvodnji ima ugovore na određeno što poslodavac masovno koristi za manipuliranje i kontrolu, no da mu takvo postupanje više neće proći pokazuje visoka razina radničke solidarnosti. Unatoč prijetnjama iz uprave, nakon tri dana štrajka borbenost i složnost radnika ne jenjavaju, a hrabri radnici nastavljaju svoju borbu do ispunjenja zahtjeva.

Štrajk radnika tvrtke za preradu drveta Lipovljani Lignum d.o.o. u Sisačko-moslavačkoj županiji započeo je u utorak 6. lipnja. Prva smjena startala je u 6 sati ujutro, druga se priključila od 14 sati popodne pa do kraja radnog vremena. Četrdesetak radnika koji su prvoga dana ušli u štrajk dobilo je pojačanje odmah drugog dana, pa je u štrajku njih pedesetak, a postoje indicije da će još radnika obustaviti rad i iskoristiti svoje zakonsko pravo na štrajk. Zbog obustave rada pogon u Lipovljanima već je jučer radio osakaćeno, što se moglo zaključiti, na primjer, po tome što je većina radnika pogona rezaone u drugoj smjeni među štrajkačima. Uprava je odmah po izbijanju štrajka krenula s prijetnjama otkazima, posebno radnicima koji su preko ugovora na određeno, a od danas su štrajkačima ukinuli i plaćanje prijevoza.

Štrajku je prethodio period pregovora s poslodavcem oko poboljšanja radnih uvjeta. Naime, Novi sindikat je 28. veljače 2017. pokrenuo postupak kolektivnih pregovora radi izmjene i dopune Kolektivnog ugovora (KU). Glavni zahtjevi sindikata i radnika bili su povećanje plaće i utvrđivanje mehanizama zaštite od zlouporabe rada preko ugovora na određeno vrijeme. Odgovor poslodavca pristigao je 10. travnja – izmjene KU su odbijene, uz opravdanje da bi njihovo usvajanje “izazvalo strašan udar na financije i poslovanje poslodavca, a što bi vrlo brzo dovelo do njegovog kraha“. Postupak mirenja pokrenut 10. svibnja neuspješno je završen 18. svibnja. Nakon što je mirenje okončano, poslodavac je predlagao povećanje plaće najprije 2,5 posto pa zatim 5 posto što i dalje ne bi značilo ništa za mizerni minimalac koji radnici primaju. Problematiku rada na određeno poslodavac je pokušao riješiti prijedlogom o zapošljavanju 25 radnika na neodređeno vrijeme. Taj prijedlog nikako ne bi dugoročno riješio problem, kao ni kratkoročno za preostale radnike s obzirom da ih više od stotinu ima ugovore koji se produžuju svaki mjesec dok ne isteknu tri godine koliko je dozvoljeno po Zakonu o radu.

Radnike i sindikat ne zanimaju jalove ponude onih koji žive i bogate se na njihovom radu, nego ostaju pri svojim glavnim zahtjevima – ograničenju rada na određeno vrijeme na jednu godinu i povećanju satnice na 22,50 kn u bruto iznosu za poslove koeficijenta složenosti 1.

Većina štrajkaša ima najniže koeficijente, a misle da za težak i naporan posao u drvnoj industriji zaslužuju više. “Smatramo da firma dobro posluje i da imamo pravo na povećanje plaće, s obzirom na to da je dio ljudi donedavno bio na koeficijentu 1. Sad su im povisili na 1.1, ali to je i dalje minimalac. Vrijednost boda je negdje 17,60, sad tražimo 22,50 kn, da barem nešto osjete”, rekla nam je Barica Badalić, sindikalna povjerenica Novog sindikata koja je u firmi zaposlena 28 godina. Čak i radnici zaposleni po 30 i više godina imaju plaću oko minimalca.

Dan prije štrajka naš je šef, Miodrag Vincek, išao od stroja do stroja i prijetio kome god je stigao: ‘ako ideš u štrajk znaš šta to znači. Otkaz ti je garantiran’. To su bile takve prijetnje.

S obzirom na tvrdnje poslodavca da su zahtjevi sindikata visoko postavljeni, nerealni i u ovom trenutku za njega neprihvatljivi, potrebno je dodatno pojasniti zašto predloženo povećanje od 5 posto nije dovoljno. Tvrtka Lipovljani Lignum d.o.o. zapošljava ukupno nešto više od 260 radnika, a od toga njih dvjestotinjak u proizvodnji. Više od 60 posto radnika radi s koeficijentoom 1.1 i rade za minimalac ovisno o broju radnih dana. Ako računamo plaću s trenutnom satnicom (17,5 kuna) na 168 radnih sati, što je prosječna mjesečna satnica u ovoj tvrtci, dobijemo 2.940 kuna, tj. manje od zakonski određenog bruto minimalca. Uprava svakom radniku na taj iznos nešto nadoda, a to je otprilike spomenutih pet posto, što znači da taj iznos radnici već imaju. Eventualno povećanje osjetio bi samo dio radnika koji već ima veće plaće, a ovih 60 posto ne bi. Osim toga, čuli smo i da se radnički zahtjevi pokušavaju pobiti navodeći činjenicu da je prosječna plaća u tvrtci oko 4 tisuće kuna. Iako radnicima nisu dostupni podaci o plaćama i točnom broju zaposlenih u upravi, argument o prosjeku plaće nije validan, jer on nije pokazatelj stvarnog stanja, tj. ne uzima u obzir strukturu zaposlenih budući da se računaju i najviše i najniže plaće. Na primjeru bi to izgledalo ovako: ako računamo prosjek plaće od 2.940 kuna za petoricu radnika i jednog od 15.000 kuna dobit ćemo iznos od oko 5.000 kuna – što je više radnika s nižom plaćom, potrebno je i više radnika s višom plaćom da prosjek bude kakav je – oni koji su najniže na platnoj hijerarhiji i dalje ostaju potplaćeni.

Drugi radnički zahtjev – ograničenje rada preko ugovora na određeno na jednu godinu – veoma je važan. Rad na određeno vrijeme spada u kategoriju prekarnog rada, a radnici koji rade preko takvog ugovora nemaju egzistencijalnu sigurnost, nego strahuju iz mjeseca u mjesec čekajući produženje ugovora. Zbog toga im je jako teško život planirati na duže vrijeme, nisu kreditno sposobni i rjeđe koriste bolovanje, ponovno u strahu od neproduživanja ugovora. Osim toga, ugovori na određeno masovno se zloupotrebljavaju, kako u ovoj, tako i u mnogim drugim firmama u Hrvatskoj. Radnici su nam rekli da je prije poslodavac znao držati ljude zaposlene tri godine, do isteka zakonskog roka, a onda ih otpustiti pa zaposliti nove, jer za zapošljavanje novih dobiva poticaj s biroa. Također, ugovori se lako koriste i kao sredstvo discipliniranja radnika, što je poslodavac pokušao i neposredno prije štrajka. Radnici su nam rekli da su iz uprave dolazile razne prijetnje, upućene prvenstveno onima zaposlenima na određeno. Najavljivalo se prebacivanje svih radnika u jednu smjenu, a posljedično i otpuštanje jer bi u slučaju smanjivanja opsega posla bilo viška. Logično je koji bi radnici prvi bili na redu – oni zaposleni na određeno ne bi dobili otkaz, ali im se ne bi dao novi ugovor po isteku starog. Sam direktor, Miroslav Čuljak, nije se javio nego je pustio da se prijeti preko poslovođa. “Dan prije štrajka naš je šef, Miodrag Vincek, išao od stroja do stroja i prijetio kome god je stigao: ‘ako ideš u štrajk znaš šta to znači. Otkaz ti je garantiran’. To su bile takve prijetnje… ”, rekao nam je jedan radnik.

U štrajku zajedno sudjeluju i radnici zaposleni na određeno i na neodređeno vrijeme. Svjesni su da je međusobna solidarnost nužna za uspjeh radničke borbe, kao i da je onima koji možda nemaju zaleđe u smislu pomoći od rodbine ili prijatelja teže stupiti u štrajk.

U nekim pogonima strojevi su zastarjeli, a higijenski uvjeti katastrofalni – u zapuštenim wc-ima nema pitke vode, sapuna ni papira. Ozljede na radu su često, kao i dolazak vozila hitne pomoći- upravo je danas jedna radnica ostala bez prsta.

“Ja sam u ovom štrajku jer mi je mala plaća. I zbog drugih, jer meni je dobro, imam ugovor za stalno, ali drugi nemaju. Obožavam ovaj posao, a u ova dva dana što ne radim sam luda, fali mi. Ali, dobijem plaću oko 2 800 sa koeficijentom 1.2, malo mi je. Imam dvoje djece, sa subotama i noćnim smjenama dobijem nešto više, ali svoju djecu ne vidim. Ljudi ne traže puno. Stala sam zbog drugih, jer mislim da je malo, mi radimo težak i odgovoran posao. Barem da na dvije godine daju taj ugovor, ako se čovjek nije dokazao u dvije godine kad će… Ovo nema smisla, to je jako puno ljudi, to su vrijedni ljudi, majstori, šteta je da firma izgubi radnike, da radnici izgube posao”, rekla nam je jedna radnica.

O uvjetima rada u firmi ispričao nam je radnik zaposlen oko dvije godine na određeno vrijeme. Iako se plaća uredno isplaćuje, kao i drugi dodaci ugovoreni Kolektivnim ugovorom, on smatra da firma maksimalno iskorištava radnike. “Plaća je uredna, postoje regresi, božićnice, po tim stvarima su sasvim u redu, primjer nekim drugim firmama. Ali po zloupotrebi radne snage, broja ljudi, nisu – mi smo tu samo broj, on nas ne broji kao Pero, Janko, nego – vas 10, vi napravite to”.

Zna se dogoditi da se radi u tri smjene, što je fizički veoma iscrpljujuće za radnike i ne ostavlja ni vremena za odmor ni bavljenje nekim drugim aktivnostima, poslovima po kući ili u bašći, djecom. “Za mene nije humano i nije nimalo solidarno to što se radi, jer oni nas maksimalno iskorištavaju, koliko god mogu. Prošli tjedan je bila uključena i treća smjena, gdje je ljudima sa štucera bilo naređeno da dođu iz prve smjene u treću, pa iz treće u drugu, iz druge u prvu i tako cijeli tjedan, šest dana oni su radili 8-8, osam sati rada, osam sati odmora. Došla je hitna isporuka robe, šef je poručio da mi to moramo napraviti, a zapravo on dobije neki bonus ako je na vrijeme, a mi dobijemo šipak”, rekao nam je radnik.

Subote su često radne, što radnicima također oduzima vrijeme za privatne aktivnosti, a da bi dobili slobodnu subotu moraju se dobro pomučiti. Radnik nam je posvjedočio da se nedavno morao 10 minuta opravdavati i objašnjavati zašto traži slobodno. Firma u pravilu ne radi blagdanima, ali se blagdani odrađuju subotom. Radnici inače nemaju nikakvih informacija o poslovanju firme, ne postoji radničko vijeće, ne znaju niti tko su kupci ni za koga se proizvodi – sve se te informacije čuvaju kao poslovna tajna. Također, ozljede su nerijetke, jer se dobar dio poslova radi ručno, a teške fizičke poslove, npr. prenošenje dasaka koje znaju biti teške i po 25 kilograma, često rade i starije radnice, jer poslodavca ne zanima njihova fizička sprema, već samo spremnost da se odradi neki posao. U nekim pogonima strojevi su zastarjeli, a higijenski uvjeti katastrofalni – u zapuštenim wc-ima nema pitke vode, sapuna ni papira. Ozljede na radu su česte, kao i dolazak vozila hitne pomoći- upravo je danas jedna radnica ostala bez prsta.

Među radnicima postoje sumnje kako je krajnja namjera izvlačenje sirovina iz Hrvatske, jer pilanom cirkulira ogromna količina trupaca: “Toliki kamioni, tolika količina robe da se mi pitamo kako ustvari zarađujemo samo taj minimalac. Mi dobijemo mrvice, oni pokupe sve”, rekao je jedan radnik.

Kako bi u kontekst doveli eksploataciju radnika preko minimalca, moramo se osvrnuti na kronologiju tvornice od osnivanja do danas. Pilana u Lipovljanima pokrenuta je 1974. godine, a od 1977. čini sastavni dio tvornice kuhinjskog namještaja Trokut Novska. Poduzeće je poslovalo pod nazivom Trokut drvna industrija do 30. lipnja 1991. godine kad je podijeljeno na pet pravnih osoba. Na dan 31. prosinca 1991. u poduzeću je bilo 608 zaposlenih, a direktor je u vrijeme donošenja Odluke o pretvorbi bio Mile Biondić, dok su u Upravnom odboru sjedili Ante Đerek i Damir Perić koji će se kasnije domoći i dobrog dijela dionica Trokuta. Godine 1993. mali dioničari su imali 38,90 posto dionica i drugi dioničari 40,07, potom slijedi Hrvatski fond za razvoj, Fond radnika i Fond poljoprivrednika. Već 1994. bitno se mijenja vlasnička struktura, raskidaju ugovori s malim dioničarima te Privredna banka Zagreb ima većinski udio. 2002. godine opet je bitno promijenjena vlasnička struktura te su Ante Đerek i Damir Perić najveći dioničari društva, svaki sa 24 posto, a zanimljivo je primijetiti da nakon njih slijedi Ceufin Brokers, brokerska tvrtka koja je imala značajan udio u uništavanju mnogih hrvatskih poduzeća, među njima i nedavno zatvorenog DTR-a. Četvrti je Mile Biondić. Gubitak poduzeća u 2000. iznosi 27 milijuna kuna, a sastoji se od prenesenog gubitka iz ranijih godina od 21 milijuna kuna i gubitka iz 2000. godine od oko 6 milijuna kuna, što pokazuje da je Trokut služio isključivo za izvlačenje novca. Godine 2006. većinski vlasnik tvrtke postaje talijanski Snaidero te tvrka sljedećih šest godina djeluje pod nazivom Slavonska drvna industrija. Nakon što su i oni izvukli iz tvornice što su mogli i ostavili je u raspadu, 2012. većinski vlasnik pilane u Lipovljanima postaje tvrtka Florian Legno. Tvornica Trokut u Novskoj uništena je do kraja te zatvorena 2014.

Lipovljani Lignum d.o.o. danas su dio Florian grupe koja u svom sastavu ima, uz Lipovljane Lignum, još četiri tvornice, a najavljuju i otvaranje tvornice u Vukovaru. Zanimljiv podatak je da je član Florian grupe i bivši načelnik općine Mario Ribar. Među radnicima postoje sumnje kako je krajnja namjera izvlačenje sirovina iz Hrvatske, jer pilanom cirkulira ogromna količina trupaca: “Toliki kamioni, tolika količina robe da se mi pitamo kako ustvari zarađujemo samo taj minimalac. Mi dobijemo mrvice, oni pokupe sve”, rekao je jedan radnik. Na primjeru pilane u Lipovljanima jasno vidimo kako u praksi izgledaju strane investicije koje se u našoj državi hvale na sav glas – profit se ostvaruje prvenstveno na temelju izrabljivanja radnika.

Zbog nedostatka perspektive mnogo je ljudi iselilo iz županije i općine, a neki radnici tvrtke Lipovljani Lignum d.o.o. također odlazak van gledaju kao alternativu. U samom kraju ima još nekoliko privatnih pilana na kojima su otvorena radna mjesta, što znači da vjerojatno nema adekvatno osposobljenih ljudi. Prijetnjama poslodavac sam sebi puca u nogu, a otegotna okolnost za njegovo inaćenje je i visoka razina solidarnosti među radnicima te njihov borbeni duh. Hrabri radnici nastavljaju svoju borbu i pozivaju stanovnike Lipovljana i okolnih mjesta da podrže njihovu industrijsku akciju sutra u 18 sati kod ograde tvornice, a njihove zahtjeve jučer je podržao i novi načelnik općine Nikola Horvat koji je jutros nastojao razgovarati s upravom, ali su mu spustili slušalicu. Složnost, borbenost i hrabrost ovih radnika te vodstvo Novog sindikata koji iza sebe ima iskustvo vođenja mnogih radničkih borbi i dva uspješna štrajka u prošloj godini jamac su da će štrajkači ustrajati do ispunjenja svojih zahtjeva.