H&M: lanac izrabljivanja Eksploatacija kod H&M-ovih strateških dobavljača

Modni div H&M obećao je 2013. godine da će do 2018. osigurati uvjete za isplatu dostojanstvenih plaća za 850.000 radnika kod svojih strateških dobavljača. Pet godina poslije terensko istraživanje Clean Clothes kampanje o uvjetima rada u šest pogona u Indiji, Turskoj, Kambodži i Bugarskoj pokazuje da H&M nije napravio ništa. Plaće su i dalje poražavajuće niske, a radni uvjeti užasni, stoga je pokrenuta kampanja za radnike H&M-a: “Okreni se, H&M!”

H&M grupacija jedan je od najvećih svjetskih trgovačkih lanaca koji u svom sastavu ima 4801 trgovinu u cijelom svijetu. U studenom 2013. godine H&M je objavio strateški plan pod naslovom “Karta do dostojanstvenih plaća” koji je trebao osigurati strukturu za isplatu dostojanstvenih plaća svim radnicima zaposlenim kod njegovih dobavljača. U to vrijeme, ovi radnici proizvodili su 60 posto H&M-ovih proizvoda u pogonima “strateških i prioritetnih dobavljača”, koje H&M klasificira kao zlatne ili platinaste.

U originalnoj Karti (koja više ne postoji na njegovim stranicama) H&M nedvosmisleno obećava isplatu dostojanstvenih nadnica za 850 000 radnika zaposlenih u proizvodnji. No, sada zastupa samo Metodu pravedne plaće (Fair Wage Method), u koju su, između ostalog, uključeni zajednički treninzi predstavnika radnika i menadžera tvornice, te spominje samo tvornice u kojima je ta metoda primijenjena, ali bez ikakvih konkretnih podataka kako se ona odražava na radničke plaće.

Aktivisti Clean Clothes kampanje izašli su na teren kako bi provjerili u kojoj mjeri je H&M ispunio svoje obećanje. Između ožujka i lipnja istraživači su razgovarali sa 62 radnice i radnika u Bugarskoj, Turskoj, Indiji i Kambodži. Rezultati su poražavajući – u sve četiri zemlje plaće su daleko ispod iznosa potrebnog za dostojanstven život, a najveći jaz postoji u Bugarskoj gdje radnici primaju svega 10 posto od procijenjene dostojanstvene plaće; mnogi intervjuirani radnici žive ispod linije siromaštva; broj odrađenih prekovremenih sati nerijetko prelazi zakonski maksimum, a sati se često ne plaćaju po zakonu ili se uopće ne plaćaju; rad nedjeljom je uobičajen među intervjuiranim radnicima; radnici često ne znaju na koji način im se obračunavaju plaće; slučajevi onesviješćivanja događaju se na svakodnevnoj bazi u mnogim tvornicama; radnici u svim istraženim tvornicama boje se organizirati u sindikate, a u dvije od šest tvornica uprave su aktivno radile na suzbijanju sindikalnih aktivnosti.

Jasno je da je H&M promijenio smjer – zato aktivisti Clean Clothes kampanje pokreću kampanju pod naslovom “Okreni se, H&M!” poručujući H&M-u da se vrati izvornom obećanju, da se obrati svojim dobavljačima i osigura isplatu dostojanstvenih plaća radnicima. Peticiju za radnike H&M-a možete potpisati na turnaroundhm.org.

U nastavku teksta pročitajte o pojedinačnim slučajevima kršenja radničkih prava u šest istraženih tvornica, izvorno objavljenim u dokumentu “H&M: obećane dostojanstvene nadnice, sirotinjske nadnice realnost”.

Bugarska tvornica “Koush moda”, H&M-ov “zlatni dobavljač”

Radnici ove tvornice rade prekovremeno samo kako bi zaradili zakonsku minimalnu plaću, no čak ni prekovremeni rad ne znači da će minimalnu plaću i primiti. Oni rade i po 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Ponekad su na poslu i 24 sata zaredom, a k tome moraju idući dan odraditi i uobičajenu smjenu. U vrijeme istraživanja ukupni broj prekovremenih sati kod intervjuiranih radnika iznosio je 44 sata tjedno (po 4 sata više svakim danom od ponedjeljka do petka i dvaput po 12 sati vikendom). “Uđeš u tvornicu u 8 ujutro, ali nikad ne znaš kad ćeš moći izaći. Ponekad se vraćamo kući u 4 ujutro”, rekao je jedan od radnika.

Uđeš u tvornicu u 8 ujutro, ali nikad ne znaš kad ćeš moći izaći. Ponekad se vraćamo kući u 4 ujutro.

Bugarski zakon o radu određuje da dodatak na plaću za prekovremene sate radnim danima mora iznositi 50 posto više od redovne satnice, 75 posto više vikendima i 100 posto više na državne praznike. Najviši mjesečni iznos plaće u tvornici je 459 eura neto, što je za bugarskog radnika iznadprosječno, no taj iznos uključuje plaćene sve prekovremene sate (ukupno oko 176 sati mjesečno). Prosječna neto plaća intervjuiranih radnika iznosi 259 eura s prekovremenim satima, a plaća za redovni fond sati 98 eura, sa satnicom od 0.51 eura, što je daleko ispod zakonskog minimuma (204 eura).

Jedan je radnik rekao da nije dobio ugovor o radu. Osim toga, tvornica zapošljava i radnike koji rade od kuće, npr. za popravke robe s greškom. Prije posjeta inspekcije rada Uprava je davala upute radnicima kako se ponašati kad inspekcija dođe. K tome, blokirala je pokušaje sindikalnog organiziranja.

Tvornica Pameks Giyim u Istanbulu, H&M-ov “zlatni dobavljač”

Od kobne nesreće koja se 2009. zbila u ovoj tvornici, kad je devet žena umrlo, pritisak na radnike je porastao. Oni se boje govoriti o radnim uvjetima zbog straha od otkaza. Iznos ugovorne plaće je 365 eura neto po mjesecu, odnosno nešto iznad minimalne plaće (334 eura neto).

Intervjuirani radnici zaposleni u ovoj tvornici nerijetko su jedini zaposleni u obitelji. Rade u prosjeku 23 sata prekovremeno po tjednu, no ponekad se njih očekuje da rade i po 45 sati više od redovnog fonda, radeći svaki dan od 8 ujutro do ponoći. Turski zakon o radu dozvoljava maksimalno 78 prekovremenih sati mjesečno, a 270 godišnje. Neisplata prekovremenih sati također se događa, kao i kažnjavanje radnika odbijanjem određenog iznosa od plaće pod izlikom “disciplinskih mjera”.

“Ponekad ne stignem vidjeti svoju obitelj. Dođem kući i srušim se na krevet”, riječi su radnice iz Turske.

Tvornice Eastex Garment i Seduno Investment Cambo Fashion u Kambodži, H&M-ovi “platinasti dobavljači”

Ovogodišnje istraživanje bavi se trenutnim uvjetima rada u dvije kambodžanske tvornice te ih uspoređuje s uvjetima rada opisanim u istraživanju iz 2016. godine pod nazivom “Kad je ʻnajboljeʼ daleko od dovoljno dobrog – kršenja radničkih prava kod četiri H&M-ova ʻnajbolja u klasiʼ dobavljača u Kambodži”.

Minimalna plaća radnika te dvije tvornice porasla je za 29 posto, zbog povećanja zakonske minimalne plaće (sa 121 eura na 147 eura), što je rezultat višegodišnje borbe tamošnjih radnika. No, kad se u obzir uzme inflacija, teško da se može govoriti o porastu. K tome, radnicima se ni minimalna plaća često ne isplaćuje.

Situacija s prekovremenim satima ostala je nepromijenjena – radnici i dalje rade desetak sati dnevno – osam redovnih sati i dva prekovremena sata koja zakon dozvoljava, ali u iznimnim situacijama. Prosjek od 41 prekovremenog sata govori da radnici prekovremeno rade barem 20 od ukupno 26 radnih dana u mjesecu (6 dana tjedno) te da se zakon zloupotrebljava.

Dvije trećine intervjuiranih radnika palo je u nesvijest na poslu, a svi su morali primiti infuziju glukoze zbog dehidracije. Velika većina radnika (85 posto) ima ugovore na određeno koji vrijede od tri do šest mjeseci, što je lošije nego prije dvije godine kad je više radnika imalo ugovore na neodređeno. Dvije trećine njih zaposleno je više od dvije godine – po zakonu nakon tog roka više nije moguće produživati ugovore. Svi su radnici spomenuli odbijanja od plaće zbog “disciplinskih mjera”.

Radnici su radili su gotovo svaku nedjelju, dakle sedam dana tjedno, a nisu dobivali obračun plaće. Ostalim radnicima prekovremeni su ponekad plaćani “na ruke”, a na obračunu plaće nisu bili navedeni točni podaci.

Dva H&M-ova “zlatna dobavljača” u Indiji

Radnici iz Indije zatražili su da se njihove tvornice ne imenuju. Radnici jedne od dvije tvornice rekli su da ne mogu zaraditi minimalnu plaću čak ni uz prekovremene sate. Tri četvrtine intervjuiranih navelo je odbijanja od plaće zbog “disciplinskih mjera”. Tokom istraživanja radno vrijeme jedne tvornice bilo je 11 sati dnevno ili više, dok je zakonski maksimum 10 sati. Uz to, često nema pauze.

Neki od radnika prijavili su da im se rad plaća po učinku, i to na ruke. Ovi radnici radili su gotovo svaku nedjelju, dakle sedam dana tjedno, a nisu dobivali obračun plaće. Ostalim radnicima prekovremeni su ponekad plaćani “na ruke”, a na obračunu plaće nisu bili navedeni točni podaci. K tome, radnicima se ne plaća niti zakonski dodatak za prekovremene sate, npr. dodatak za rad nedjeljom trebao bi biti dvostruko veći od redovne satnice. Ni u jednoj tvornici ne postoji sindikat niti predstavništvo radnika.

Tvornica Shahi Exports u Bangaloreu, glavnom gradu Karnatake, H&M-ov “zlatni dobavljač”

Do slučaja tvornice Shahi Exports aktivisti Clean Clothes kampanje došli su preko zahtjeva radnika za žurnom pomoći. Početkom 2018. godine radnici tvornice Shahi’s Unit 8 u Bangaloreu doživjeli su fizičke napade, prijetnje smrću i uvrede zbog kastinskog statusa i religijskih vjerovanja. Prijetili su im i masovnim otkazima, a 15 je radnika, točnije, boraca za radnička prava, suspendirano. Nasilje se pojavilo kao dio namjernih napora Uprave tvornice Shahi’s Unit 8 da zaustavi organiziranje u Karnatački sindikat odjevnih radnika (Karnataka Garment Workers Union, KOOGU) i, povezano s tim, zahtijevanje boljih radnih uvjeta.

Shahi Exports najveći je indijski proizvođač odjeće s više od 850 milijuna dolara prihoda na godišnjoj razini. Tvornica Shahi’s Unit 8 zapošljava oko 3.000 radnika koji, osim za H&M, proizvode i za druge poznate brendove poput Benettona, Columbia Sportswear-a, A&F-a. Radnici ove tvornice zarađuju prosječno 0,57 eura po satu.

Uz određeni pritisak održao se sastanak između Uprave i sindikata, međutim, uprava tvornice Shahi’s Unit 8 i dalje odbija učiniti poteze ključne za nadoknadu štete radnicima i ponovno uspostavljanje prava na organiziranje. Također ne želi poduzeti disciplinske mjere protiv menadžera i nadzornika odgovornih za zlostavljanje radnika. Uz sve to, niti jedan od brendova koji su kupci Shahija, bilo tvornice Shahi’s Unit 8 ili neke druge, nisu se solidarizirali s radnicima i od uprave ove tvornice zatražili da poduzme ključne mjere.

Radni dan radnice zaposlene u indijskoj odjevnoj industriji

A. ima 40 godina, udana je, ima troje djece i radi u tvornici odjeće. Ustaje u 4:30 ujutro kako bi obavila kućne poslove i pripremila hranu za svoju obitelj. Nerijetko preskače doručak kako bi u tvornicu došla na vrijeme. Čak i ako kasni samo minutu gubi satnicu za čitav sat. Radno vrijeme počinje u 7:30 ujutro. Uobičajenim danima s poslom završava između 18:30 i 19:00 sati, no često je primorana raditi i više od toga. Dvaput se onesvijestila u tvornici. Prvi put se oporavila za nekoliko minuta, no drugi puta su je kolege morali odvesti u bolnicu jer je glavom udarila u šivaći stroj i zadobila unutarnje krvarenje. Jedina je zaposlena u obitelji, što znači da se o peteročlanoj obitelji brine s plaćom od tek 85 eura mjesečno.

“Jedino ja zarađujem u obitelji. Moram se pobrinuti za obrazovanje svoje djece. Moram teško raditi kako bi im osigurala bolju budućnost, da ne moraju, poput mene, raditi u tvornici odjeće,” rekla je ova radnica.

Utjecaj niskih plaća na zdravlje i prehranu radnika

Povećan broj radnih sati, često svaki dan u tjednu, kombiniran s pritiscima, visokim temperaturama i slabo provjetrenim prostorom rezultirao je slučajevima padanja u nesvijest na radnom mjestu, što su posvjedočili radnici svih tvornica u kojima je provedeno istraživanje. Učestali rad subotom znači da radnici nemaju niti jedan dan za odmor i oporavak od surovog posla. Radnice se, k tome, moraju brinuti za kućanstvo i obitelj. Svi ovi faktori imaju štetan utjecaj na zdravlje radnika, a posebno žena. “Većinu svog vremena provodim radeći, bilo na poslu, bilo kod kuće. Nema vremena za odmor”, rekla je radnica iz Indije.

Niske plaće vode do slabe konzumacije hrane bogate proteinima poput jaja ili mlijeka. Npr. četiri od deset intervjuiranih radnika (43 posto) u Indiji reklo je da njihove obitelji rijetko konzumiraju mlijeko. “Kupujemo hranu niske kvalitete koja je jeftinija”, rekao je radnik u Indiji. Intervjuirani kambodžanski radnici uopće si ne mogu priuštiti mlijeko. S niskim plaćama preživljavaju štedeći prvenstveno na hrani. Ne mogu si priuštiti hranjive namirnice, meso niti dovoljno sna.

Kambodžanski radnici uopće si ne mogu priuštiti mlijeko. S niskim plaćama preživljavaju štedeći prvenstveno na hrani. Ne mogu si priuštiti hranjive namirnice, meso niti dovoljno sna.

Radnicama je veoma teško održavati kućanstvo i brinuti se za obitelj, a povrh svega raditi na iznimno iscrpljujućem poslu. Osim toga, zbog niskih plaća ne mogu ni sanjati o društvenim ili kulturnim aktivnostima ili odlasku na odmor. Niskim plaćama i posljedičnim siromaštvom posebno su pogođena djeca ovih radnika: “Moja djeca ne mogu sudjelovati u događajima koje organizira škola, zbog naše oskudice. Ponekad ih kolege iz razreda ismijavaju jer smo siromašni”, govori radnica iz Turske. 23-godišnji radnik iz Indije odgađa brak jer smatra da svojom niskom plaćom neće moći uzdržavati obitelj, a jedna radnica kaže “Često posuđujem novac od svog poslodavca i vraćam mu idući mjesec. Nisam uspjela upisati svoju najstariju kćer u školu, jer nemam novca. Pokušat ću iduće godine. Veoma sam zabrinuta za budućnost svoje djece, jer je moja plaća jako mala.”

Profitiranje preko leđa radnika

Svi navedeni primjeri govore nam da su niske radničke plaće i razni načini na kojima se radnicima oduzima ono što su teškim radom stvorili glavni izvor profita H&M-u, odnosno kapitalistima koji stoje iza ovog trgovačkog lanca. No, oni imaju i saveznike u obliku nacionalnih i lokalnih vlada te profitiraju i na temelju subvencija i podrške koju im one u raznim oblicima nude. U svim državama u kojima je obavljeno istraživanje vlade se bave stvaranjem što bolje “poduzetničke atmosfere”, a to se uvijek odvija nauštrb radnika.

Na primjer, u Bugarskoj troškove prijevoza od kuće do posla i obrnuto pokrivaju Europska unija i državne subvencije. Međutim, ovo pokriće uprave tvornica strateški koriste kako bi još više tlačile radnike. “Zimus je jedanput pao veliki snijeg, a autobusi koji nas prevoze nisu vozili zbog loših vremenskih uvjeta, pa smo morali hodati kilometrima kroz visoki snijeg usred noći”, posvjedočio je jedan bugarski radnik. Drugi je rekao: “Čak i ako ispunimo našu normu ranije, moramo čekati dok i posljednji kolega ne dovrši posao, jer tek tada autobusi kreću”. Dobavljači u odjevnoj industriji osobito izvlače profit i često iskorištavaju nedavno uveden sistem dualnog obrazovanja koji omogućava da se studente legalno zapošljava za satnicu ispod minimalne. Poslodavci u odjevnoj industriji često koriste ovaj sistem za sve nove radnike. Bugarski poslodavci, od kojih 90 posto proizvodi za strane brendove i trgovačke lance, trenutno također nastoje promjene zakona pogurati u smjeru “fleksibilnosti i kompetitivnosti”.

Razni H&M-ovi dobavljači u Turskoj, uključujući zlatne dobavljače, djeluju u tzv. slobodnim zonama, gdje plaćaju ili umanjene poreze ili su potpuno oslobođeni, i gdje imaju i druge pogodnosti.

Vlada u Indiji formulirala je značajan broj izmjena zakona koje umanjuju radnička prava. Jedna od izmjena povećava broj prekovremenih sati sa 50 na sto po kvartalu, a tamošnji ministar rada ovo povećanje naziva prilikom za dodatnu zaradu. Radnici tvornice Shahi Exports su uspješno prisilili vladu Karnatake, gdje se Shahi Unit 8 i mnoge druge tvornice nalaze, da zaustavi ovaj napad na radnike.

Radni uvjeti u proizvodnji ne razlikuju se puno od uvjeta u ostalim dijelovima H&M-ovog izrabljivačkog lanca – ovaj modni div ima logističke centre, npr. u Italiji, preko kojih se proizvodi distribuiraju i prodaju u trgovinama u Indiji, Bugarskoj, Njemačkoj i mnogim drugim državama diljem svijeta. Usmeni dokazi sugeriraju da ovi radnici također rade u lošim uvjetima za sirotinjske plaće.

Situacija za radnike nije ovako loša samo u H&M-ovom proizvodnom lancu. Ranije smo pisali o lancu izrabljivanja u Benettonovim pogonima u Hrvatskoj, a kao primjer iz Hrvatske bitno je navesti i četiri pogona te logistički centar Calzedonije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje se radnike također izrabljuje. Po iskustvima radnika iz drugih država vidimo da problem nije samo u jednoj zemlji, problem nije isključivo u našim “lošim” poslodavcima, već u sistemu čija je suština izrabljivanje radnika i koji je preko domaćih i stranih kapitalista povezan i preko granica. Stoga i radnička borba i solidarnost moraju prijeći nacionalne granice.