U lipnju ove godine član Marksističke organizacije Crveni Filip Šaćirović napisao je tekst “Stav komunista prema NATO stabilizatorima” kao odgovor na raniji tekst Dimitrija Birača o stavu ljevice prema NATO-u i EU. U tekstu pred nama slijedi odgovor Dimitrija Birača.

Prije pola godine Filip Šaćirović objavio je na ovom portalu tekst naziva Stav komunista prema NATO stabilizatorima. Članak je odgovor na moj poziv iznesen u tekstu Stav ljevice prema EU i NATO-u, napisanom mjesec dana ranije. Taj tekst imao je za cilj započeti raspravu o tom vanjskopolitičkom, ali i unutarpolitičkom pitanju.

Istina, pišući taj tekst, očekivao sam da će, ukoliko i dođe do rasprave, to biti rasprava na sceni hrvatske ljevice, pa je zato tekst pisan vrlo određeno, specifično i bez ikakvih pretenzija da nametne opći stav ljevice u Hrvatskoj. Ovdje se nije radilo (to i dalje vrijedi!) o analizi općeteorijskog stava ljevice u Hrvatskoj prema pitanjima EU i NATO-a. Doduše, kad se propagira određeni teorijski stav, polazi se od određenih koordinata unutar kojih se taj stav onda smješta i one su obično idealne, odnosno od njih su apstrahirane neke specifičnosti trenutka. Primjerice, umetanjem točke o imperijalizmu u program neke radničke stranke ne pojašnjava se trenutni saziv parlamenta zemlje u kojoj ta stranka djeluje niti trenutna konstelacija političkih snaga. Toliko su daleko konkretna politika i općeteorijsko stajalište.

U tom smislu moj je članak rasprava o sasvim konkretnoj temi unutar sasvim konkretnog konteksta – kakav stav ljevica u Hrvatskoj treba zauzeti prema EU i NATO-u u ovom trenutku postojećih političkih okolnosti (rast Živog zida, približavanje jednog od njegovih čelnika ruskom imperijalizmu, kritičnost prema EU, zagovaranje suverene Hrvatske, slabost socijaldemokracije, razjedinjenost ljevice…). Načelni stav o EU i NATO-u nije bio u prvom planu, iako je jasno izrečen. Razumije se da bi članak bio drugačiji da je pisan u drugom trenutku, ali uz isti načelni stav.

Sve ovo zanemaruje Šaćirović kada odlučuje napisati svoj odgovor, svoju kritiku u staroj, ne baš i najzdravijoj, tradiciji marksističkih rasprava. Osnovna osobina te tradicije je oštar stil s puno slika i ironije. Ipak, Šaćirovićev tekst je ponajprije problematičan. Zašto? Zato jer cilj nije doprinos izgradnji specifičnog stava ljevice u Hrvatskoj u datom trenutku i datim okolnostima prema EU i NATO-u. U tom slučaju Šaćirović ne bi morao samo biti dobro upoznat s ovdašnjom političkom situacijom, već bi se morao i ostaviti raznih misaonih konstrukcija koje su umetnute radi dokazivanja neke zamišljene ispravnosti načelnih stavova i ukazivanja čitateljima tko je pravi marksist ili tko je pravi ljevičar. Drugim riječima, da bi Šaćirović pisao konstruktivnu kritiku (koja cilja na rješavanje barem jednog od mnogih problema s kojima se suočava ljevica danas u Hrvatskoj), najprije bi morao shvatiti razliku između općeteorijskog teksta pisanog iz pozicije aktera u razvoju političke organizacije i njenog programa, s jedne strane i praktičnog teksta pisanog iz pozicije aktera koji se suočava s konkretnim problemima na terenu.

Šaćirović je uistinu uočio neke nejasnoće u mom tekstu, postavio neka pitanja, ali i neke optužbe. Nejasnoće ću pokušati razjasniti, na neka pitanja odgovoriti, a optužbe opovrgnuti.

Počnimo s nečim vrlo jednostavnim, a zapravo za Šaćirovića vrlo upitnim – što sam mislio pod ljevicom?

Odgovor na to pitanje dao sam već u tekstu pisanom prije dvije godine:

“…ljevici pripadaju svi oni pojedinci, udruge, organizacije ili stranke koji promišljaju, nastoje i djeluju u smjeru i s ciljem prevladavanja postojećeg društveno-ekonomskog sistema, odnosno u smjeru prevladavanja kapital-odnosa. Ovaj dio hrvatske ljevice smatra da su zahvati, mjere, reforme koje hrvatsku kapitalističku privredu i njen politički sistem ne izazivaju na direktan ili indirektan način, zapravo mjere koje taj isti sistem obnavljaju i pritom ga jačaju.” 1

Da je Šaćirović barem malo na internetu potražio moje ranije članke, što sam i o čemu pisao, zasigurno bi nabasao i na citirani tekst. On to nije učinio, pa nije jasno je li u pitanju samo (nedopustiva) lijenost autora koji teži biti metodičan ili malicioznost kritičara koji već u početku želi izgrditi moj tekst.

Šaćirović mi prigovara da pišem apstraktno i besmisleno. No, što je s njegovim formulacijama? Tako on pojašnjava da komunistima smatra “organizacije i partije sa marksističkim programom i isključuje(m) kojekakve staljinističke, maoističke ili postmoderne pojave…”. Što on smatra pod terminom “marksistički program”? Kakve su to “staljinističke pojave”? Upitajte dva aktivista na ljevici danas kod nas i dobit ćete tri odgovora o tome što je za njih staljinizam. Slično vrijedi i za marksizam, a da o “marksističkom programu” i ne govorimo. Šaćirović podrazumijeva da i mi svi podrazumijevamo njegove termine. I to čini u trenutku kad piše o “apstraktnosti” mojih termina.

Zar Šaćirović ne može uočiti tendenciju EU da ide prema svojoj vojsci, pri čemu onda NATO može biti i donekle ograničavajući okvir? Zar on ne uočava da se razvija sukob unutar tog samog vojnopolitičkog bloka?

Međutim, zašto ja ne želim analizirati njegove termine, nego se zaustavljam na opasci? Pa zato što se on ne bavi konkretnom situacijom unutar koje bi pojam marksist označavao to i to, a marksistički program to i to. Za njega priča završava kad on kaže da su komunisti oni koji imaju “marksistički program” i koji nisu staljinisti ili maoisti. I tko kaže da Šaćirović ovdje nije konkretan jer sad je valjda sve jasno!

Nakon uvodnog dijela prijeđimo na samu suštinu Šaćirovićeve kritike, a to je problem odnosa ljevice, kakav proizlazi iz mog teksta, prema EU i NATO-u. Mada on taj odnos shvaća programski, opći, teorijski, a ja ga shvaćam specifično, konkretno, organizacijski.

Nekoliko je pitanja ovdje, koja žuljaju Šaćirovića: što bi se dogodilo da Hrvatska izađe iz NATO-a, a ne iz EU i obrnuto, odnosno kakva je to ljevica koja može zagovarati izlazak samo iz jednog; kako ostanak u EU može značiti njenu destabilizaciju, kad objektivno znači stabilizaciju hrvatskog kapitalizma i što bi uopće značio prerani izlazak iz EU, odnosno koje bi to veze bile pokidane tim preranim izlaskom Hrvatske iz EU? Navedena pitanja, uz koja je poturio pokoju optužbu, začinio je i opaskom o “pravom” odnosu ljevice prema stožeru.

Što bi se dogodilo da Hrvatska izađe iz NATO-a, a ne iz EU i obrnuto, odnosno kakva je to ljevica koja može zagovarati izlazak samo iz jednog?

Pitanje je bitno, a sam Šaćirović pruža nam razlog:

“Zašto bi evropski imperijalizam i njegova “levica” naglo napravili rez između EU i NATO? Zašto bi poštovali odvojenost ta dva saveza, kada su oni de facto jedan blok u geopolitičkoj praksi? Ne, razume se da bi EU postala toljaga za disciplinovanje onih koji bi da napuste Pakt.”

Moja prvotna tvrdnja u konkretnom trenutku bila je da ljevica treba zauzeti stav da je bitnije zagovarati izlazak iz NATO-a, zbog očitog rasta Živog zida, očitog ignoriranja tog vojnog pakta od strane većeg dijela ljevice i njegove vojne prisutnosti, nego izlazak iz EU-a. Šaćirovićeva tvrdnja ide protiv ove jer se ne svodi na konkretni trenutak, nego na neki načelni stav. Zašto načelni? Jer uvelike apstrahira ovu našu stvarnost u kojoj interesi vrhuške NATO-a baš nisu identični interesima vrha EU. Mogu biti slični, ali ne i identični, a upravo to podrazumijeva Šaćirović i na tome temelji svoju daljnju kritiku.

Zar Šaćirović ne može uočiti tendenciju EU da ide prema svojoj vojsci, pri čemu onda NATO može biti i donekle ograničavajući okvir? Zar on ne uočava da se razvija sukob unutar tog samog vojnopolitičkog bloka? Zar ne uočava da u takvoj situaciji, hrvatski zahtjev za izlaskom iz NATO-a dio članica EU može, jasno, iz svojih interesa, podržati? Zar ne uočava da će se daljnje napetosti na relaciji SAD (VB)-EU odraziti i na odnos NATO-EU? Možda su ovo prazne prijetnje europskih lidera Trumpu, ali isto tako pitanje se ne može postavljati bezuvjetno i odrješito kao što to čini Šaćirović. On je umjesto ptičje perspektive preuzeo svemirsku perspektivu.

Tako naoružan prelazi na drugo pitanje:
Kako ostanak u EU može značiti njenu destabilizaciju, kad objektivno znači stabilizaciju hrvatskog kapitalizma?

Da bi ovo pitanje zasjalo u punom sjaju kod Šaćirovića, on pažljivo gradi konstrukciju od nekoliko razina. Na prvoj razini Šaćirović udara:

“…odakle drugu Biraču ideja da je izlazak Hrvatske iz EU moguć samo na kapitalističkim osnovama?… Ako bi sutra većina Hrvata izabrala na referendumu istupanje iz EU, a buržoazija to pokušala da spreči, naravno da bi to dodatno destabilizovalo buržoaski poredak u Hrvatskoj i vremenom odvelo do socijalnih pobuna i revolucionarne situacije.”

Ideja da je izlazak Hrvatske iz EU moguć samo na kapitalističkim osnovama proizlazi iz postojeće situacije i to je tako. Ovo ne vrijedi u kontekstu EU općenito (za dvije godine, pet ili deset), nego u ovom specifičnom trenutku. Dakle, u kontekstu kad je ljevica preslaba i razjedinjena (ne samo za vođenje borbe, nego čak i za njeno iniciranje), a kad je treća politička snaga Živi zid (i ovdje zaista treba uzeti u obzir i ljudstvo na terenu, ne samo ankete), kad se događa Brexit, kad u samoj Europi gori antieuropski osjećaj s desna – ne može biti drugog nego “kapitalističkog” izlaska iz EU. Šaćirović nastavlja šablonski da nam pojašnjava što bi referendum značio te da bi on mogao voditi i revolucionarnoj situaciji.

Pretpostavimo da se i dogodi društveni potres. S obzirom na današnji kontekst, on bi baš bio usmjeravan prema očuvanju kapitalizma, a ne prema njegovu načinjanju.

Referendum koji kod Šaćirovića kao da pada s neba, kod nas je ipak rezultat određene političke dinamike. U ovom trenutku najbolju infrastrukturu i iskustva s referendumom imaju baš desne stranke i udruge i zajedno sa Živim zidom, nema dileme, mogle bi ako ne i inicirati, onda sigurno preuzeti referendum. Posebno kad na drugoj strani ne stoji organizirana i militantna ljevica, nego građanski, miroljubivi sloj sklon performansima.

U kontekstu kad je ljevica preslaba i razjedinjena, kad je treća politička snaga Živi zid, kad se događa Brexit, kad u samoj Europi gori antieuropski osjećaj s desna – ne može biti drugog nego “kapitalističkog” izlaska iz EU.

Riječju, kod našeg kritičara je previše prevelikih termina (socijalna pobuna, revolucionarna situacija, destabilizacija buržoaskog poretka) koji ništa ne pojašnjavaju.

Druga razina njegove konstrukcije tiče se zapravo nekorektne optužbe da se borim ipak malo više protiv ruskog imperijalizma, “to jest baš onog pod čijom se okupacijom Hrvatska ne nalazi” i da je nepostavljanje pitanja SAD ili Rusija, jer su oboje imperijalizmi, zapravo “svrstavanje na stranu EU imperijalizma protiv hrvatske radničke klase”.

Sasvim u duhu tradicije, Šaćirović se bori “ipak malo više” protiv europskog (i američkog) imperijalizma.

Ja nisam nigdje rekao da ljevica ne postavlja pitanje EU ili samostalne Hrvatske itd., između ostaloga jer i ne vežem pojam samostalnosti za socijalističku alternativu, odnosno ne smatram da se hrvatska samostalnost postiže odbacivanjem američkog ili ruskog imperijalizma, nego jedino odbacivanjem imperijalizma kao takvog. Da ponovim, ja tražim da se hrvatska ljevica primarno odredi prema samoj Europi (kao što bi se ljevica u Srbiji primarno trebala odrediti prema ruskom imperijalizmu), prema njenoj budućnosti i njenom sadržaju, pa tek onda prema sukobu američkog i ruskog imperijalizma. U tekst naravno ne može sve stati, a i zbog raznih razloga potrebno je staviti veći naglasak na jednu, umjesto na drugu stvar.

I treća razina konstrukcije kod Šaćirovića ima osobinu teške polemike. Na moju tvrdnju iz teksta da je članstvo u sadašnjoj EU preduvjet političkog rada za pretvaranje kapitalističke u socijalističku Europu, Šaćirović opet udara:

“Kamo lepe sreće da su ovo znali irski socijalisti, pa da se ne bore protiv britanske okupacije badava! Kamo lepe sreće da su ovo znali srpski i ruski marksisti, pa da, kao ljudi, puste Austro-Ugarsku Monarhiju i Nemačko Carstvo da ih okupiraju!”

Mogu zaključiti ovdje da se Šarićović namjerno pravi slijep da bi mogao gurati svoju agendu. Naime, samo slijepcu navedeni primjeri mogu potvrditi navodnu neispravnost mog stava. Prvo, Šaćirović postavlja pitanje šablonski i nedijalektički, a znamo da u politici, posebno lijevoj, nikad ništa nije šablonski. Drugo, njemu očito nije jasno ili se pravi da mu nije jasno, da je u ovom trenutku članstvo Hrvatske preduvjet za navedeni politički rad upravo iz razloga jer Hrvatska već je članica EU. Kada bi Hrvatska bila izvan EU, onda preduvjet za politički rad ne bi bio ulazak u EU. Ali tada bi politički rad imao drugačiji oblik, s istim ciljem ljevice u odnosu na hrvatski kapitalizam. Prije će ovdje biti da iz Šaćirovića progovara njegov stav prema EU iz perspektive Srbije, koja je u ovom trenutku izvan EU. Istina, odnos EU i Srbije jest odnos imperijalističke okupacije. I protiv toga se treba boriti. Ali to pitanje nije na dnevnom redu mog teksta. Ja ne polazim od Hrvatske kao ne-članice EU-a, a kamoli kao jedne (apstraktno rečeno) zemlje na europskoj periferiji. Ja polazim od gotove činjenice da je ova zemlja u EU i da ima tu i takvu političku scenu, te analiziram moguće (nepoželjno!) djelovanje ljevice.

Što bi uopće značio prerani izlazak iz EU, odnosno koje bi to veze bile pokidane tim preranim izlaskom Hrvatske iz EU?

Dvije moje tvrdnje možda i najviše žuljaju Šaćirovića, a odnose se na ovo pitanje. Prvo, kako čitatelje mogu uvjeravati da ljevica mora koristiti instrumente koje ima na raspolaganju u EU za mobilizaciju što više ljudi za svoje ciljeve, a istovremeno zagovarati da se EU ne može reformirati iznutra? Prema Šaćirovićevoj logici te dvije stvari su proturječne – ne možeš vikati da EU treba razbiti (dakle, da se ne može prepraviti prema socijalističkom cilju) i onda govoriti da u njoj treba ostati.

Njegova logika pomaže mu i kod daljnje razrade ovog pitanja. Umjesto da malo razmisli o njemu, Šaćirović, referirajući se na moju opasku kako je u vrijeme hrvatskog pristupanja EU parola DA socijalističkoj Europi, NE kapitalističkoj EU ciljala (iako zanemarivim utjecajem!) na destabilizaciju tadašnje politike, pompozno zaključuje sljedeće: “Biračeva zamena te parole suprotnom, DA kapitalističkoj Evropi (jer to je preduslov za politički rad pretvaranja kapitalističke u socijalističku Evropu), onda logično ima sasvim obrnut cilj – stabilizaciju sadašnje politike, stabilizaciju kapitalističkog poretka u Hrvatskoj” (moj kurziv, op.a.).

Šaćirović mi poručuje – Birač bi mijenjao EU, a to želi uraditi iznutra i makar to ne govori eksplicitno, objektivni je i konačni rezultat zapravo stabilizacija.

Šaćirovićeva logika ide ovako: ako je Birač prije zastupao opciju A s jednim ciljem, onda danas njegovo današnje zastupanje opcije B mora imati i drugi cilj. Je li moguće (ili logično) da Birač isti cilj (pretvaranje kapitalističke EU u socijalističku i radničku Europu) brani zastupanjem sad jedne, sad druge opcije, ne dovodeći principe u pitanje? Nikako, veli Šaćirović. Jedina logična stvar bi bila da Birač zastupa jednu te istu politiku, bez obzira kakva je realnost. Tada možda Biračeva politika ne bila realna, ali bi bila dosljedna. Eto logike Šaćirovića!

Jasno, godina ulaska Hrvatske u EU i 2018. ne predstavljaju isti kontekst. Razmatranje o politici ljevice, u ovom trenu, ne može početi s postavkom da Hrvatska nije članica EU. A upravo to čini Šaćirović. On ne polazi od stvarnosti, pa u odnosu na nju dalje analizira. On polazi od ideje, da je razbijanje EU moguće jedino stajanjem po strani, i toj ideji bezuspješno podređuje stvarnost.

Godina ulaska Hrvatske u EU i 2018. ne predstavljaju isti kontekst. Razmatranje o politici ljevice, u ovom trenu, ne može početi s postavkom da Hrvatska nije članica EU. A upravo to čini Šaćirović.

Stoga, kad lukavo smišlja novu parolu, a koju ja nisam nigdje izrekao, DA kapitalističkoj EU, fiksirajući na nju moj citat uzet van konteksta “jer je to preduvjet za njeno pretvaranje u socijalističku Europu” – tada Šaćirović pokazuje da je slabo razumio suštinu problema. Transformacija kapitalističke u socijalističku Europu ne odvija se preko noći. To je proces koji može trajati godinama, pa i desetljećima i koji uključuje puno naizgled nemoralnih poteza, a zapravo moralnih iz radničko-socijalističke perspektive i interesa. To je proces koji uključuje izgradnju i razvoj političke organizacije, mobilizaciju masa, širenje pripadajuće političke ideologije, revolucionarne promjene, konačno, koji uključuje intenziviranje klasnog sukoba čije ni posljedice ni tijek ne možemo predvidjeti.

Od nekog inicijalnog koraka (priznavanje da je Hrvatska članica EU i izgradnja politike prema EU počevši od te činjenice) pa do koraka koji označavaju potencijalni politički slom hrvatskog kapitalizma, a kamoli europskog – leži bezbroj sitnih i krupnih koraka od kojih svaki ima svoje posebnosti i za čiji se ishod pojedinačno treba krvavo izboriti. Na sve ove korake Šaćirović odmahuje rukom. Od svega toga njemu odzvanja jedino moja tvrdnja da je u ovom trenu i sada hrvatskoj ljevici bolje u EU, nego izvan nje. Njegovo odmahivanje rukom popraćeno je izjavom da bi u mom scenariju sve bilo riješeno kada bi ljevica došla na vlast te da vjerujem da bi Hrvatsku “munjevito izbacili” iz EU. Naravno da ništa od navedenog ne stoji, a Šaćirović to i ne vidi upravo jer nema na umu proces i dugogodišnje djelovanje. Za njega je sve to lako, sve se odvija preko noći i svi problemi rješavaju se po principu – ako nije A, onda je B.

Ako nekome nije dosad jasno o čemu se ovdje kod Šaćirovića radi, možda ovaj citat pomogne:

“Drug Birač iz nekog razloga razdvaja stvari za koje bi levica trebalo da se zalaže u opoziciji od onih koje bi trebalo da sprovodi kada dođe na vlast. Pa valjda se politički program nekog pokreta ili partije pravi sa ciljem njegove primene iz pozicije vlasti!”

Dok ja naglašavam kako se radi o raspravi (i to inicijalnoj) o tome što konkretno treba ljevica uraditi u datom momentu, kad ne postoji razrađeni program jedinstvene ljevice po tom pitanju (ne pitanju odnosa prema EU i NATO-a uopće), Šaćirović meni pojašnjava da ne mogu ja imati jedan program u prikrajku, a onda drugi program na vlasti. Valjda jedino Šaćirović može zamisliti da se program ljevice može svesti na jednu točku – izlazak iz EU i NATO-a jer su “oni de facto jedan geopolitički blok u praksi”. Moj spomen dolaska na vlast bio je najviše u cilju da naglasim sadašnje političko djelovanje, a ne da maštam što bi bilo u toj situaciji.

Uz sve navedeno, Šaćirović se još služi drskom optužbom da je cilj djelovanja koje opisujem u tekstu zapravo stabilizirati sistem pa čak i prijetnjom dolaska Živog zida na vlast.

“Naravno, svakom ko iole poznaje istoriju radničkog pokreta vidljiva je ironija u tome što je tačno takvo ponašanje socijaldemokrata, koje je uspješno otuđilo i demobilisalo radne mase, za rezultat imalo baš preuzimanje vlasti od ekstremno desnih populista.”

Zapravo, svakome tko poznaje tu povijest, jasno je da je ovo gore staljinističko tumačenje uzroka pobjede fašizma. Dakle, nisu krivi njemački komunisti i Staljin-Zinovjevljeva, pa Staljin-Buharinova vanjska politika, nego je kriva socijaldemokracija, krive su radne mase koje, eto, nisu željele uvidjeti komunistička rješenja. Ovaj primjer Šaćirović nije slučajno odabrao, makar i nesvjesno. Kad od mene traži da “preispitam” stavove oko EU i kada tvrdi da je nužna drugačija politika, a to će reći “ultralijeva” politika, on zapravo, mutatis mutandis, u klici, kopira politiku njemačkih komunista uoči dolaska nacista na vlast. Nikakvo priznavanje stvarnosti i činjenica, nikakva borba za one radnike i glasače koji naginju drugim opcijama, nikakvi skromni, ali čvrsti koraci, nego trčanje deset koraka ispred masa kako bi se ostalo vjernim ideji i šablonama.

I druga moja tvrdnja koja žulja Šaćirovića jest da bi prerani izlazak Hrvatske iz EU bio korak unatrag.

Kao i kroz cijelu svoju kritiku, tako i kod ovog pitanja, Šaćirović nikako da odvoji, valjda jer mu to nije logično, sadašnji politički trenutak i pripadajuću analizu lijeve politike te načelni, programski stav lijeve političke organizacije. U trenutku kad je na jednoj strani ljevica slaba i razjedinjena, kad u njoj popriličan utjecaj imaju anarhističko-dirdemovske ideje koje dodatno slabe taj pokret organizacijski, kad je na drugoj strani u usponu stranka koja se zalaže za izlazak i iz EU i NATO-a te za približavanje Rusiji, kad na trećoj strani postoji desetljećima stara intenzivna i uska veza između “hrvatske suverenosti” i političke desnice, a na četvrtoj strani desne udruge s razvijenom infrastrukturom i iskustvom masovnih mobilizacija – politički gledano, ljevica nema nikakve šanse sada iskoristiti potencijalni izlazak Hrvatske iz EU.

Ovo nije situacija u kojoj se ljevica uči kroz praksu i raste kroz praksu i pobjeđuje protivnike kroz praksu. Pa da netko kaže – u redu, ljevica je sada slaba, ali kad krenu ulične borbe, onda će ojačati. Da bi se to dogodilo, potrebno je imati barem neku čvršću organizaciju, barem neku koherentnu političku teoriju, a ljevica nema ni jedno ni drugo. Zapravo, moj je tekst i zamišljen kao mali doprinos, inicijalni, toj izgradnji političke teorije ljevice.

Sasvim direktno rečeno, kad bi pitanje izlaska Hrvatske iz EU bilo na dnevnom redu najveći gubitnik bila bi ljevica jer bi desnica preuzela čitavu priču, s obzirom da su trenutno najglasnije (dakle, najviše organizirane i koliko god ta razina organizacije i bila niska, opet je daleko veća od razine organizacije ljevice) one grupacije koje samostalnost Hrvatske prema EU vežu odnosom samostalnosti Hrvatske prema Jugoslaviji. U njihovim očima Bruxelles je novi Beograd.

Jasno, s vremenom ljevica može ojačati, dodatno razviti svoju organizaciju, a s njom i agitaciju za izlazak iz EU. I tada ćemo pokušati dati praktične i teorijske odgovore na nova pitanja.

Što se tiče veza europske i hrvatske ljevice, “preranog izlaska iz EU” i “koraka unatrag”, stvar je nešto drugačija od one kakvom je Šaćirović postavlja. Nigdje ne govorim o prekidu bilo kakvih institucionalnih veza, nego tvrdim da bi u ovom trenutku izlazak Hrvatske iz EU bio korak unatrag. Na temelju vlastitih konstrukcija, pomoću mog teksta, Šaćirović izvodi (dalekosežni, a time i apstraktni!) zaključak da je u pozadini jedine realne (zapravo po njemu, suštinske) opcije – strah. Zašto?

“Imajući u vidu da je jedini način da se prekinu institucionalne veze Hrvatske i EU istupanje Hrvatske iz te zajednice, onda je jasno da se drug Birač plaši(!) prekida ‘određenih veza’ u slučaju(!) levičarske vlade, što će reći da priča o pitanju izlaska iz EU na dnevnom redu pod tim okolnostima pada u vodu.”

Ja tvrdim da je sada i ovdje izlazak Hrvatske za ljevicu, u odnosu na druge političke opcije, korak unatrag, a Šaćirović tvrdi da se ja zapravo “plašim” prave lijeve politike ako dođe do “levičarske vlade”. Ja tvrdim da je za studenta na prvoj godini “korak unatrag” ako izađe nimalo pripremljen na eliminacijski test u predroku, a Šaćirović tvrdi da se student zapravo “plaši” diplomskog rada i da zato baš mora apsolutno nepripremljen polagati test!

No, da ozbiljno pojasnimo ove dileme zbog čega se govori o “preranom izlasku” u ovom trenutku. Za hrvatsku je ljevicu najvažnije, kada govorimo o odnosu s europskom ljevicom, razraditi daljnju suradnju. Ljevica u zapadnoeuropskim zemljama ima i političkog, a ponajviše teorijskog iskustva s političko-ekonomskim fenomenima koji Hrvatsku tek čekaju (nebitno hoće li se oni razviti ili zakržljati). Desetljetna borba s jakim buržoazijama spomenute ljevice ipak može nešto pomoći ljevici ovih prostora u borbi sa ‘njenim’ slabim buržoazijama (slabim u odnosu na jezgru Europske unije!).

Kao što kapital u svojoj korporaciji okuplja radnike koji se onda, na toj objektivnoj činjenici, međusobno organiziraju, tako se i europski radnici mogu organizirati više ako su unutar jedne asocijacije, nego u separatnim sistemima.

Prema tome, ova suradnja s vremenom može dodatno osposobiti našu ljevicu za ono što bi trebala činiti – koristiti institucije EU za širenje i zaoštravanje klasne borbe. Naravno, konkretni modusi tog djelovanja bit će najjasniji u datim trenucima, jer je teško predvidjeti tijek borbe. Na primjer, mi sad ne možemo znati kako će se odvijati borba između snaga u Hrvatskoj koje su za uvođenje eura (uvođenje se planira za pet godina) i onih koji su protiv. Ali na političkoj praksi i teoriji ljevice u EU možemo vidjeti zašto ne treba uvoditi euro. I to s argumentima koji su uistinu argumenti ljevice, a ne desnice (suverenista). Na taj način uvođenje eura, dalje, možemo zaoštriti problematiziranjem položaja Hrvatske u EU (prosječnom radniku ništa ne znači opis hrvatske situacije pomoću odnosa jezgra-periferija, on taj odnos mora osjetiti na vlastitom iskustvu). Usput budi rečeno, i na ovom primjeru se zasad vidi ona uska veza desnice i mogućeg izlaska Hrvatske iz EU, jer ljevica gotovo sve argumente koje ima protiv eura zapravo (htjela-ne htjela) uzima od desnice.

Kao što kapital u svojoj korporaciji okuplja radnike koji se onda, na toj objektivnoj činjenici, međusobno organiziraju, tako se i europski radnici mogu organizirati više ako su unutar jedne asocijacije, nego u separatnim sistemima. Ali stvar je u tome što ljevica ne bira kontekst političkog djelovanja. U kapitalizmu taj kontekst očigledno nameće kapital, u našem slučaju kapital zapadnog svijeta. Šaćirović bi možda htio biti u poziciji da bira, ali ta pozicija nažalost nije realna.

Konačno, kako će ljevica razvijati internacionalizam među radnicima i ostalim potlačenim slojevima društva, ako prva kaže da treba razbijati EU sada i odmah? Jedna stvar je kad se radnicima (i s radnicima!) pokaže na terenu, (političkom) borbom i iskustveno, da je ovakva EU neodrživa, a sasvim druga stvar je kad im se veli da EU eksploatira Hrvatsku i da ova smjesta mora izići iz te asocijacije, dakle kad se zagovara bez praktičnog pokrića. A što će na to tek reći desničari? I koga će u ovom trenu radnici bolje čuti?

Također, radi jasnoće dužan sam osvrnuti se i na Šaćirovićevu optužbu da “radnički stav prema EU svodim na to da ‘radnik razmišlja kao obrtnik'”.

Napisao sam: “Nižoj srednjoj klasi dosta je EU jer zbog nje gubi poslove (kao obrtnik, kao radnik koji razmišlja kao obrtnik i kao nezaposleni za kojeg nema nikakvih šansi da dobije posao) niti ima slobodu razvijanja vlastitog posla.”

Pozadina ovog citata bio je kratki opis živozidaške malograđanske ideologije koja ima utjecaj na vanjskopolitički program te stranke. Jednim dijelom sam htio ukazati da se podrška toj stranci i njenim idejama o hrvatskoj suverenosti temelji na odnosu sitne buržoazije prema EU, a drugi dijelom da u tu međuklasu možemo uključiti i one radnike koje u ovom slučaju možemo navesti kao obrtnike u idejnom smislu. Pripadnik neke klase manje se određuje pasivnim položajem koji zauzima u privredi neke zemlje, a puno više njegovom aktivnom borbom u tim postojećim okolnostima. Na primjer, pripadnika buržoazije koji, međutim, aktivno radi na strani radnika i koji postaje socijalist – ne može se analizirati kao pripadnika dominantne buržoaske klase.

Kad nekoliko tisuća ljudi urla “uprava odlazi” ili “Končar odlazi”, tada je pravo pitanje kako ojačati Stožer do te mjere da uspiju preuzeti rukovođenje prosvjedom i štrajkom, a ne kako složiti parolu koja pojašnjava kapitalističke kategorije.

Stoga, kad spominjem nekoliko osobina birača Živog zida i u odnosu na njihovu vanjsku politiku dotičem se i tog radnika koji razmišlja kao obrtnik, kao aktera uz ostala dva aktera – samog obrtnika i nezaposlenog, onda tu nema ničeg više. Možda i postoji prostor za podmetanja iz razloga što, kao i na početku teksta, nisam razjasnio sve i jedan termin koji pišem. Na sličan način Šaćirović se mogao uhvatiti i termina “malograđanske ideologije” ili “niža srednja klasa”. Međutim, njegov fokus za prvi termin poslužio mu je da na temelju toga izgradi još jednu konstrukciju, udžbenički opisanu, s općepoznatim tvrdnjama da je radnička klasa na udaru zbog privatizacije, da je vezana za sitnu buržoaziju, da je tu presudan utjecaj deindustrijalizacije itd.

Nije nužno problem kad ove odgovore svako malo slušamo na hrvatskoj ljevici, ma kako glasilo pitanje. Nije nužno problem i da ih Šaćirović želi još jednom naglasiti. Međutim, problem nastaje kad on moju misao koja se bavi konkretnim momentima hrvatske političke stranke Živi zid, pretvara u opću misao prema kojoj ja radnički stav prema EU temeljim diskvalifikacijom radnika kao idejnog obrtnika. Da bismo otklonili bilo kakve sumnje, ovdje ću naglasiti da se radnički stav prema EU nikako ne može svesti na poziciju radnika koji razmišlja kao obrtnik, a koji je pritom glasač Živog zida.

Ovu poredbu s obrtnikom uzeo sam da bih implicirao razinu individualizma koja je naglašena kod nekih radnika i koja se pritom očituje u njihovu odnosu prema kolegama, prema sindikatima, prema politici, prema poslodavcu (kapitalu) i, konačno, prema EU. Ovaj tip radnika smatra da je najbolje da stvari idu svojim tokom, da ga se ne dira raznim sindikalnim stvarima, da ga se mane političke stranke i da će dobrim pristupom i kalkulacijom, držanjem po strani u mogućoj situaciji štrajka, sigurno biti nagrađen od šefa. Makar ta nagrada bila u tome da mu ne pogorša situaciju na radu. On, iz svoje perspektive, na radničku borbu zapravo gleda objektivno, što znači da važe argumenti za i protiv, neki put kritizira šefa, a neki put priznaje da su i radnici pogriješili. Jednom riječju, klasna svijest ovog radnika niža je nego u drugih. Naravno, sve ovo ne znači da je njegovo ponašanje zauvijek takvo. Iskusi li na svojoj koži drugačiju praksu, on se već sutra može promijeniti za 180 stupnjeva. Ta promjena može biti vrlo intenzivna. Ali to smo i bili naveli.

Ovo nas dovodi do Šaćirovićeve lakonske opaske da se prilikom osnivanja Stožera (u Puli) itekako moglo radnicima govoriti o otuđenju rada, profitu i akumulaciji kapitala. Za njega moj stav prema stožeru u članku “otkriva čitave tomove (moje, D. B.) političke vizije”. Jer, ne samo da Birač zagovara europski imperijalizam, ne samo da želi stabilizaciju hrvatskog kapitalizma misleći da se EU može reformirati iznutra, nego još i podcjenjuje radnike na svom putu postepenog pretvaranja ljevice u socijaldemokraciju.

Pa tako Šaćirović:

“…razvoj na koji se komunisti oslanjaju jeste razvoj političke svesti radničke klase, što podrazumeva objašnjavanje kapitalističkih odnosa, nadnice profita i promovisanje marksističke analize na svakom štrajku, na svakoj blokadi, u svakom sindikatu i stožeru. Naš rast i razvoj je rast i razvoj političke svesti i stepena organizovanosti radničke klase nasuprot njoj neprijateljskih institucija i pojedinaca koji te institucije brane.”

I još oštrije, što će valjda reći marksistički ortodoksnije:

“‘Levičar’ koji misli da je problem kada “radnicima pulskog Uljanika u zoru osnivanja Stožera za obranu Uljanika govorite o otuđenju rada, profitu i akumulaciji kapitala.”

Kod Šaćirovića je problem ovdje isti, ali ga on i dalje nije svjestan. Kao u nekoliko navrata ranije, Šaćirović uporno brka načelno s konkretnim. Za njega kao da ne postoji kontekst napisane misli. Ne znam zašto si nije dao malo truda i na internetu pogledao sve tekstove i intervjue koji su objavljivani na temu odnosa ljevice prema pulskom stožeru.

Tako se u mom članku dio sa Stožerom za obranu Uljanika odnosi kako na cjelokupnu situaciju oko tog Stožera, tako i na novinski članak s početka godine u kojem se spominju neka rješenja tog problema. Moj tadašnji prigovor dijelu ljevice, a izražen kao kritika izjave jedne od članica zagrebačkog RF-a (koja je sada kandidat za predsjednicu RH), bio je da se u trenutku inicijative radničkog samoorganiziranja i početka njihova prevladavanja snažne inercije unutar pulskog brodogradilišta, ne može radnicima govoriti o otuđenju, ukidanju profita, o samoupravljanju itd. Ne zato što to oni ne bi mogli razumjeti, nego zato jer takvim stvarima tamo i tada nije bilo mjesto.

Napisati da se mora dati “marksistička analiza (objašnjavanje kapitalističkih odnosa, nadnice, profita) na svakom štrajku, na svakoj blokadi, u svakom sindikatu i stožeru”, može samo netko tko je kilometrima daleko od radničkog pokreta. Takvu taktiku može zagovarati samo onaj tko nije bio uz radnike u početnom razdoblju njihova samoorganiziranja i tko ne zna kolika razina napetosti, energije, sumnje, uzbuđenosti pa i određene zbunjenosti vlada u tim situacijama. Suština spontane reakcije radnika, a svako radničko samoorganiziranje bez upliva političke stranke ima tendenciju spontanog pokreta, i jest u tome da radnici nemaju izrađen plan do kraja i da nemaju programiran svaki svoj korak. Takvu udžbeničku formulu, da se na “svakoj barikadi” i “svakom stožeru” mora radnicima pojašnjavati kapitalistička kategorija profita, nadnice itd. – može proklamirati jedino onaj tko očito ne zna da u tim danima, mjesecima radničke borbe, među radnicima nisu glavne teme samoupravljanje i antikapitalizam. Ne, njima su i dalje glavna tema sve one nepravde koje im se događaju na poslu i zbog kojih su uopće bili primorani da se pokrenu. Njima su, zatim, glavna tema žuti sindikati i sindikalna pasivnost. Konačno, njima su glavna tema i pasivnost većeg dijela radnika koji uglavnom u tim trenucima šire pesimizam i rezigniranost. Ljevici nekako uvijek promiče da se borba odvija u u radničkim redovima. U tim trenucima kad sjedite s radnicima u napetoj atmosferi koja nastaje zbog premalo aktivnih i borbenih radnika, a prevelikog izazova koji pred njih situacija postavlja, ne može se i ne smije im se dodatno razvodnjavati borba širenjem fronta tamo na osnove marksističke ekonomije.

Napisati da se mora dati “marksistička analiza na svakom štrajku, na svakoj blokadi, u svakom sindikatu i stožeru”, može samo netko tko je kilometrima daleko od radničkog pokreta.

A ako izađemo iz prostorije za sastanke Stožera i odemo do ostalih radnika u brodogradilište, da bismo pojasnili razliku između viška rada i potrebnog rada ili pak diferencijalne rente i apsolutne rente? Možda, ali tako nešto može pisati samo onaj tko nije doživio situaciju radničkog bunta. Kad nekoliko tisuća ljudi urla “uprava odlazi” ili “Končar odlazi”, tada je pravo pitanje kako ojačati Stožer do te mjere da uspiju preuzeti rukovođenje prosvjedom i štrajkom, a ne kako složiti parolu koja pojašnjava kapitalističke kategorije. Da je tamo, Šaćirović bi valjda pokušao obje stvari, a nijedna ne bi uspjela, pa bi onda optužio radnike da su skrenuli previše udesno.

Ipak, kad se stvar pogleda iz nešto šire perspektive – da bi radnici Uljanika mogli zaista čuti o ovome što Šaćirović govori, oni moraju promatrati ekonomske procese, pa i svog poslodavca ne samo konkretno (dakle, na temelju svog vlastitog, negativnog iskustva), nego i u kontekstu kapitalizma, klasne borbe s kapitalističkom klasom. Postaviti pitanje ne samo kao sukob poslodavac Uljanik-radnici Uljanika, nego i kao klasni sukob kapitalista-radnika, to je ogroman korak u razvoju političke i klasne svijesti radnika. Za takvo uopćavanje nužan je preduvjet politički rad. Nužna je politička organizacija koja pomaže to uopćavanje, koja radniku pojašnjava da je njegov poslodavac dio cjeline, član vladajuće klase. A kako u ovom trenutku nema takvog i tako snažnog utjecaja političke organizacije, onda se on najprije mora stvoriti. Stoga se ne ide obrnuto, da se radniku u borbi neposredno pojašnjavaju ekonomski termini. Zato Šaćirović umjesto da je uočio kao primarni zahtjev pojašnjavanje radnicima Uljanika nužnost radničke kontrole i jačanje stožera, on uočava da im nekako nedostaje ekonomske naobrazbe. Ovdje nije stvar u političkoj ekonomiji, kako Šaćirović zajedno s dijelom naše ljevice vjeruje. Stvar je u političkoj organizaciji.

Šaćirović se ne da smesti pa mi upućuje kritiku da je moja “politička vizija” promašena jer, ako se pita mene, onda “nisu radnici tu da bi se politički obrazovali, nije ‘levica’ tu da podiže politički nivo radnika.” Ako je postojala neka kritika uperena meni od dijela ljevice, onda je to da zagovaram rukovodstvo političke organizacije radničkim pokretom i političko uzdizanje radništva. U suštini anarhističko stajalište tog dijela ljevice jest da nema razlike između spontanog i organiziranog pokreta, da se radnika nema što politički uzdizati, da nije potrebno političko rukovodstvo itd. Zanimljivo, Šaćirović sada kao da odgovara na tu kritiku: i Birač je anarhist!

Bit će prije stvar u tome da Šaćirović nije upoznat s osnovnom razlikom između propagande i agitacije. Dok anarhisti-dirdemovci tu razliku ignoriraju pomoću termina agitprop, za Šaćirovića agitacija kao takva i ne postoji. Za njega konkretan politički rad s radnicima ne postoji. Za njega analiza konkretnog političkog trenutka ne postoji.

Ako uzmemo da je propaganda djelovanje u kojem se mnogo ideja predaje manjem broju ljudi, onda je agitacija djelovanje kad se malo ideja predaje većem broju ljudi. “Propaganda je obrazovanje članova i aktivista o klasnom poretku i borbi dok je agitacija uključena u ‘spontane’ oblike borbi za bolje uslove rada, plate pa čak i u parlamentarni rad”. 2

Šaćirović bi htio govoriti o agitaciji (inače, što je ljevica bez agitacije), ali mu njegova poza to ne dopušta, pa se on ne može udaljiti od propagande. Sve je ovo utoliko lošije jer on postavljajući stvar apstraktno te razvijajući svoju propagandu, zapravo vjeruje da agitira, da na moj “apstraktan” tekst on odgovara konkretno i time čini uslugu ljevici raskrinkavajući “ljevicu”.

Prema tome, kao i sa svim njegovim općenitostima o EU, imperijalizmu, ljevici, konačno i o Stožeru, Šaćirovićev osnovni problem jest što on u svojoj misiji da pojasni radniku kapitalističke kategorije “na svakom štrajku”, “svakoj blokadi”, “u svakom sindikatu i stožeru”, i ujedno onako roditeljski opomene pokojeg ljevičara, zapravo juri ne pet ili deset nego stotinu koraka ispred radnika i kao takvom mu se uistinu agitacija ne čini drugačijom od propagande. Dok je moj tekst bio pokušaj pojašnjenja stava ljevice u trenutnoj situaciji i u prevladavajućim okolnostima, vodeći računa da tekst “ide” jedan korak ispred, Šaćirovićeva kritika svodi se na to da pod svaku cijenu istakne opće programske točke bez uporišta u stvarnosti, pa makar to radnik nikad ne uhvatio.

Fusnote:
  1. Birač, Esej o hrvatskoj ljevici, H-alter, 17. 10. 2016.
  2. Kržan, Parlamentarna ljevica: proturječje ili perspektiva, Radnički, 18. 12. 2018.